31. 8. 2017.

Skandi hrestomatija

U prošlom broju Skandi Feniksa (945) objavljen je jedan skandi par sa neobičnom istorijom, pa evo prilike za osvrt na ovaj popularni nedeljni enigmatski list, a onda i na interesantan slučaj.

Skandi Feniks je neka vrsta hrestomatije, i razlikuje se od svih drugih aktuelnih časopisa za ljubitelje ove enigmatske forme po stilskoj raznovrsnosti i sadržinskoj širini. To je list za ljubitelje skandinavki sa očekivanjima. Na primer, jedna domaćica od enigmatike očekuje estradne informacije, prizore iz života poznatih, aktuelnosti iz sveta zabave, sporta, umetnosti; gospodin u staračkom domu očekuje stimulaciju nervnih ćelija, zadatke koji angažuju njegovo akumulirano znanje, neko treći uživa u enigmatskoj obradi zanimljivih tema iz opšte kulture itd.

Ništa od toga se ne može naći u neautorskim listovima - jer su stereotipni, tematski siromašni i krajnje uprošćeni u pogledu sadržaja i dizajna. Ta izdanja, kojima je tržište preplavljeno, nude prazne, sive mreže, pod parolom "skandinavka je skandinavka", te naoko služe svrsi. No, takve zbirke su potpuno lišene informativne, zabavne i, s oproštenjem, edukativne vrednosti, a veza sa suštinom ukrštanja je do te mere istanjena da je pitanje da li ova oblast novinsko-izdavačke delatnosti uopšte spada u enigmatiku.

Rešavanje ukrštenih reči mobiliše različite psihičke funkcije, počev od pažnje i koncentracije, preko pamćenja i inteligencije, sve do emocija. No, kad se proces automatizuje i pretvori u mehaničko popunjavanje, odumire i doživljaj uspeha pri susretu sa sopstvenim znanjem. Na mestu tog doživljaja ostaje navika, i eventualno se pojavljuju očekivanja. Specifična očekivanja variraju od slučaja do slučaja, ali svaki rešavač želi novo zadovoljstvo i utisak da je ono što rešava baš po njegovoj meri. Drugim rečima, ako govorimo o ljudima čiji se enigmatski afiniteti koncentrišu oko skandinavki, izvesno je da će pre ili kasnije prevazići tj. prerasti štanc-enigmatiku koja je suštinski šuplja, hladna i nehumana.

Rešavači zacelo prepoznaju humanost u radovima koje za njih pažljivo sastavljaju, opisuju i ilustruju živi ljudi, tim pre što živimo u eri enigmatike u prahu koja nikome nije namenjena i nikome se ne obraća, a svima se nameće kao najjeftiniji i najagresivniji novinski proizvod. Budući da ljudski mozak ima tendenciju da habituira, zadovoljstvo koje npr. noćni čuvar oseća pri rešavanju istih ukrštenica bez mirisa i ukusa će se postepeno smanjivati usled ponavljanja pojmovno i vizuelno sličnih zadataka. Konzumiranje takvih sadržaja će postati dosadno, a počeće i da izaziva nervozu. Stoga su za nekoga ko zaista voli skandinavke spas listovi sa autorskom enigmatikom, a Skandi Feniks je pravi izbor.

U enigmatskom stvaralaštvu je vrlo bitna autentičnost, nastojanje svakog autora da izgradi lični enigmatski izraz, osećaj za vrednost i estetiku reči, kao i želja da se kreacijom nešto kaže, prikaže, obradi i prenese. Serijska izdanja sa softverskim skandinavkama obično pripremaju pojedinci bez ikakvog smisla za varijabilitet. To su najčešće priučeni paceri sa trgovačkim oglavima koji besomučno plasiraju jednu te istu skandinavku na milion  načina, pojmovno otcepljenu od vremena i prostora, i na taj način obesmišljavaju čitav koncept ukrštanja, spuštajući enigmatiku na nivo bezvredne konfekcije.

Na drugoj strani, učešće većeg broja autora je garancija da će se radovi (i) međusobno razlikovati u stilskom i sadržinskom pogledu, čime su šanse da se kod rešavača pojavi dosada svedene na minimum. Takođe, u cilju održavanja tog šarenila na visokom nivou,  pripremu radova, po starinskom receptu, vrše ljudi koje poznaju i vole enigmatiku, a pride su izuzetno odgovorni, budući da su profesionalno vezani za tu oblast.* Ukratko, u Skandi Feniksu se istovremeno neguje enigmatska tradicija i poštuju očekivanja rešavača.

*Otprilike tako sam zamišljao dobro organizovanu enigmatsku ekipu i pre nego što sam postao njen deo. Nažalost, dugo sam mogao samo  da je zamišljam, jer srpska autorska enigmatika odavno nema izlaz na tržište. Divljaci su nas ubedili da je to prošlost, a tamo gde postoji nešto nalik saradnji, sve ključa od neprofesionalnosti, otimačine i sitnoposedničkih interesa. Da nisam dobio priliku da se bavim enigmatikom na jedini način koji smatram normalnim, verovatno bih već odustao i nikad ne bih saznao kako je lepo sudelovati u ozbiljnoj enigmatskoj produkciji

I ostalo je da kažem koju reč o slučaju iz uvoda, koji ilustruje ozbiljnost sa kojom se prihvataju ili odbaciju poslati radovi. Skandi par "Izravno u eteru" nastao je pre ravno godinu i po dana. U to vreme sam se uhodavao i pravio svakojake greške, i uspeo da uparim dve felerične skandinavke. Prvi faul sam registrovao tek mesec-dva nakon prvog slanja (pošto sam diskretno opomenut), a drugi mnogo kasnije. No, prvobitna tema "The Voice - Najljepši glas Hrvatske" je u međuvremenu zastarela, jer se šou završio. Verujući da je problem u tome, početkom ove godine sam poslao modifikovane verzije istog para, ali sa novom temom (pronašao sam fotografije svih tematskih ličnosti sa radijskim slušalicama). Radovi opet nisu objavljeni, i zaključio sam da im nema spasa.

