14. 11. 2013.

15 x 6

Predstavljam vam jedan mali, sitni, uzgredni svetski rekord: prvu belinu 15 x 6 u istoriji enigmatike, pa još molersku. Nadam se da su svi već shvatili koliko sam ja skroman i nenametljiv, te da mi (skoro) niko neće uzeti za zlo to što uporno naglašavam razlike između autora i kojekakvih di-džejeva, koji stvaraju uz pomoć štapa i kanapa, i ostalih mediokritetskih pomagala. Ja sam pomalo staromodan, a možebiti i zaostao, i ne mogu da se merim sa tim enigmo-gigantima novog doba, ali mogu da koristim svoju kreativnost, i da se tu i tamo poštapam sopstvenim podsetnicima (koji su, takođe, nastali na bazi moje lične, nepatvorene kreativnosti), da prizivam u pomoć svoje (sada već nemalo) iskustvo i da, u krajnjoj nuždi, istražujem enciklopedije i neke zvanične dokumente sa interneta (mada sam, pukom igrom slučaja, za razliku od ovih modernih kolega koji su ranu mladost proveli u drndanju vune i mlaćenju prazne slame, već stigao da pročitam podosta literature - tako da ne moram mnogo da lutam i tragam). U svakom slučaju, ne bavim se jogom i transcendentalnom meditacijom, ne prevodim naslove nikome poznatih stranih filmova, i ne otkrivam fraze u knjižurinama koje niko ne čita. Sastavljam onako kako umem, kako mislim da treba, i koliko mi moje skromne sposobnosti dozvoljavaju: mnogo mi je važno da ne uvredim rešavača (jer ga dovoljno vređaju ovi sa štapovima), i da ne preteram sa skromnošću. Ako mi se ponekad i omakne da postavim neki rekord, molim vas da to ne shvatate lično. Pa, bože moj, dešavalo se i boljima od mene, zašto bih ja bio jedini koji treba da ispašta zbog svoje kreativnosti?!

Hoću da iskoristim ovu priliku da izrazim jednu pustu želju: hoću i ja da budem mediokritet! Zašto da ne? To je super stvar: enigmatski mediokriteti su u današnje vreme na najvišoj ceni: oni su urednici, gazde, lingvisti, cenzori, kritičari (da podsetim: u proseku imaju 3 sumnjiva razreda srednje škole), te kontrolišu moje radove, preuređuju ih po svom nahođenju, pozivaju se na sistemske greške kada ih otvoreno pitam kojim su se čudom nametnuli kao glavni i odgovorni, vređaju mi sivu koru sofizmima i ostalim logičkim greškama, i smatraju da sam bezobrazan kad im zatražim argumente (i svoje pare). Neću da spuštam ovu idealističku besedu na prizeman, materijalistički nivo, te da pominjem da ti polupismeni balvani primaju čak i plate za svoju glupost i neznanje, ali moram da vam navedem podatak da ja, ovako sebičan, stvaram isključivo u humanitarne svrhe, da prehranim i utovim krembile i razne VD vampire, kako bi i dalje mogli da mi gazduju i da mi otimaju bedne, smešne i sramne honorare. Dakle, hoću i ja da budem kao oni, pa makar morao da se odreknem te besmislene kreativnosti. Ne samo da mi ničemu ne služi, nego mi i škodi.



Pdf zip OVDE.

6. 11. 2013.

Sećanje na Bažika

Jedan od najboljih anagramista u istoriji naše (i jugoslovenske) enigmatike (nadaleko čuven po Puškinu), Jan Bažik (1957 - 2007), bio je i sjajan ukršteničar. Oduvek sam mislio da je enigmatika, zapravo, primenjena matematika, i da su vlasnici matematičkih umova predodređeni za vrhunske enigmatske domete. Moguće je da sam taj utisak kao dečak stekao zahvaljujući njemu - on je bio jedan od retkih popularnih enigmatskih autora koji su mi bili poznati likom i profesijom (sa TV - a). Bažik je bio matematičar, inteligentan i precizan, i u njegovim radovima je gotovo uvek sve bilo cakum-pakum.

Kako je Bažik sastavljao ukrštenice? Pa, otprilike, pridržavajući se istih principa kao i Železnik, uz svest o sasvim prosečnom rešavaču, koji ne mora mnogo da se pomuči da bi nešto naučio i koji mora lepo da se zabavi. Istina, ja sam njegove radove brzo prerastao (listajući retke sačuvane primerke enigmatskih listova od pre 15 i više godina, primećujem da sam njegove skandinavke redovno preskakao), ali sam u principu cenio taj moderato stil, i nalazio da je za sastavljača najpametnije da brine o prosečnim rešavačima tj. o većini. Čitajući Bažikovu biografiju u "Leksikonu srpskih enigmata", shvatam da sam bio u pravu: Lazarević i Vuković govore o njemu kao o autoru koji je bio omiljen kod rešavačke publike.

Njegova tipična skandinavka je obavezno sadržala običan kvadrat 6 x 6 (za neupućene: kada autor stekne rutinu, ne treba mu više od 5 - 10 minuta za postizanje lepe, savršeno rešive kombinacije tog tipa), a pošto je objavljivao mnogo i često, držao se je najjednostavnijeg i najpopularnijeg modela: dijagonalno ST, NT, ND i sl. Međutim, za razliku od nekih manje talentovanih autora, koji takođe pribegavaju tom modelu, ukrštenice Jana Bažika je milina rešavati (to tek sada vidim). Iako sam se u ono vreme najviše radovao sastavima manje produktivnih sastavljača, poput Radoje Racanovića, Ratka Stojkovića ili Nebojše Dragomirovića (Dopuđa se podrazumeva), jer sam se na neki način osećao čašćeno kada primetim da je autor uložio poseban trud ili ispoljio neobičnu kreativnost, nikada nisam potcenjivao sastave Milinka Pučijaševića, Vojislava Skoka i ostalih predstavnika "zlatne sredine", gde je (po svom opredeljenju) spadao i Bažik. 

Elem, klasična ukrštenica koju predstavljam je podelila treće mesto sa Dokićevim i Perićevim sastavima na MINOS - u 1990. Po formi nije baš tipična za Bažika i to je, u stvari, jedini njegov rad sa belinom 8 x 8 koji sam u životu video. Ne mogu da kažem da je belina sjajna, ali je u svakom slučaju vredna pažnje, tim pre što 90 % autora nikada nije postiglo dobru kombinaciju tih dimenzija. Komentar žirija je bio sledeći: "Vrednost rada je belina 8 x 8. Težak izlaz iz nje je delimično rešen. Reči su uglavnom stereotipne, ali korektne i prepoznatljive. Slabosti rada su karakteristične za ovu sastavljačku tehniku. Visok tehnički nivo autora."


Pdf OVDE.

5. 11. 2013.

Dokićeva bronza

Enigmatski virtuoz na čiji rad danas želim da vas podsetim, jedan je od najistaknutijih gardista stare garde, Vožd višedecijske borbe za kvalitet, Zevs "belinaškog" Olimpa, Židov srpske krvi, ili jednostavnije: Živan Živko Dokić

Ovaj autor je svoj prvi enigmatski sastav, ukrštenicu, objavio pre 44 godine. Više od 30 godina je bio deo enigmatskog vrha, poznat po izvanrednim belim kombinacijama, a danas je pomalo skrajnut. U popularnim novinama odavno nismo videli nijedan njegov upečatljiv rad, kojim bi mlađim ljubiteljima enigmatike demonstrirao kako treba postupati sa belinama, kada enigmata odluči da im se posveti. Dokić, koliko sam uspeo da primetim, nije neko ko pravi velike bele kombinacije da bi nešto dokazao sebi ili drugima. Njegovi kvadrati su pre izraz ljubavi prema ukrštenim rečima i ukrštanju, i gotovo uvek su namenjeni rešavačima. 

Ima autora koji sastavljaju takoreći za sebe (ali nesebično objavljuju kreacije), pa silom razvlače svoje kombinacije u svim pravcima, ne bi li sve to izgledalo što spektakularnije i stručnije. Kad uzmete olovku, shvatite da su to smešne "o-ruk" beline, koje obavezno sadrže nazive egzotičnih mušmula sa Madagaskara, američkih proizvođača čačkalica i dugmadi za manžetne i, naravno, mesta u jugozapadnom Bangladešu, Ruandi i Ognjenoj Zemlji. Ništa od toga ne možete sresti u Dokićevim sastavima. Oni su savršeno rešivi, lagani, sadržinski umereni, možda ne baš uvek po ukusu enigmo-kritičara koji u životu nisu napravili ni pristojan kvadrat 6 x 6, ali svakako veoma kvalitetni.

S tim u vezi, a i nevezano za to, osećam potrebu da objasnim razliku između "rekorderskih" i rekorderskih sastava. Prvi i nezaobilazan kriterijum jeste jezička korektnost. To, na primer, znači da "rekorderski" sastavi Živote Stankovića (čiji rad mi je, generalno, simpatičan), poput ukrštenice 11 x 7 bez crnih polja, mogu biti uvaženi kao ispravni rekordi samo kada bismo se šalili. Pošto je Stanković humorista, najbolje je takve pokušaje shvatiti kao manifestaciju smisla za humor. Izmišljanje složenica i sintagmi se može tolerisati samo dok to ostaje u zoni realnosti (recimo, pojam "istosijaličan" ni logički, ni formalno ne postoji, niti je potrebno da se uvede - jer ne označava apsolutno ništa; "listana palica" takođe; o pesnički slobodno konstruisanim etnicama da ne govorimo). Enigmata jeste stvaralac, ali nema zdravorazumsko pravo da izmišlja jezik, već da ga koristi za svoje kombinacije, i zato smatram da se mnogi zvanični enigmatski rekordi ne računaju. 

Teoretičari vrlo često u isti koš trpaju dijamant i štras, pa bi mnogima od njih fino legla koja lekcija iz logike. Evo male pomoći: dobar pevač sa dijapazonom od 5 oktava (takvi se retko rađaju, ali postoje) ne može biti "potučen" od lošeg pevača ili ne-pevača koji može da uhvati i 6. oktavu. Postoje neki ljudi koji mogu da proizvedu skoro sve tonove klavijature, ali ne mogu da otpevaju muzički ispravno više od nekoliko. U tom grmu leži zec: posmatrano iz fenomenološkog ugla - pobednik je ovaj koji ne zna da peva, ali ima veći raspon. Posmatrano uz učešće sluha, muzičkog znanja i zdravog razuma - šampion je pevač koji 5. oktavu peva jednako kvalitetno kao prvu. Isto važi i za enigmatiku: priča o rekordu se završava tamo gde počinje konstruisanje i fantaziranje. Nijedan rešavač nije dužan da trpi nepotrebno i neumesno pronalazaštvo (dobro je da uz takve sastave stoji napomena: zafrkancija ili kobajagi ukrštenica), i tako stižemo do drugog, jednako važnog, kriterijuma: do rešivosti, naravno. Dokić veoma dosledno i uspešno poštuje oba zahteva, i zbog toga ću rado predstaviti barem još jedan njegov rad.

Ova ukrštenica je trećenagrađeni sastav sa više puta pominjanog "Enigminog" konkursa MINOS - Borba za kvalitet 1990, a kometar žirija je glasio: "Rad odlikuju 3 lepe beline, od kojih centralna 8 x 8 ima posebno duhovit izlaz (čovekoliki majmun). Reči su prepoznatljive. Nedostatak je nedovoljna povezanost delova lika i nefunkcionalno postavljanje crnih polja, što je posledica tehnike koju je autor koristio."

Pdf OVDE.

4. 11. 2013.

Naš rekord

Pošto pouzdano znam da se u enigmatskom svetu skromnost veoma ceni, odlučio sam da tu plemenitu osobinu ipak ostavim onima koji nisu baš sigurni da li treba ili ne treba imati "ja", i kojima znači kada ih enigmo-prepredenjaci cene... kao budale. U principu, dosta dobro razlikujem crno i belo, znam i za sivo, a hvatam i nijanse, pa imam slobodu da glasno govorim ono što mislim (popu - pop, raspopu - raspop, bobu - bob itd.). Da sam samo ćutao i radio, apsolutno niko ne bi znao da sam izjednačio skoro sve rekorde za koje znam, neke sam i oborio, a neke tek postavio (nemam vajde ni od samopromocije, ali eto, hoću da se zna). Neke od tih sastava su mi upropastili neki čudni ljudi, tobožnji urednici, i to za bambadava, iz ličnih razloga i niskih strasti, ali je više od polovine  (tačnije: oko 75 %) objavljeno u komercijalnim novinama, bez izmena. Najviše me raduje činjenica da sam odsustvo skromnosti nadoknadio jednom drugom plemenitom crtom: učestvovao sam u izdržavanju tih tzv. urednika i njima sličnih, a ni za jedan svoj rekord nisam dobio ni osnovni honorar. U izvesnom smislu, dođe mu na isto: i kad objave moju originalnu verziju, i kad objave neuku interpretaciju te verzije - oni dobijaju plate, a ja dobijam (nove) udarce. 

Mislim da je bilo dosta. Tako izudaran i rešen da više ne hranim treš-enigmate, dajem sebi slobodu da na svom blogu, za svoju dušu, do mile volje predstavljam radove na koje sam ponosan. Draže mi je da svoje sastave prezentujem besplatno, makar te prezentacije nikoga ne zanimale, nego da ih dajem nezahvalnim tiranima, da ih bičuju do krvi, a da ih onda tako izmrcvarene koriste za sopstvenu alimentaciju. Dakle, opet ću upotrebiti ovaj prostor za promociju jednog enigmatskog rekorda, koji smo gotovo istovremeno postigli Rešad Besničanin i ja.

Moram da naglasim da je Rešad bio idejni vođa ovog "projekta". On je prvi počeo sa radom na svojoj ukrštenici, ali je moja (valjda igrom slučaja) prva objavljena. U štampu je otišla cela, onakva kakvu sam je poslao, i to je jedan od radova koje sam molbama, bogorađenjem i preklinjanjem zaštitio od dželata. 

Rešad o svojoj ukrštenici kaže:

"Pravi je podvig uhvatiti se u koštac sa mišlju da se poređaju jedan ispod drugog četiri pojma od 24 slova. Još je veći podvig sprovesti tu misao u delo, a da se u konačnici dobije jedan korektan i rešiv sastav! Nije me mrzelo, pa sam analizirao svoj rad: ima 14 sintagmi, maliciozni kritičari bi mogli izbrojati 19 dvoslova (pet u središnjem delu lika) i, ako izuzmemo TNT, samo tri skraćenice! I pored toga, prosečna dužina reči (PDR) iznosi solidnih 5,01. 
Ako neko misli da je ovo lak zadatak, neka izvoli. 
Zasad smo u tome uspeli samo ja i Mladen."

Objavljena je u "Enigmatici" br. 371, 21. 05. 2013. godine.

Pdf OVDE.



PDR = 5, 39, desetak sintagmi, 49 crnih polja, 22 dvoslova, dva tematska pojma, ne sadrži troslovne skraćenice. Svi ti podaci možda imaju statističku vrednost, ali meni ništa ne znače, u poređenju sa ličnim zadovoljstvom.

Objavljena je "Enigmatici" br. 370, , 07. 05. 2013. godine..
Pdf OVDE.

1. 11. 2013.

Magični Goja

Ovaj enigmatski mag stvara već 40 godina. Nenadmašan je u sastavljanju magičnih likova, a kao kuriozitet treba izdvojiti njegove čuvene kvadrate 9 x 9, koji će još mnogo godina, ako ne i zauvek, ostati nedostižni za većinu svetskih autora (i korisnika programa). Naravno, maestralan je i kada su ukrštenice u pitanju, a u njegovim radovima se na momente mogu naslutiti i klice genijalnosti. Ponekad je Goja, ponekad Jago, predstavlja se i kao Argiolog, Paleolog, Igor Galo, a trag zavarava i promenom pola, pa je katkad Gordana Glorija. Maestro se, zapravo, zove Jadran Goloigra.

Već dugo pokušavam da pronađem jednu dobru, reprezentativnu ukrštenicu ovog autora, imajući na umu njegovu reputaciju, ali i očekivanja posetilaca bloga, no to uopšte nije bio lak posao. Goloigra je neko ko definitivno može više od većine, ali često "pada" na sitnicama: mnoge kombinacije koje sam video deluju impresivno, i svuda se zapaža da je autor uložio mnogo poštenog, mukotrpnog rada da bi ih proizveo, ali vrlo često nedostaje malo "glanca" da bi celina bila savršena. Nemate nikakve šanse da pronađete neki njegov rad koji, recimo, sadrži "normalnu" belinu, i što se tiče dimenzija, i što se tiče sadržaja. On uvek sastavlja ambiciozno, idući svojim putem (da ne kažem: putem kojim se ređe ide), i poštujući neke svoje zahteve i standarde; zato je njegova tipična belina sklopljena iz (višestruko) prelomljenih reči, uz  insistiranje na Vukovim slovima, što zajedno dovodi do prisustva nekih naizgled čudnih, sasvim retko korišćenih pojmova. Međutim, te pojmove bez problema možete pronaći u rečnicima srpskog jezika, pa dolazimo do zaključka da je ono što ponekad izgleda kao nedostatak - zapravo vrlina Goloigrinog rada: on neguje i propagira sopstveni jezik, pronalazeći u njemu inspiraciju i građu za svoje neobične kombinacije. Uz Perića, on je autor koji najviše vodi računa o čuvanju kulturne baštine od zaborava.

Ukrštenica koju predstavljam ima neke od navedenih karakteristika, ali je prilično umerena (s obzirom na to kakvim je bravurama sklon Goloigra). Važno je reći da nije dosadna, nije iskonstruisana i nije teška. Pojmovi su odgonetljivi, sintagme korektne, u belini nema prideva, broj stranih reči iznosti 3 tj. 4 /16, broj glagola je sveden na 2, a tu je i dvostruko Č. Duhovitost koja spašava kombinaciju je očigledna kod pojma KRETENIZACIJA, a strukturalno i sadržinski najvrednija reč je GRNČARIJA. Zapravo, videćete i sami da je ovo jedan veoma komercijalan sastav Jadrana Goloigre, koji pri tom zadržava sve odlike njegovog uobičajenog pristupa. Možda u tehničkom smislu nije savršen, ali u svakom slučaju zaslužuje da se nađe na ovom blogu.

Kako sam izabrao baš ovu ukrštenicu? Pa, malo ko bi mogao da pretpostavi da sam se poslužio preferencijom koja nema ama baš nikakve veze sa enigmatikom: ja sam veliki poštovalac lika i dela Novaka Novaka. :) Volim njegov smisao za humor, i, uopšte, odgovara mi njegov TV stil. Kao mali sam zavoleo "Pozorište u kući" (gledajući reprizu na 3. kanalu), i ta serija je do danas ostala moj omiljeni domaći sitkom. Pored Novaka i njegovog humora, volim i patetično-štrebersku glumu Đuze Stojiljkovića, lakrdijaštvo Olge Ivanović, genijalnost Gute Dobričanina... Potrefilo se da mogu odjednom da pomenem dve dobre stvari: rad Jadrana Goloigre i seriju "Pozorište u kući", i nisam to hteo da propustim.

Objavljeno u "Izazovu" br. 5, februara 2010. godine.


Pdf OVDE.