31. 3. 2015.

Njanje, dade i aje (1)

Neka imena, pogotovoto ženska, se neobično često pojavljuju u ukrštenim rečima. Toj grupi svakako ne pripadaju Iboljka, Điljola ili Džordža, već - razume se - imena sastavljena od nafrekventnijih slova, odnosno najbanalniji nizovi koji sastavljačima bukvalno iskrsavaju. Na primer, iako ne postoji nijedno iole poznato živo biće ženskog pola koje se zove ANERA, popularnost tog petoslova ne jenjava već decenijama, a ni opis se ne menja: ličko žensko ime (ređe: drama Ive Brešana). Slični petoslovni pojmovi Aneta, Anita, Anika, Anica, Alina, Alisa, Amina (...) se mogu opisati sasvim konkretno, neretko alternativno i čak aktuelno, a lepim sticajem okolnosti, i jedna neobična Ruskinja nosi takvo ime. Ona se nije istakla u nekoj javnoj profesiji, nije bila popularna, bogata, moćna, niti je likom poznata svetu, a ipak zaslužuje spominjanje - ARINA je svim rešavačima poznata kao Puškinova dadilja, i pored toga što je taj opis neuporedivo sadržajniji i kvalitetniji od praznog i nedoređenog "rusko žensko ime", iza njega se zaista krije jedna bitna kulturno-istorijska figura. 

Dadilja je, u najopštijem smislu, žena koja se profesionalno stara o tuđoj deci u kućnim uslovima. Onomad smo tu domaću tj. glupu i nazadnu reč zamenili jednom prekrasnom, naprednom i nadasve potrebnom anglosaksonskom kovanicom, pa nam decu, da ne kažem čildren, danas čuvaju be(j)bisiterke. Galomanske guvernante su izašle iz mode još kad je princ Pavle proteran u Afriku, a inače, pojam guvernanta, za razliku od pojma dadilja, ne podrazumeva nežnost i majčinsku brigu, već se dominantno odnosi na podučavanje i vaspitavanje. Dojilja takođe ima užu konotaciju od dadilje, jer žena koja doji tuđe dete ne mora biti njegova negovateljica, mada je nekad teško napraviti razliku. U svakom slučaju, ovaj post je, kao i naredni, posvećen poznatim dadiljama i dojiljama, i to pre svega onima koje su se već izborile za svoja mesta u ukrštenima rečima, ali i nekima koje su nepravedno zapostavljene, iako svoj posao nisu obavljale ništa manje odgovorno i efikasno od njanje Aleksandra Puškina.

Arina Rodionovna
ARINA Rodionovna Jakovljeva je bila  izuzetno važna osoba u životu najvećeg ruskog romantičara, jer mu je u detinjstvu usadila ljubav prema nečemu što je od presudne važnosti za svakog pesnika - prema jeziku. Zapravo, ona mu je folklornim pesmama i skaskama pokazala put do jezičkog blaga, i smatra se da on ne bi ni upoznao, a kamoli zavoleo, narodni jezik da nije bilo nje. Kao i svaki slovenski aristokrata tog doba, vaspitavan je u francuskom duhu, sa guvernantama je razgovarao na francuskom, sa roditeljima na salonskom ruskom... a jedino je Arina u njegovom okruženju predstavljala narod. Veruje se da je lik Tatjanine njanje u "Evgeniju Onjeginom" Arinina slika i prilika.

Uzgred, jedna rusko-australijska teniserka se zove skoro identično: ARINA RODIONOVA

Međutim, Puškin nije jedini slavni Rus koji je imao dobru i plemenitu dadilju. O nesrećnom Fjodoru Dostojevskom je brinula ALJONA Frolovna, i valjda zato što je atmosfera u njegovom domu oduvek bila na granici horora, čitavog života se rado sećao njene vedrine i veselosti, opisujući je kao "skromnu i priprostu žena iz naroda koja je oduševljavala decu izmišljenim pričama". Lav Tolstoj, pak, svoje bezbrižno rano detinjstvo (koje se brzo završilo serijom smrtnih slučajeva) nije pamtio po raskoši i balovima, već po harmoniji koja je vladala na imanju u Jasnoj Poljani. Posebna fioka je u njegovim sećanjima zauvek bila rezervisana za ostarelu, sprčenu i preplanulu dadilju sa samo jednim zubom "na sredini usta", koja se zvala ANUŠKA.

Gospođa Aja
U jednom od prethodnih postova je spomenut troslov AJA, za koji ponekad koristimo opis dadilja (nem.), a neretko i nadimak Geteove majke. Po svoj prilici, prvi opis je proistekao iz istog izvora kao i drugi, jer je majka slavnog nemačkog književnika, KATARINA ELIZABET GETE tu etiketu dobila od porodičnog prijatelja, grofa Štolberga, koji ju je duhovito uporedio sa majkom Ajom iz srednjovekovne priče o 4 Emonova sina. Nije poznato da li se hispanizam aya (dadilja) i ranije koristio u nemačkom jeziku, ali je grof očigledno imao na umu oba značenja: Katarina je, dakle, imala četvoro dece (Johan je bio prvenac), a pošto im je bila toliko posvećena da u domu Geteovih nikada nije bilo posla za dadilju, savršeno joj je pristajao nadimak Mutter Aja ili Frau Aja ili samo Aja. Takođe, zvali su je Frau Rat, što se može prevesti kao Gospođa Saveta

29. 3. 2015.

Čaura

Na ovom blogu dosad nije bilo govora o jednoj vrlo popularnoj podvrsti ukrštenih reči, koja se tokom osamdesetih godina uselila u gotovo sva enigmatska izdanja. Radi se o ukrštenici sa učaurenim pojmom (ili pojmovima), koja je bila poznata i sedamdesetih, možda i ranije, ali je broj takvih radova u domaćoj štampi bio zanemarljivo mali - dok se nije ispostavilo da su i autori, i rešavači na gubitku. 

Bilo koji tip ukrštenice sa konačnim rešenjem na neki način uzdiže samu ideju ukrštanja, a konzumentima se tako nudi mogućnost da više nego obično uživaju u magiji slova, i da se na kraju osećaju kao da su i sami učestvovali u magijskom ritualu. Zapravo, pri rešavanju obične ukrštenice, najveći uspeh koji čovek može da postigne je stopostotna rešenost, ali čak i kada je siguran da su sva slova na svom mestu, ne mora imati utisak da je pobedio. Kao što znamo, postoje ukrštenice za rešavanje, i konstrukcije koje se plasiraju pod istim imenom, ali se popunjavaju. Te druge služe za ubijanje vremena i moždanih ćelija, dok one prve daju ljudima priliku da im pola sata protekne u istinskoj zabavi, a da pride aktiviraju koji neuron. Učaureni pojam je dobar most između popunjavanja i rešavanja: ako je taj pojam težak, reči koje ga skrivaju su opštepoznate, pa rešavač može da trijumfuje zahvaljujući pukom popunjavanju, a ako je konačno rešenje suviše lako (najčešće ime i prezime popularne ličnosti sa slike), onda kombinacija može da sadrži i - uslovno rečeno - teže pojmove, jer se rešavač, naravno, potpomaže čaurom.

Reč ili sintagmu koju želimo da učaurimo najčešće razbijamo na kraće nizove slova, postavljamo ih jedan ispod drugog i trudimo se da ih nivelišemo (koliko slučaj dozvoljava). U narednoj fazi pokušavamo da formiranu višedelnu čauru smestimo u centar bele kombinacije (koja ne mora da bude četvrtasta, mada najčešće koristimo model 6 x 6). Eksploatisanje belina je tu savršeno opravdano, i čak je poželjno da kombinacija bude što belja - jer samo uz maksimalnu upotrebu kombinatorike možemo da ostvarimo cilj u potpunosti: da dobro sakrijemo rešenje i proizvedemo lep vizuelni utisak. Kako ćemo podeliti pojam zavisi od naše spretnosti ili spremnosti da se uhvatimo u koštac sa pregibima, a u većini slučajeva biramo liniju manjeg otpora, pa se reči sa suglasničkim grupama dele prema zakonitostima koje važe za monotone kombinacije. Na primer, ŠINA ISTON se može učauriti na barem 3 načina; prvi, najlakši je: ŠINA + IS + TON (nivelisano: ŠIT), drugi način je nešto teži: ŠINA + ISTON (nivelisano: ŠI, što znači da dobijamo grupe NT i AO sa kojima valja izaći na kraj), a treći je vratolom: ŠIN + AIS + TON  ili ŠIN +AIST + ON ili ŠI + NAIS + TON itd. (nivelisanje se u konkretnom slučaju ne može izvršiti  zbog grupe IIO, ali jasno je da odlomke treba pozicionirati što "čupavije").

Postoje (ili su nekada postojali) autori koji su rado učaurivali pojmove, mada nisu bili kadri ni za mnogo jednostavnije stvari. Ne mogu da ne spomenem slavnog Branka Nikolića koji je napravio (i objavio) toliko bisera da je o istom trošku uspeo da obesmisli bukvalno sve tipove ukrštenih reči, pa i ovaj. On je, znate, patentirao jedan specifičan model učaurivanja, te je nizove ređao bez nivelisanja tj. kako mu je zgodno (uvek monotono, razume se), a beline nije ni pokušavao da sklepa, pa su te njegove (bele) ukrštenice bile još gluplje od običnih (a jedino je sam sebe mogao da nadmaši). Na drugoj strani, postojimo i mi  koji u tom žanru vidimo izazov, pa učaurivanju katkad podvrgavamo pojmove od kojih se diže kosa na glavi (na primer,  MARINKO MADŽGALJ ili DŽORDŽ KLUNI), ili ih smeštamo u neobično velike beline. Najteži način je dijagonalno pozicioniranje, još teže od toga je dijagonala + tematski pojam u belini (videti naslovnu stranu Almanaha br. 1 OVDE), a - ne znam kako ovo da kažem, a da ostanem komunistički skroman - osim mene, to malo ko može da izvede. Eto, rekao sam (uostalom, ja prezirem komunizam). 

Ono što sada i ovde želim da predstavim nije standardni rad tog tipa, ni, daleko bilo, neka majstorija gospodina Nikolića, a ni moja ego-prezentacija (mada se nadam da je bar neko registrovao belu ukrštenicu sa MERI DŽEJ BLAJDŽ, ili bilo koji od brojnih radova sa dijagonalama), već dve ukrštenice sa zastarelim čaurama. Naime, u brojevima "Enigme" iz 1982. godine koje mi je poklonio Miroslav Živković (a koje sam OVDE već opevao), naiđoh na ukrštenice sa zmijoliko učaurenim pojmovima! Ne sećam se da sam ranije video nešto slično, pa  možebiti da su takvi radovi bili aktuelni samo u kratkom periodu, pre nego što su autori kolektivno prešli na današnji pristup, a nije nemoguće ni da su se učaurene zmije pojavljivale samo u "Enigmi". U 5 brojeva koje posedujem, kao autori se pojavljuju: Mihailo Reljić (jednom sjajan, jednom solidan), Tomislav Vukadinović (izvanredan), Zvonimir Turek (đene-đene) i Dušan Kos (tako je mali Đokica zamišljao učaurivanje). U tehničkom smislu, najbolji je Vukadinovićev sastav koji prilažem sa rešenjima (NEDA UKRADEN), ali je generalno najimpresivnija Reljićeva SILVA KOŠĆINA, i zato sam posetiocima bloga ostavio mogućnost da se nađu u ulozi rešavača.



28. 3. 2015.

Nordijski mitovi (2): Rodio konja pobratimu

Ako ste nekada u ukrštenim rečima naišli na pojam IMIR sa opisom "džin iz skandinavske mitologije, oličenje zla", možda ste pomislili da je reč o nekom sasvim sporednom mitološkom negativcu, koji je spašen od zaborava samo zahvaljujući neodoljivoj strukturi imena. Međutim, Imir je jedno od najznačajnijih bića u skandinavskoj kosmogoniji, jer je prema legendi o postanju, on prvi imenovani stanovnik prasveta. Pripadao je rasi Ledenih džinova, primordijalni bogovi su od njegovog usmrćenog tela kasnije napravili Zemlju, nebo, raj i čitav kosmos, a tako su nastali i nordijski Adam i Eva: ASKR ili ASK i EMBLA (jasen i brest).

Opakog Imira su satrli unuci prvog Asa po imenu BURI. Naime, iako Ledeni džinovi od starta nisu bili naklonjeni Buriju, njegov sin BOR je, zbog opšteg nedostatka žena, bio primoran da zasnuje bračnu zajednicu sa Ledenom divkinjom, kćerkom Imirovog potomka BOLTORNA, koja se zvala BESTLA. ODIN, VILI i HENIR, HENI ili VE su njihovi sinovi, i upravo su oni počinioci ubistva s predumišljajem (pored Imira, stradali su i ostali džinovi, osim BERGELMIRA, udavivši se u potocima krvi). Interesantan je (i enigmatski vredan podatak) da se Bestlin brat, dakle Odinov ujak, zove MIMIR. Poznat je po mudrosti, a bez obzira na poreklo, pripadao je Asima i bio nezamenljiv savetnik svojim sestrićima.

ODIN (takođe: VODAN ili VUOTAN) je, kao što svi ljubitelji ukrštenih reči, hteli ili ne, dobro znaju - skandinavski Zevs. Zapravo, on je vrhovni germanski bog, što znači da zadržava tu titulu i u mitološkim sistemima neskandinavskih naroda germanskog porekla. Živi u nebeskom svetu večne radosti, čuvaju ga dva proždrljiva vuka (HUGIN i MUNIN), o svemu ga obaveštavaju dva vrana gavrana (GERI i FREKI), kao prevozno sredstvo koristi osmonogog konja SLEJPNIRA, a u ratnim pohodima mu asistiraju boginje sudbine VALKIRE. Jedno oko je, kao naš Prele, trampio za mudrost, ali mu to nije ukrotilo y hromozom, pa je i dalje bio strastveni ljubitelj rata, a čuven je i kao prvi germanski alkoholičar (sa raskošne božje trpeze je uzimao samo vino, mada je kao i sva mokra braća redovno držao propovedi o štetnosti alkohola).

Odinova zakonita supruga je Asinja FRIG ili FRIGA, zaštitnica žetve i rađanja, a njihovi sinovi su: bog lepote BALDR ili BALDER, slepi Baldrov ubica HODR, HEDR ili HED i bog jahanja HERMODR ili HERMOD. Njihov mudri i kapljici sklon otac nije bio poklonik monogamije, pa mu je divkinja GRID ili GRIDA podarila sina, boga osvete VIDARA, divkinja RINDR, RIND ili RINDA je majka VALIJA, a konkubina JORD, JERD ili ERDA (zaštitnica Zemlje) je još pre Frige nad-bogu rodila  naslednika tj. prvenca po imenu TOR. TOR je bog oluje i groma, jedan od najznačajnijih skandinavskih bogova, a nama može biti od velike koristi zbog alternativnog imena ASA-TOR (izv. Ása-Þórr), jer grupa šestoslova sa početnim ASA (asamar, Asarak, asasin) dobija pojačanje. Njegova žena je zlatokosa boginja useva SIF ili SIFA (ćerka im se zove TRUD ili TRUDA), Ledena divkinja JARNAKSA mu je rodila dva sina (MODI je bog besa, a MAGNI personifikacija snage), a ima i vernu sluškinju, možebiti i ljubavncu, po imenu ROSKVA ili RESKVA

Među ostalim božanstvima nordijskog Panteona (iz klana Asa), ističe se skandinavski Ares ili Mars, odnosno bog rata TIR, bog rečitosti BRAGI, bog zore DELINGR ili DELING, bog dana DAGR ili DAG, beli bog HEJMDALR ili HEJMDAL, bog pravde i meditacije FORSETI, Odinov alter-ego ODR ili OD, Torov posinak i bog lova ULR, ULER ili UL itd. Među Asinjama su najistaknutije EIR, EIRA ili EJRA (lekarstvo), IDUN ili IDUNA (proleće i mladost), GNA (vetar i izveštavanje bogova), SNOTRA i VOR ili VER ili VORA (mudrost) i druge. 

Konačno, i oni koje nordijska mitologija zanima kao lanjski sneg znaju ko je LOKI. Njegova alternativna imena su LOPTR, LOPT, HVEDRUNGR ili HVEDRUNG, a u Žugićevom četvoroslovnom rečniku su navedena dva opisa: "vatreni demon smrti" i "duh zla", što znači da je slavnom Lokiju u našoj enigmatici odavno osporena božanska priroda, ali se, pošto mu je adresa u ASGARDU (ili gradu Asa), on ipak smatra bogom. Bio je Odinov pobratim, mudrim savetima je pomogao Asima da postignu velike uspehe, spominje se i kao zaštitnik vatre, ali je ipak najpoznatiji kao bog laži i prevare. Gnev svih nebesnika je navukao ubedivši ćoravog Hodra da ubije brata Baldra, i zato je i opis "bog zla" sasvim ispravan. Otac je i svih mračnih i izopačenih bića: NARVI ili NARI i VALI su sinovi koje mu je rodila boginja SIGIN, SIGINA, SIGUN ili SIGUNA, a Ledena divkinja ANGRBODA je na svet donela monstruozni trio koji čine: FENRIS ili FENRIR (čudovišni vuk), JORMUNGAND (morska zmija) i HEL ili HELA (boginja smrti i podzemlja). Gle čuda, u trenutku dobrog raspoloženja i blagosti, Loki je  stvorio i najboljeg konja koji je ikada galopirao Zemljom i nebom - Slejpnira, a za taj projekat mu uopšte nije trebalo neko žensko čeljade: sam ga je rodio i poklonio Odinu.

25. 3. 2015.

Logična i nelogična belina

Mnogo puta smo govorili o belini 6 x 6, i čini se da se tu više nema šta reći: ona je nekada davno, kao enigmatski modni krik i neka vrste potvrde umeća autora, postala deo sastavljačke prakse, no vremenom se njena vrednost toliko izlizala da se danas, generalno, može smatrati više nedostatkom nego vrlinom. Pre pola veka, kada su se stari majstori (poput Petrovića ili Železnika) utkrivali ko će napraviti što "čupaviju" četvrtastu kombinaciju, korišćenje tog modela je bilo savršeno opravdano. Međutim, vrlo brzo je došlo do zloupotrebe, pa je ta nesrećna šestica i drugim autorima postala sredstvo za samodokazivanje - pri čemu je većina ostajala (ili zauvek ostala) na nivou površne imitacije. 

Naime, belina 6 x 6 je već tokom sedamdesetih godina mediokritetima tj. većini počela da služi kao sredstvo za ostvarivanje norme, a pošto se tada mnogo radilo (čitaj: tezgarilo), odsustvo talenta (entuzijazma, vremena) se nadoknađivalo vizuelnim oponašanjem. Mnogi su ispekli zanat pod parolom "belina je belina", i mada su tokom života napravili i objavili na hiljade takvih ukrštenica, nikada nisu prerasli fazu imitatora-zanatlije. Neki od njih danas imaju 60, 70, 100 godina, mogu da naprave šesticu za tili čas, ali i dalje nisu u stanju da izvedu bilo kakvu strukturalnu vratolomiju (a da ne skliznu u amaterizam).

U najopštijem smislu, postoje dva načina za kreiranje belina: logičan i nelogičan. Ovaj prvi je zanatski, i bilo da je reč o baratanju monotonim pojmovima ili o dijagonalnom ređanju suglasničkih grupa, autor ne mora mnogo da se napreže - jer najelementarnija logika (koju valjda svako normalan poseduje) radi za njega. Kako tu nema mnogo momenata za uviđanje, skoro svako pre ili kasnije može da sabere 2 i 2, i da se uspentra na nivo navike. Navika, inače, ne postoji slučajno: to je filogenetska kategorija čiji je smisao ušteda energije, a u ovom kontekstu se može posmatrati i kao funkcija sirove inteligencije: kada jedan autor uvidi da gubi tri puta manje vremena na logičnu belinu 6 x 6 nego na pronalaženje nekog naoko nelogičnog rešenja - on nužno postaje zanatlija, pogotovo ako mu enigmatsko stvaranje prvenstveno služi za pribavljanje materijalne koristi. Nekada je ta pojava bila veoma rasprostranjena, jer je čovek zaista mogao da zaradi pristojan novac bez velikog truda (a paradoks je u tome što bi zaradio manje kada bi se više trudio), a danas objektivno ne postoji potreba za negovanjem zanatskog pristupa jer je potražnja minimalna. Eto, na primer, ja ne moram da napravim 50 ukrštenica za nedelju dana, jer ne znam šta bih s njima, pa samim tim i ne moram da štedim vreme, a ako još uvek postoji neki autor-pešak koji može da proda sve što proizvede, verovatno se dominantno oslanja na rutinu. Doduše, i u ovakvim okolnostima postoje pešaci koji nisu prebukirani, a ipak smandrljavaju i otaljavaju, ali to nije tema ovog posta.

Drugi, uslovno rečeno nelogičan način za pravljenje belina podrazumeva preokrete u strukturi, tj. prisustvo suglasničnih i samoglasničkih grupa tamo gde ih malo ko očekuje (te grupe ponekad označavam kao "prelomi", ali pošto se taj izraz već koristi za mesta preseka u dvočlanim ili višečlanim pojmovima, ubuduće ću ih, radi izbegavanja zbrke, zvati "pregibi"). To najčešće dovodi do pojave atraktivnih i svežih pojmova koji se ređe viđaju u ukrštenim rečima (ili bar u belinama), rešavačima nudi priliku da stvarno rešavaju (a ne da popunjavaju), a autorima da pokažu kreativnost. Takve beline su nelogične zato što su teške za sastavljanje, odnosno zato što od sastavljača traže veće učešće, ali su, zapravo, u sadržinskom smislu logičnije od zanatskih kombinacija sa rastancima i antikatodama - jer na pravi način služe svrsi i odgovaraju zahtevima koje su nezvanično postavili pioniri naše enigmatike. Pre tridesetak godina su u eksploatisanju tog modela prednjačili Zoran Zeljković i Mihailo Reljić, a kasnije i mnogi drugi koji su već opevani na ovom blogu.

Ovde uglavnom govorimo o strogoj četvrtastoj belini od 36 polja, mada se sve ono što je rečeno odnosi i na veće dimenzije. Zanatski iliti logičan pristup je nezamenljiv kod velikih belina (ja ga obično koristim za rekorderske poduhvate, jer je, recimo, užasno naporno napraviti 8 x 8 sa velikim brojem nelogičnih pregiba), ali je teško proceniti formalnu vrednost onih radova koji sadrže logičnu belinu od 49 polja (7 x 7). Na primer, Vojislav Skoko dosledno koristi princip dijagonalnog ređanja ST grupa (ne znam čime i kako sastavlja, to sad nije ni važno), i mada su te njegove beline veće od standardnih, gotovo nikada ne donose ništa vredno pažnje u sadržinskom smislu. Na drugoj strani, Miodrag Tošić skoro identičnim pristupom može da iznenadi rešavače, jer njegove beline obavezno sadrže ponešto novo i specifično, makar bilo iskonstruisano i neispravno. Novo Zekić radi i ovako, i onako, a najvažnije je da svi njegovi radovi imaju lični pečat (može nam se sviđati ili ne upotreba nekih čudnih narodnih reči i nategnutih pojmova, ali to je njegov stil, i baš zahvaljujući tom stilu on nije običan zanatlija). U svakom slučaju, malo je onih koji su skloni nelogičnom pozicioniranju pregiba u većim belinama, jer to nije baš naivno i lagano ('ajde da spomenemo izvesnog Perića kao predstavnika te kategorije), pa se zato autori (i oni drugi) uglavnom zadržavaju na šestici.

Nelogične beline 6 x 6 su danas, kao što svi znamo, opsesija Mileta Jankovića (koji je oduvek voleo beline, ali je kao rukopisac uglavnom bio na logičnom nivou). U principu, ako je neko već zaljubljen u taj model, dobro je što ga podržava na taj način, mada ni isključivost ne ide u prilog ukrštenim rečima. Naime, ukrštenicu ne čini samo belina, a ako je u celom radu samo ona natprosečna, a sve ostalo sklepano i navrat-nanos dopisano, rad i dalje može biti ispodprosečan. To naročito dolazi do izražaja kod sastava sa centriranim belinama koje su okružene hrpama dvoslova, troslova i najbanalnijih pojmova, jer je opšti utisak takav da čak i zanatlija sa lošim belinama koji pažljivo završava ćoškove, rešavaču može ponuditi radove istog ili boljeg kvaliteta. Takođe, mučno je videti seriju skandinavki sa potpuno istom koncepcijom, bez ikakvih vizuelnih i stilskih varijacija, pa dolazimo do još jednog paradoksa: bežeći od strukturalne, enigmata može upasti u opštu monotoniju.

Elem, razmišljao sam o tome da li je moguće napraviti belinu 6 x 6 koja je cela u pregibima (ako posmatramo oba pravca). To znači: ako vodoravno i uspravno obojimo sve suglasničke i samoglasničke grupe - ne treba da ostane nijedno neobojeno polje. Teoretski je izvodljivo, ali teško za realizaciju, te sam postigao svega 73 % (26 / 36 polja). Da sam se još malo zadržao na kombinaciji, možda bih dodao još neki postotak, ali u ovom slučaju nisam imao nikakve šanse za stotopostotni uspeh. Broj pregiba je 17, odnosno 19, jer smatram da se grupe LSTR i STRN mogu računati duplo (tako su tretirane pri sastavljanju), a i NSK se, s obzirom na poziciju, može posmatrati kao pregib. Dakle, iako verujem da ste shvatili o čemu se radi, ružičasta polja su "čupava", a siva monotona (u odnosu na susedna polja u belini).


24. 3. 2015.

Nordijski mitovi (1): Nebesnici i sjajnici

Posle grčke i rimske, nordijska mitologija je najpopularnija i najraskošnija mitološka građevina starog sveta. Nastala je na tlu današnje Skandinavije (u širem smislu), te se može koristiti i izraz skandinavska mitologija, a katkad se označava i kao severnogermanska, jer je germanski sistem nešto širi. Prvi značajni pisani izvori potiču iz IX veka (ostavili su nam ih čuveni pesnici SKALDI), a između XII i XIV veka, u fazi prodora hrišćanstva na ove prostore, stari mitološki fantazmi i motivi su dobili konačnu formu, i čovečanstvo je postalo bogatije za dva kapitalna književna dela koja su svim ljubiteljima ukrštenih reči dobro poznata kao EDA. STARIJA ili POETSKA ili SEMUNDAR EDA rukopisno je delo učenjaka Ede Semundija, a autor MLAĐE ili PROZNE ili SNORA EDE je islandski pisac Snori Sturluson (1179 - 1241). Međutim, opis "staro delo islandske književnosti" koji se često sreće u ukrštenicama je preuzak, jer su i Starija i Mlađa Eda jednako značajne za sve skandinavske narode.

Mnogi pojmovi iz skandinavske mitologije se - evo lepog paralelizma -  svakodnevno sreću u našim skandinavkama (i ostalim ukrštenicama). Igrom slučaja, oni koji su enigmatski najupotrebljiviji dolaze iz prvog mitološkog reda iliti sa vrha nordijskog Olimpa (tj. iz sveta ASGARD, sakrivenog iza duge), a najfrekventniji je ujedno i najvažniji: AZI. Uobičajeni opis "skandinavski bogovi nebesnici" je na našim prostorima bio u upotrebi tokom čitavog prošlog veka, a pošto se ni u ovom nije pojavilo ništa modernije ili atraktivnije sa tim imenom, i dan-danas dosadan troslov opisujemo na isti način. No, ne lezi vraže... iako je sam pojam najvažniji u nordijskoj tj. skandinavskoj mitologiji, reč je neispravna!

Naime, poštovane kolege, kucnuo je čas da pogledamo istini u oči: vodeća grupa bogova se na staronordijskom zove Æsir, a u zavisnosti od izvora, transkripcija glasi: ASI, ASOVI, ASIRI i ESIR. Fonetska varijanta AZI se možda koristi u drugim jezicima, poput nemačkog ili italijanskog, a mi smo je po svoj prilici preuzeli od Slovenaca. No, intervokalno S se ni iz jednog skandinavskog jezika ne prenosi kao Z, a samim tim ni iz staronordijskog. Što se početnog vokala tiče, može se diskutovati o tome da li je E ispravnije od A, budući da jednina u originalu glasi áss, što će reći: AS, ali se, kao što vidimo, u množini se sreće Æ, a ono se po normi transkribuje isključivo kao E. S obzirom na singularni oblik, čini se da je najadekvatnije reći Asi, jer je ASIRI duplo umnožen pojam (obratite pažnju: izvornoj nordijskoj množini se dodaje I). Ipak, kako su i treći, i četvrti u opticaju (i kako su u enigmatskom smislu vrlo vredni) ne treba ih odbacivati, tim pre što već imamo sijaset dobrih opisa za troslov ASI. 

Ironija je u tome što za pojam ASI najčešće koristimo najbesmisleniji mogući opis: "starorimski novčići", a zacelo bismo napravili konfuziju ako bismo ga zamenili skandinavskim bogovima. Stoga ne bi bilo loše pronaći bolji opis za pojam Azi, a nebesnike ubuduće spominjati kao Asire ili Esir (nisam naišao na oblik Esiri). Nažalost, izgleda da na svetu ne postoji skoro ništa popularno ili bar iole značajno što bi moglo da preporodi naš enigmatizam, ali mogu da ponudim dve skromne opcije: rumunski dnevni list (Azi) i američki džez pijanista, Kristijan (Christian Azzi). Uzgred, boginja iz klana Asa je u originalu ásynja, a pošto to savršeno odgovara našem modelu za građenje ženskog oblika, može se reći da imamo pravo da ga prenesemo bez izmene: ASINJA (ili Azinja, ako ste slepi tradicionalista).

Druga rasa nordijskih bogova, ništa manje značajna od Asa, takođe nam je odlično poznata: ne postoji bolji alternativni opis za četvoroslov VANI od "bogovi plodnosti u skandinavskoj mitologiji". Njihovo originalno kolektivno ime je Vanir, pa se na našim prostorima koristi i varijanta VANIRI, a izvorna jednina glasi Vanr, što se može transkribovati kao VAN, ali i kao VANR (završno R nakon suglasnika se pri adaptaciji obično izostavlja iz praktičnih razloga, ali u principu nije pogrešno zadržati ga). Žive u svetu Vanaheim (blizu Asgarda), u njihov resor, pored plodnosti, spadaju mudrost i predskazivanje, a iako nisu tako silni i ratoborni kao Asi, gložili su se i klali od postanka sveta. Primirje je sklopljeno tek kada su obe zaraćene strane baldisale, i na kraju su razmenili taoce: Vani su poslali Asima boga vetra, njegovu decu (boga kiše i boginju ljubavi) i mudraca, a zauzvrat su dobili samo boga tišine i jednog diva.

22. 3. 2015.

Američka zverka iz Rusije

Jedno od najslavnijih živih bića u našim ukrštenim rečima je životinja koju čak ni mi, koji smo u detinjstvu slatko sakupljali samolepljive sličice za album "Životinjsko carstvo" i redovno gledali "Opstanak", ne bismo baš umeli da prepoznamo. Kada iskusni rešavači naiđu na opis "mali američki medved" bez razmišljanja pišu ENOT, iako većina nema pojma kakvo se stvorenje krije iza tog enigmatizma. U stvari, verovatno ni autori nisu mnogo informisaniji, jer se radi o nasleđenom pojmu (može se pronaći i u našim predratnim ukrštenicima, i to sa potpuno istim opisom!), a pošto smo u prethodnom postu videli koja su slova najučestalija u srpskom jeziku, nema potrebe objašnjavati zašto je enot jedan od najžilavijih i najprisutnijih četvoroslova.

Danas je lakše nego ikada ući u trag svim pojmovima koji su se nekada davno nametnuli kao neophodne autorske alatke, a onda postali elementi enigmatske tablice množenja. Neki od njih su bitni i vidljivi u opštem sistemu znanja, drugi nešto manje, a ima i potpuno beskorisnih, i njima najbolje pristaje etiketa enigmatizmi. Kada je reč o četvoroslovima koji počinju samoglasnicima, najuporniji i ujedno najbesmisleniji su turcizmi poput ASAR, ERIR ili ILET, zatim raznorazni latinizmi, galicizmi, hungarizmi i ostali "izmi", geografski pojmovi, imena levih mitoloških junaka itd. To je, prosto, tako, ljubitelji ukrštenih reči su uglavnom svesni da se radi o višoj sili, a pošto ljudski mozak ima tendenciju da habituira i da automatizuje repetitivne radnje, te reči pre ili kasnije svima počinju da služe kao sredstva za otkrivanje drugih pojmova, te rešavači ne moraju ni biti svesni da su 30 puta u roku od 24 sata upisali npr. ANAT.

Kao što rekoh, danas je lako popeti se sa tog nominalnog nivoa na predstavni, i pronaći informacije o pojmovima koji su nam odlično poznati, a o kojima zapravo ništa ne znamo. Internet je nezamenljiv medij za pribavljanje takvih podataka, ali treba znati da - naročito ako stvari posmatramo iz enigmatskog ugla - on može biti i vrlo štetan. Naime, internet je multimedijalna zbirka svakojakih informacija, što će reći: ispravnih i neispravnih, zvaničnih i nezvaničnih, bitnih i nebitnih, upotrebljivih i neupotrebljivih... Podatak koji se može upotrebiti u enigmatskom radu, u principu,  treba da zadovoljava 3 uslova: 1) da je ispravan (leksički opravdan), 2) da predstavlja nešto objektivno bitno, i 3) da je više poznat nego nepoznat onoj populaciji kojoj je namenjen (dakle, nema smisla tražiti od rešavača da odgovore na pitanje kako Eskimi zovu bljuzgavicu ili kako se zove pisac iz Mozambika čije se knjige uopšte ne prevode na naš jezik). Ozbiljan autor treba da ima lični  filter i osećaj za meru, jer u protivnom - umesto da očistimo enigmatiku od pogrešnih, davno ukorenjenih pojmova - možemo dodatno da je kontaminiramo. Enigmati XX veka nisu imali mogućnosti koje mi imamo, i zato su metodom resavske škole, o kojoj je već bilo reči, opteretili enigmatsku baštinu hrpom neispravnih, objektivno nevažnih i malo poznatih pojmova, tj. punim kuferom reči koje ne zadovoljavaju tri osnovna logička uslova za korišćenje. Jedan od tih pojmova je ENOT. 

Ova reč uopšte nije deo našeg jezičkog fonda! Ne možete je videti ni u jednom rečniku tuđica i posvojenica, ne možete je čuti ni od jednog govornika srpskohrvatskog jezika, a ne možete je naći čak ni u Žugićevom četvoroslovnom rečniku. Da li enot uopšte postoji? Oni koji dobro poznaju ruski jezik bi vam na to pitanje bez razmišljanja odgovorili potvrdno, ali ne bi mogli da se slože s vama ako biste ustvrdili da je reč o medvedu. Ukratko: enot je ruski (i bugarski) naziv za rakuna! Neki praenigmata-poliglota je, nema sumnje, nekada davno preuzeo ovu reč iz ruskog, i to verovatno na svoju ruku, jer ona čak nije ni bliska američkom originalu. U ovom kontekstu (tačnije: ako na umu imamo uobičajeni enigmatski opis), pod originalom se podrazumeva naziv koji je nastao tamo gde je prirodno stanište životinjske vrste, odnosno u Severnoj Americi, i kod nas je transkripcija tog originala jedini ispravan naziv za ovu životinju: rakun (eng. raccoon). Naziv je preuzet iz nekog starog indijanskog jezika (izv. ärähkun) i znači: "pranje rukama".

Uz to, rakun nije medved. To je sisar iz roda Procyon (kod nas ne postoji prevod, pa čitav rod zovemo rakuni), što na latinskom doslovno znači pre-pas, ali se smatra da je takođe srodan mački (čisti se, jelte, kao mačka), jazavcu i, naravno, medvedu. Zašto i Rusi nisu preuzeli naziv iz engleskog? E, vidite, tu je caka: u Rusiji je veoma rasprostranjena vrsta Procyon lotor (u prevodu: pre-pas perač), te Rusi od pamtiveka koriste naziv енот. Davno su primetili da ima slično krzno kao genetka (vrsta zveri), pa je генетт vremenom postao генот, a nasposletku енот. Tako je, zapravo, u našu enigmatiku američki rakun stigao preko Rusije (jer ga čak i oni zovu američki enot), iako je u Americi (kao i u većini svetskih zemalja) ta reč potpuno nepoznata. 

Mi ćemo je, razume se, zadržati (šta bismo, jadni, bez nje? Ako variramo drugo slovo, jedini pristojan logogrif je EROT). Valjalo bi promeniti opis, jer smo videli da se ipak ne radi o medvedu. Dakle, nije: "mali američki medved", već "medvedoliki sisar", "zver slična medvedu" ili najjednostavnije (a i najedukativnije): "severnoamerički krznaš, rakun" (ako ima dovoljno mesta, nije zgoreg navesti da se sreće i u Rusiji... jer ENOT, u stvari, samo tamo i živi).

19. 3. 2015.

Zar I TI, Seiti?!

Po učestalosti u našem jeziku, samoglasnik I je na trećem mestu (posle A i O), najučestaliji suglasnik je N (5. u generalnom plasmanu, iza E), u stopu ga prati S, a onda na red dolaze T, R i U. Možebiti da je poredak u ukrštenim rečima drugačiji, te da je zbog obilatog korišćenja infinitiva I ipak frekventnije od O, a da se R češće sreće od S, ali enigmatika, u principu, prati opšte tendencije jezika, i zato nepodudarnost ne može biti velika (recimo, u skladu sa našim enigmatskim procenama, najređe je DŽ, ispred Đ, F, Ć i LJ). Jasno je zašto su ANA, INA, ARA, IRA, ORA i dr. tako navalentni troslovi, a jasno je i zašto su neke dugačke, a ne mnogo bitne reči toliko popularne u našoj enigmatici. Ovde bih se zadržao na vrlo agresivnom troslovu ITI, i svim desnim derivatima koji su vremenom postali enigmatizmi

I Ti sa Dru Barimor
Stiven Spilberg je daleke 1982. godine u orbitu srpske enigmatike lansirao dve velike zvezde: jedna je DRU Barimor (Drew Barrymore), tada sedmogodišnja devojčica, a druga - još sjajnija - junak istoimenog filmskog hita u kojem je mala Dru, uz Di Volas (Dee Wallace), odigrala glavnu ženski ulogu: simpatični, okati vanzemaljac po imenu I TI (E. T.). Njegovo ime (ili "ime") je, zapravo, skraćenica od Extra-Terrestrial, što znači vanzemaljac, ali u odnosu na sve ostale opise koje imamo u ponudi, "Spilbergov filmski junak" zvuči najadekvatnije, zato što je: 1) pojam lako odgonetljiv, i 2) pretvara ovaj troslov u reč, tačnije pojam. Istina, postoji bar još jedan opis koji skraćenicu može pretvoriti u ime, jer se drugi faraon Prve egipatske dinastije, Narmerov sin (poznat kao Aha, Hor-Aha), počasno zvao ITI (kuriozitet sam otkrio u nekom Krsmanovićevom sastavu). Nije neupotrebljivo, ali je praktično nerešivo, pa se može koristiti samo u posebnim prilikama tj. onda kada je u drugom smeru sve toliko poznato da je čak i poželjno dati rešavaču priliku da sazna nešto novo, makar dolazilo iz 31. veka pne. Među opisima za skraćenice se ističe: "International Theatre Institute", sa varijantom: "Međunarodni pozorišni institut (izv. skr.)", ali je ubedljivo najrabljeniji: "Industrija tepiha Ivanjica".

Slavna ivanjička firma je, s oproštenjem, skroz naskroz propala, te nema mnogo smisla i dalje joj davati besplatnu enigmatsku reklamu, ali valja je katkad spomenuti iz zahvalnosti - jer nam je svojevremeno poklonila jedan nezamenljiv šestoslovni pojam (a, bogme i sedmoslovni), iako mnogi ljudi, uključujući rešavače i autore koji često barataju tim proizvodom - nemaju pojma da je slavna reč nastala u toj pokojnoj fabrici! ITISON, pojam koji opisujemo kao "vrsta podnog prekrivača" i tome slično, jeste kovanica od skraćenice ITI i završetka reči TAPISON (oblik TEPISON je navodno karakterističan za hrvatsko govorno područje, a značenje je u oba dijalekta identično: tekstilna podna obloga). Dakle, ITISON je vrsta tapisona, i to endemska, old-tajm vrsta koja je nekada uspevala u Ivanjici, a danas u jednini i množini pokriva još samo ćoškove ukrštenica.

Vivijan Itin
Što se tiče četvoroslova, već je bilo reči o Itilu i Itisu, nesrećnoj deci iz grčke mitologije. Da rezimiramo: alternativno Itisovo ime je ITID, iz nužde se može koristiti oblik ITIJ iz loše prevedene Grevsove tj. Grejvsove knjige "Grčki mitovi", a pošto se u mnogim izvorima poistovećuje sa parnjakom po sreći, kao sugestija pri opisivanju se može koristiti i Itil (ne može obrnuto: sugestija za pojam Itil može biti samo Itilos). Itil je takođe ime stare hazarske prestonice (VIII - X v.), a pošto već imamo prikladan opis, za nas je značajniji dublet ATIL, što je originalno ime tog srednjovekovnog grada na tlu današnjeg Dagestana. Ima više poznatih Rusa sa prezimenom ITIN, i mada se poslovično pozivamo na pijanistu koji se zove Ilja, nije naodmet katkad upotrebiti i sledeću informaciju: nekoliko meseci pre nego što je objavljena slavna AELITA Alekseja Tolstoja, VIVIJAN ITIN (1894 - 1938) je publikovao naučno-fantastični roman "Zemlja Gongura", i tako postao prvi ruski SF pisac! Svi znamo da je ITIM izraelska novinska agencija, u jednom od postova o Turcima smo otkrili da postoji glumica koja se zove ITIR Esen, a na listi srpskih prezimena se nalazi i ITIĆ (rukometaš iz Vranja, Miloš).

Itiri
Najpoznatiji petoslov je ITIRI, ali je decenijama korišćen sumnjiv opis "planinska oblast na Tanzaniji". Čak i ukoliko zaista postoji (a to nije baš lako potvrditi), radi se o geografskom pojmu koji je toliko iritantan da mu prosto nije mesto u štampi. Čak su i španska sela bliža našem čoveku (Španija je, jelte, u Evropi), i zato je dobro što tu blizu, na Sardiniji, postoji jedan gradić koji se tako zove (Ittiri). Međutim, kako gradići ili varoši ne ostavljaju dobar utisak na rešavače, nije pogrešno bilo kakvo naseljeno mesto koje nije selo ili zaselak opisati kao grad (kad naiđemo na "gradić", automatski pomislimo: "kako ja to mogu da znam?", ali kad se traži "grad", postoji mogućnost da smo nekada negde čuli za njega), jer je čak i takav opis bolji od "tanzanijskog gorja" i "zelenortske reke". Dalje, u replici na Dopuđin, Vukadinovićev i Zeljkovićev triptihon sa rekordnim PDR - om sam upotrebio petoslov ITINA, što je ženski oblik spomenutog ruskog prezimena Itin, ali se ispostavilo da ne postoji skoro nijedna poznata vlasnica (pronašao sam neku matematičarku, ali sam pojam ipak opisao direktnije). Žan ITIJE je nama ne mnogo poznat francuski romantičarski pesnik (Jean Hytier, 1899 - 1983), a Tošić u svom petoslovnom rečniku navodi i pregršt pojmova koje ne bih mogao da preporučim autorima: prisvojne prideve (Itino, Itini), lokalizme i arhaizme (ititi, itiša), skraćenice (ITIGA, ITIPS) itd. Ne odbacujem hipokoristik ITICA, sa opisom "Italina od milja", ali smatram da je za korišćenje takvih reči neophodno debelo opravdanje. 

Izuzev onog domaćeg iz Ivanjice, šestoslovni pojmovi nas često vraćaju u tursko doba: ITIRAZ je verovatno najslavniji predstavnik te kategorije (neslaganje; nepovoljna kritika, prigovor), ali ni turcizam ITIBAR nije zaboravljen (čast, ugled, poštovanje; dubleti su, prema Škaljiću, IHTIBAR i IKTIBAR). ITIKAF ili ITIĆAF je muslimanski verski običaj (boravak siromaha u džamiji tokom poslednje dekade Ramazana), a ITIKAD vera u božje postojanje. Videli smo da se Itil u dužoj varijanti zove ITILOS, i tu bi otprilike bio kraj liste poznatih šestoslovnih reči.

Seiti Itikava
Seiti ITIKAVA je, dabome, revolucionar i osnivač japanske Komunističke partije, i mada bi se na osnovu opisa moglo zaključiti da se radi o izuzetno značajnoj ličnosti, treba znati da je ovaj davno upokojeni gospodin (1892 - 1945) mnogo popularniji kod nas nego bilo gde na svetu, uključujući i njegovu otadžbinu. No... niti se zvao Seiti, niti se prezivao Itikava, ali je nekada davno prekršten i darivan našoj enigmatici, a mi smo ga učinili zvezdom. Dakle, prezivao se isto kao čuveni režiser Kon Ichikawa, što će reći: IČIKAVA (ili fonetski tačnije, ali nesaglasno s Pravopisom: Ićikava), a nosio je ime ŠOIČI ili možda ŠEIČI (Shōichi). Drugi poznati sedmoslov nam stiže iz Južne Amerike, a radi se o geografskom pojmu ITIKIRA (Itiquira). To je reka, vodopad, ali i grad u Brazilu.

I šta još imamo? A, da, da, da... prokleti ITINERAR. Taj pojam je još pre nekoliko vekova izašao iz kolokvijalne upotrebe, ali se spominje u istorijskim spisima, pa ne bi bilo loše - ako već ne možemo da ga izbegnemo ili sasvim zaboravimo - da pronađemo adekvatniji opis: to je starorimska putna mapa. Telegrafski opisi poput: "red vožnje" ili "opis putovanja" su potpuno besmisleni i nefunkcionalni, jer je pojam anahron (latinizam je, inače, reč latinskog porekla koja je deo savremenog jezika, a oznaka lat. se ne koristi za istorijske pojmove - razdoblje i lokacija su deo konotacije!). Takođe, u enigmatskom opticaju je izvorni oblik ITINERARIJUM, a Vujaklija nas je častio i jednom izvitoperenom varijantom: ITINERER

16. 3. 2015.

Alo, bre

Alo razbibriga 63
"Alo razbriga" se često spominje na enigmatskim blogovima, i stiče se utisak da privlači mnogo više pažnje od sličnih izdanja. Naime, to je astrološki privezak dnevnog lista ALO na 24 strane, koji čitaoci svake nedelje dobijaju na poklon, a 9 enigmatskih strana zapravo čine enigmatski dodatak dodatku. Međutim, tih 9 enigmatskih strana se tokom prethodnih meseci nametnulo kao 9 najpoželjnijih strana u istoriji srpske enigmatike, bez obzira na to što i u drugim dnevnim novinama postoje podlisci. Ignoriše se podatak da su u tim drugim novinama autori i urednici uglavnom enigmatske rugobe i štetočine (nema eklatantnijeg primera od "Politike"), pa dok gamad na miru i bez ičijeg komentara srozava ugled enigmatike pretvarajući je u sprdačinu za umno zaostale - svaki naš korak se budno prati i premerava.

Da, svi znamo da je "ALO razbibriga" postala slavna tek kad  su se stvari u Enigmatskom savezu Srbije dramatično zakomplikovale, kada je pokrenuta kampanja protiv urednika, i kada je postalo važnije čija je, nego kakva je... a bez obzira na to što danas svi znaju sve o saradnicima i honorarima, gotovo nikada se ne govori o samom sadržaju (ako izuzmemo neke zlonamerne komentatore koji  sporadično i fragmentarno citiraju uočene propuste). U stvari, o tome se i te kako ima šta reći, jer većina stalnih saradnika vrlo odgovorno shvata taj angažman, i tu se zaista često mogu pronaći izvanredni enigmatski radovi, iako ni urednik, ni same okolnosti ne postavljaju takav imperativ.

Više puta sam javno govorio o tome da je Milorad Živanić retko korektan urednik, što je za mene kao enigmatu koji ima vrlo neprijatna iskustva sa iskompleksiranim srednjoškolcima, ludim popovima i sličnom uredničkom žgadijom vrlo važno. Uz to, on je i dobar selektor, jer je odlično izabrao saradnike koji će iz broja u broj držati nivo, prilagođavati sadržaj ciljnoj grupi, a ipak neće odstupati od nekih svojih sastavljačkih ambicija i principa. Tih 9 strana se može popuniti na milion načina, autor može biti bilo ko, kvalitet može biti bilo kakav... a kola bi se i dalje kotrljala. Međutim, naša kola obično ne idu na ler.

Preskočiću kazivanje o sjajnim sitnim zagonetkama, jer one generalno nisu tema ovog bloga, ali ću se zadržati na ukrštenim rečima za koje su zaduženi Miodrag Tošić, Slavko Bovan, Rešad Besničanin, moja malenkost, Krsta Ivanov i još neki. Kada sam govorio o šablondžijama, mogao se steći utisak da sam ja protivnik svakog šablona i da stopostotno prezirem odsustvo varijacija u pristupu. To nije sasvim tečno, jer da jeste, ne bih smatrao Tošićev autorski rad  bogzna kako vrednim. On u formalnom smislu jeste šablondžija, ali tu, zapravo,  nije reč o jeftinom šablonu, već o skupom stilu! Da li uopšte postoji još neki autor koji je u životu objavio toliko ukrštenica sa centriranom belinom 7 x 7 (ili većom), a koji je istovremeno toliko nekonvencionalan i slobodan - da se može reći da je duhovit?! Nema takvih, Tošić je prosto unikat, pa je samim tim i njegovo šabloniziranje na neki način prednost, zaštitni znak i vizuelna garancija originalnosti. On možda nije dobar uzor (pre svega, u tehničkom smislu je teško dostižan, a i njegova ležernost se ne bi mogla oprostiti nikom drugom), ali je dobar autor i neko ko, kao saradnik, nikada ne ide ispod crte.

Slavko Bovan je profesionalac, i obično ne sastavlja da bi dodao neki poen svom imenu ili da bi napravio neku stilsku vratolomiju, već za narod; kod njega nema preterivanja, ali ni izmotavanja, pa kad napravi dobru ukrštenicu - to deluje spontano, kao da uopšte nije imao nameru da izgubi više vremena ili premaši prosek, već se to, eto, desilo kao rezultat njegovog akumuliranog potencijala. To, razume se, ne može svako, a naročito ne može svako da bude tako racionalan, umeren i pitak. O Rešadu je već sve rečeno, on je i tu uvek na visini zadatka, dosledan sebi i topao prema publici, Krsta Ivanov je stari vuk koji sastavlja kao što neko vezuje pertle... Ni ostali saradnici nisu baš slučajno tu, uostalom, Živanić nije od juče i zna kome šta najbolje pristaje, ali rekao bih nešto o svom radu - kad već niko nikada nije primetio da ja, zapravo, koristim taj prostor u novinama za unapređenje autorske kulture.

Elem, da moje govorancije o tezgaroškom pristupu ne bi bile sasvim jalove, i da ne bi  delovale kao kritike bez pokrića, reći ću vam da sam za 14 meseci "izvrteo" sve moguće modele i pristupe, i nikada nisam objavio dve po formi iste ili slične ukrštenice! Ostaviću po strani skandinavke sa dijagonalno ili uobičajeno učaurenim pojmovima (bilo ih je više), sa belinama kroz koje tematski pojmovi prolaze na nelogičan način (i takvih je bilo više), ili neke druge belinaške poduhvate, pa ću citirati 6 klasičnih ukrštenica (da se razumemo: ne veličam sebe, nego predstavljam podlistak o kojem je sto puta sve rečeno - osim da u njemu ima i nečega vrednog). Uzgred, ona koja je u jučerašnjem broju potpisana mojim imenom je Bovanova, ali pošto se je u broju 59 njegov potpis greškom našao iznad mog rada, na ovaj način smo se raskusurali.
Alo razbibriga br. 14, 18, 26, 31, 38, 62  - klasična ukrštenica  - Mladen Marković

15. 3. 2015.

Renesansa

Dobio sam jedinstvenu, tačnije luksuznu priliku da se upoznam sa "Enigmom" iz vremena kada je dospela pod okrilje "Novosti". Zahvaljujem se Miroslavu Živkoviću na doniranim primercima, verujem da zna koliko me čine srećnim enigmatski rariteti i antikviteti, a pošto je toliko blagonaklon prema mojim pisanijama da ih često i precenjuje, nadam se da ću uspeti da mu se odužim upravo onim postovima kojih ne bi ni bilo - da on nije bio tako velikodušan. Uzgred, dobio sam besprekorno očuvane primerke, jedva taknute ljudskom rukom, koji su svih ovih godina strpljivo čekali da ih se neko seti, da ih prelista, da se zadrži na nekoj strani... Pravda je, kažu, spora, ali ne izostaje, i zato mi je vrlo drago što ću bar posredno čitaocima bloga prikazati jedno zaboravljeno lice "Enigme".

Iako je malo ko sa liste saradnika među živima, možda se neko ko je tada bio početnik ili rešavač ipak seća te '81 godine, kada je "Enigma" izgledala kao glasilo neke mesne zajednice na jugu Albanije, tj. kada je dotakla dno: izlazila je na 12 strana tj. na 3 presavijena lista bez spajalica, na crno-belom recikliranom roto papiru, bez  neenigmatskih priloga, naslovne strane i bez - po logici stvari obavezne - strane sa rešenjima! Izdavač je bio EK Beograd, štampalo se u Aranđelovcu, a urednici su bili Milan Šaban, Mihajlo Reljić i Zoran Zeljković (iako ispred njegovog imena stoji dr, ne verujem da je bilo koga lečio enigmatikom, i smatram potpuno besmislenim titulisanje u enigmatskim izdanjima). Kad se toj ekipi doda glodur Vlasta Pavlović, čovek može da zaključi da je to jedina publikacija u istoriji čovečanstva koja je imala više urednika nego listova! 

Teško je naslutiti šta su toliko uređivali, jer tu objektivno nije bilo posla ni za jednu celu osobu, i mada bi se moglo pretpostaviti da su bar vršili pažljivu selekciju radova - moraću da škartiram tu prepostavku. Tu ima svega i svačega, i kljast, i ćorav je mogao da se baškari u toj teskobi, pa ako za ilustraciju navedem podatak da je nadljudski produktivan i neljudski kreativan Dušan Kos bio jedan od najzastupljenijih saradnika, a da je ukrštenica bez 5-10 štamparskih grešaka bila prava retkost, jasno vam je koliko je bilo sati... Tačno, bilo je - ne 5 minuta - nego minut do 12, a otkucaje je ubrzavala i potpuno sumanuta cena od 8 dinara ("Vjesnikov kviz" i "Politika Mozaik" su koštali po 15, a u odnosu na "Enigmu" su bili kao svemirski brodovi  spram trotineta). Izgleda da je list tada izlazio samo radi reda, zbog očuvanja tradicije, cena valjda nije mogla da bude niža jer je trebalo platiti transport iz Aranđelovca, a i podmiriti tu uredničku tetrarhiju, a ako je neki ljubitelj enigmatike i kupovao nesrećno izdanje - to je zacelo bilo zbog majstorskih radova Stanislava Železnika. Davali su sve od sebe i Milan Jelenković, i Mihailo Reljić, i još neki... ali je to bilo dovoljno samo za tavorenje. 

I onda je došlo do divnog preokreta: kompanija Novosti je za tili čas pretvorila jedan oronuli, komatozni enigmatski list u živ, zdrav i moderan zabavnik, koji je mogao da parira "Vjesnikovom kvizu" (pošto je "Mozaik" u međuvremenu preminuo), i da nastavi da neguje tradiciju na način koji dolikuje najstarijem enigmatskom časopisu na Balkanu. "Enigma" tj. "Novosti Enigma" je tada, dakle krajem 1981. godine, prvi put odevena u ruho evropskog enigmatsko-zabavnog magazina, i dobila je sve rubrike koje su slične inostrane novine počele da neguju još pedesetih godina, a bez kojih je i danas teško zamisliti enigmatska izdanja: kviz, krimi-priča, humoreska, karikatura, strana o šahu, strane o estradi, zanimljivosti iz sveta itd. Naslovna strana je bila rezervisana za portrete aktuelnih, megapopularnih ličnosti, vraćena je plava margina koja je krajem sedamdesetih bila zaštitni znak lista, format je bio identičan današnjem, a cena 15 dinara (što je u odnosu na "Vjesnikov kviz" i dalje bilo previše, s obzirom na broj strana i kvalitet papira). U celini, izgledao je kao preteča "Orbis" - a, a interesantan je podatak o uređivanju: lista imena je zamenjena "redakcijskim kolegijumom" (vd glodur je bio Vladimir Perović).

Osetne su i promene u enigmatskom sadržaju: skandinavka je postala dominantna forma, uvedena je dotle nepostojeća mozaička ukrštenica ("bela ukrštenica za strpljive rešavače"), pa osmosmerka (pod radnim nazivom splet skrivenih reči), stupci sa ilustrovanim rebusima, tematske ukrštenice poput onih iz "Mozaika", posebna vrsta brojčane ukrštenice pod nazivom brodo, kaleidoskop i još mnogo toga, a kao poseban kuriozitet se izdvaja strana sa ukrštenicom na engleskom jeziku! Lepeza autora je bila vrlo raskošna: zaista je lepo videti na jednom mestu, u istim koricama, Stanislava Železnika - apsolutnog šampiona u kategoriji "ukrštenica za svakoga", Milana Šabana - koji je bio malo lenj i sklon hvatanju krivina, ali izvanredno profesionalan i precizan, pa Tomu Vukadinovića, verovatno najboljeg mlađeg ukršteničara toga doba... Mihailo Reljić je takođe negovao visok standard, mada nije moj favorit (nikada nisam visoko cenio tezgaroše koji bez pardona potpisuju ukrštenice sa lancima od 20 crnih polja), Milanu Jelenkoviću je uvek falilo malo vremena (ili talenta... ili ne znam čega) za vrhunsku kombinaciju, a  Zoran Zeljković (o, pardon... dr Zoran Zeljković) je imao jednu karakteristiku koju prezirem: bio je opsednut šablonom 6 x 6, i gotovo je nemoguće pronaći neki njegov spontan ili maštovit sastav. 

Tu i tamo se mogao sresti rad genijalnog Fehima Kujundžića, sjajne ukrštenice je potpisivao Zlatan Pupezin, a - verujte mi ako možete - Jadran Goloigra je tada objavljivao izbalansirane sastave bez belina, a i bez ikakvih čvorova! Bilo je na tih 40 nedeljnih strana mesta i za "levake" poput Putnikovića i Dozeta, Žarko Pešić ni tada, ni posle toga nije imao lični pečat, a Dušan Kos se pojavljivao mnogo ređe nego ranije, jer je uredništvu valjda postalo jasno da je njegov nivo ipak "Eureka". Izvesni Dušan Pavlović je čak pravio duplerice, ali na osnovu onoga što sam video ne bih mogao da kažem da je tu privilegiju zaslužio vrhunskim umećem. U brojevima koje sam dobio nema Vojina Krsmanovića, Žarka Đokića i drugih ambicioznih sastavljača čiji su radovi tokom sedamdesetih čuvali obraz časopisu, a nema ni onih koji su u drugoj polovini osamdesetih bili najistaknutiji, poput Rešada Besničanina, onog drugog, i onog trećeg. 

Ovo je, dakle, bio jedan prelazni period nakon reanimacije, a uoči konačnog uzleta. Nakon dve ili tri godine, "Enigma" je dobila format dnevnih novina, i u svakom smislu bila ogromna sve do kraja 1992. Znamo šta je posle bilo (ali, biće još reči o tome), a znamo i kako danas stoje stvari, pa neka ova priča o preporodu posluži kao prilog nadi da će se istorija ponoviti. Vremena su se, jašta, promenila, sjaj enigmatike je prilično izbledeo, novi vek je doneo nove imperative... ali ako je enigmatska delatnost glavom i trupom ostala u XX veku - "Enigma" nije, i zato ne mora, tako obezglavljena i obestrupljena, da ide nazad - da bi kako-tako išla napred. Bilo bi dovoljno da napokon počne da sledi duh vremena... baš kao i te davne 1981. godine.

13. 3. 2015.

Reškov almanah

Podstaknut Memomarima palanačkog enigmate u kojima je on najznačajnija figura, Rešad Besničanin je napravio izbor svojih najdražih sastava iz "Enigme", objavljenih u periodu 2002 - 2004. godine. Pošto je reč o ukrštenicama koje su doživele sudbinu tekućeg enigmatskog materijala, iliti bile aktuelne samo (po) dve nedelje, bilo je lako zaboraviti ih. To je, inače, sudbina svih enigmatskih radova koji bivaju publikovani u časopisima sa gustim režimom izlaženja, jer se u tim oklonostima staro olako zatrpava novim, čak i kada je na nivou senzacije. Uz to, kako je Rešad autor iz čije radionice, tačnije: ateljea retko izlaze proizvodi tj. dela za jednokratnu upotrebu, bila bi prava šteta ostaviti njegov minuli rad da mirno počiva u prošlosti, i ne dati priliku ljubiteljima enigmatike koji su iz ovog ili onog razloga to propustili, da uživaju u njegovim zaboravljenim tvorevinama.

Meni se, kao autoru bloga o ukrštenim rečima, dakle o nečemu što je toliko marginalno da je i logička opravdanost same aktivnosti  pod znakom pitanja, često upućuju pohvale ludosti, uz obavezne opaske da arčim svoje, jelte, dragoceno vreme na krštavanje jarića. Zapravo, to je najmanje što mogu da učinim za one koji su enigmatskom stvaranju decenijama pristupali kao pravi, pravcati umetnici, bez obzira na to što su oduvek znali da im to stvaranje nikada neće doneti ni slavu, ni bogatstvo, ni bilo kakvo društveno priznanje. Možete li vi uopšte da zamislite koliko je vremena i energije tokom života posvetio ukrštenim rečima, na primer, jedan Stanislav Železnik, ili Zvonimir Kurpes, ili Boško Petrović... ili bilo koji drugi autor koji je pola veka verno i strpljivo, sa mnogo ljubavi, znanja i talenta proizvodio nešto što je objektivno u rangu sa toalet-papirom, a čija je vrednost toliko subjektivna da se golim okom ne vidi u stvaralačkom svetu? Čak i trećerazredni novinari, pisci ili neki drugi poslenici koji dominantno barataju rečima imaju nekakve šanse da neko primeti njihov trud, da im uputi čestitke, da ih nagradi... dok su enigmati, makar bili vrhunski, čak i u odnosu na literarni šljam i odozgo, i odozdo neprimetni.

Ukršteničar je nekada, u doba autorske hiperprodukcije, mogao da zaradi pristojan honorar i bez stvaralačkog poleta (to je, zapravo, bila česta pojava), ali se taj vulgarni motiv mora isključiti kada govorimo o enigmatskim stvaraocima, odnosno o autorima koji su uvek hteli (i umeli) više. To je, prosto, funkcija ličnosti: neko je dvojkaš i srećan je u ulozi dvojkaša, a neko je odlikaš, i sve što radi je u znaku potrebe za postizanjem maksimuma. Dvojkaši obično završe u politici ili nekoj drugoj oblasti za prostake, a budući da čine gro opšte populacije, najbrojniji su i u enigmatici. Uvek ih je bilo više nego što bi toj oblasti moglo da služi na čast, i pošto su oni poslovično praktični (jer ih, dabome, ne sputava apstrakcija), vremenom su postali najviđeniji predstavnici enigmatskog esnafa. Nema tu ničega čudnog: dvojkaši su danas zvezde parlamenta, gradonačelnici, direktori, biznismeni, medijski heroji, pa zašto ne bi bili glavni i u enigmatici?! Ako, na primer, jedna lako mentalno zaostala prostitutka može da bude popularno TV lice, dakle osoba koja privlači pažnju i daleko je interesantnija od bilo kog umetnika, onda je potpuno logično što je i lako mentalno zaostali enigmata (čije su usluge u rangu sa onima koje pruža pomenuta popularna dama) superstar u odnosu na enigmatu-umetnika. Međutim, to ima svoju dobru stranu: utoliko su dostojniji poštovanja i divljenja oni primerci ljudskog roda koji nisu dvojkaši i prostitutke. Ovaj blog je posvećen enigmatama iz te kategorije.

Zato je Rešad Besničanin, dakle jedan enigmata-umetnik, toliko zastupljen na Enigmagici. U principu, svaki enigmata može da napravi dobru ili čak vrhunsku ukrštenicu jednom ili dvaput, možda deset puta u životu, ali je broj onih koji su samo jednom, dvaput ili svega deset puta potpisali nešto što nije za najvišu ocenu vrlo, vrlo mali. On je, bez ikakve sumnje, jedan od njih. 

Verujem da ćete u drugom broju almanaha pronaći nešto za svoju dušu. Rešad i ja smo udruženim snagama od zaborava spasili 16 njegovih ukrštenica starih više od deset godina, i nudimo vam ekskluzivnu priliku da na jednom mestu (a uz to i gratis) dobijete komplet dragocenih bisera "Enigme".

Pdf OVDE.


8. 3. 2015.

Memoari palanačkog enigmate (4)

U sklopu rubrike "Naša pošta", Milan Šaban je 2002. godine počeo da objavljuje feljton o nepreciznim ili neispravnim, a ukorenjenim opisima iz ukrštenih reči, i sa uživanjem sam čitao te njegove lucidne napise. Baš u trenutku kada se činilo da u "Enigmi" nema gotovo ničega za mene, odnekud su iskrsle lekcije za kojima sam dugo tragao, i one su verovatno bile glavni razlog za odlaganje moje odluke o istupanju iz grupe ljubitelja enigmatike. Više nisam bio rešavač, pre svega zato što sam bio preokupiran obavezama, ali i zato što nisam nalazio nikakvo zadovoljstvo u rešavanju jednoličnih i budalastih ukrštenica kojima je bilo preplavljeno vascelo tržište, a naročito "Enigma".  Otprilike u  to vreme sam sasvim slučajno nabasao na jedan broj "Politike Mozaik" iz 1980. godine, i bio sam toliko fasciniran onim što sam tamo video, da sam počeo da prezirem skoro sve aktuelne enigmatske časopise. 

U "Huper enigmatici" nije bilo mnogo radova prilagođenih mom ukusu, mala "Eureka" mi je bila simpatična, ali ništa više od toga, a "Zagonetka" me je odbijala čudnim, starinskim i dijalekatskim pojmovima. Imao sam utisak da Krsmanović uopšte ne koristi standardni srpski jezik, i bilo mi je teško da se sprijateljim sa njegovim sastavima. Zabavljala su me  izdanja UE "Vuk Karadžić" ("Mozaik", "Marbo"), mada je tu bilo mnogo amatera (a i nije se moglo pobeći od Mijatovića), a s vremena na vreme sam otkrivao i nove enigmatske revije, te pamtim da sam se silno radovao izdanju pod nazivom "Hobi skandi" (ili tako nekako), koje je bilo puno Dopuđinih nesvakidašnjih ukrštenica (a jedan od glavnih saradnika je bio Nebojša Dragomirović). Međutim, falio mi je časopis koji će me kontinuirano, na 7 ili 14 dana, oduševljavati, potkrepljivati moju rano stečenu naviku da budem veran čitalac, i pomogati mi da postanem bolji sastavljač.

Dakle, u takvim okolnostima, kao po narudžini, "Enigma" je počela da donosi savete za saradnike. Moram da budem sasvim iskren, i da priznam da nisam imao bogzna kako visoko mišljenje o Šabanovim radovima, ali sam uviđao da je on velemajstor za opisivanje, i kada sam primio k znanju prve pouke, odvažio sam se da mu nešto pošaljem. Tako sam početkom 2002. otpremio poveći koverat na adresu Trg Nikole Pašića 7. Nadao sam se da će mi uskoro odgovoriti, kao što je sporadično javno odgovarao saradnicima, i barem mi napisati "ne valja". Na žalost, to se nije desilo. Ne znam da li je moj paket ikada stigao u prave ruke, ali pošto je prošlo nekoliko meseci, a nije bilo odjeka, bio sam vrlo razočaran, i to je bio razlog više da odustanem od daljeg praćenja.

Enigma br. 2141, 26. april 2002.
U broju 2141, od 26. aprila 2002. godine, koji sam kupio jednog jutra na putu do škole, najpre sam potražio odgovor u rubrici "Naša pošta". Pošto ga nije bilo, rezignirano sam stavio novine u torbu i požurio na čas hemije. Hemija je, inače, moj najomraženiji predmet i oblast sa kojom sam se još prenatalno posvađao, pa kad se tome doda činjenica da sam od prve do četvrte godine imao istu profesorku - vampira - svaki čas hemije je za mene bio ravan košmaru. Tog dana sam se, potpuno neočekivano, sjajno proveo na njenom času! Pošto sam zauzeo svoje mesto u poslednjoj klupi (lepa slučajnost, jer smo se po odluci ludog razrednog starešine rotirali... što znači da sam naredne nedelje bio u prvoj), i unapred se pomirio sa sudbinom da se, ako me prozove, neću proslaviti, mirne duše sam stavio svoju "Enigmu" na klupu, zamaskirao je knjigom, i bacio se na proučavanje sadržaja. Ne mogu da tvrdim da se taj potpis nije pojavljivao i u ranijim brojevima, ali sam tada, mislim, prvi put primetio jedan petoslovni pseudonim: REBES

Enigma br. 1899/1900, 29. dec. 1992.
Sticajem okolnosti, nekoliko godina pre toga sam dobio neke stare brojeve "Enigme", i zapazio jedno čudno ime: Rešad Besničanin. U jednom od tih primeraka, u dvobroju 1899 - 1900 od 29. decembra 1992. godine (valjda prvom koji je izašao na malom formatu), ima tačno 10 ukrštenica, i to je verovatno njegovo poslednje pojavljivanje u ovom listu pre 2002. Takođe, u sačuvanim brojevima "Hupera" iz ranih devedesetih sam nailazio na radove sa njegovim potpisom, ali sam pretpostavljao da je reč o nekome ko je nakon raspada SFRJ napustio našu enigmatiku u korist komšijske. Zapravo, pošto sam ja kao enigmata  stasavao u SRJ, a ne u SFRJ, bilo mi je logično odsustvo npr. Fehima Kujundžića, a onda i svih ostalih čija imena ne zvuče baš domaće. Dakle, znao sam za Rešada Besničanina, ali nisam imao izgrađen odnos prema njegovom radu. Temelj je udaren upravo na tom času hemije, jer sam iz prve zaključio da je Rebes akronim!

Pošto se u tom broju Rebes pojavljuje 3 puta, imao sam materijala za celočasovnu zabavu (kasnije sam ga prepoznao i iza pseudonima Banderas, ali mi je bilo potrebno neko vreme da pohvatam konce). Prva ukrštenica koju sam rešio se zove "Kartaške igre" (u "Enigmi" imaju običaj da krštavaju radove po nevažnim pojmovima iz sadržaja), simetrična je, pa samim tim nije bila dovoljno impresivna, ali je zato naredna, pod nazivom "Plišani medvedić", za vjek i vjekova promenila moj odnos prema ovom časopisu. Ljudi moji, imao sam utisak da nikada u životu nisam rešavao ništa bolje, a i da bolje od toga ne može! Sa ove distance nije lako razložiti taj utisak na elemente i dati neko logično objašnjenje, ali mislim da sam tada prvi put u nečijem radu, ne starijem od 10 godina, pronašao dušu, logiku i sve ostalo što sam kao mladi enigmata očekivao od drugih autora. Utisak sam zacementirao rešavajući veliku ukrštenicu sa dotle neviđenom belinom 18 x 4, a zanimljivo je da u se onoj koja me je naprečac osvojila sreće pregršt ličnosti tj. imena i prezimena. Iako smo nedavno saznali da neki savremeni urednici to smatraju negativnom pojavom, mogao bih da zajamčim životom i potpišem punim imenom i matičnim brojem da gro rešavača nema ništa protiv toga. Štaviše, verujem da prisustvo većeg broja ličnosti na divan način oplemenjuje sastave, čini ih živim, i spašava kombinacije od suvoparnosti.

Enigma br. 2141, Rešad Besničanin
Mnogo puta sam govorio o Rešadu Besničaninu. Svi vi znate da je on moj omiljeni ukršteničar svih vremena, znate i da sam mnogo naučio od njega, da sam spreman da se bijem sa novosadskim ludacima kad ga potkače... ali, možda ne znate da ja još uvek sve enigmatske novine u kojima nema njegovih radova (i mojih, naravno, to se ne razdvaja) smatram potpuno praznim i besmislenim. Sam taj period koji je on proveo u Nemačkoj, i tokom kojeg njegovi radovi nisu izlazili kod nas, jeste ogroman gubitak za našu enigmatiku, a posebno za mene. Ja sam ga, zapravo, 5 godina čekao i ne znajući da ga čekam, tačnije: ne znajući koga čekam. Verovao sam da je nemoguće da svi autori sa dušom, kao Petrović ili Bizumić, tek tako i nepovratno nestanu za kratko vreme, i nadao sam se da će se pre ili kasnije pojaviti neko ko ukrštanje shvata kao umetnost. Hteo sam da to budem ja, ali nisam imao od koga da naučim, činilo se da ima mesta samo za mediokritete, nije bilo nikoga ko bi mi svojim radom poslao poruku: "ne moraš da budeš ni šablondžija, ni natezač... možeš da stvaraš".

Enigma br. 2141, Rešad Besničanin
Rešad je, inače, bio i Šabanov favorit. On je đak koji je prevazišao svog učitelja, i pošto pouzdano znam da je učitelj bio vrlo ponosan na njega, siguran sam da se je te 2002. godine radovao povratku svog starog pulena. U narednom periodu je najzastupljeniji saradnik "Enigme" bio upravo Rebes, zapravo, vratio se na svoje mesto, a ja više nisam imao motiv za napuštanje broda, jer je taj brod napokon zaplovio punom parom. Iako sam pre onog časa hemije planirao da uskoro ostavim enigmatiku iza sebe, ona je ipak pošla sa mnom na studije, i sve vreme sam kupovao "Enigmu" - samo zbog Rešada. Istina, prestao sam da sastavljam, više nisam tragao za senzacijama,  i potpuno sam izgubio želju za objavljivanjem, ali nikada nisam ostao bez interesovanja za njegove sastave. Oni su mi konstantno održavali nivo ljubavi prema enigmatici visoko iznad nule i terali me da ostanem u igri.

Ono što je vrlo bitno u ovoj priči, tj. u ovom sećanjima, je činjenica da se verovatno nikada ne bih ni vratio u svet enigmatike, da se nije vratio on... i to baš u 5 u 12. O, da... neko će reći: "Kamo sreće da se nisi vraćao, sada nas niko ne bi prozivao, ocenjivao, potcenjivao, precenjivao, solio nam pamet itd.", možda će neko biti i zahvalan Rešadu, ali najvažnije je da ja, i pored svega, ne mislim da je to bio potpuni promašaj. Zato i ne mogu da govorim o sebi kao enigmati, a da ne razmišljam o "Enigmi", Rešadu i svom, jelte, palanačkom otkrivanju tajni enigmatike. Sve ono što sam ja sa 16 ili 17 godina morao da napipavam, da naslućujem i zaključujem, neko drugi je mogao da sazna u prolazu. Kasnije, kada su mi sve informacije postale dostupnije, kada sam lako mogao da stupim u kontakt sa bilo kim iz tog miljea i kada nisam morao da čekam povratnu informaciju mesecima - nije bilo entuzijazma, druge stvari su bile važnije, preče, zanimljivije... I ostao mi je samo Rešad u "Enigmi", da me tokom svih tih godina koje sam proveo po gradovima, podseća na nešto što sam voleo kod kuće. Jednoga dana kada se sve to završilo, ja sam opet postao enigmata, potpuno različit od onog iz prve faze, ali na starom mestu. 

Tu je kraj prvog dela moje enigmatske priče. Bilo bi nesuvislo da u memoare trpam i nešto što se desilo lani, onomad ili juče, ali budite tu i za nekih 15 godina, pa ću vam natenane, u nastavcima objasniti zašto sam prestao da se bavim enigmatikom... A možda će priča biti i vedrija, ko bi to znao...