27. 6. 2018.

Folk enigmatika (4): 30 turbo godina

Iako enigmatski blog nije adekvatno mesto za besede o turbo-folk fenomenima, s vremena na vreme se osvrnem na neku istaknutu ličnost ili pojavu iz tog miljea, budući da enigmatika nije imuna na medijski eksponirane i popularne face, ma kakve one bile. Kakva je tačno ova o kojoj danas govorim, nije jednostavno reći, jer se sa promenom vizure njen lik i delo drastično menjaju. Hronološki, ona je poslednja jugoslovenska estradna zvezda, kulturološki: novokomponovani kič-fenomen i izrazita predstavnica turbo-folk potkulture, socio-demografski: seljanka u gradu, udovica zloglasnog kriminalca, sopstvenica sumnjivo stečenog kapitala, osuđivana prestupnica i majka dvoje punoletne dece, a medijski: balkanska zvezda, heroina naših dana, folk-diva i srpska majka (šta god to značilo).



Svetlana-Ceca Ražnatović, rođena Veličković, ove godine proslavlja jubilej: 30 godina na estradi. I s obzirom na to da je malo kome sa ovih prostora ostao nepoznat neki detalj iz te trodecenijske karijere, neću podrobno nabrajati njene uspehe i poraze, već ću se zadržati na uticaju koji taj lik ima u jednom društvu bez sistema vrednosti (i okolnim sličnim društvima). A to znači da ćemo se baviti paradoksima koji su naizgled naivni i bezazleni, a u biti vrlo ozbiljni i zloćudni.

Ona je jedna od retkih popularnih ličnosti kod koje je asimetrija tako velika i očigledna da se može reći da su "javna Ceca" i "privatna Ceca" dve sasvim različite osobe. Ova prva se srdačno kezi, odmereno govori o svemu, trudi se da deluje prizemno, neretko ističe koliko je skromna, emotivna i saosećajna, uzda se u božju pravdu, ne zna ništa ni o politici, ni o mafiji, i svima želi sve najlepše. Ova druga je daleko živopisnija: ambiciozna ako ne više, onda bar koliko i Arkan, vlasnica tzv. svinjskog karaktera, lukava kao stepska lisica i grabežljiva kao prugasta hijena. Ono što ih povezuje je arhiprimitivni, krajnje materijalistički pogled na svet i život, pa tako i osoba A i osoba B redovno demonstriraju isto odsustvo elementarnog obrazovanja (ako ne promaši 5-6 padeža u toku jednog intervjua, javlja se sumnja da je angažovala dvojnicu) i kritičnosti  (za sve dobro što joj se u životu desilo zahvaljuje sreći, bogu, talentu, vrednom radu, i naravno svojim srceparajućim pesmama, a za sve loše krivi one koji joj zavide i na pravdi boga mrze njenog pokojnog supruga - junaka i filantropa), te su uvek i svuda u prvom planu gola površina i ispeglana, ulepšana i neurotično hiperbolisana slika o sebi (po logici: ja imam najveću kuću i najveće silikonske sise = ja sam najveća).


U ovoj priči je, zapravo, najčudnije to što njeni poštovaoci uglavnom znaju za tu asimetriju. I ne samo da im ne smeta, već sa divljenjem prihvataju i pravu Cecu, i njenu javnu personu! Istina, ta muzika kojom se bavi nije namenjena inteligentnim ljudima, pa je razumljivo što jedan deo mase slepo prihvata svoju raspevanu ljubimicu u celosti, ali je njena publika suviše brojna da bi se bez zabrinutosti moglo zaključiti da je narod u Srbiji (i šire, na Balkanu) baš toliko površan i moralno devijantan. Da budemo načisto, Ceca nije pevačica koja se samo sluša: na njene koncerte idu mlade osobe koje je obožavaju i podražavaju.

Tužno je i ružno što postoji na hiljade devojčica i devojaka koje žele da imaju napumpane usne kao prostitutke iz Amsterdama tj. kao Ceca, sise kao porno-dive tj. kao Ceca, dva broja veće titanijumske zube kao Ceca, muža kao što je (bio) njen, sav taj novac i moćne prijatelje iz podzemlja i/li politike... To je ono što fascinira obožavaoce, pesme su samo sporedni deo fascinacije. Nažalost, te devojke neće izrasti u srećne osobe, jer ako su u Ceci našle uzora to znači da ga nemaju u kući, a ako nisu imale roditelje koji bi im usadili neke druge ljudske vrednosti, svakako su u problemu. Ona im svojim javnim delovanjem samo pomaže da postanu sponzoruše, starlete, pevaljke ili barem lokalne droce (plastično: onaj ko se divi npr. lopovu u skupom odelu, i sam želi takvo odelo). Zato nije prijatno videti svu tu nesrećnu srpsku decu koja upijaju njenu filozofiju i teže nečemu što što je u samoj suštini karikaturalno i preispoljno. Još gore, mnoga bivša deca su već usvojila "vrednosti" koje su ona i Arkan propagirali kao medijski najeksponiraniji srpski par, i sada su to roditelji koji svojoj deci prenose kodeks devedesetih, pa ako njihova junakinja potraje još 10-15 godina, obožavaće je i unuci. I svi će oni blagonaklono gledati na sticanje i isticanje po svaku cenu, gaženje preko leševa, na zakone džungle, na laž, prevaru, neukus, i ko zna šta još. To su već sada porodične vrednosti mnogih Srba.

