4. 6. 2015.

Stavi pravu stvar na pravo mesto

Izašao je novi broj "Enigme" (2393). Nameravao sam da kao i prethodnih meseci iznesem svoje utiske, te da bogato nahvalim ono što valja i diskretno ili manje diskretno pokudim ono što se nameće kao nedolično, ali sam se pokolebao kada mi je objašnjeno da moje priče "ljuljaju ugled lista, uznemiravaju pojedince i dezavuišu autoritete". Nažalost ili na sreću, ne umem da govorim ni o mnogo ozbiljnijim stvarima, a kamoli o enigmatici, na način koji podilazi ukusu izrazito ograničenih, kretenski osetljivih i titoistički bukvalnih, te najčešće svesno prelazim granicu sterilno lepog ponašanja, trudeći se da stvari nazovem pravim imenima. Po mom mišljenju (a drugo nemam), to je jedini ispravan bezinteresni pristup svakoj temi, pa ako, na primer, na svom sasvim ličnom blogu po sasvim ličnoj želji dam sasvim ličnu procenu sadržaja jednog enigmatskog časopisa, mene kao blogera, a onda i kao enigmatu - ne znam kako bih ovo drugačije mogao da kažem - boli kurac da li će se neko uvrediti ili će me blagosiljati.

Međutim, prilično mi smetaju rđave interpretacije, naročito ako nemaju veze s mozgom. Dovoljno dugo se bavim enigmatikom i dovoljno dobro poznajem mogućnosti, vrline i mane svih značajnih enigmatskih poslenika da bih mogao da pretpostavim ko će razumeti zašto sam nešto istakao ili prećutao, a ko to neće moći ni uz pomoć šematskog prikaza. Dakle, kad god govorim o nečemu delikatnom, kao što je, recimo, loš enigmatski sastav potpisan punim imenom i prezimenom odraslog čoveka, imam u vidu činjenicu da će 50 % čitalaca u tome videti omalovažavanje. Ali... molim vas, šta se to mene tiče? Ja nisam prosvetitelj, a ovo nije kurs elementarne logike, pa ako neko prosto ne shvata da ja ni kao autor, ni kao čovek objektivno nemam razloga za unižavanje onih koji su objektivno niži od mene - objektivno, ništa ne mogu da preduzmem (osim da preporučim izbegavanje ovog bloga). Uostalom, čak i kada otvoreno bacam drvlje i kamenje na pojedine enigmatske individue, tu se, da ipak nacrtam pomenutoj skupini, ne radi o ponižavanju, već o sprovođenju vaspitno-popravnih mera. Mala digresija: prosečan majmun pokazuje dominaciju tako što se popne na visinu sa koje može odozgo da gleda ostale životinje; pošto je praksa pokazala da u našem enigmatsko-životinjskom carstvu ima mnogo mandrila, iz hobija ih spuštam na zemlju čim uobraze da su viši od žirafe; a to, dakle, nije ponižavanje nego vraćanje u stvarnost, na realan nivo. Ukratko, moj cilj je uvek isti: staviti pravu stvar na pravo mesto, makar u priči.

Da se vratimo temi... Budući da ne smatram da "Enigma" pripada bilo kom pojedincu, uredniku ili grupi ljudi, odnosno verujem da jednako pripada svim srpskim enigmatama i  ljubiteljima enigmatike, slobodan sam da govorim o njoj kao o nečemu što je vredno u enigmatsko-nacionalno-istorijskom smislu. Uz to, ako se neko prethodnih godina trudio da pomogne tom listu iz pozicije običnog, neplaćenog i takoreći nepotrebnog saradnika, onda sam to - oprostite na drskosti - ja. Moj uticaj je, doduše, malo veći ni od kakvog, a malo manji od golim okom vidljivog, ali tvrdim da sam bez ikakvog praktičnog interesa uradio sve što sam mogao da bismo i mi (precizno: srpski enigmati) imali manufakturni časopis na koji bismo mogli da budemo ponosni. I kako ja to, aman, ugrožavam imidž polumrtvog mesečnika koji kaska za savremenim evropskim enigmatskim izdanjima bar 30 godina? Čime? Time što na svom blogu konstatujem da kaska? Pa, kaska, to je fakat, a pošto bih ja voleo da ne kaska, velikodušno skrećem pažnju na sve ono što ga usporava i unazađuje. Ko ima smisla za paradokse, već je shvatio poentu: dajući sve od sebe da ispravim ono što realno narušava ugled "Enigme", dođoh u situaciju da se meni pripisuje narušavanje tog istog ugleda!