Ali, eto: došli su na red, i ne bih ni pisao o tome - da slučaj nije kuriozitetan po rekordnom broju izmena koje su sprovedene pre objavljivanja; dakle, menjao sam obe strane po dva puta, promenio temu, i uz sve to, urednik je izmenio nekoliko pojmova u drugoj skandinavci. Iako se ne radi ni o kakvim fantastičnim ili antologijskim sastavima, s obzirom na to koliko smo se svi potrudili oko njih, smatrao sam da su zaslužili citiranje na blogu. :)

30. 8. 2017.

Drži slovo Zekić Novo (16): Autor i koautor

U enigmatici ovih prostora, naročito u novije vrijeme, postoje tri "vrste" stvaralaca: AUTORI, KOAUTORI i KOMPAUTORI.  Ove druge još zovu  urednicima, a treće enigmatama. To na prvi pogled zvuči aforistično, ali ima i svoju zabrinjavajuću stranu. Priloženoj ukrštenici čiji sam autor baš nije bilo suđeno da u pristojnom "ruhu" ugleda svjetlost dana, a list u kome je objavljena, niti koautora, nek mu je zemlja laka, neću spominjati. 

Prvo je autor ambiciozno započeo sa, za enigmate, izazovnom sintagmom ŠKRŽNI KRVNI SUD od 14 slova, sa svega tri samoglasnika, a onda su "samo" dvije "prave" riječi upro(pa)stile cijelu ideju. U finišu je na scenu stupio koautor i uz još neke epohalne intervencije "legitimnog" ARKANIST-u, zamijenio nepostojećim ALBANIST-om. Naravno da ovo nije prošlo neprimijećeno i odmah je uslijedilo nekoliko telefonskih poziva od kolega. Pokušao sam objasniti kao i ovdje, da ja "s tem nemam niš", a da li je moje opravdanje uvaženo ili ne, nije mi poznato.

Novo

 

29. 8. 2017.

Crno, pa se ne vidi

O ukrštenici koju je na SES - u sastavio Rešad Besničanin postoje različita mišljenja. Po oceni žirija, to je bio najbolji sastav na Prvenstvu za sastavljače, dok neke kolege smatraju da nije zaslužio laskavu titulu.  Zapravo, titule nema, jer je Rešad zauzeo iksto mesto ispod trećeg, što valjda znači da je imao neočekivano slab štit i još slabiji rebus (ali ovde se nećemo time baviti).

Zašto je vrednost ove ukrštenice pod znakom pitanja?

Rešad Besničanin, SES 2017

Najpre primećujemo da je broj crnih polja vrlo kritičan, kao i njihov raspored. Ima ih čak 17, i listom su u službi centralne beline 6 x 6. S obzirom na veličinu mreže, kolateralni pojmovi su do apsurda usitnjeni, pa je PDR manji od 4. Što se tiče sadržaja, moglo bi se reći da nema čega nema: tu su pridevi, glagoli, trocifren broj, i opskurna reč SAVAKS pride! Bez zalaženja u suštinu poduhvata, reklo bi se da je ovo jedna vrlo, vrlo traljava ukršteničica. 

Nismo videli sve ostale kreacije, no s obzirom na to da je prvoplasirani sastavljač na drugom blogu predstavio svoju, nametnulo se pitanje: zašto i Rešad nije napravio takvu? Svi znaju, pa i on, da na takmičenjima poput ovog pobeđuje jednostavnost, tako je vazda bilo, i pošto se smatra da vremenski škripac onemogućava razmahivanje i paradiranje, očekuju se skromni ili sasvim prosečni sastavi. Ako su zanatski korektni i pojmovno ispravni, šanse da ne budu dobro ocenjeni su minimalne, pa je nadmetanje u sastavljanju ukrštenih reči svedeno na prilagođavanje očekivanjima žirija. 

Jednu ukrštenicu poput onih koje potpisuju takmičari na SES - u iz glave verovatno može da sastavi i Mile Budić. Ili rešavač s ulice, možda čak i bistriji đak prvak. To znači da se - ako smatramo bitnim samo dva gorespomenuta kriterijuma - učinak onih koji ukrštaju 30 ili 50 godina ne razlikuje mnogo od učinka disciplinovanih početnika i amatera. 

Najprostije rečeno, Rešad je izabrao neočekivani pristup da bi demonstrirao posebno umeće. To je u redu: ako se čovek takmiči, po logici stvari treba da pokaže i nešto više od onoga što mogu svi. Ali... enigmatika nije skakanje u dalj: skočite 3 centimentra više od svih, i pobedili ste. Ne, nevolja je u tome što su u našem esnafu i ocenjivači ponekad, ako ne često, takođe amateri. A amateri očekuju amaterizam, toliki im je domet (napomena: ovo nije kritika žirija, ne znam ni ko je ocenjivao radove, a budući da su ipak videli vrednost u Rešadovom izbegavanju kalupa, prethodni redovi se ipak odnose samo na one koji iskreno veruju da je ukrštenica nedvosmisleno loša). 

