Prošle godine sam se vrlo malo bavio enigmatikom (za odrasle), pa sam uz sve ostalo propustio i odlazak Veljka Dopuđe (1939-2024). S obzirom na to da blog Enigmagika godinama omažnim postovima odaje poslednju poštu autorima ukrštenih reči koje izuzetno cenim, odlučio sam da sa zakašnjenjem posvetim malo pažnje preminulom enigmatskom velikanu.
Verujem da sam već pisao o tome da je Dopuđa krajem devedesetih bio moj omiljeni autor. Sve što je u enigmatskoj štampi nosilo njegov potpis, garantovalo mi je uživanje i pamtim kako sam se radovao kad sam shvatio da je u časopisu Skandi Hobi on autor većine radova. Uzimao sam i Skerco u sve tri varijante (čak sam u više navrata na pijaci tražio i nalazio stare brojeve!), a najčešće sam se, naravno, sa njim družio u Huperu.
Da autor, čak i kad je nenametljiv i bez pompezne reklame, može postati brend ili firma čiji se proizvodi konzumiraju radije nego neki drugi, dokaz je upravo Dopuđa. Barem sam ga ja uvek tako doživljavao. I kad bih sada ispred sebe imao 50 radova poznatih enigmata iz svih perioda, sasvim je sigurno da bih najpre potražio njegov potpis. Prosto, i dalje me zanima sve što je radio, i dalje volim da rekonstruišem njegove stepenaste beline i druge kreacije, i dalje sam u odnosu na njega samo rešavač. A ima mnogo autora koje sam odavno prerastao: neke još kao početnik, neke kasnije. Zapravo, prerastao sam većinu i od tih 50 hipotetičkih sastava, barem 45 me uopšte ne bi interesovalo. Znam ko šta nudi i ne bih gubio vreme na bljutavo enigmatske štivo.
Ukratko, Dopuđa je kao autor zauvek ostao izvan mene, da baš ne kažem: iznad. To je, jednostavno, moj trajni utisak, nešto što me povezuje sa vremenom kada sam bezinteresno voleo enigmatsko stvaralaštvo i valjda sam zato prema Orionu manje kritičan nego prema drugima. Eto, pre nekoliko dana sam rešio jednu njegovu ukrštenicu (objavljenu u Huper Enigmatici u oktobru 1999), vizuelno predivnu, stilski uobličenu, sa ogromnom stepenastom kombinacijom kakvu je samo on umeo da napravi... i ne baš savršenu u sadržinskom smislu. Naime, belinu su spasile "nezarasle rane" s opisom "otvorene ozlede". Takav pojam bih i sebi zamerio jer mi je valjda u nastojanju da se sližem sa kurtama, murtama i ostalim urednicima mozak ispran više puta i sad svaku konstrukciju odbacujem kao neprihvatljivu... a bez obzira na bolna ukalupljivanja kroz koje sam kao autor prošao, i dalje mi ništa ne smeta kod Dopuđe. Isto onoliko koliko mu je npr. Patrnogić gledao kroz prste, bez napora bih mogao i ja.
Želeo sam da za ovu priliku napravim jednu skandinavku u njegovom stilu, da bar zaliči na sve te ukrštenice koje su u dugom periodu održavale i hranile moju ljubav prema ukrštanju... ali... na kraju sam zaključio da je Dopuđa ipak (bio) samo jedan. I volim što je tako.
Нема коментара:
Постави коментар