31. 3. 2018.

Miljenko, redak original

O mnogo čemu se piše na enigmatskim blogovima: precenjuju se osrednji autori, veličaju i hvale trećerazredni sastavi, gugl-beline se nekritično proglašavaju enigmatskim podvizima, istovremeno se frenetičnim aplauzima nagrađuju kombinacije tipa: parastos-elastika-rastanak-antonimi... i vazda se neko opseća dobrih, starih vremena, kada su križaljke i ukrštenice bile mnogo kvalitetnije, jer su, dabome, sastavljane iz glave, bez lako dostupnih, te ometajućih informacija koje nam elektronsko doba nudi. Jedino ne stižemo da posvetimo pažnju onima koji u vremenu sadašnjem (i u ne baš veselim okolnostima) odbijaju da se ukalupe, uproseče, komercijalizuju ili, pak, da šljaštećim senzacionalizmom privuku pažnju na sebe.

Miljenko Košutar
Takvih nema mnogo. Nema ih zato što je teško biti originalan u zanatu koji je po definiciji imitativan, ali ponajviše zbog toga što je enigmatika delatnost koja ima sasvim prizemne, komercijalne imperative. Stoga urednici, aktuelni, bivši i budući, često guše kreativnost saradnika, tražeći od njih što više onih  parastosa i elastika, a što manje pojmova koji se nisu izvrteli bar milion puta, i kad bi - daleko bilo - svi bili tako tupi, kruti i ograničeni, zaista ne znam gde bi danas mogli da se vide radovi poput onih koje stvara Miljenko Košutar. Na sreću, postoji Feniks.

Poslednjih godina, otkad se bavim križaljkama, najradije rešavam one koje potpisuje on. Te križaljke, prosto, ne liče na druge, opiru se poznatim modelima i uzusima, a ne liče ni na kreacije koje preferiraju urednici-mediokriteti. Ni formalno, ni sadržinski. Čini se da je čovek našao svoju formulu, stil, žanr, i sastavlja onako kako voli. Dosledno.

Neki kažu: njegove su križaljke preteške, ima u njima svega i svačega, previše noviteta, premalo rastanaka i antonima...  a nekom prilikom je jedan kolega (koji inače nije križaljkaš, ali mu je mozak valjda uspešno ispran dobronamernim lekcijama kretena koji ga okružuju), bez pardona lupio da Košutar ni po čemu ne pripada prvoj ligi. Uz rizik da se svrstam u grupu neukih i nesposobnih za prepoznavanje pravog kvaliteta, tada sam bio, a i sada ću biti slobodan da ustvrdim kako je Košutar jedan od najtalentovanijih hrvatskih autora (no, ne bih se trošio na raspravljanje: to neko ili vidi, ili ne vidi, pomoći nema; svojevremeno sam protraćio silne reči objašnjavajući pojedincima sa nešto tvrđim korteksom da je npr. Ratko Stojković izuzetan autor... džaba).

Probaću da objasnim (uz svest da će samo odbarani shvatiti): mislim da u svakom konkretnom slučaju, dakle, pri sastavljanju svake križaljke, Košutar ima viziju, nekakav cilj sa crtom ispod koje ne želi da sklizne. To je čista pretpostavka, ali sam siguran da je tako, jer da nije - ne bi imao ideje. Lične ideje, inače, ima malo koji autor: većina se rukovodi popularnim idealom, te svesno ili nesvesno eksploatiše ono što je već viđeno, sa željom da taj sklop reči na kraju bude što školskiji, što prostiji i... kako bih rekao... što gluplji. Još ako se tu nađe neki urednik koji besomučno recituje kako je križaljka dobra samo ako je do imbecilnosti rešiva, ne ostaje mnogo mesta za stvaranje. A, eto, Košutar stvara. I možda ni sam ne zna koje će sve instrumente upotrebiti u tom procesu (to krene s vizijom, pa ideje iskrsavaju u hodu), ali je činjenica da se u njegovim radovima češće nego u svim drugim pojavljuju autentični, sveži i interesantni nizovi slova. Njegov lajtmotiv je skupocena i muški odrađena glavna kombinacija, a onda na red dolazi smisao za detalje.

Ukratko, on je kao sastavljač najbliži mom poimanju umetnika u križaljkaštvu. Istina je da su plodovi njegovog rada katkad glavolomke (i neretko mi ostane nekoliko nedokučivih slova), ali još nikada nisam video njegov sastav koji deluje otaljano, nedovršeno ili prazno. Ako neko ne voli (ili ne razume) komplikovane zadatke koje on sebi postavlja i kombinacije koje u svakom pogledu nadilaze nivo prizemnog zanata, onda Miljenko Košutar definitivno ne može zadovoljiti njegove enigmatske prohteve. Ali, kao stvaralac, izvesno je da više poštuje samu enigmatiku od mnogih kolega, nesumnjivih prvoligaša. Samim tim što je izabrao put kojim se ređe ide, sleduje mu i oznaka na ovom blogu.







30. 3. 2018.

Animirana skandinavka


U trenucima neobične inspiracije i entuzijazma, po uzoru na animirane rebuse Dejana Minića, u avgustu 2016. godine nastala je jedna raritetna ukrštenica i objavljena na blogu TiO. Ovako sam je predstavio: Eto, animacija se može iskoristiti i u skandinavkama, barem na internetu. Postoje mnogi pojmovi čija se konotacija zasniva na pokretu, često ih rabimo i u ukrštenicama, a ranije ih nismo mogli ilustrovati. AKSL je jedan od "enigmatizama" koji se sreću u svakoj trećoj ukrštenici, a nikada u prorezu za sliku. Trostruki aksl sam izabrao da bih, jašta, maksimalno iskoristio ideju (...) No, izvesno je da takve skandinavke nećete često viđati u budućnosti. 

Sa određene vremenske distance, nalazim da je to bio uspešan eksperiment, sa vrlo efektnim i atraktivnim rezultatom (ič mi nije žao što sam izarčio nekoliko sati pokušavajući da što vernije dočaram pokret). Za slučaj da je neko propustio senzaciju, a sa željom da je spasim od zaborava, repriziram je na ovom blogu.

27. 3. 2018.

Zaboravljen: Milan Jelenković

Piše: Dejan Pataković
Huper br. 225,
9. februar 1999. godine


Tiho, iznenada, otišao je iz svog Hupera mirni, dobri čovek Milan Jelenković (1952 - 1999). U Huperu je od prvog dana. Ama, kakvi od prvog dana: šest meseci pre izlaženja prvog broja, planirali smo kako će izgledati novi list, kako ćemo ga predstaviti, doterivati... Bio je ponosan na te prve brojeve, pogotovo kasnije kada je Huper postao najtiražniji revijalni list u zemlji, a naša enigmatika priznata kao najbolja. Mnogi su kasnije pokušavali da prave slične novine, rađale su se kopije... ali, on se nije uzbuđivao. Samo  bi kratko rekao: "Neka ih, ne zaboravite da je samo jedan Mercedes."

Bio je veliki profesionalac, zaljubljenik u fudbal i, naravno, enigmatiku. Nikada nije imao slobodan dan, nije išao na godišnji odmor, uvek okružen svojim skandinavkama, osmosmerkama, anagramima, rebusima... I ovaj broj koji je pred vama kompletno je završio svog poslednjeg radnog i životnog dana. Ogromno znanje Milana Jelenkovića, njegov trud, energija, volja i emocije utkani su u svih 225 brojeva Hupera, koliko je dosad izašlo u tiražu od blizu 20 000 000 primeraka. 

Njegov duh će večno ostati u Huperu. Naš zadatak je da njegove ideje i dalje poštujemo i sledimo, i da se trudimo da enigmatika i dalje bude na visokom nivou. Znamo da bi on to najviše želeo. 

Enigma br. 1500*, autor: Milan Jelenković

*sken poslao Ž. Jovanović

26. 3. 2018.

To je taj Mošo

Čitam u jednim novinama o negativnim reakcijama koje je izazvala strana iz čitanke za IV razred osnovne škole, gde su tabelarno prikazani značajni srpski književnici, slikari i sportisti. Dakle, neko ko je od države ili kakve više sile izabran da piše tu sitnu knjigu, nabrojao  je, po službenoj dužnosti, pozitivne uzore. No, problem je u tome što su mnogi roditelji stekli utisak da je to učinjeno bez valjanog kriterijuma, po babu i po stričevima.

Prema očekivanju, u samom vrhu liste sportista je Vanja Udovičić. Tu se ništa ne može, no dobro je dok deca to ne shvataju i dok se autori udžbenika uzdržavaju od otvorene politizacije sadržaja. Ali, suprotno očekivanjima, na listi književnika se nisu našla mnoga velika i značajna imena. A našao se, barabar sa Andrićem i Radovićem, možda ni kriv, ni dužan, a možda sasvim zasluženo, pesnik za decu i mlade, Mošo Odalović.

Vrlo je neprijatno čitati uvredljive komentare koje su na društvenim mrežama ostavljali internet kritičari, analitičari, filozofi i ostali mudijaši bez lica, po svoj prilici i bez mozga. Da je Mošo lani umro, možda bi neko i našao opravdanje za veličanje njegovog opusa, a živog ga uglavnom nipodaštavaju i bez pardona tvrde da nikada nisu čuli za njega.

Ja, pak, odlično poznajem delo Moše Odalovića, možda zato što pripadam generaciji koja je verovala samo dečjim pesnicima (pod sankcijama, u hiperinflaciji, dok su 300 kilometara zapadnije vršnjaci gladovali i ginuli), a još verovatnije: zato što me je jedan susret naveo na zbližavanje. Naime, kao trinaestogodišnjak sam imao čast da se upoznam sa njim, i nikada ni pre, ni kasnije nisam sreo tako poznatog i priznatog književnika (a sreo sam ih na desetine) koji je bio toliko srdačan prema potencijalnom kolegi tj. prema meni. Bilo je to pre više od 20 godina: Mošo je gostovao u jednoj školi, a mene je, kao mečku Božanu, tamo odvukla nastavnica književnosti i nagovorila da izdeklamujem svoju poemu (zvala se "Zbogom, detinjstvo"). Sada mi oprostite na neskromnosti, možda to  u realnosti i nije bilo tako sirovo i očigledno, ali u mom sećanju: Mošo  je (bio) iskreno oduševljen! A onda me je pozvao u zbornicu da razgovaramo, i tamo je insistirao da budemo egal. Kao da smo obojica pesnici iz čitanke

Iako nisam postao ni pesnik, ni pisac, i uprkos tome što sam odavno izgubio želju da uđem u čitanku, nisam zaboravio da u tom svetu ima izuzetnih ljudi. Kao pozitivan model ponašanja, a onda i kao pesnik koji savršeno razume decu i od srca im daje tačno ono što im treba, mislim da je Mošo Odalović i te kako zavredeo mesto na spisku preporučenih autora za mlađe osnovce. Ja ga ne bih izostavio, makar morao da biram između Ršumovića i njega. 

"Ukrštenica", Mošo Odalović

I još nešto: bez obzira na to što znam da je Mošo jedan od retkih koji je u svojoj poeziji (bar) jednom upotrebio motiv ukrštenice, utvrdio sam da mu nikada nisam posvetio ni jedan jedini sastav! Možda sam ga nekada i negde uzgred spomenuo, ali baš nijednom nisam tematski obradio njegov lik i delo, i pride ostavio izrez za fotografiju. Ne bih rekao ni da su drugi to često činili, a da jeste bilo tako - možda bi danas bilo manje pitanja u stilu: "Ko je taj Mošo i šta traži na listi?" Zato ispravljam šta se ispraviti može. 

Skandi - Moša Odalović - autor: Mladen Marković


25. 3. 2018.

Kviz (12): Zvezde ukrštenica

1. U svoje je vreme bila najpoznatija Japanka u svetu filma, i tumačila je glavne uloge u bioskopskim hitovima, poput "Jer vetar ne zna čitati" (sa Dirkom Bogardom, 1958) i "Marko Polo" (sa Rorijem Kalhunom, 1962). No, da nema ukrštenih reči odavno bi pala u zaborav. Iako je rešavačima znana kao "japanska glumica", najveći deo života je provela u Parizu i mahom delovala u francuskoj kinematografiji (ali i italijanskoj, engleskoj, američkoj). Ona je Joko (fr. Yoko) ... (4)

2. Nekada se koristio opis "naša glumica, prvakinja Pokrajinskog NP - a iz Prištine", a igrala je i u poznatim filmovima "Vuk sa Prokletija" (1968), Žeđ (1971) i "Dorotej" (1981). Volela je nadimak Meli, na albanskom se zvala Melihate, a na srpskim špicama je redovno potpisivana kao Melihat. Njeno prezime je... (5)

3. Važi za jednog od najtalentovanijih francuskih glumaca svih vremena, i pamtimo ga po maestralnim rolama u filmovima "Topaz" (1969), "Časovničar iz Sen-Pola" (1974), "Činema Paradizo" (1988), "Poštar" (1994) itd. On je Filip (fr. Philippe) ... (5, fr. 6)

4. Ovaj rumunski književnik, kojem u svetskoj literaturi tepaju Balkanski Gorki (kako ga je nazvao Romen Rolan), nije naročito voleo školu, te je i osnovnu jedva završio, ali je zato strastveno ljubio politiku, i uspeo da se upiše na listu najznamenitijih komunista svog vremena. Njegova dela kod nas nikada nisu bila naročito popularna, ali zato svi naši rešavači znaju da uz ime Panait ide prezime... (7)

5. Sedamdesetih je igrao za Radnički iz Niša, i ostavio tako dubok trag da danas jedan vrtić u Kumanu nosi ime po njemu! Ovaj fudbaler se zvao Milenko, a njegovo prezime u ukrštenicama često alternira sa titanom, i glasi... (5)

6. Nema poznatije ruske glumice od nje: i imenom, i prezimenom je kao stvorena za ukrštene reči. Da li je igrala u nekom kapitalnom filmskom ostvarenju, posle svega nije ni bitno, ali valja reći da se pojavila u ekranizaciji romana "Rat i mir" (1966). Njeno ime je Ija, a prezivala se skoro kao lisičji srt... (7)

7. Zvali su ga Raketa, i 26 godina je držao rekord u brzini servisa (iz lakta, levom rukom)! 1979. je dogurao do 4. mesta na ATP listi, ali se njegova zvezda uskoro ugasila. Danas je poznat samo po problemima sa zakonom, i svi su od njega digli ruke - osim nas koji ga i dalje puštamo da se u ukrštenicama takmiči sa restoraterima. On je Rosko (eng. Roscoe)... (5, eng. 6)

8. Aktivno skija i skače od 2002. godine, ali još se nije ni primakao olimpijskoj nagradi. Jedino međunarodno zlato je osvojio na Univerzijadi u Torinu (2007), i to je bilo dovoljno da ekspresno uskoči u naše ukrštene reči. Ovaj ruski ski-skakač se zove Dmitrij, a preziva... (6)

9. Nezvanični je rekorder po broju nastupa pred Titom (preko 100), a ušao je u Ginisovu knjigu rekorda kao pevač koji je 61 put zabavljao predsednike i kraljeve! Proslavio se prepevima grčkih pesama, kasnije je izvodio meksikansku muziku, a u poslednjoj fazi karijere je negovao imidž časnoga đetića, ojha! Čuveni Nikšićanin, prvi jugoslovenski izvođač sa tiražem od preko 100 000 primeraka u zemlji sa samo 120 000 gramofona (EP "Sagapo", 1962), jeste Nikola... (7)

10. Komponovao je evergrin melodije "Malo riječi treba kad se voli" (Gabi Novak) i "Neka to ne bude u proleće" (Ljiljana Petrović), decenijama je dirigovao novosadskom Plesnom orkestru, dobio je pregrš muzičkih nagrada, a najpoznatiji je po "Muzičkom toboganu" ("Pesma leti po svetu, kroz Pariz, London i Beč, imamo gosta poetu i dajemo mu reč"). On je Jovan... (6)

11. Čak i ukoliko neko nema pojma gde je ta Kambodža, koji joj je glavni grad i kakvo državno uređenje ima, ako drži do opšte ukršteničke kulture, naprosto mora znati za nekadašnjeg kralja Norodoma Sihanuka. A gde je kralj -  tu je i princ, i zato svi disciplinovani rešavači napamet znaju da je Sihanukov mlađi sin (inače, polubrat aktuelnog kralja Sihamonija) princ... (7, eng. 9)

12. O njemu ne znamo skoro ništa osim imena i prezimena. U Muzičkoj enciklopediji JLZ -a  stoji da je rođen u Zagrebu, da je živeo u Švajcarskoj i da se u krugovima evropske avangarde pročuo po svojim apstraktnim baletima. Uz opis: "mađarski kompozitor, Ištvan" (mađ. Istvan) prianja pojam... (5)

13. Najpoznatiji je po živopisnim erotskim slikama, i može se reći da je jedini strip-crtač na svetu koji se proslavio golotinjom, a onda izrastao u jedno od najvećih imena "devete umetnosti". Ime tog maštovitog Italijana je Milo, a prezime... (6)

____________________________________________________________________

Ako tačno odgovorite na svih 13 pitanja, čitajući početna slova odgovora, dobićete ime i prezime engleske pop pevačice egzotičnog porekla, koja je u muzičkom svetu nešto značila samo krajem osamdesetih, kada je privlačila pažnju svojim muškobanjastim altom i hitom "Twist In My Sobriety". Međutim, u ukrštenicama je postala i ostala megazvezda prvog reda, te redovna učesnica u svim mogućim i nemogućim belinaškim paradama (6, 7).

24. 3. 2018.

Čarobna amiva


Egzotičan pojam AMIVA, iznuđen iliti zadržan iz nužde, prvi put se pojavio u radu sa belinom 13 x 6 i proširenjem 7 x 7 (ovde). To ne bi bilo neobično (jer otkad postoji enigmatika, svi ponekad koriste spasonosne i ne baš reprezentativne reči) - da taj petoslovni niz nije iskrsao i kao jedno od izlaznih rešenja beline 9 x 9! Iako sam ga izbegao i opredelio se za turcizam MIVA, Marko Mihaljević je malo varirao pojmove i poslao baš onu kombinaciju koju sam ja odbacio zbog amive!


Prvi put je bilo slučajno, ali sada taj petoslov stiče izvesnu vrednost: čini se da je to (moja) čarobna reč! Dakle, ona se pojavljuje sama od sebe, kao nusprodukt u mojim najambicioznijim sastavima, i valjalo bi joj posvetiti malo pažnje. Nije mi se baš dopalo kada je opisivač upotrebio gotovo bizarnu definiciju (trgovačko ime nekakvog indijskog leka), no to je navodno učinjeno da reč ne bi ušla u repertoar drugih saradnika. I premda je nikome ne preporučujem, hajde da vidimo šta znači.


Ovo je strana iz knjige The history and evolution of Indian medicine (autor: Kenneth G. Zysk), a evo i prevoda: Jedan od naziva za bol(est) koji se najčešće pojavljuje i u Rg-Vedi i u Atarva-Vedi je AMIVA (ž. rod). Ta reč je povezana sa glagolom amayati, i znači "boleti", "uzrokovati bol", od korena am, što znači "spopasti". Kako R. Emerik zapaža, verovatno izvorno znači: "pasti u božje ruke". U vedskim himnama primećujemo da je (amiva) shvaćena kao nedvosmisleno zlo, a u nekim slučajevima postaje, kako Grasman sugeriše, personifikacija bolesti ili nezdravih stanja. Često se povezuje sa noćnim demonima, raksasima. Takođe, javlja se sa mnoštvom drugih nečastivih sila. Drugi izvori ukazuju da je povezana sa činjenjem telesnih grehova (...) Opisana je kao domaći demon, i u vezi je sa pojmom anira, što znači neuhranjenost. Mi, tako, vidimo da je amiva za drevne Indijce predstavljala ženskog demona koji verovatno napada žrtve spopadajući im tela i dovodeći ih u stanje neuhranjenosti i propadanja. Uz to, kao zla mesožderka, amiva je demon koji napada nerođenu decu izazivajući pobačaj ili mrtvorođenost (...) Kako god, nemoguće je tačno utvrditi bolest koju su pesnici opisali.

U svakom slučaju, amiva jeste opskuran pojam, što će reći: pronađen u dubokom mraku i pride mračnog značenja, ali ne može se reći da je sasvim nebitan. Nije baš adekvatno gradivo za križaljke i druge zagonetke, no katkad nemamo izbora. A u stvari, imao sam još jednu opciju: neka južnoamerička vrsta guštera se zove ameiva ameiva, običnije: džinovska ili zelena ameiva, i budući da je herpetolog Koup (eng. Cope) nekada koristio varijantu amiva, i taj naziv se nalazi na zvaničnoj listi zooloških sinonima (sa oznakom sic, kojom se ukazuje na neuobičajene oblike)

Ameiva ameiva (amiva)

22. 3. 2018.

Poklon-skandinavke

Pored ukrštenica koje pravim za novine, za blogove, za konkurse, za paradiranje, za  ispitivanje granica kombinatorike i po narudžbini (obično ih naručuju rođaci ili prijatelji slavljenika), često ih poklanjam za rođendan ili nekim drugim povodom. Drugi u tim zvaničnim situacijama daruju knjige, cveće, piće ili bombonjere, a ja sednem, napravim svečanu skandinavku, uvijem je u rolnu i eventualno nakačim mašnu. 

Verujte mi na reč, ljudi se uvek prijatno iznenade. Valjda je neobično laskavo videti svoju fotografiju u prorezu, a još je laskavije kada u sadržaju ima pojmova koji dodatno personalizuju poklon. Nažalost, ne vodim evidenciju i ne znam koliko sam takvih ukrštenica u životu napravio, ali zacelo se radi o trocifrenom broju. 

Počeo sam to da praktikujem još u gimnaziji. Evo anegdote: moj pokojni razredni starešina, profesor biologije, čovek vrlo živopisnog karaktera i uvrnutog životnog stila, izrazio je nekom zgodom želju da mu posvetim skandinavku. I ja, naravno, pristupim izvršenju... ali zapnem kod tematskih pojmova: niti se je ženio, niti je imao decu, niti sam poznavao njegova privatna interesovanja... Zato sam se oslonio na opštepoznate fakte. Naime, nosio je nadimak Torta, a tako su ga prozvali zato što je, jelte, pravio torte i kolače (stvarno ih je dobro pravio; dva puta sam, kao član odeljenjske delegacije, bio kod njega na slavi i nikad u životu nisam okusio bolje bajadere!), a uz to, iako je živeo u samom centru varoši, iza kuće je imao malu farmu (to je zakonom zabranjeno, no njemu su valjda gledali kroz prste odbijajući mu na ekscentričnost). Među ostalim životinjama, imao je dve koze i gotovo svakodnevno ih vodio na jedan breg, na ispašu, a ja sam sa terase gledao pravo u njega tj. u njih. I tako sam odlučio da u skandinavku uvrstim sledeće pojmove: biologija, torta i koze, ali sam poslednja dva - za svaki slučaj - opisao kao opšte imenice. 

Primio je poklon sa oduševljenjem, ali je sutradan bio mnogo manje srdačan. Sve se to dešavalo u IV godini, na početku drugog polugodišta, i - da ga je ljutina duže držala (a bolje mu je pristajalo Ljutiša nego sasvim obično ime Ljubiša) - mogao sam da dobijem nepopravljivog keca, te sam mesecima nakon toga imao isti košmar: odgovaram biologiju, nemam pojma jer sam prerano raspušten maturant (udžbenik je, inače, imao cirka 400 strana!), a on mi se, onako krezub, sa jednim jedinim škriljcem u donjoj vilici, smeje u facu, zaključuje mi jedinicu i mrmlja: "Ti ćeš mene da nazivaš tortom..." U realnosti, na sreću, nije bilo tako: samo je rezignirano prokomentarisao da nije lepo što ga ismevam. Zaista nije bilo lepo. 

Uzgred, prelistavajući sačuvane poklon-skandinavke, pronašao sam i jednu koja je posvećena Marjanu Radakoviću (ali bez tematskih pojmova... što je sigurno - sigurno je :P). S obzirom na to da se radi o enigmati, stvar izlazi iz zone moje privatnosti i može se objaviti. Nastala je pre 6 godina, a uručena mu je na promociji knjige "Bibliografija srpske enigmatike". 


18. 3. 2018.

Zamalo 9 x 9

Poslednjih dana sam se bavio super-belinama, pa mi se navirila inspiracija i poželeo sam da napravim jednu lepu, čistu, centriranu kombinaciju 9 x 9, da se može objaviti u ozbiljnim novinama. Međutim... to je mnogo lakše poželeti nego uraditi.

Pvo sam razmišljao o strukturi: ako bih iskoristio Aurelovu (mora se priznati: genijalnu) ideju, napravio bih belinu vrlo sličnu Laštrovoj, jer je broj reči sa grupom R/NSTVEN vrlo mali. A to bi već bila kopija kopijine kopije, te sam odustao. Onda sam razmatrao opciju: -RSKO ovo, -NSKO ono... no, morao bih da smislim 10-15 sintagmi, a na tom putu bih garantovano skliznuo u SF (teško je to uraditi sa zahtevom da sve sintagme budu suvi knjiški izrazi). I ostala mi je samo opcija koju sam već koristio: gore levo radio, avio, idio, ideo, kario, Mario (...), u sredini -acije, -izacije, -izmi i -iteti, a desno... šta ispadne. Ne vredi bežati od jednostavnosti i izmišljati toplu vodu (valjda nisam toliko inventivan), ali pod rđavim utiskom glagolskih belina koje sam pregledao, naumio sam da mi svi pojmovi budu imenice (doduše, na kraju je zbog izlazne kombinacije "pasioniranost" ipak ustupila mesto povratnom glagolu). 

I sve je išlo po planu... dok nisam stigao do poslednjeg, 18. pojma. Iako sam imao osnov za nadu da ću i od niza KANICIJAN uspeti da izvučem pristojan pojam - ništa nisam mogao da uradim. Da ne bih konstruisao ili pokvario ono što je bilo besprekorno, lupio sam crno polje i završio posao.

Dakle, ovo je pretpremijerna prezentacija beline koja se maločas rodila, a finalnu, odraslu verziju ćete rešavati u nekom narednom broju Feniksa (ako Pero i Rajko ne odluče drugačije :D). 



17. 3. 2018.

Kad sam bio zelen i naivan

Na skupštini Nove zagonetke 2011. godine, između ostalih, upoznao sam jednu simpatičnu i veselu gospođu. Njeno ime je Gordana Vorkapić, i bila je urednica Male Eureke. Ne znam da li taj list još uvek izlazi, ali čini mi se da je tada bio pred gašenjem, te se Gordana dovijala preštampavanjem starih radova. U nekom neobaveznom razgovoru je izrazila nadu da ću nešto poslati (u humanitarne svrhe, razume se), pa sam kasnije, u časovima zimske dokolice i dobre volje, pripremio paket od 10 skandinavki i poslao joj mejl.

Odgovor nisam dobio, i ne znam da li je poklon stigao u prave ruke. Ako jeste, skandinavke su verovatno objavljene 2012. godine, a ako nije - šta mogu, imao sam dobru nameru. Saradnju je ionako bilo nemoguće ostvariti, i unapred sam se pomirio sa tim da će radovi biti objavljeni bez potpisa. Preradio sam ono što sam u tom trenutku imao na lageru, a pokušao sam i da iskoristim priliku za promociju imenarke (uz nadu da ću bar tu biti potpisan). 

Kopajući po svojoj arhivi, juče sam naleteo na te radove i zaključio da nisu rđavi. Čak naprotiv. S obzirom na to da su možda objavljeni, a možda i nisu, i uz osvrt na činjenicu da sam se i ovako, i onako uzalud trudio, osvežio sam ih fotografijama i pripremio za prezentovanje na blogu.

Objektivno, nije prošlo mnogo vremena, ali ja sam tokom poslednjih sedam godina toliko sastavljao (i opisivao) da gotovo sve radove iz perioda u kom sam aktivno i nesebično pokušavao da se pokažem i dokažem doživljavam kao da su nastali pre 100 godina (kad sam, jelte, bio zelen i naivan). Danas sam bolji autor u tehničkom smislu (šta bolji? najbolji! :D), ali tada je bilo mnogo više duše i entuzijazma u mojim ukrštenicama. Više mi ništa ne znače aplauzi i pohvale (osim kad su u kešu :P), a takoreći onomad sam želeo da svi vide koliko ja to dobro radim. Više nisam siguran da li volim ili ne volim da ukrštam (često to radim iz navike, ponekad iz praktičnih razloga), a pre samo 7-8 godina sam sastavljao iz čiste ljubavi. Zato se vrlo rado vraćam svojim počecima.







16. 3. 2018.

8 x 8, prvi put

Autor prvog objavljenog sastava sa belinom 8 x 8 na ex YU prostoru je Zlatko Stipaničić-Aurel (1935 - 2009). Podvig je promovisan pre ravno 35 godina u Vjesnikovom Kvizu (br. 288, 2. III 1983), a onda je usledila i promocija u Enigmi (br. 1401, 26. IV 1983). Tako je ovaj hrvatski autor obezbedio titulu inovatora i u križaljkama i u ukrštenicama - i izazvao belinašku pandemiju.

Prva belina 8 x 8, Vjesnikov Kviz 288, autor: Zlatko Stipaničić-Aurel
Prva belina je bila odlična mustra. Strukturom i sadržajem je savetovala kombinatore da ne zloupotrebljavaju strane, monotone reči u takvim poduhvatima - a onda je u Enigmi osvanuo negativ te ideje. 

Druga belina 8 x 8, Enigma 1401, autor: Zlatko Stipaničić Aurel

Isti autor je, dakle, ubrzo ponudio i jeftiniju paradigmu, koja je nažalost stekla mnogo veću popularnost među epigonima. Razlozi su sasvim jasni: mnogo je lakše stići do cilja uz pomoć aristotelizma, manastirina, raznih - acija i latinskih glagola. I tako su tokom osamdesetih beline 8 x 8 počele da niču kao pečurke, naročito na istoku, ali je, zapravo, do danas napravljen vrlo mali broj kvalitetnih. Jedva dvocifren.