Dakle, amater ocenjuje samo površinu: on nije sposoban da dopre do ideje autora, ne može da pretpostavi koliko je posao bio težak, nema kantar na kom bi izmerio učinak, i ne uzima u obzir okolnosti, poput vremenskog ograničenja i formata. Nikad nije napravio takvu kombinaciju, nema pojma kako se to radi, koliko traje, koliko je neizvesno... i neopterećen svim tim pojedinostima i tričarijama, bez pardona kaže: "Ovo ne valja jer je previše crno, previše slobodno, previše ovakvo, previše onakvo." Amater ne razume šta je pesnik hteo da kaže, i tu se ništa ne može.

Na neki način, sam zadatak je pozivao na sastavljanje centralne beline: po dijagonali mrežice 10 x 10, prostrla se EVA RAS, terajući svakog  neamatera da zamisli belinu 6 x 6 oko nje. I niko osim Rešada nije odgovorio očiglednom izazovu. Niko - zato što niko ne bi ni mogao da sastavi belinu za tako kratko vreme i bez ikakvih pomagala (a bog zna na šta bi to ličilo i kad bi neko drugi pokušao u kućnoj režiji, bez ikakvih pritisaka). A on je kako-tako uspeo. 

Uzgred, kao neko ko ima dosta iskustva u tom podžanru, zapažam da je pozicija slova R olakšala autoru potragu za rešenjem (bilo bi mnogo teže da je na tom mestu D, G, N, M... i, uopšte, sva tri suglasnika su zgodna za operisanje). Takođe, zapažam da je pomeranje suglasničkih grupa izvedeno vrlo stručno (kada je zadati niz monoton, a nismo hendikepirani teškim slovima, formula glasi: drugi pojam - čvor od 4 ili 5 suglasnika, u trećem samoglasnička grupa, u četvrtom čvor, peti monoton itd). Očigledan je i propust kod pojma Kratovac, a zanimljivo je da se S našlo na pravom mestu, iako autor nije imao sokratovca na umu. 

Pokušavajući da - daštanja radi - korigujem najspornije momente, sveo sam broj crnih polja na 11 i podigao PDR na 4, 9. Na taj način sam u formalnom smislu usavršio rad, mada u sadržinskom pogledu i dalje nije po JUS - u: uklonio sam nesrećni SAVAKS, ali belina sada sadrži čak tri prideva i dva glagola. Sama ta činjenica govori o ozbiljnosti Rešadovog rezultata, a ako neko ipak uspe da modifikuje postojeću ili napravi sasvim novu ukrštenicu koja će po svim prametrima biti vrhunska - molio bih ga da pošalje to remek-delo, da se svi divimo.


28. 8. 2017.

Drži slovo Zekić Novo (15): Pikova dama

Ova ukrštenica je objavljena u Marbu, ima ih više, bez bjeline. Ne znam kako, ali su se i ovdje, ničim izazvane, četiri riječi  "družile"  cijelih 9 polja. No, vidljivo je i ono na šta ja prilično polažem, a to je tema. Ovdje su to dva poznata pisca koje povezuje „Pikova dama“, što i nije previše poznato. 

Novo

Slučaj istražio blogovlasnik: Novela Пиковая дама Aleksandra Puškina premijerno je objavljena 1834. 16 godina kasnije, a 4 decenije pre nego što je nastala čuvena, istoimena opera Pjotra Iljiča Čajkovskog, Puškinova priča je inspirisala jednog francuskog kompozitora. Njegovo ime je Fromantal Alevi (fr. Fromental Halevy), i on je za libreto svoje opere – prema nekim navodima – koristio prvi prevod sa ruskog na francuski jezik, koji je načinio Prosper Merime (fr. Prosper Mérimée).* No, nema pouzdanih podataka, tim pre što je Merimeova književna adaptacija objavljena nešto kasnije (ne zna se tačno kada).


*Uzgred, Merime je 1845. napisao pripovetku Carmen, koja je Žoržu Bizeu (fr. Georges Bizet)  1875. poslužila kao predložak za slavnu operu. 


25. 8. 2017.

Besne gliste

Pred polazak u Suboticu, setio sam se nedavne polemike o molerajima sa četvrtastim belinama i bez njih, i došao na ideju da iskoristim naziv predstojeće manifestacije za mali eksperiment. Naime, poneo sam sirovi moleraj  21 x 4 sa pojmom SUSRETI ENIGMATA SRBIJE, nameravajući da - kad nađem zgodan trenutak - uživo pokažem Novi Zekiću da kompletiranje takve ukrštenice zahteva mnogo više od prostog karikanja glista.

Najteži deo posla je, kao što sam ranije objasnio, pronalaženje adekvatnog četvrtog pojma. U ovom poduhvatu mi je nehotično pomogao Rešad Besničanin koji je u komentaru ispisao pojmove iz svojih moleraja: ispostavilo se da njegov OGRANIČENI SUVERENITET gotovo savršeno prianja uz SANTA MARIJA DELA SALUTE (iako se, zahvaljujući Lazi Kostiću, u srpskom jeziku dosledno rabi originalna grafija, transkripcija je jednako opravdana, a u ćiriličnim tekstovima i neizostavna). 

I budući da sam uspešno pripremio zadatak, preostalo je samo da serviram glista-belinu kolegi, i da gledam kako se preznojava. Poznajući njegove afinitete, pretpostavio sam da će potražiti zgodan prolaz za proširenje, jer on - da podsetim - zastupa vrlo ekstremno stanovište da moleraj, makar bio redak i ekskluzivan, može biti samo vizuelni dodatak četvrtastoj belini i ništa više od toga; jednostavnije: ako iz gliste ne izranja kvadrat minimalnih dimenzija 7 x 7, naš Novo kreaciju smatra neozbiljnom. 

No, nismo imali vremena za lajv eksperimentisanje, te je zadatak odneo kući. Juče je poslao na uvid dva pokušaja (prema njegovim kriterijumima - ne baš uspešna), a nije isključeno da će u bliskoj budućnosti, kada bude imao više mira i inspiracije, uspeti da pronađe luksuznije rešenje. 

Novo Zekić: "glista beline" 21 x 4
Zadatak je teži nego što izgleda, a da nije tako, svi presecajući pojmovi bi bili poznati i prihvatljivi. Ako se moler ne opterećuje dodatnim belinaškim ambicijama, a rukovodi se parolom "kad pronađemo 4 kongruentna pojma iste dužine - sve smo završili", razumno je očekivati da njegov rezultat bude sasvim pitak u sadržinskom smislu, da crna polja budu skladno raspoređena, i da postoji saglasnost krakova, što će reći: da se kombinovanje može nastaviti i van moleraja. 

Međutim, čini se da Novine eksperimentalne kombinacije nisu ispunile ta tri očekivanja: u sadržaju ima svega i svačega, crna polja su vrlo kritično pozicionirana (istina, dole nešto pregnantnije), a kraci na više mesta vode u ćor-sokak. Najveće postignuto proširenje je 7 x 5 (u oba slučaja).

Zapravo, moleraji sa četvrtastim proširenjima su izuzetno retki. Što su gliste duže, to su autorove šanse da iz njih izvuče pristojan kvadrat manje, i zato ni oni koji pasionirano moluju (poput Rešada) ne insistiraju na takvim vratolomijama. Drugim rečima, moleraj 21 x 4 sa belinom 7 x 7 nikada nije viđen. 

Nikada  - do danas. Eto, ja sam - u strogo eksperimentalne svrhe - sklepao jedan, i mada je kvalitet same kombinacije diskutabilan, ne bi se moglo reći da je pokušaj sasvim jalov: ako ništa drugo, ukrštenica je prilično rešiva. Prisustvo manje poznatih pojmova je bilo neophodno zbog strukture samog moleraja, a pre svega je trebalo učauriti problematični niz IRJI. Ne znam kako rade drugi, a ja u ovakvim slučajevima obično polazim od neke logične pretpostavke: ovde sam pretpostavio da postoji neki manje-više poznati Čeh čije se ime završava na IR, a prezime počinje na JI (Jirak, Jirasek, Jiraček), i uskoro stigao do nekadašnjeg višestrukog svetskog šampiona u kajak-slalomu koji se zove Vladimir Jirasek. Ostalo sam uklopio bez mnogo znoja: Oleg Kasini (eng. Oleg Cassini) mi je, igrom slučaja, odranije poznat kao lični kreator Žakline Kenedi, a izvesni indijski književnik Mani Madukar (eng. Madhukar) je nekom zgodom ušao u moju privatnu enciklopediju, te sam ga lako iskopao (kod nas je, inače, poznat po modernoj verziji "Kama sutre", pod naslovom "Kamatantra"). Onda sam konsultovao RMS (saseliti), geografske registre (Careva gora), tražeći rešenje za grupu NAIN pristao na pleme dnevnih leptirova Danaini, i na kraju me spasila umetnica u ikonopisu, Ana Ganić

Ako još neko želi da se okuša u izvođenju besnih glista na zadatu temu, rado ću objaviti repliku.  

Mladen Marković: moleraj 4 x 21 + 7 x 7

22. 8. 2017.

Enigmatika iz voza

Rešad Besničanin, Mladen Marković & Dragiša Cetić
Dragiša Cetić, uvaženi enigmata iz Gacka, imao je čast da od Subotice do Novog Sada putuje sa našim najboljim autorima ukrštenih reči (op. cit. Milaćin, a sa tom laskavom procenom bi se, pored Rešada i mene, najverovatnije složio i Sreten Perić). Naravno, priliku za boravak u našem kupeu je dobio preko veze, jer je pametno izabrao klub i obukao vrlo lepu majicu.

Zapravo, istina je malo drugačija: Rešad Besničanin i ja smo bili počastvovani društvom našeg dragog kolege i proveli smo s njim nekoliko prijatnih sati do polaska voza. Onda smo se zajedno ukrcali, pokušali da zaposednemo vagon-restoran, bili džumle izbačeni i na kraju pristali na običan kupe za puk (tako nam i treba kad škrtarimo na kerozinu; a mogli smo - kao sve zvezde na svetu - da fino i elegantno dođemo i odemo privatnim avionima).

Elem, da skratim priču (op. cit. Reško, koji se baš usred neke moje govorancije slučajno setio svog druga koji tim rečima započinje sva svoja izlaganja), pošto je Dragiša Cetić stoički podneo polovinu puta sa nama dvojicom (čitaj: nije pobegao u drugi kupe iako je slobodnih mesta bilo u izobilju), rešili smo da ga nagradimo: najpre je Rešad sastavio ukrštenicu posvećenu našem saputniku, a onda sam se i ja latio plajvaza. Preuzeo sam i obavezu da opišem i prezentujem naše skromne uratke iz voza, jer je - budimo realni - greota da bilo šta što mi sastavimo ostane sačuvano od očiju javnosti (a Dragiša će u decembru svakako dobiti i rođendansku imenarku). 