A kad smo kod Srba, evo novog paradoksa: status velike zvezde, Ceca je stekla tek sa prezimenom Ražnatović, ulizujući se ostrašćenom narodu, i to istom onom narodu od kojeg je samo dve godine ranije odbačena i etiketirana kao - moraću da citiram - "muslimanska kurva". Naime, 1991. godine, kao tek punoletna devojka, pobegla je iz roditeljske kuće u Švajcarsku, i to pravo u naručje izvesnog restoratera i bivšeg fudbalera Hare Samardžića. To što je izabranik bio oženjen i što ga je supruga Anka javno podsećala na sina Danijela ne bi mnogo potreslo Cecinu publiku (naročito ne ratnike koji su masturbirali na njene vesele sise) - da uz sve to nije bio i musliman! I tako: prvo su je omrzli četnici, pa balije, pa svi ostali, i kad se, sirota, sa onim olinjanim zulufima i uz silnu halabuku vratila na scenu 1993. godine, imala je 40 kila i izgledala kao podgrejani leš. Sva izmrcvarena, spas je pronašla u podzemlju - i, sledstveno, počela da srbuje. Kačila je oko vrata kajle sa pravoslavnim krstačama, davala ludačke izjave tipa "umreću za ovom zemljom", i vatreno promovisala Stranku srpskog jedinstva, trčeći za Arkanom (i on je bio pomalo oženjen, ali to nije ni bitno... bar je bio Srbin). I tako... Devojka koja se pre punoletstva proslavila štos-pesmicama i golotinjom, izgradila imidž raskalašne tinejdžerke i tokom tzv. bratoubilačkog rata pevala u kafani jednog muslimana - začas se transformisala iz ljutite dizelašice u pravovernu srpsku ženu koja zagovara patrijarhalne vrednosti, brak, materinstvo, treće dete... i, jašta, o svom duplo starijem mužu sa reputacijom (i dosijeom) Al Kaponea ekstatično govori kao o Milošu Obiliću.

Ukratko, od Cece Veličković je 1995. godine ostao samo glas (nažalost, ne može se reći: i sise, jer su se dotle nepovratno istopile sa masnim naslagama iz rane mladosti, i tek je nekoliko godina kasnije kupila jedne). Cecu Ražnatović je iskreirao Arkan, koristeći od sirovina glas, nekoliko hitova i imidž erotskog modelaOn je osmislio tu sofisticiranu prostakušu koja nosi haljine iz Rima i Pariza, našminkana je kao Naomi Kembel, ali i dalje izgovara i ispevava samoglasnike kao brkata baba iz Žitorađe i ne ume da sastavi gramatički ispravnu prosto-proširenu rečenicu. I skoro svi megalomanski uspesi koje je do njegove smrti postigla, jesu Arkanovi plenovi: srpski mediji su je tretirali kao kraljicu, veličali je i pisali hvalospevne feljtone o njoj, kad se porodila, slikali su je kao Madonu, pobeđivala je i kad se nije takmičila, imala je hitove pre nego što ih snimi, rasprodate tiraže pre izdavanja... i naivno je treptala onim nervoznim, azijatskim očima dok je bos sve kontrolisao. Treptala i pevala, polugola, istrćena, ispršena, ponosna i nedodirljiva.

Moderna turbo-folk bajka je trajala dok đavo nije došao po svoje, a onda je u novom milenijumu sama morala da nastavi ono što je započeo njen nastradali pigmalion. I premda je Arkanov ubica imao milosti prema njoj (za razliku od njene venčane kume Maje Pavić, koja je likvidirana sa svojim žestokim momkom Ćentom i pre nego što je stigla da se uda), udovištvo joj je donelo velike udarce. Kompenzovala ih je grandioznim koncertima i materinstvom (valjda se u te svrhe simbolično pretvorila u boginju plodnosti, furajući razdrljene silikonske sise poput Vilendorfske Venere), a što je imala više putera na glavi - to je bila interesantnija publici. Sve su oči bile uprte u nju i kad je uhapšena, i kad je oslobođena, i kad se nagodila sa državom po principu: "ukrala sam 4, vraćam milion i po"... i kad je ćutala, i kad je lupetala, i kad je pevala - publicitet joj je bio zagarantovan. Paradoksalno, u očima plitkoumne publike, ona je posle svega žrtva, hrabra borkinja i heroina, plemenita i nežna dušica u kandžama zveri i, naravno, estradna umetnica dostojna svakog poštovanja.

Nije lako utvrditi koji postotak Cece nacionale otpada na muziku. U najopštijem smislu, ona nije rđava pevačica, nikada to nije ni bila, ali je diskutabilno da li bi sa tim svojim prljavim glasićem, južnjačkom ornamentikom i mazohističkim pesmicama opstala na vrhu estradne piramide duže od nekoliko godina... a, eto, opstala je celih 30. Lakše je utvrditi koliki je Arkanov udeo u njenom etabliranju, jer kad joj se oduzme prezime i sve što je sa njim dobila (i izgubila), ostaje samo jedna simpatična seljančica, gladna moći i luksuza, spremna na sve i večno željna dokazivanja u stilu: "neka celo selo vidi da sam ja najbolja". Kao takva, ne može se meriti sa prirodno nastalim, samoniklim estradnim superstarovima poput Zdravka Čolića ili Lepe Brene, čak ni sa svojom rivalkom iz devedesetih Draganom Mirković - jer je Ceca Ražnatović mnogo više Ražnatović nego Ceca. Zato je i njen jubilej neka vrsta godišnjeg pomena jalovim  nadama i pustim željama da će i zemlja u kojoj je ona nacionalna zvezda jednom biti deo sveta.

*Zahvaljujem G. L. na ustupljenim naslovnim stranama enigmatskih časopisa. 

Нема коментара: