Košuta je vrlo ljuta,
Pred očima sve joj crno:
Žalila se bezbroj puta,
Tužila je veverice,
Vuka, ježa, mnoge ptice...
Ali joj se pravda ne dâ:
I dalje je zovu „srno“
Svi odreda.
Jelen joj se samo smeška,
Iako ga srce žiga:
„Nije to baš sitna greška,
Ali nek' ih nosi đavo!“
Tako kaže, a zapravo
Morao bi da se žali
Sa srndaćem kada bi ga
Pomešali.
A njihovo čedo ćuti,
I razmišlja u tišini:
„O meni se može čuti
Da sam malo, ljupko lane;
Neka tako i ostane;
No, ne greše ni kad vele
Pojedini znalci fini
Da sam tele!“
Нема коментара:
Постави коментар