Zamislimo da je sada jun 1915. godine, a da je enigmatika zaživela odmah nakon buma u Americi, uprkos ratnom stanju... E, čak ni tada, pre ravno sto godina, ukršenica na strani 7, rođena 1. juna 2015. godine, ne bi dobila prelaznu ocenu, i ne bi imalo nikakvog smisla objaviti je. Stvarno ne znam da li taj Tanasije Savić uopšte postoji, da li je to čovek, fantom, robot ili vanzemaljac, ali kada bi se onaj ko treba da brine o ugledu našeg najstarijeg enigmatskog časopisa malo više brinuo, skaradni radovi tog produktivnog autora ne bi smeli da se pojavljuju čak ni kada bi gospodin plaćao za objavljivanje, i pride snosio sve troškove štampe (ipak je bolje da novine uopšte ne izlaze i da se pamte po dobrom, nego da u 2015. godini padaju na najniže grane, nudeći ukrštenice ispod svakog kritrijuma). 

Mene, kao saradnika koji je postigao nekakav zanatski nivo i koji arogantno veruje da potpisuje svrsishodne i kvalitetne enigmatske radove, užasno vređa prisustvo takvih fenomena u "Enigmi", a pored toga, siguran sam da nanose i veliku štetu časopisu. Ako se nas desetorica, ili ne znam koliko nas ima, trudimo da se na najadekvatniji način obraćamo rešavačkoj publici, a njih trojica ili četvorica svojom neozbiljnošću ili ležernoću ili neukošću odbijaju rešavače, mi u stvari idemo nazad: 5 enormno loših ukrštenica po broju je sasvim dovoljno da bi generalni utisak konzumenta bio loš, bez obzira na to što u istom broju ima i 10 vrhunskih. Kao tim, mi nerviramo rešavače i šaljemo im difuzne poruke, umesto da ih zabavljamo i zavaravamo, jer ako je neko već pristao da za iste pare kupi "Enigmu" koja izgleda kao da je stigla na kiosk iz 1965. godine, a ne neki drugi časopis čiji je dizajn u duhu ovog vremena, onda naš adut može biti samo sadržaj. Ako rešavač naiđe na makar 1 rad koji je toliko nekvalitetan da čovek mora da se prekrsti, prvi uslov za gubljenje mušterija je ispunjen (a otkad se pojavio Tanasko, i otkad je Jami izgubio kompas, "Enigma" polako prerasta u enigmatsko-religijski list). Istina, nemam nikakvu vajdu od većeg tiraža, ali ne volim da budem u timu koji gubi, i, kao što rekoh, vređaju me okolnosti neuspeha. 

Elem, naivno smatram da se, pišući o negativnim pojavama u "Enigmi", ipak više staram o njenom ugledu nego oni koji niti pišu, niti govore, niti rade kako valja. Možda oni i ne znaju, možda ne znaju da ne znaju, možda su im oni koji takođe ne znaju rekli da znaju, ko to zna... Može o svemu tome i da se ćuti, ali ja iz principa ne ćutim ako to ćutanje podrazumeva trpljenje. U ovom slučaju, kao dobrovoljni saradnik koji svoj posao radi najbolje što ume, bio bih idealan kada bih krotko ćutao i trpeo razne nepodopštine, i bio zadovoljan nagradom u vidu prilike da objavim te svoje radove barabar sa Tanasijem Savićem (da ne spominjem honorare, oni su ionako jedva simbolični, i pre su nagrde nego nagrade). Neće moći tako. Ako ne valjam, prihvatam (štaviše, zahtevam) prekid saradnje, a da mi drugi, treći i oni iza trećih sužavaju misli, ukalupljuju me u socrealističku hijerarhiju po starešinstvu i uređuju mi blog - ne bih mogao da dopustim ni kad bismo se šalili. Pisaću i dalje, to je izvesno, možda čak i onome što sam dosad ostavljao po strani, a da li će to nekog uznemiriti, i da li će se neki tzv. autoritet uskopistiti - moraću još jednom vulgarnošću da dotaknem sofisticiranu istinu - stvarno me boli kurac.

Нема коментара: