28. 4. 2018.

Smiješano najlakše se pije

Objavljeni su rezultati Memorijala Pavić-Kraker, raspisanog povodom 600. broja Feniksa. Učestvovalo je pedesetak enigmata iz regiona, sa 88 ispravnih križaljki (i jednakim brojem rebusa). Pobednički par križaljka + rebus delo je Nebojše Dragomirovića, koji je od petorice Feniksovih urednika sakupio 132 poena (70 + 62). Na drugom mestu je tandem Mladen Marković & Dejan Minić sa 129 poena (64 + 65), a na trećem nedavno preminuli Zlatko Delić sa 128 poena (64 + 64).

Svi zainteresovani su zacelo već videli pobednički rad, no valja ga i ovde citirati.

Meni je, kao kolegi, drago što je Dragomirović (na ovom blogu jednom ili više puta označen kao večiti drugi) konačno pobrao lovorike, dok kao autor i zagovornik borbe za kvalitet baš i nisam oduševljen njegovim rutinskim sastavom sa hrpom amaterskih detalja. S obzirom na to da on inače kombinuje ekstremno poznato sa ekstremno poznatim, kad je reč o rešivosti (ili poetski rečeno: pitkosti), križaljka je zasigurno stopostotno odgovorila očekivanjima uredničkog žirija. Međutim, nameće se pitanje da li su očekivali išta osim toga, jer je malo verovatno da nijedan od preostalih 87 radova nije bio zanatski savršeniji.

Naime, ako prebrojimo sve te jednoslove, dvoslove i troslovne skraćenice oko centralne kombinacije, dolazimo do zaključka da je belina sa rebusom i tematskim pojmom napravila toliku štetu da bi opravdanje moglo da se pronađe samo u fantastičnom sadržaju. A fantastičnog sadržaja nema: obična, svakidašnja belina 7 x 7, sa čak 5 množina i 2 glagola, strukturalno uprošćena, tj. predvidljivo prilagođena tematskim pojmovima, moglo bi se reći i otrcana. Zato je zaista teško opravdati npr. ovaj skaradni ćorsokak sa užetom ili nabacane froncle ispod slike.

Ipak, šire posmatrano, križaljka nije dozlaboga rđava. Dobra je isto onoliko koliko je dobra bilo koja druga Dragomirevićeva kreacija, i nedostaje joj sve što generalno nedostaje njegovim uracima: prefinjenost. Da li nema dovoljno vremena ili nerava, teško je reći, tek uz svaku laganu, ukusnu belinu 7 x 7 on obavezno ponudi i porciju usitnjenog, nejestivog otpada. I to se, što rekao Njegoš, smiješano lako može popiti, ali ne baš uvek. Kad autor sastavlja za neku posebnu, svečanu priliku, valjalo bi da se malo odlepi od svog svakodnevnog šablona. Pogotovo ako taj autor uživa veliko poverenje i naklonost. 

Ako pogledamo tabelu sa rezultatima za križaljke bez rebusa (do 22. mesta), zapazićemo da je pobednički rad prilično odskočio od konkurencije, te se može pretpostaviti da je u tih 4 poena (za koliko prvoplasirani beži drugoplasiranom), sublimiran upravo onaj kvalitet koji nedostaje svim ostalim radovima. Jer, pazite: to nije razlika od 0, 2 poena, već nešto, jelte, osetno, opipljivo, golim okom vidljivo. I sad... nečije golo oko bi moglo da opazi kako neko ko se ič nije trudio da spasi svoju kombinaciju od onog usitnjenog otpada ima npr. 12 poena više od njega koji  je dao sve od sebe da izbegne dvoslove. Ili, neko ko se mučio da uglavi kakvo nezgodno slovo, da izvede neku strukturalnu vratolomiju, da unese malo svežine u svoju glavnu kombinaciju (...) može primetiti da u pobedničkom radu toga nema ni u tragovima, a da je nagrađen sa 15 poena više. I tako bismo svi mi sa golim očima od sutra mogli da počnemo da pravimo iste ovakve beline sa vratarkama i intrigama, da šaljemo na konkurse isključivo diletantske radove sa po 6 množina, 2-3 infinitiva, 5-6 dvoslova, troslova i URV - ova (jer to se, izgleda, najviše ceni), da za novine sastavljamo još nonšalantnije (ako nonšalantnije uopšte i može)... a to ne bi bilo dobro. Ne bi, zaista.

Zato bih zamolio pobednika da se naredni put malo potrudi (recimo, da odvoji 3 sata umesto 2), pa kad iz ovog ili onog razloga pobedi, da to ima više smisla. Pored toga što svi mi znamo (ili bar verujemo) da on zaslužuje zlato, ne bi bilo loše da nam to jednom i pokaže.  :)


22. 4. 2018.

Neveni

Počev od majskog broja, časopis za mlađe osnovce Mali Neven donosi Mandrakovu enigmatiku na nekoliko strana. Takođe, čast mi je da vas obavestim da će od narednog meseca u listu Neven, koji je namenjen starijim osnovcima (i koji je osnovao Čika Jova Zmaj, a obnovio ga Mika Antić) biti mnogo enigmatskih priloga!

Toplo preporučujem oba časopisa u ime urednica, izuzetno posvećenih i profesionalnih dama, Ivane Đukić i Jelene Dopuđ.

Za letnje brojeve tj. trobroje Malog Nevena i Nevena su, pored mene, zagonetali: Dejan Minić, Dragiša Cetić i Nedjeljko Nedić, a verujem da će lista entuzijasta uskoro biti proširena. Ako želite da svoj enigmatski CV obogatite pojavljivanjem u legendarnim dečjim novinama, pošaljite svoje priloge (orijentišite se prema sadržaju koji je prošle godine plasiran na blogu Enigmatika za decu OVDE). 

Mali Neven
Neven

17. 4. 2018.

Gvozdeni Ivo

Ivo Ratej
Kako biste odgovorili na pitanje: koji je (slovenački) hokejaš najveća enigmatska zvezda? Ivo Ban, Ice Rihar, Gorazd Hiti, Rudi Hiti, možda Tomaž Vnuk, Anže Kopitar, Rok Tičar?! Ipak ne. Statistički posmatrano, najslavniji je Ivo Rataj.

Bio je član jugoslovenske reprezentacije i tri puta nastupao na Olimpijskim igrama (1964, 1968 i 1972), a naročito je bio popularan u Zagrebu, gde se šezdesetih preselio iz Celja i igrao za KHL Medveščak (kasnije je za ovaj klub nastupao i čuveni Rus bez kojeg je teško zamisliti ukrštenice i križaljke, Vjačeslav Anisin). Niskog je rasta (svega 170 cm), ali su ga zbog  neobične snage zvali Gvozdenko.
Ivo Ratej - Bibi

Ivo je 1974. dobio sina i dao mu svoje ime, te je dvadesetak godina kasnije za KHL Medveščak igrao još jedan takav, sa sufiksom mlađi (poznatiji kao Bibi). Danas je hokejaški trener, i svako ko je iole zainteresovan za hokej zna kako se preziva. Ali, enigmate to uglavnom ne znaju.

Naime, iako se Ivo stariji zaista proslavio kao Rataj (o čemu svedoči jugoslovenslka štampa iz onog vremena), njegovo prezime je RATEJ. To znači da niz IVO RATAJ koji se sreće u svakom trećem kvadratu 8 x 8 (i silnim belinama) jednostavno ne postoji, niti uz zgodan petoslov Rataj (prisutan u svakoj petoj ukrštenici i križaljci) prianja opis "hokejaš, Ivo". 

Zato je krajnje vreme da vratimo identitet ocu i sinu, i dozvolimo im da se u enigmatici zovu kao i u ličnim kartama: IVO RATEJ. RATAJ ubuduće valja opisivati drugačije, a u ponudi su dve fine opcije: Marcej RATAJ (polj. Marciej Rataj), poljski državnik koji je u dva navrata vršio dužnost predsednika (1922 i 1926), i Mojca RATAJ, bosanskohercegovačka olimpijska skijašica slovenačkog porekla. 

14. 4. 2018.

9 x 9, prvi put

Prva ukrštenica sa belinom 9 x 9 publikovana je 1986. godine u Eureci, u separatu koji je ispred ED Zagonetka uređivao Boško Petrović. Njen autor je pok. Miodrag Tošić

S obzirom na vreme (a i mesto) objavljivanja, čini se da je to bila sasvim očekivana enigmatska senzacija. Nekoliko godina ranije je, kao što smo videli, zavladala epidemija glagolskog belinašenja, i bilo je pitanje dana kada će neko uspeti da prevaziđe nivo 8 x 8.  Takođe, moglo se pretpostaviti da će poduhvat biti sproveden na stari, oproban i zgodan način (dakle, bar 9/18 infinitiva, dole desno ti se), a ono što je Tošić ponudio kao novinu u ovom žanru jeste doza pesničke slobode. Tako su se tu našla dva diskutabilna, neknjiževna i sumnjiva glagola: KAMATIRATI i KOVERIRATI, no to je bio samo početak. Narednih godina je dozu postepeno povećavao, i svojim ležernim odnosom prema autorskim konvencijama, počeo da neguje neku vrstu belinaškog larpurlartizma. Do kraja života je objavio još nekoliko belina 9 x 9 (i jednu 10 x 9), no sve su bile manje ili više nakaradne, iliti: obesmišljene pojmovima preko razumske ivice prihvatljivosti: KATIRAVATI, NAMAZI ZA PALAČINKE, OTARISATI, OVEKIVATI SE, PRIVINUTI VATINU, STASITE NARAVI, SVRSTAVATI PO VELIČINI, TIMAROVATI SE, UPITOVATI SE, VISKAKIVATI... Stoga, iako ne baš sjajna, prva belina 9 x 9 je bila Tošićeva najozbiljnija kombinacija tog tipa. 

Deset godina kasnije, u ovoj zahtevnoj formi se oprobao i Mladen Spasojević. Nažalost, od tri njegove beline 9 x 9 koje su citirane u Leksikonu srpskih enigmata, nijedna to nije zaslužila kvalitetom: to su samo tri pokušaja da replicira Tošiću, pri čemu je, razume se, korišćen isti algoritam. Evo jedne od njih:

Ako ostavimo po strani dominaciju povratnih glagola, gusenice crnih polja i podrazumevajuće strukturalno siromaštvo, ostaje kao nezanemarljiva manjkavost trostruko ponavljanje: PRESTRAVITI SE - PRESTRAVE - STRAVARUŠA. No, budući da se u ostalim pokušajima sreću pojmovi: ISPITIVATI RASPOLOŽENJE, DODAVATI MIRISE, NAJAVITI MITING, NASTRANOVI, VADITI MESEČNU KARTU, može se reći da je ova stravična kombinacija ipak Spasojevićev najveći uspeh.

Prvu bezmalo besprekornu belinu, tačnije bjelinu 9 x 9, sastavio je 2011. godine Duško Laštro. Objavljena je u SuperFeniksu br. 66.


Očigledno je rađena po Aurelovom modelu, ali je autor napravio mudar korak napred. Nema se tu bogzna šta zameriti: uspešno su izbegnute sve zamke u koje su njegovi prethodnici upadali, i valja reći da do današnjeg dana nije rođena b(j)elina 9 x 9 sa manjim brojem glagola (svega 1). 

Naredne godine su se, udruženi, na ovaj vrh popeli i zaboli zastavicu Jadran Goloigra i Vojin Krsmanović (SuperFeniks br. 70). Ali... ako njihov rezultat posmatramo u odnosu na sve što je dotle stvoreno, a naročito u odnosu na Laštrov uradak, dolazimo do zaključka da su oni, zapravo, replicirali Spasojeviću (preciznije: reciklirali su jedan njegov pokušaj sa PRASTRINOM). 


Dakle, ova b(j)elina je zastareli model, i osim što je pojmovno više korektna nego nekorektna, nema kvaliteta koji bi opravdali njeno pojavljivanje u enigmatskoj štampi celih 26 godina nakon pronalaženja. Em je strukturalno uprošćena do bljutavosti, em je zakićena lancem od 8 crnih polja, em je mahom sastavljena od glagola, em među tim glagolima ima onih koji se ne trpe (NATICATI SE - UTICATI SE), em sadrži čak 4 pojma sa istim prefiksom (PRESTRAŠITI SE - PREMAŠIVATI - PREOKRENUT - PREBATINATI SE). 

U avgustu 2014. godine, u Testu br. 13, u rubrici Biseri enigmatike, objavljena je verzija moje ukrštenice sa belinom 9 x 9 (prototip je prethodno prikazan na blogu, vidi OVDE i OVDE), Nedjeljko Nedić je u Kvizorami br. 1337 (18. XI 2017) predstavio svoj doprinos ovoj disciplini, a Žarko Đokić je u istom listu (br. 1341, 16. XII 2017) lansirao sastav sa belinom 10 x 9. Nijedna od te tri kombinacije nije po JUS - u: prve dve sadrže konstrukcije i bar po jedan nereprezentativan pojam, dok treća negira standarde i prekida kontakt sa sastavljačkom tradicijom, te je prepuna mogućih i verovatnih, ali enigmatski bezvrednih nizova slova. 

I konačno: u aktuelnom broju Feniksa (607) objavljena je Maksi talijanka sa bjelinom 9 x 9 koja je nedavno premijerno prezentovana na ovom blogu. Nije zgoreg podsetiti da je za njeno izrastanje iz 9 x 8 ponajviše kriv Tonči Milat, koji je sitnom sugestijom proizveo krupnu promenu. 


12. 4. 2018.

Na kraju, i to treba reći

Blog Enigmagika se bavi ukrštenim rečima, to mu je osnovna funkcija od prvog dana, što znači da je posvećen autorima. I koliko god se ja, kao konferansje, trudio da ne budem suviše pristrasan, istina je da moje privatne ili vanenigmatske simpatije i antipatije ponekad uzimaju maha. Tako je došlo do toga da neka imena, tačnije: neka značajna enigmatska imena, postanu non grata na ovom blogu. A to nije pravedno, i sada je valjda trenutak da to priznam. Zaista je besmisleno baviti se najvišim autorskim dometima, a zauvek izostavljati ili negirati Zlatka Delića. Pokojnog Delića. 

Nisam ga poznavao. Do pre nekoliko godina mi nisu bile poznate ni njegove autorske osobenosti, i tek što sam obratio pažnju na njegov rad, tačnije: tek što sam uvideo o kakvom je enigmatskom profilu reč, zavadili smo se. Sada ne znam baš tačno zbog čega, no izvesno je da se nismo slagali i da tu nije bilo pomoći. I ne bih voleo da posle svega ostanu samo te uvrede koje smo godinama javno razmenjivali (stvarno nisam sklon ponašanju u duhu floskule "o pokojniku sve najlepše"; oni koji su pratili blog znaju da sam čak i o Šabanu, kojeg sam smatrao prijateljem, nakon njegovog odlaska pisao realno, bez ulepšavanja; ali, prosto... ovaj slučaj je specifičan jer od borbe nikad nije ostalo lufta za nešto drugo). 

Baš u to doba kada smo se sporečkali, možda par dana ranije, nabasao sam na  nekakvu šampionsku Eureku iz 1990. godine. Tu je bilo 115 strana enigmatike i barem 80 ukrštenica. Eureka, uopšteno govoreći,  nije (bila) časopis za rešavače finijeg ukusa, pa su njene glavne zvezde bili Mihailo Reljić i Dušan Kos. Oni su, dakle, najuspešnije proizvodili robu za jednokratnu upotrebu, a pratili su ih: Ljubiša Jakšić, Nikola Malenović, Živa Rackov, Mile Janković, Žarko Pešić, Ljubiša Banović,  Sreten Perić (...) i silna manje poznata imena iz "Vuka Karadžića". Dakle, za te novine se nije radilo udarnički, ali su autori mahom bili iskusni i renomirani, što je garantovalo većinsku zanatsku korektnost. I u toj masi tezgaroških i poluamaterskih ukrštenica,  pronašao sam samo jednu koja vredi. Samo je jednu - od 80 - imalo smisla zapamtiti, iščupati i sačuvati kao primer izuzetnog autorskog uratka. Njen autor je bio Delić.

Ima i drugih časopisa u kojima je ranije i kasnije on jedini objavljivao ukrštenice sa premašenom normom. Video sam brojeve Enigme u kojima je bukvalno sve - osim njegovih sastava - goli šund, pa Iks, Bravo skandi itd. A to nisu moji utisci. To su činjenice. 

Ne znam šta bih još rekao. Mi smo bili neprijatelji, ali nikad nisam poželeo da nestane, da ga nema. Žao mi je što vam sada, od nas dvojice najluđih, ostajem samo ja. Žao mi je i srpske Vikipedije, koju će sada morati da pišu samo neki manje pismeni, žao mi je što će jezičkim nedoumicama morati da se bave samo oni koji za to primaju platu, ma koliko im to bilo mrsko... A najviše mi je žao enigmatike, jer odavno nije pretrpela ovakav gubitak. 

2. 4. 2018.

Temeljna ko Barsa

Monserat Kabalje
Pita jedan kolega da li je Monserat ili Montserat Kabalje?! Na nekom blogu je, kaže, pročitao da je ova druga varijanta ispravna, pa se začudio (ne znam da li je to plasirano na enigmatskom ili kakvom drugom panou, ali samim tim što neko ima dilemu, valja rasvetliti slučaj).

Katalonski sopran, gospođa Kabalje (šp. Montserrat Caballe), da se razumemo, jedna je od najpoznatijih i najcenjenijih operskih diva svih vremena. U zrelim godinama je čak postala ikona popularne kulture, i to zahvaljujući duetu sa Fredijem Merkjurijem i pesmi o njenoj rodnoj Barseloni ("Barcelona"). U Beogradu je nastupala više puta, izuzetno je naklonjena našem narodu, i bilo bi nedopustivo da ne znamo kako se zove.

U enigmatskim novinama starijim od 40 godina se, istina, može pronaći transliteracija Montserat. U to vreme su je, avaj, tako zvali u našim medijima (čak je i prezime prenošeno sa deformitetima: Kabale ili Kabalije), no vremenom se ukorenila transkripcija Monserat Kabalje. Nisam evidentirao da se od početka devedesetih do danas bilo gde i bilo kome potkralo T (osim na engleskom govornom području, gde i danas čitaju kako piše). 

I ime, i prezime se (u transkripciji) veoma često sreću u našoj enigmatici. Lično sam ih koristio mnogo puta, a kada je 2011. godine gostovala u Areni, opevao sam taj kulturni događaj u jednim novinama. Štaviše, kasnije sam objavio i anagram TEMELJNA KO "BARSA"

Dakle, ne zove se Montserat. Zašto se to T ne čita ne znam, a objašnjenje po svoj prilici i ne postoji jer se imena iz katalonskog jezika prenose po sluhu. Ako neko baš želi da čuje kako to Katalonci izgovaraju, izvol'te (OVDE).

1. 4. 2018.

Sveska iz enigmatike

Prva ekskluzivna ukrštenica koju sam napravio, tačnije: prva na koju sam bio toliko ponosan da sam morao da je zapamtim, nastala je na jednom času matematike krajem 2001. godine. Svevišnji mi nije podario talenat za diferencijale i parcijalne izvode, a kako ne bih izgubio volju za životom na tim časovima, morao sam da napravim stabilno utočište. I tako sam, dok su drugi razvijali vijuge datim funkcijama, u ogromnoj A4 svesci za matematiku uglavnom sastavljao ukrštenice, od kraja prema sredini. S vremena na vreme bih, naravno, podigao glavu i klimnuo, praveći se da pratim nastavu, a zapravo, vrlo retko sam hvatao beleške. Viša matematika me je interesovala koliko i ekonomija Zanzibara (i do današnjeg dana nisam shvatio čemu to služi i kome treba), a u trećoj godini sam već počeo da je doživljavam kao moru i robiju, ali već sam bio u kolu i nisam mogao napolje. Logično, posle nekog vremena, moje enigmatske kombinacije su pregazile sredinu sveske. I krenule dalje.

Na kraju godine, imao sam svega 11 listova iliti 22 strane sa beleškama, a već na dnu te 22. strane bile su silne izukrštane reči. Sve ostalo (malo manje od 80 listova, što će reći: više od 150 strana) bilo je ispunjeno nabacanim kombinacijama, nezavršenim i završenim ukrštenicama, anagramima, rebusima, kvadratima, ispunjaljkama... i ko zna čime još. Kreativni haos se povremeno stišavao, te sam (logaritamskim!) lenjirom crtao mreže i imitatom nalivpera opisivao najuspelije skandinavke. Jedna od njih je ova koju danas premijerno objavljujem.

To je, dakle, tematska belina 7 x 7 sa učaurenim pojmom. Nažalost, ne mogu da prezentujem original jer je ta strana bila iščupana zbog kopiranja, i vremenom je skoro sasvim urnisana, ali sam je pronašao u drugoj svesci, gde su začuđujuće uredno nanizana rešenja ukrštenica tj. gotovi radovi (9 po strani). Iako sam sklon naricaljkama tipa žalibože izgubljenog vremena, sada, posle 17 godina vidim da ti mučni časovi matematike nisu bili sasvim jalovi. Evo, ovaj sastav (istina, prilično naivan i zanatski nesavršen) ide u prilog toj proceni: bez obzira na to što sam  propustio da naučim nešto što svi matematičari znaju, sastavio sam nešto što malo koji enigmata može. Da postanem novi Lajbnic nisam planirao (a i oni koji su upili sva matematička znanja to nisu postali), ali sam zato ispekao enigmatski zanat. I sada, gle ironije, niko živ ne zna za moju profesorku matematike (jednu ženetinu sa precenjenim, bezmalo suludim idejama o vrednosti i značaju te nauke), svi njeni vredni i pametni učenici su beznadežno anonimni (u najboljem slučaju su nekakvi nastavničići bez imena i lica), a ja sam - ha, ha - enigmatska zvezda. :) I slavim 20 godina rada. :)