21. 8. 2017.

Crtice iz Subotice

Rešad Besničanin, Milutin Tepšić, Novo Zekić & Mladen Marković (slikao Dragiša Cetić)
O juče završenim Susretima enigmata Srbije u Subotici će se faktografski pisati na drugim blogovima, a u ovom postu radoznali čitaoci mogu saznati zbog čega je tom skupu prisustvovao i jedan nečlan aktuelnog saveza, kakvi su njegovi utisci i da li se zaista išta promenilo u odnosu sukobljenih strana

Iako su se mnogi toga bojali, nisam krenuo ka Subotici da bih napravio pometnju. Pre svega, pozvan sam, a i da nisam, to je bila vrlo zgodna prilika da u prirodnoj veličini, živom rečju stanem iza svojih pisanih stavova. Dakle, predsedništvo mog kluba je smatralo da izvesne nesporazume u koje sam umešan treba rešiti uživo, i drage volje sam pristao. Uostalom, ja poštujem instituciju koja se zove ESS i njenu tradiciju; poštovanje izražavam oštrim protestima protiv degradacije, kriminalizacije i privatizacije te organizacije, njenih članova i tradicije, i samim tim ne mogu biti uljez niti rušilac, već prijatelj saveza i ravnopravni učesnik svih dešavanja - bar dok ESS i SES nose ista imena kao na dan osnivanja).

Međutim, izgleda da sam zakasnio: iako sam na neformalnom skupu u petak optužen za sve nepodopštine u savezu, u subotu nije bilo nikoga da mi to frontalno ponovi: neki iz te ekipe su pobegli sa lica mesta čim sam stigao, a drugi su me zaobilazili u širokom luku. I budući da nisam imao sa kim da se svađam, pažnju su mi zaplenili najbolji prijatelji iz neprijateljskih krugova: Rešad Besničanin, član Piramide i Novo Zekić iz Nove Zagonetke, a onda i klupski drugari koje nešto češće viđam: Slavko Bovan, Dragiša Cetić, Nedjeljko Nedić, Ilija Ozdanovac, Tunjo Džijan (...) Družio sam se i sa starim poznanikom, veselim Milutinom Tepšićem - Milaćinom (Piramida), sa cimerom Radomirom Matićem (Bor), i na svoju radost, konačno upoznao udarnike EKK - a Milijanu Bovan i Vanju Tomaševa.

sa Ilijom Ozdanovcem i Željkom Dimovićem (slikao Slavko Bovan)
Nisam imao u planu nasilno sazivanje vanredne skupštine, niti držanje predavanja o sopstvenim ciljevima i namerama, ali bio sam raspoložen da svakome odgovorim na bilo koje pitanje. No, jedino je organizator SES - a, meni ranije delimično do potpuno nepoznat Željko Dimović, izrazio želju da porazgovaramo na ozbiljne teme. Ali... taj razgovor (koji su krajičkom oka pratili i tiho komentarisali gotovo svi prisutni) vođen je u uslovima koji su onemogućili bilo kakav diplomatski napredak: g. Dimović je bio u kritičnom stanju svesti, a ni ja nisam bio sasvim trezan, pa od svega što se desilo u "Borsalinu" vredi spomenuti samo muzikante koji su svirkom lepo zagušili naše natezanje i baljezganje.

U svakom slučaju, bilo je prijatno i zanimljivo provesti dan-dva sa prijateljima, dragim kolegama i ostalima.

17. 8. 2017.

Lažno ime

U književnosti, šou-biznisu, ali i u enigmatici, pseudonimi se koriste rado i veoma često. Ljudi koji se bave javnim profesijama ponekad lažnim imenima pokušavaju da sačuvaju privatnost, ima i onih koji na taj način beže od sebe i svog nemilog identiteta (ta pojava je naročito izražena kod glumaca i pesnika), a u najvećem broju slučajeva funkcija pseudonima je privlačenje pažnje: veruje se da  zvučno, nesvakidašnje, mistično ili glamurozno ime može pomoći nosiocu nekog talenta da pronađe put do slave. 

Ima mnogo vrsta pseudonima. Klasifikacija se obično vrši na osnovu načina oblikovanja i na osnovu značenja, a iako su neke vrste poznate enigmatskim autorima i rešavačima kao nezaobilazni nizovi slova (ananim, alonim, asteronim), ta oblast onomastike nije naročito popularna, i malo ko bi umeo da nam kaže u koju kategoriju spada neko izmišljeno ime sa kojim se svakodnevno srećemo.

Najjednostavnija vrsta je anagram, pseudonim izveden premetanjem slova pravog imena i/li prezimena. Ne mora da asocira ličnost autora (Atilin slučaj - Ilija Stančul; Ivan Polić - Branko Lipanović; Rok Ban - Branko Milovanović, Arvidas Veljić - Zoran Radisavljević), mada ponekad sugeriše izvesne karakteristike - fizičke, psihičke, zavičajne, nacionalne, socijalne itd. ANANIM je pseudonim od unazad čitanog imena ili prezimena, i tretira se kao podvrsta anagrama. Najčuveniji korisnik i žrtva svog ananima bio je Erih Marija Remark (nem. Erich Maria Remarque): nacisti su ga godinama progonili s uverenjem da je francuski Jevrejin, i da se zapravo preziva Kramer. Dvostruki ananim Ami Kamus (šp. Amy Camus) koristila je slavna peruanska pevačica Ima Sumak (šp. Yma Sumac).

Potpis varijantom sopstvenog imena (Boki - Boško Petrović) ili imenom druge žive ličnosti (Milan Lazić - Vojin Krsmanović), naziva se ALONIM. APOKONIM nastaje kada autor odbaci početak ili kraj svog imena i/li prezimena. U enigmatici se ova vrsta često preklapa sa akronimom (Rebes - Rešad Besničanin, Boživran - Božidar Vranicki, Pebi - Petar Bizumić), a delovi imena i prezimena se mogu kombinovati i na druge načine (Zes - Zvonimir Kurpes, Hudlav - Vjekoslav Hudolin). KOINONIM  se izvodi od inicijala ili delova imena i prezimena dvojice autora (Bože Slamar - Slavko Bovan + Željko Marinović), a kada je broj koautora veći, govorimo o kolektivnom pseudonimu (Božena Brkuli - Boris Nazanski + Želimir Kušić + Branko Lipanović). Kada autor odbaci niz slova iz imena i/li prezimena, dobija se ATELONIM (Arić - Marijan Kancelarić), a PRENONIM kada se potpiše samo imenom koje na taj način preuzima funkciju prezimena (Pero - Pero Galogaža). Podvrsta prenonima nastaje i permutacijom imena i prezimena, i često se kombinuje sa paronimijom (Ivan Krstić - Krsta Ivanov).

ETNONIM ukazuje na  nacionalnu, geografsku ili etničku pripadnost (Ero - Slavko Bovan, Tolišanin - Nedjeljko Nedić, Belirac - Jovan Nedić, Lozničanin - Sreten Perić), FRENONIM na neku psihičku ili karakternu osobinu (Ranča Moćni - Novo Zekić), TITLONIM na zanimanje ili profesionalno postignuće (ing. D. Bjelan - Dušan Bjelan), IRONIM je pseudonim u vidu ironičnog izraza (Ben Kroter - Novo Zekić), SIDERONIM predstavlja pojam iz oblasti astronomije (Io/Kalisto/Ganimed - Milan Šaban), TRADUKCIONIM je prevod imena na neki drugi jezik (Dominik/Domenico - Nedjeljko Nedić, Aurel - Zlatko Stipaničić, Viola - Ljubica Bilalović), ARISTONIM upotrebavljava autor koji se potpisuje plemićkom titulom (Car - Simon Racković), a HERONIM onaj ko se identifikuje sa nekim književnim ili mitološkim herojem (Ahil - Mihailo Reljić). PSEUDOGINIM muškarca predstavlja ženskim imenom (Zorica Veb - Vojin Krsmanović), dok PSEUDOANDRONIM koristi žena koja se potpisuje muškim imenom (Džordž Eliot - Meri En Evans). 

Postoje i druge vrste (ascetonim, asteronim, astronim, cifronim, faktonim, fitonim, frazeonim, geonim, hagionim, hidronim, hijeronim, homonim, hromatonim, inkognitonim, pseudoapokonim, pseudoinicijali, pseudoprenonim, telonisnim, zoonim), a ovde još treba  reći da neki pseudonimi pripadaju većem broju kategorija, pa su tako npr. Teuta (Slavko Bovan) i Gordana Glorija (Jadran Goloigra) pseudoginimi, ali je prvi heronim, a drugi  anagram. Rade S. Šibenčanin (Rešad Besničanin) je anagramni pseudoetnonim, Georgije Žeravica (Žarko Đokić) paronimni tradukcionim, Mel Mandraković anagramni heronim itd.  

16. 8. 2017.

Drži slovo Zekić Novo (14): Ćoškali bjeline



S obzirom na to da je Mladen nedavno pisao o bjelinama, pa i ovim po ćoškovima, ja ću se osvrnuti samo na svoje iskustvo sa pomenutim i priložiti ove četiri 8x8, bez "diskriminacije" ćoškova. Lijeva gornja i desna donja su objavljene u Enigmi, ostale dvije se nadaju objavljivanju.
Prije petnaestak godina sam bio stanovnik Bajine Bašte i komšija dragog kolege Mihaila Reljića. Često smo se družili i nerijetko pričali o enigmatici, naročito o ukrštenicama. Ponekad smo znali biti pomalo "zajedljivi" prema stvaralaštvu onog drugog. Ja sam se šalio s njim; kako uspijeva izbjeći bjeline veće od 6x6 na koje se on bio "programirao", čak i onda kad je "slučaj" bio evidentan, a on meni…  On je meni najviše zamjerao zbog bjelina po ćoškovima koje su mi iz nekog razloga bile omiljene, a njemu, opet iz nekog razloga, neprihvatljive.
Često mi je govorio: "K'o Boga te molim nemoj praviti bjeline po ćoškovima, hoće ukrštenica da mi se preturi!" Uzalud sam mu objašnjavao da je ukrštenica sa bjelinom u uglu uvijek simetrična na neki način, jer se kod skandinavki, uglavnom nasuprot bjeline, po dijagonali, nalazi izrez za sliku, a kod klasičnih druga bjelina. Naravno da ga nisam ubijedio da promijeni mišljenje, ali nije ni on mene.
Neke riječi iz priloženih i nisu baš ukršteničarske ljepotice, ali imaju dokaze o porijeklu, što im je uz to što je meni dodijalo da više kombinujem, omogućilo da se nađu na "svom" mjestu.
Novo 


15. 8. 2017.

Drži slovo Zekić Novo (13): Ivani za utjehu



Vrlo tužan zbog peha koji je zadesio našu najbolju sportistkinju na Svjetskom atletskom prvenstvu, svoje neraspoloženje sam izrazio ukrštanjem ovo nekoliko riječi, kao moju nevažnu podršku za što brže prevazilaženje groznog osjećanja, koje je valjda neminovno u ovakvim prilikama. (Pojam STARA ŠPIRITANA je dio njenog rodnog mjesta i ne znam ima li neke veze s njom.) Srećno, Ivana!                                 
Novo


14. 8. 2017.

Zvezda koju su "odozgo" ugasili

Olivera Katarina
Scena prva, godina 1977. OLIVERA KATARINA pozdravlja gledaoce RTB 1 rečima: "Dugo me nije bilo, niko me ne zove, ništa ne snimam, zabranjena sam odozgo."
Scena druga, godina 1978. Opatijski festival. Mimo dvodecenijske tradicije, Oliveri je na smotri zabavne muzike dozvoljeno da izvede folk numeru "Nikad ne zaboravi dane naše ljubavi."
Scena treća, godina 1979. Vratila se na male ekrane. Privremeno je sve u redu, opet je u centru pažnje, ne žali se na progon. Televizijskom kambeku je prethodio potpuni zaokret ka izvornoj narodnoj muzici sa snažnim patriotskim nabojem, a svi Jugosloveni su - hteli, ne hteli - bar tri puta gledali njen šou "Zarudela zora na Moravi". 
Scena četvrta, godina 1982. RTB 1, iksti deža vi: "Dugo me nije bilo, niko me ne zove, ništa ne snimam, zabranjena sam odozgo."
Scena peta, godina 1984. LP pločom "Retka zverka" sa novokomponovanim kič melodijama pokušava da uhvati korak sa vremenom. Interesovanje slabo.
Scena šesta, godina 1986. Vidi scenu prvu i scenu četvrtu.
Scena sedma, godina 1987. Đorđe Kadijević joj poverava malu ulogu u TV seriji "Vuk Karadžić".
Scena osma, scena deveta... scena milionita (1987 - 2008): Gostuje u svim mogućim emisijama i besomučno recituje:  "Dugo me nije bilo, niko me ne zove, ništa ne snimam, zabranjena sam odozgo, mrze me zato što sam Srpkinja."
Scena milion prva, godina 2008. Napokon dobija ulogu u filmu Uroša Stojanovića "Čarlston za Ognjenku".
Scena milion druga, godina 2009. Koncert u Sava centru.
Scena milion treća, scena milion četvrta... scena milijardita  (2009 - 2013): "Dugo me nije bilo, niko me ne zove, ništa ne snimam, zabranjena sam odozgo + ne daju mi nacionalnu penziju, a kroz pakao sam prošla samo zato što sam ponosna Srpkinja."
Scena milijardu prva, 2013: "Onaj prethodni nas je zavio u crno, ovaj sadašnji je naš heroj, mladi lav!" Mladi lav: "Draga Olivera, lepo i pametno razmišljate, izvol'te nacionalnu penziju u iznosu od simboličnih 400 evra, a imamo i jedno mesto za Vašeg sina u Ministarstvu kulture, ako ponuda nije uvredljiva".
Scena milijardu druga... scena zilionita (2013 - 2017): "Dugo me nije bilo, niko me ne zove, ništa ne snimam... nemam para za struju, prodajem nameštaj da preživim, bla, bla, bla... grdno sam propatila zato što sam ponosna Srpkinja".
(Napomena: ako uviđate štogod nelogično, to je vaš problem.)

Olivera Katarina (rođ. 1940), na ovom blogu ovlaš portretisana u priči o troslovu ERI, proslavila se pod prezimenom Vučo, koje joj je u nasledstvo ostavio prvi suprug, pozorišni kritičar Vuk Vučo. Devojačko prezime Petrović nikad nije koristila u javnosti (iz anonimnosti je bukvalno izašla na dan venčanja), a Vukovim prezimenom se služila i nakon razvoda - sve dok se nije ponovo udala. Na vrhuncu slave, 1970. godine, postala je gospođa tj. drugarica Šakić (suprug Miladin Šakić je bio bitna politička figura onog vremena). Tada je odlučila da promeni identitet, ali joj je možebiti Olivera Šakić zvučalo suviše prizemno, pa je svom imenu dodala ime majke - i tako je nastao jedan od najpopularnijih slovnih nizova u našoj enigmatici (da li Olivera zna da je u ukrštenim rečima sve vreme bila jedna od 5 najprisutnijih domaćih javnih ličnosti ?! Enigmatskim očima gledano, niti je kuda išla, niti je bilo važno što ništa ne snima).  

Enigma br. 1115, 4. novembar 1977.
Bila je najveća ženska medijska zvezda Titove Jugoslavije (do Brene). Jednostavno, u SFRJ pre nje nije bilo starleta koje prostom narodu služe za zagledanje, ogovaranje i masturbiranje: ozbiljni glumci su samo glumili, ozbiljni pevači samo pevali, ozbiljni pisci samo pisali, a ona je sa Akademije odskakutala na estradu, isturila svoju lepotu u prvi plan i zaodenula se glamurom a la Brižit Bardo ili Elizabet Tejlor. U stvari, bila je prva potencijalna diva svetskog kalibra posle Ite Rine. Međutim, kad ona ispriča priču o sebi (a ne prestaje da je priča), čovek prosto mora da se zapita: "Pa, je*ote, kad su toliko padali u nesvest pred njom u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Japanu (...), zašto nije išla tamo gde su je tražili i frenetično joj tapšali? Zašto je 40 godina provela u kukanju i naricanju?!" Navodno - zbog patriotizma: toliko je volela svoju zemlju i svoj narod da joj nije padalo na pamet da se odmetne u belosvetske zvezde (ono istina, nijedna njena savremenica koja se odmetnula nije postala nova Sofija Loren: ni Selma Karlovac, ni Beba Lončar, ni Dunja Rajter, ni Nađa Regin, ni Marija Baksa). I kao veliki partiota, u trenucima umetničkog očaja, pokušavajući da se u šestoj deceniji vrati među aktuelne, kasnih devedesetih je toliko koketirala sa primitivnim nacionalnim strastima da je to bilo neukusno. 

Kako je Olivera postala jugo-superstar? Bezmalo slučajno: dobila je sporednu ulogu u kultnom filmu Aleksandra Petrovića "Skupljači perja" (1967), i efektno odigrala romsku kafansku pevačicu Lenče. To je to. Otputovala je u Francusku, na premijeru, kao polupoznata beogradska glumica, a vratila se s oreolom Silvi Vartan: 72 puta je pevala u "Olimpiji" (kao gošća Žilbera Bekoa, mada se taj detaljčić obavezno preskače; pih, pa nije valjda publika hrlila na njegov koncert zbog njega?!), upoznala se sa silnim slavnim facama, i pošto su Francuzi poslovično ljubazni, ubedili su je da ima glas kao slavuj, pored toga što su listom bili očarani njenom pojavom. Raspevane glumice i razglumljene pevačice su tada u svetu bile na visokoj ceni, pa je iste godine i Olivera postala deo estrade. Doduše, ne svetske nego naše, ali sa očiglednim internacionalnim ambicijama: na prvim singlicama za domaće tržište prepevavala je hebrejske, francuske, grčke, ruske (...) melodije. Ipak, najbolje je prihvaćena kao interepretatorka ciganskih pesama, počev od "Đelem, đelem".

Realno, taj njen nezreli glasić je (bio) samo egzotičan. Ništa više od toga, i zato je kod nas njeno pevanje najčešće bilo ismevano. Pevačice svetskog kvaliteta, poznate i priznate u inostranstvu, bile su: Radojka Šverko, Nada Knežević, Lola Novaković i Tereza Kesovija, a Olivera Katarina je u odnosu na njih (a i u odnosu na mnoge druge vokalne soliste) bila smešni, beznadežni amater. No, bila je izvozni proizvod druge vrste: lepa i darovita glumica koja, između ostalog, može dobro da odigra pevačicu. 

Tako je i bilo... dok je bilo. A onda je njena zvezda ugašena. Kako i zašto - teško je reći, a naposletku nije ni bitno, jer se sve fino svršilo intervencijom mladog lava. A to što penzija (minimum 250 + nacionalnih 400) ne pokriva troškove za struju jednoj istaknutoj članici vladajuće partije valjda više nema veze sa "onima odozgo" - jer je sada i ona jedna od njih... osim ako joj se vanzemaljci nisu nakačili na brojilo (uzgred, kad bacimo pogled na spisak srećnih dobitnika srpske nacionalne penzije, pa shvatimo da 80 % čine kojekakva lokalna mazala, kvarizanati i anonimni kičeri koji ničim nisu zadužili ni svoju mesnu zajednicu, a kamoli naciju, alalimo i Oliveri - ako prethodno prihvatimo nečiju umobolnu, antinacionalnu ideju da te luksuzne apanaže mogu i moraju da finansiraju građani zemlje u kojoj se deca ne rađaju jer dečji dodatak iznosi 20 evra, a prosečna plata 200; na primer, mnoga deca koja su se na svoju žalost ipak rodila ne piju mleko i ne jedu banane da bi dovoljno nakapalo za nacionalnu penzionerku Slađanu Milošević, kulturnu delatnicu koja je naciju zadužila remek-delima "Seksi dama" i "Miki veliki"). 

Elem, pored samog imena, enigmatski najupotrebljiviji pojmovi iz opusa Olivere Katarine su: DOBRA KOB (film Milutina Kosovca, 1964), BELO U BELOM (TV drama Slavoljuba Stefanovića-Ravasija, 1964), ONE I ON (TV drama Zdravka Šotre, 1964), PLANINA GNEVA (film Ljubiše Georgijevskog, 1968), ANA I EVA (film Arnea Matsona, 1970), JELENA GAVANSKI (TV drama Milenka Maričića, 1982); Pesme: BIDA, BEŠLO RAKO, BOSONOGA SENDI, BUDI MOJ, ČERDA MILE, ČORORO, ERI, KAMERAV KAMERAV, LIDU LIDU, MAČIJA BALADA, NEĆU TEBE, NE DAM NE DAM, NE RECI NIKOM, PADA NOĆ, RINO, SADA I NIKADA VIŠE, SANJAM TE, SULIRAM, ŠOŠANA (Shoshana), ŠU-ŠU, TI SI MOJE JANJE, TITINO, TRAJO TRAJO, TULA, ŽA ŽA; zbirka poezije: BELI BADNJACI; memoarska proza: ARISTOKRATSKO STOPALO

Dva puta objavljeno u istim novinama