23. 2. 2017.

Rozarije Miloske Venere

Pun entuzijazma i inspiracije, u jednom periodu sam pasionirano gonio sve moguće i nemoguće beline. Sada, nakon izvesnog vremena, u tim svojim enigmatskim vratolomijama vidim samo kotrljanje kamena zaludnosti uz prokleti breg. Prosto, okolnosti pod kojima sam pokušavao da se izrazim na taj način su bile ozbiljno i nepopravljivo iščašene, i jedina nedvosmislena poruka koju sam dobio od raštelovanog enigmatskog sistema ove zemlje je da treba da odustanem. I odustao sam.

No, pre nego što sam odustao, napravio sam sve ono što sam mogao da zamislim. I mnogo toga što nikada pre (a ni posle) nije viđeno u tom žanru. A sve bez ikakve podrške, bez ikakvih izgleda da će neko u tome što radim videti vrednost, i da će mi neko dozvoliti da se bavim enigmatikom. Upravo suprotno: za 80 ili 90 godina, koliko ljudi s ove strane Drine ukrštaju, zasigurno nije postojao niko čiji je trud bio tako i toliko zapišavan kao moj.

Ukrštenica koju ovde citiram je objavljena u listu koji je većini poznat po čudnom tretmanu saradnika. To dolazi otuda što je tzv. urednik umobolan, a pri tom je i enigmatska nula. Apsolutna nula (možda ću jednom objaviti nekoliko njegovih gnusnih radova iz Hupera, čisto da se kolektivno zgrozimo). E, u listu koji je on uređivao i ideološki oblikovao nije bilo lako objaviti ni ukrštenicu sa belinom 7 x 7 - jer od 14 reči, obrni-okreni, bar 2 nisu po njegovom ukusu, a lista zabranjenih pojmova je (bila) duža od liste dozvoljenih, s tim što toj drugoj listi nije bilo moguće pohvatati konce. Nikad se nije znalo šta će mu sutra zasmetati i šta će zabraniti,  tj. kakva će ga manija, fobija ili šizoafekcija obuzeti, a terapija očito nije bila efikasna, jer je vremenom bivao sve gori. Istorija svetske enigmatike verovatno ne beleži takav fenomen: radite besplatno tj. pomažete psihotičnom tzv. uredniku da zaradi za pasulj i lekove, a on vam se istovremeno po*ere i ispiša po gotovo svakom radu koji mu pošaljete.

Međutim, uprkos svemu, u tom listu je objavljeno više ultrabelih (ili po nečemu drugom specifičnih) ukrštenica u integralnom obliku. To su bile moje ukrštenice, jašta. Svi oni za koje je svaka belina samo belina, i svaki rekord u rangu sa "rekordom" Živote Stankovića, mogu da pošalju neko belo sočinjenije raspopljenom medvedu, tek da provere koliko su daleko od istine (i od enigmatike). Na primer, tzv. urednik jednog drugog beogradskog časopisa, iako je u životu napravio miljardu rekorderskih kombinacija sa nadevima za palačinke, razmrdavanostima i razgranavanostima, kod raspopa ne bi mogao da objavi ni kvadrat 5 x 5. 

Videvši Rešadov najnoviji rad tog tipa na blogu TIO, setio sam se ukrštenice sa Miloskom Venerom koja je objavljena u dotičnom listu 2012. godine. To je bila moja druga slobodna (ne molerska) belina 12 x 6 (prva je objavljena godinu dana ranije u Enigmi, kao replika na neke ranije Rešadove sastave), a ono što je čini vrednom pažnje (pored same činjenice da je neokrznuta prošla kroz vampirske zube) jeste proširenje 7 x 8. Tako nešto ranije nije viđeno ni u krajnje liberalnim enigmatskim novinama, gde su autori do mile volje mogli da konstruišu. Uz to, kombinacija je tako jednostavna i poznata da izgleda kao da svako očas može da napravi takvu, samo ako hoće. Pa... probajte (dabome, pojedinci bi uz pojačane napore uspeli da izvuku formu, ali bog sveti zna kakva bi to sadržinska salata bila). 


Elem, belina je proširena zahvaljujući pojmu ROZARIJE. Ako se vratimo na kazivanje o okrutnim kriterijumima tzv. urednika tog lista, biće vam jasnije zbog čega sam danima pokušavao da se setim gde sam nekada pročitao tu reč. Strašno mi je bilo važno da navedem dobar izvor, jer bez toga - mojoj kombinaciji je pretio masakr. Nije mi se baš dopadala pomisao da će raspop (ili njegov ušati asistent, klenjski netopir) dodati 2-3 crna polja i hladnokrvno mi srušiti čitavu građevinu. Istina, Damoklov mač je pretio i ukoliko opravdam pojam, jer kao što sam već objasnio, sa mentalno poremećenim ljudima se nikad ne zna (na fenomenološkom planu, nepredvidljivost je ono što ludake razlikuje od neludaka; recimo, da je tog dana imao napad, mogao je da kaže: "Miloska Venera? Ne može, seci!")

Kopao sam po knjigama, rečnicima, enciklopedijama - i ništa. U malom mozgu mi je pisalo rozarije, ali u RMS - u je evidentiran samo oblik rozario (te je množina rozarijirozarija). Na nekom ozbiljnom crkvenom sajtu sam, doduše, našao potvrdu, ali nisam očekivao da će raspop i netopir imati razumevanja za takvu referencu, niti sam imao osnova za nadu da će u pravoslavno-četničkoj atmosferi koja vlada u redakciji biti prihvaćena reč iz hrvatskih krajeva. A ipak bejah 100 % siguran da sam varijantu koja mi je potrebna sreo baš kod nekog tzv. srpskog pisca. Čak sam mogao da se zakunem da je reč o vrlo poznatom književnom delu.

Kad sam utvrdio da je to katolička molitva Gospi, znana i kao krunica (takođe: rožarija, ružarij, ružarija, ružarje itd. od lat. rosarium), osumnjičio sam dalmatinske pisce. Ali... svi su bili jednako sumnjivi: Ban, Ćipiko, Vojnović, Matavulj, Desnica. Gde da tražim? Tu sam posustao i ipak poslao rad bez valjanog izvora, i - na moje iznenađenje - uskoro je objavljen bez kasapljenja.

Mnogo kasnije, kako to obično biva, tražeći nešto sasvim peto - nabasao sam na Pripovetke Sime Matavulja (OVDE). I, zaista - u čuvenoj Povareti pisac je nekoliko puta upotrebio rozarije (a reč je u tom obliku navedena i na kraju knjige, u popisu manje poznatih pojmova). 

12. 2. 2017.

Marlon i njegove žene


Marlon Brando
Filmske zvezde XX veka su često udruživale slavu na ludom kamenu. Kada pomislimo na Ričarda Bartona neizostavno asociramo Elizabet Tejlor (obrnuto ne važi jer je pokojna staramajka imala tako bogat život da se Barton može svesti na detalj), a zakonitost se manje ili više odnosi i na parove: Klerk Gejbl & Kerol Lombard, Hemfri Bogart & Lorin Bekol, Orson Vels & Rita Hejvort, Frenk Sinatra & Ava Gardner, Lorens Olivije & Vivijen Li, Iv Montan & Simon Sinjore, Antonio Banderas & Melani Grifit, Alek Boldvin & Kim Bejsinger, Tom Kruz & Nikol Kidman itd. Budući da su glumci poslovično promiskuitetni i narcisoidni, logično je što se pare kao mačke, ali baš zato u mnogim slučajevima asocijacije vrludaju i nismo baš sigurni ko je s kim (bio) u braku (eto, Marčelo Mastrojani & Katrin Denev se nikada nisu venčali, a dobili su ćerku Kjaru). Uz sve to, neke megazvezde su išle pred matičara isključivo sa poluanonimnim kolegama ili koleginicama - i tako im obezbedile večnu slavu i stabilne asocijacije u kolektivnom sećanju. U tome je najuspešniji bio MARLON BRANDO (1924 - 2004), koji se čak tri puta ženio egzotičnim starletama.

Za žene Marlona Branda svakako ima mesta (i) u našim enigmatskim radovima. Prvo, nije Brando baš bilo ko, drugo, sve su (bile) kakve-takve glumice, i treće - sve tri imaju imena kakva jedan enigmatski autor samo poželeti može!

Ana Kašfi
Prva se zvala ANA KAŠFI (eng. Anna Kashfi, 1934 - 2015). Preminula je pretprošle godine, i ne postoji bitniji medij na planeti koji nije prežvakao tu tužnu vest, kiteći je intergalaktičkim epitetima, poput "najlepša glumica XX veka". Zapravo, da nije bila u kratkom braku sa Brandom (1957 - 1959) niko se ne bi ni osvrnuo na njenu retro lepotu, a ni na karijericu koja se završila pre blizu pola veka. Uzgred, rođena je u Indiji  kao Džoan O'Kalagan (eng. Joan O'Callagan) i velškog je porekla. Sa porodicom se u 14. godini preselila u Vels, no nije se adaptirala, i u ranoj mladosti je počela da se deklariše kao Indijka. Duhovno i vizuelno se približila indijskoj kulturi - možda iz ubeđenja, a možda i zato što joj je egzotičnost obećavala bolju prođu u šou-biznisu. I već sredinom pedesetih je igrala sa najvećim holivudskim imenima toga doba (Spenserom Trejsijem, Rokom Hadsonom, Džekom Lemonom), a onda je upoznala budućeg supruga. Valja reći da je bila - blago rečeno - ekscentrična (ako ne više, onda bar koliko i Brando, a takav im je bio i sin Kristijan*, bog da mu dušu prosti), i ubrzo posle razvoda je skroz-naskroz propala, odajući se porocima.

Movita & Marlon
Sveže razveden od Ane, Brando je 1959. godine u Holivudu sreo nekadašnju glumicu meksičkog porekla, tada već damu u izvesnim godinama, zvučnog imena MOVITA KASTANEDA (eng. Movita Castaneda, 1916 - 2015). I ona se već upokojila (nekoliko meseci pre Ane), a novinari su, naravno, listom ispratili na večni počinak drugu Brandovu suprugu, bez navođenja detalja iz njene filmske biografije. Ta biografija, ruku na srce, nije prazna: odigrala je niz efektnih epizodnih uloga u bioskopskim hitovima, a onda joj je krenulo nizbrdo, pa se lepo udala za 8 godina mlađeg kolegu na glasu, i brže-bolje rodila sina Mikoa*. Brak nije potrajao, no izgleda da Brando svoje žene nije ostavljao zauvek - jer je Movita 4 godine nakon razvoda sa njim dobila i ćerku Rebeku*. Zanimljiv je podatak da joj se muž izmigoljio iz ruku zahvaljujući podudarnosti koja se može označiti kao gorka ironija sudbine: Movitu je proslavio film "Pobuna na brodu Baunti" iz 1935. (sa Klerkom Gejblom) u kojem je tumačila Tahićanku Tehani, a Brando je 1961. godine dobio glavnu ulogu u rimejku tog filma. Na snimanju je upoznao svoju treću ženu - koja je tumačila Movitinu ulogu (sa novim imenom Maimiti)!

Tarita & Marlon
Dakle, 1962. godine, Brando je treći (i poslednji) put izgovorio sudbonosno da, a izabranica je bila mlađahna Kineskinja iz Francuske Polinezije TARITA TERIPAJA (tah. Tarita Teriipaia, rođ. 1941). Snimanje filma "Pobuna na brodu Baunti" je počelo 1961. godine, i glumac je u početku pokazivao otpor prema anonimnoj partnerki - smatrajući je primitivnom. Međutim, za godinu dana je potpuno promenio stav, i to u sklopu sve veće fascinacije Tahitima (gde je film sniman). Naprasno je ostavio Movitu, i narednih 10 godina bio u braku sa (još uvek živom i zdravom) Taritom. Dobili su dvoje dece: sina Simona* i ćerku Čejen* (koja se obesila 1995. godine, pošto joj je 5 godina ranije polubrat Kristijan ubio mladića). Taritina filmska karijera je počela i završila se na brodu Baunti, a s obzirom na to da je Brandu neobično dugo bila desna ruka, već decenijama opstaje u medijima kao odličan poznavalac lika i dela legendarnog glumca. Mesec dana nakon njegove smrti (2004) objavila je memoare pod naslovom "Marlon, moja ljubav i moja patnja".

Tuki Brando
*Brando je zvanično imao trinaestoro biološke i troje usvojene dece. Od petoro koje je dobio sa Anom, Movitom i Taritom, četvoro su glumci: Kristijan (eng. Christian Brando, 1958 - 2008), Miko (eng. Miko Brando, rođen 1961), Simon Teihotu (tah. Simon Teihotu Brando, rođen 1963) i Rebeka (eng. Rebecca Brando Kotlinzky, rođena 1966), dok je Čejen bila foto-model (eng. Cheyenne Brando, 1970 - 1995). Niko od njih nije postigao uspeh vredan pažnje, no moguće da su bar omastili brke očevom zaostavštinom (jedva 21 milion dolara). Gle čuda, za razliku od onih što kopaju rukama i nogama da dokažu srodstvo, jedan vanbračni sin negira vezu sa slavnim ocem: glumac Stiven Blekhart (eng. Stephen Blackehart) rođen je 1967. kao Stefano Brando (eng. Stefano Brando), ali ne voli da ga iko podseća na taj deo biografije. I Brandovi unuci su skloni eksponiranju, a najviđeniji je tahićanski foto-model, zaštitno lice brenda Versaće, Tuki Brando (tah. Tuki Brando, rođen 1990). 

11. 2. 2017.

Enigmatika za decu na 32 strane

Edit 2023: S obzirom na to da se relativno često javljaju interesenti za e-časopis, obaveštavam čitaoce bloga da ideja o "Enigmatici za decu" nije zaživela, barem ne u formi iz ovog posta. Dakle, ne postoji mogućnost da se pretplatite jer je realizovan samo jedan broj.

Prvi broj e-časopisa Enigmatika za decu je spreman za korišćenje.

Trud uložen u izradu ove enigmatske zbirke mnogostruko prevazilazi uobačajeno zapinjanje pri zagonetanju, jer je pored svih podrazumevajućih nepisanih pravila, u ovom slučaju valjalo odgovoriti i specifičnim zahtevima koji po logici stvari proizilaze iz karakteristika ciljne grupe. Naime, ovo je neka vrsta eksperimenta koji se sprovodi u cilju približavanja enigmatike najmlađima, što znači da su radovi tematski i sadržinski listom prilagođeni uzrastu, dok je u formalnom i vizuelnom smislu sve na nivou standardne enigmatike.

Posao otežava odabrani uzrasni raspon, jer kako je rečeno u postu o Mini Kvizu, gotovo je nemoguće istovremeno izaći u susret tek opismenjenim mališanima i njihovim kolegama iz viših razreda osnovne škole. Zato je na ovih 30 strana (32 sa rešenjima) ponuđen prilično širok spektar enigmatskih zadataka, uz brigu o tome da najveći broj radova služi prevazilaženju prvog rešavačkog nivoa. Dečju enigmatiku je, verujem, besmisleno posmatrati izolovano od opšte, odnosno, suziti je na operisanje ilustracijama ili naivnu obradu strogo dečjih tema. Deca su bića koja se svakodnevno penju sa predstavnog na pojmovni nivo, i u tom prirodnom procesu sazrevanja intelekta poturanje kuca, maca, meda i lija može biti doživljeno kao omalovažavanje. Mora se imati u vidu da enigmatici (kao i matematici) nije sklono dete sa lenjim mozgom, već ono koje ima tendenciju da oštri vijuge, i samim tim mu se i enigmatski treba obratiti kao malom čoveku. Na drugoj strani, na klince može delovati zbunjujuće ako u sastavu koji im je, navodno, namenjen naiđu na suviše apstraktne ili neprikladne pojmove - čak i ukoliko se radi o sasvim uobičajenoj građi enigmatskog štiva za odrasle.

E-časopis Enigmatika za decu je neka vrsta spone između dečje i - uslovno rečeno - ozbiljne enigmatike. Svaki detalj je izmeren na enigmatskom kantaru i procenjen kao dovoljno lagan za prvi nivo. Teži pojmovi koji su jednom ili više puta upotrebljeni u e-časopisu predstavljaju most do narednog nivoa, i stoga su ispod ukrštenica ponuđeni kao pomoć i nota bene, uz opširnije opise. Gro sadržaja, naravno, čine skandinavke, i to je, u izvesnom smislu, inovacija u enigmatskom obraćanju (našoj) deci, jer su se tokom prethodnih decenija u listovima za najmlađe sasvim retko mogli videti takvi enigmatski zadaci.

U doba kada sam ja bio mlađi osnovac, još uvek su bile aktuelne Dečje novine. Po mom sećanju - ukrštenice su tamo bile retkost, a osoba koja je uređivala enigmatiku nas je tretirala kao decu ometenu u razvoju. Recimo, siguran sam da bi one nekada popularne tzv. pletenice mogli da čitaju i čovekoliki majmuni (a možda i oni drugi), i nikad mi nije bilo jasno zbog čega se takve budalaštine štampaju na enigmatskim stranama. Možda ja generalno naginjem precenjivanju verbaliteta (a onda i ukrštenih reči), no i danas mislim da je bilo mnogo celishodnije da je na tom mestu u svakom broju izlazila po jedna pažljivo pripremljena skandinavka, koji bi male čitaoce upućivala na otkrivanje lepote i značaja reči tj. jezika, a onda i enigmatike.

Malo skretanje s teme: meni je već decenijama nejasno kako je moguće da u ovoj zemlji postoje ljudi koji su izučili osnovnu školu, pa onda srednju (kakva god bila), pa nekakav fakultet (makar bio večernji), i čak nastavili tzv. školovanje ne bi li se zakitili još kojom titulom koja će im povećati platu za 20-30 % i učiniti ih većim u očima komšiluka (jer takvi obično komšijama služe za sprdnju) - a i dalje nisu u stanju da sastave (a kamoli napišu) dve rečenice bez gramatičkih grešaka (o pravopisu da ne govorim). Kada bi se otvorila škola za već spomenute čovekolike majmune, posle 18 - 20 godina žipčenja od kuće do škole i od škole do kuće - ubeđen sam da bi svaki bonobo, gorila, orangutan ili šimpanza bez greške govorio srpski jezik. Koliko bi to sadržinski bilo smisleno u ovoj priči nije mnogo bitno, ali garantujem da jedan npr. magistar orangutan nakon tolike izloženosti akademskom tesanju ne bi imao nikakve šanse da pobrka npr. akuzativ i lokativ. Međutim, nedavno sam razgovarao sa jednim direktorom škole koji je u roku od 10 minuta bar 30 puta omašio padež. Da ironija bude trpkija, završio je nekakve visoke učiteljske čkolje, što će reći: ne samo da je direktor, nego i nastavnik koji podučava decu (osnovano se sumnja: većinski srpsku) srpskom i NA srpskom jeziku (malo je verovatno da nastavu sprovodi na francuskom ako ne zna ni maternji, jer da bi čovek mogao da nauči drugi jezik, mora da savlada bar svoj, logično). Takvi su naši političari, naši direktori, predsednici i naš establišment uopšte, ali to nije tema ove priče, već moja sasvim privatna zaprepašćenost - garantujem da jedno mentalno zdravo dete, iz ma kakve sredine poticalo, bez po muke može da savlada strukturu našeg književnog jezika ako pročita samo jednu knjigu (npr. "Doživljaju Toma Sojera") ili odgleda svega nekoliko epizoda bilo koje edukativne dečje emisije. Kako onda objasniti da postoje tzv. ljudi koji su tobože izučili neke ozbiljnije knjige od dečjih romana, a i u svojoj petoj deceniji su u svađi (i) sa maternjim jezikom? Čovek slovenskog porekla i u genima možebiti ima strukturu jezika svojih predaka, i potpuno je logično što npr. Romi u 90 % slučajeva ni u idealnim uslovima ne mogu da usvoje elementarnu gramatiku našeg jezika, ali nije logično što neko ko je: a) slovenskog porekla, b) navodno visoko obrazovan, i c) po prirodi svog obrazovanja upućen na jezik - nema nikakav osećaj za slaganje reči.

Elem, uveren sam da enigmatika (pogotovo mrežasta) podstiče kod dece sposobnost za to slaganje reči u najopštijem smislu, jer se inteligencija u ranom uzrastu dominantno razvija kroz jezik. Enigmatika je, nažalost, odavno na našem tlu izgubila edukativnu funkciju u okviru opšte moralno-edukativne kataklizme, no kakve god danas bile sklonosti i navike najmlađih, svako ljudsko biće prosto mora da prođe kroz starinske faze. To što današnje dete već sa 3 ili 4 godine barata elektronskim uređajima ni u kom slučaju ne znači da je intelektualno razvijenije od svoje babe u tom uzastu. Ne, čak je osakaćeno i rano dovedeno u vrlo delikatnu i neprirodnu situaciju. Na primer, bez obzira na to što nepogrešivo prepoznaju sve komande na engleskom - bar 9 od 10 dece neće naučiti taj jezik spontano (pri tom, u opasnosti su od gubljenja osećaja za maternji jezik, tj. u startu im je podriven temelj razvoja). U pauzama između buljenja u monitor i druženja sa ajfonom, na klasičan način će morati da formiraju pojmove, da razmišljaju, komuniciraju, da se snalaze u novim situacijama, da rešavaju praktične probleme (...), a to uglavnom neće moći klikom ili dvoklikom na ikonicu. I mada naša socio-politička stvarnost upućuje na izrazito negativnu korelaciju između obrazovanja i tzv. uspeha (što znači da će neko ko se objektivno razvije taman koliko i prosečan šimpanza iz zoološkog vrta - sutra imati dobre šanse da postane direktor, predsednik, premijer, ministar ili nešto slično), decu bi ipak na vreme trebalo učiti dostojanstvu, i objasniti im da ličiti na čoveka samo spolja, a pri tom biti prostitutka, lopov i (tj. ili) partijski funkcioner iz suvog interesa, samo po sebi nije uspeh već sramota.

Sve u svemu, enigmatski e-časopis Enigmatika za decu, pored eksperimentalnih i čisto enigmatskih, ima i izvesne edukativne pretenzije. Broj kolega koji su makar simbolično učestvovali u realizaciji ove ideje (neraskidivo povezane sa pokretanjem novog bloga) očekivano je mali, i zbog toga posebno zahvaljujem Dejanu, Nedjeljku i Miši na podršci. Interesovanje tzv. pretplatnika je takođe nikakvo, tako da je u ovom trenutku neizvesno da li će u bližoj ili daljoj budućnosti biti pripremljen (bar) još jedan broj. 

Ko želi e-časopis u pdf - u, može se javiti na mejl (kolege enigmate ne mogu biti pretplatnici, dakle, dokument po želji mogu dobiti samo na poklon). Za zainteresovane roditelje koji ne pripadaju enigmatskom krugu će uskoro biti istaknuto uputstvo na blogu Enigmatika za decu (OVDE). 

Kao tizer prilažem dve strane e-časopisa. 




4. 2. 2017.

Mala Arijela


Likovi iz Diznijevih animiranih filmova neretko sadrže vrlo upotrebljiva imena u enigmatskom smislu (strukturalno neodoljiva + opštepoznata). U ovom postu će biti reči o tevabiji svima znane MALE SIRENE, "kćeri" Hansa Kristijana Andersena i junakinje megapopularne franšize. Prvi Diznijev dugometražni crtać Mala sirena (eng. The Little Mermaid) osvojio je svet 1989. godine, 1992. je premijerno prikazana prva od 31 epizode istoimene animirane serije, a 2000. je lansiran nastavak Mala sirena 2: Povratak u more (eng. The Little Mermaid II: Return to the Sea). 2008. je javnosti predstavljen i specijalni crtać o detinjstvu Male sirene (eng. Ariel's beginning). 

Crvenokosa Mala sirena se, dabome, zove ARIEL. U hrvatskoj sinhronizaciji joj je pridodato jedno A, te se u križaljke uselila kao ARIELA, dok se na srpskom govornom području proslavila pod originalnim imenom, iako se može koristiti i oblik Arijela (VI knjiga iz edicije "Diznijevi klasici"). Kao što smo videli u postu o intervokalnom J, u ćiriličnim tekstovima bi valjalo koristiti transkripciju, što će reći: Аријел, no budući da se u latinici transliteracija stranih imena može tolerisati do izvesne granice smisla, ni upotreba petoslova Ariel nije greh (u ovom slučaju, fonetika se ne razlikuje od grafije, te se prisustvo slova J svodi na povlađivanje pravopisu). Ipak, u srpskom ne bi bilo opravdano adaptirati ime, a ne ubaciti J (dakle, može Arijel, Arijela, čak i Ariel, ali ne Ariela; uz to, koju god varijantu izabrali, po padežima se menja kao Arijela). 

Članovi Arijeline porodice su kršteni baš po enigmatskoj meri: njen otac je kralj TRITON (eng. Triton), vladar podvodnog kraljevstva ATLANTIKA (eng. Atlantica), a majka se zove ATENA (eng. Athena). Čini se da su to vrlo interesantni alternativni opisi za uobičajene pojmove u ukrštenicama ("starogrčki bog talasa/vodozemac" i "starogrčka boginja rata i mudrosti"), a i imena njenih sestara predstavljaju atraktivne doprinose enigmatici: ATINA (eng. Attina), ALANA (eng. Alana), ADELA (eng. Adella), AKVATA (eng. Aquata), ARISTA (eng. Arista) i ANDRINA (eng. Andrina). Na svet su došle sa razmakom od godinu dana, Atina je najstarija, a Ariel najmlađa (u filmu iz 1989. ima 16 godina). Lako ih je razlikovati po boji "uniforme" (prslučeta i repa): Atina je u narandžastom, Alana u ružičastom, Adela u žutom, Akvata u tirkiznom, Arista u crvenom, a Andrina u purpurnom. Jedino Ariel, poput svoje majke, nosi raspareni komplet: plavo prsluče i zeleni rep. 

Verni sluga princa ERIKA (eng. Eric) zove se GRIMSBI (eng. Grimsby, u hrvatskoj sinhronizaciji GREGOR), a jednako odana sluškinja KARLOTA (eng. Carlotta); okrutna guvernanta Tritonovih kćeri jeste MARINA DEL REJ (eng. Marina Del Ray); URSULA (eng. Ursula) i MORGANA (eng. Morgana) su morske veštice, glavne negativke u franšizi, a protagonistkinja drugog nastavka, kći Erika i Ariel, nosi ime MELODI (eng. Melody).

Najbolji drugovi Male sirene su čuveni rak SEBASTIJAN (eng. Sebastian) i tropska ribica FLAUNDER (eng. Flounder, u srpskim adaptacijama: IVERKO), a u franšizi se pojavljuju i drugi antropomorfni stvorovi sa zgodnim imenima: morski galeb SKATL (eng. Scuttle, u srpskoj sinhronizaciji TV serije: TRČA, ponekad samo GALEB), morski siren, Arijelin drug URČIN (eng. Urchin, u sr sinhronizaciji JEŽA), jastog LOBSTER MOBSTER (eng. Lobster Mobster, u sr sihnronizaciji: GANGSTA), MANTA rđavih namera (eng. Evil Manta, u sr sinhronizaciji: ZLI RAŽA), ljubičasta hobotnica-pijanista INK SPOT (eng. Ink Spot), riba-saksofonista ČIKS (eng. Cheeks), zla hobotnica OKTOPID (eng. Octopid), Tritonov pomoćnik, kornjača DADLI (eng. Dudley), zelena jegulja MOREJ (eng. Moray), morž DEŠ i pingvin TIP (eng. Dash & Tip), krokodili EB i FLO (eng. Ebb & Flo)...

Šeri Stoner
Uzgred, pri kreiranju lika Male sirene, animator GLEN KIN (eng. Glen Keane) koristio je nekoliko živih modela, pre svih - svoju suprugu. U medijima se često navodi da je crte lica Arijeli pozajmila tada šesnaestogodišnja ALISA MILANO (eng. Alyssa Milano), zvezda TV serije "Čari". Za facijalnu ekspresiju i gestikulaciju kriva je glumica ŠERI STONER (eng. Sherri Stoner), zahvaljujući kojoj Ariel često grize donju usnu, a za pokrete kose pod vodom korišćeni su snimci iz kosmosa astronautkinje SALI RAJD (eng. Sally Ride).