Prvu repliku je objavio Milan Jelenković - i to već u narednom broju Enigme! On je na taj način postao prvi srpski enigmata koji je potpisao četvrtastu rupu od 64 polja, i to rupu koja je nekoliko metara dublja od Aurelove. Pre svega, rad je metodološki neispravan (trostrana prizma, četvorostrana piramida, trospratnica), strukturalno još prostiji od svoje mustre (STR : ST), a sadržinski, ako ne više, onda bar jednako prazan. Broj - acija je duplo manji (3 : 6), ali zato ima više glagola (6 : 4), od kojih se dva povratna, prvi put u našoj slavnoj enigmatskoj istoriji, presecaju u donjem desnom uglu. Takođe, prvi put u istoriji, ova belinaška parada je proizvela lanac od 10 crnih polja, pa kad se tome dodaju tarabe koju zatvaraju kombinaciju sleva i odozgo, stiče se utisak da Jelenković ništa drugo nije ni želeo da postigne - osim da pošto-poto sklepa 8 x 8. 

Treća belina 8 x 8, Enigma 1402, autor: Milan Jelenković
Ta pošto-poto belina 8 x 8, nastala kao jeftini odgovor na jeftiniju varijantu Aurelove kreacije,  počela je da služi ambicioznim, ali ne naročito odgovornim autorima kao etalon. Okuraženi Jelenkovićevom slobodom, enigmati poput Vojislava Gložanskog, Živka Dokića i Miodraga Tošića uskoro su se strastveno posvetili ovoj formi, i zloupotrebljavajući odsustvo kriterijuma u srpskim enigmatskim časopisima, svakim novim radom spuštali standard na još niže grane. 

Uređivačka politika u hrvatskim listovima tog vremena je bila drugačija (reklo bi se rigoroznija ili čak rigidnija), te se tamo nisu zapatile "pošto-poto beline". Aurelov primer je u dugom periodu sledio samo Branko Lipanović, a zanimljivo je da njegov prvenac, četvrtva jugoslovenska, odnosna druga hrvatska belina 8 x 8 (Vjesnikov Kviz br. 300, 17. VIII 1983) nije bila autentična - već je nastala reciklažom mustre! Naime, u želji da replicira Aurelu, "prepisao" je strukturu i sa njom 40 od 64 polja!

Četvrta belina 8 x 8, Vjesnikov Kviz 300, autor: Branko Lipanović
Usput, prema evidenciji Nedjeljka Nedića, do kraja prošlog veka u hrvatskim enigmatskim listovima objavljeno je svega 6 križaljki sa belinama 8 x 8! Pored Aurela (1) i Lipanovića (3), po jednu su sastavili Refik Husedžinović (1996) i  Ivica Maljković (1998). Kontrasta radi, u srpskoj enigmatskoj štampi dotle je objavljeno bar 150 (od toga, 50 su na nivou Jelenkovićeve, a 80 još grđe od nje). 

14. 3. 2018.

Ni reneta, ni vedeta

Veneta Janeva-Iveljić
Milka Trnina, Zinka Kunc Milanov, Marijana Radev, Gertruda Munitić, Vera Misita, Irma Polak, Ruža Pospiš-Baldani, Nada Puttar-Gold, Ljiljana Budičin-Manestar (takođe: Liliana Budicin-Manestar)... Sve ove zagrebačke operske pevačice su nam dobro poznate (većina je spomenuta u postu o operskim-enigmatskim superstarovima). Ali, ima još mnogo istaknutih hrvatskih operskih umetnica koje se, eto, nisu uselile u križaljke. I zato je npr. veteranka zagrebačke operske scene VENETA JANEVA, udata IVELJIĆ (sopran, rođ. 1950) toliko nepoznata da se njeno ime opisuje uz pomoć engleske Vikipedije. Inače, kao i Marijana Radev, poreklom je Bugarka, a često je nazivaju poslednjom divom HNK - a.

Usput, ovde skrećem pažnju na još neke hrvatske primadone, Venetine koleginice sa interesantnim imenima i prezimenima koje, kao i ona, ne pripadaju sazvežđu notornih enigmatskih zvezda.

ADELA GOLAC RILOVIĆ (sopran)
ALDA NONI (sopran) (1916 - 2010) (Italijanka, gostujuća diva HNK - a)
ALMA PERANIĆ (sopran) (? - 1998)
ANČICA MITROVIĆ (mezzosopran) (1894 - 1986)
ANTONELLA MALIS (sopran)
ANTONIJA BOROŠA (sopran)
BRANKA BERETOVAC (sopran)
CECILIJA CAR (mecosopran)
DANA MATOŠ (sopran) (1876 - 1962), sestra Antuna Gustava Matoša; takođe: Danica Matoš
DRAGICA MARTINIS (sopran) (1922 - 2010), internacionalno: Carla Martinis
ESTERA PILJ (sopran), udana Varljen
EVELIN NOVAK (sopran)
HANA HANAS (sopran)
IDA JURANIĆ (sopran) (1903 - 1964)
INGE HEINL (mezzosopran), udana Stančić
IVANA KLADARIN (sopran)
LANA KOS (sopran)
LEONIJA BRÜCKL (sopran) (1857 - 1927)
LILI LEJO (sopran) (1868 - 1953)
MAJDA RADIĆ (mezzosopran), udana Dešpalj (1933 - 1984)
MARIJA GLAVAČEVIĆ (sopran) (1916 - 1974), takođe: Mica Glavačević
MARINA JAJIĆ (sopran)
MATILDA LESIĆ (mezzosopran) (1845 - 1909)
MILA KIRINČIĆ (sopran), udana Degan
MIRELLA TOIĆ (sopran)
MIRKA KLARIĆ (sopran)
NADA TONČIĆ (sopran) (1909 - 1998)
NATAŠA ANTONIAZZO (mezzosopran)
OLGA ŠOBER (sopran), internacionalno: Olga Sober
ORIANA VOZILA (sopran)
TONKA ŠTETIĆ (sopran i mezzosopran) (1923 - 2012)
ZLATKA RADICA (sopran) (1904 - 1990)
ZLATOMIRA NIKOLOVA (mezzosopran) (Bugarka, gostujuća diva HNK - a)
VLATKA ORŠANIĆ (sopran)

11. 3. 2018.

U čast Lipanovića, a na nivou Kosa

Budući da je moj osvrt na pobedničku križaljku sa Memorijala Pavle-Libran izazvao prejake emocije, odlučio sam da objavim svoj rad kako bih zaustavio spekulacije o svojim motivima za iznošenje kritike.

Kao što se vidi, poslao sam sastav koji nije u skladu sa konceptom maksiverzalke: nedostaju jednoslovi uz ivice tj. prvi vodoravni i dva uspravna pojma moraju biti komplet upisani. Samim tim, jasno je da nisam imao nikakve ambicije (čak se ne bih čudio diskvalifikaciji). Uz to, s obzirom da je pretprošle godine na konkursu u režiji iste redakcije pobedila križaljka kakvu ja iz čistog principa ne bih poslao ni seoskim novinama, mogao sam da pretpostavim šta će (i) ovog puta biti na najvišoj ceni, pa sam - u skladu sa tim - mogao da sklepam jednu "križaljku malog dometa", uz vesti i uz jutarnju kafu (a računam da mi ne bi trebalo više od pola sata za sastav koji bi po kvalitetu bio na nivou pobedničkog... jer najviše vremena otpada na pronalaženje novih ideja i njihovu implementaciju, a da bi izverzirani autor sastavio bezidejnu i linearnu križaljku, dovoljno je da isključi mozak i pusti ruku). Međutim, nisam se time bavio, već sam jednog dana seo i iz radoznalosti ispitao mogućnosti zadatog lika. Rezultat mi nije delovao mnogo rđavo, pa sam poslao (pod geslom: greota da se baci).

Stvarno nisam nezadovoljan plasmanom (što bi jedna baba rekla: očiju mi). Potpuno mi je svejedno da li je moj rad završio na petom, petnaestom ili tridesetom mestu, ali morao sam da vidim pobedničku kreaciju kako bih potvrdio (ili odbacio) stari utisak da Kvizoramin žiri najviše ljubi ono što je na nivou niskog proseka. Ispostavilo se da je umesto Ranka Nedića mogao da pobedi bilo ko, jer bukvalno svako može da napravi križaljku koja je tipski, strukturalno i sadržinski slična njegovoj. Eto, baš on je potrefio traženu finesu osrednjosti (iako mi je iz Feniksa poznat kao darovitiji i kreativniji autor). Plastično: svi mi, kad zatreba, možemo da budemo Dušan Kos, ali nismo svi sposobni da odigramo Branka Lipanovića.

Dakle, ono što sam napisao na blogu TIO i dalje važi. Mada... mogao sam da napišem i nešto drugo. Recimo: "čestitke pobedniku, pametno sastavljeno." To je fino, skoro neutralno, niti bih šta slagao, niti bih izrazio mišljenje, a ostao bih na popularnom nivou kurtoazno-kolegijalnog laskanja. Ali, ja sam filozof iz provincije i povraća mi se od šupljih konvencija. Smatram da, ako sam već bio dovoljno ljubazan da rekreativno uzmem učešće, mogu da komentarišem bez suvišne ljubaznosti. Svi smo, jelte, naši, pa pošto se znamo i u pobedi i u porazu, nalazim da je glupo da tapšemo jedni drugima onda kad stvar nije za tapšanje. 

Da ne duljim: nemam ništa protiv kriterijuma koji su na snazi u redakciji Kvizorame (iskreno, to me se i ne tiče). Naredni put mogu unisono da proglase najboljom npr. križaljku u kojoj nema ničega osim Aristotela, banana i atamana (mada to i nije daleko od aktuelnog ideala). I tada će se zasigurno naći neko ko će reći: "Bravo, super, baš kako ja volim!", možda će ih biti i nekoliko, ali će svako ko se u sastavljanje razume, ko je lično isprobao sve mogućnosti, ko zna šta koliko vredi, koliko čega u šta treba uložiti itd. videti da je to s*anje.  Pa opet, i taj ko vidi, nezavisno od toga da li je učestvovao ili nije, verovatno neće napisati: sra*e (nego će, recimo, posprdno prežvakati slučaj na prvom skupu). A ja, eto, iz hobija pišem istinu.