Ugrožena vrsta

Novo Zekić, enigmatski autor velikog formata i jedan od retkih živih umetnika među enigmatama i onima koji se tako predstavljaju, nazivaju ili osećaju, pre nekoliko godina je na svom već utihnulom blogu Zenon Treći, između ostalog, pisao i o enigmatici. Svi koji su upoznati sa njegovim stvaralaštvom znaju da on već decenijama predano i tvrdoglavo neguje enigmatiku najvišeg ranga, suprotstavljajući se savremenim trendovima i jeftinim, potrošačkim formama. Ako govorimo o njegovim ukrštenicama, pored impresivnih belina sa nesvakidašnjom strukturom, valja primetiti da ih odlikuju i subliminalne patriotske poruke u sklopu obrade tema iz nacionalne kulture, insistiranje na srpskim narodnim rečima, te eksploatisanje onog sloja našeg jezika koji lagano odumire. U tim karakteristikama je, zapravo, sublimirano ono po čemu se autorska enigmatika suštinski razlikuje od drugih, danas popularnijih, struja: po izrazitom uplivu ličnosti. 

Svaki pravi stvaralac ima snažna osećanja, jasne stavove, izgrađena interesovanja, veruje u neke vrednosti i želi da svojim delima prenese deo sebe na druge ljude, da im nešto bitno kaže ili pokaže, da u krajnjoj tački učini svet (ili makar delićak sveta) lepšim, pametnijim, boljim. Dakle, jedno delo - u ovom slučaju enigmatsko - je sredstvo komunikacije između autora i publike, a osnovni cilj te komunikacije je promena. Promena enigmatske stvarnosti, po mogućstvu nabolje. Zekić dobro poznaje tu stvarnost, on je pažljiv i pronicljiv posmatrač, svestan da vreme ide samo napred i da se danas kreativnost prodaje u konzervama, da je jeftinija od jetrene paštete, i da vredi tek onoliko koliko se može namazati na hleb, a ipak ne odustaje od ludizma, sizifovštine i donkihotovštine. On je autor koji  ispred samog autorstva i utiliteta stavlja svoju ličnost, a ona je, kao što rekoh, mahom sazdana od iracionalnih elemenata. Još nije odlučeno kako treba zvati one ličnosti koje su daleko od bilo kakvog ovozemaljskog stvaralaštva, koje ne znaju ni šta je to, ali se uporno i  bahato potpisuju kao autori (možda auteri?!), ali je jedna stvar izvesna: Zekić je autentičan, redak i dragocen enigmata, enigmatski satiričar i demonstrator elitnog srpskog zagonetanja. 

UGROŽENE VRSTE: ENIGMATIKA
piše: Novo Zekić 
05. 12. 2012.

Šta je enigmatika? Zavisi od toga ko daje odgovor. Jedan pasionirani ljubitelj iste bi za početak rekao: enigmatika je hobi, i brzo dodao: što će reći - religija bez boga. Potom bi mogao nastaviti: enigmatika je moj sustanar, moj prijatelj, moj lijek za dušu i tijelo, moja najpouzdanija veza sa svijetom, i mogao bi tako nabrajati ko zadušna baba. Pardon, dok je supruga kod komšinice da kažem i najvažnije: enigmatika je neskrivena ljubav, a i njena, suprugina, definicija nije za potcjenjivanje. Originalna verzija glasi: „TO TVOJE je težak oblik zavisnosti“.

Naravno, ovakav pristup je možda ličan, ali i objektivniji nisu baš suvoparni. Jovan Vuković u tekstu za „Leksikon srpskih enigmata“ pod naslovom „Zanesenjaci duha“ kaže: „Da nam se ne zameri, enigmatika je u 21. veku i literatura, i novinarstvo, i zabava, i nauka, i pouka.“ Što se mene tiče, bila je to i ranije. Ne zaboravlja da je enigmatika i igra, i podsjeća na riječi J. F. Šilera: „Čovek nigde nije kompletan, sem u igri.“

Pjesnik i enigmata Radomir Mićunović u istoj knjizi već u naslovu kaže sažeto: „Enigma kao paradigma“. Ima još sijaset biranih riječi upućenih enigmatici. Posebno mi je žao što u ovoj prilici nisam imao pri ruci i mišljenja kolega iz drugih dijelova bivše nam zemlje, koji su i te kako rječiti na ovu temu, ali sam zato spremio riječi ljudi koji, sasvim izvjesno, nemaju previše saznanja o enigmatici i enigmatama, ali su zato zadobili nezaslužena ovlašćenja da širom raznih „R(i)(j)ečnika i Leksikona“ daju svoje šture, često i neozbiljne definicije enigmatike i enigmata.

Neću pojedinačno navoditi nazive pomenute literature iz koje sam posudio ove definicije, nego samo njih (definicije): ENIGMA – Zagonetka, zagonetan govor, ENIGMATIKA – V(j)eština u sastavljanju i r(j)ešavanju zagonetki, ENIGMATA, ENIGMATIČAR – Sastavljač i r(j)ešavač zagonetki. Ima još toga, ali što bi Đorđe Balašević rekao „Princip je isti, ostalo su nijanse“.

Već na početku se da primijetiti da „enigma“ ima svoj domaći sinonim u vidu „zagonetke“. Po logici stvari i definicije ovih pojmova bi morale biti bar približne, međutim: ZAGONETKA – 1. „Pitanje postavljeno u alegoriji ili dvosmislenim rečima koje treba odgonetnuti“, očito se misli na narodne zagonetke, 2. „fig. nerešeno pitanje, problem“ (Matica), i tako redom.
 

Zanimljivo je da su enciklopedije još izričitije. U većini njih za zagonetku se kaže: „književna vrsta“, a očito se ima u vidu naprijed pomenuto zagonetaštvo. Pada u oči da „Matica srpska“ poznaje i „zagonetku i odgonetku“, ali ne i „zagonetača i odgonetača“, niti „r(j)ešavača“.

Ne mogu odoliti iskušenju, a da ovdje ne iznesem neke lične stavove. Prvi je vezan za definiciju enigmate. Koje god da kupi novine na kiosku, kupac, ma ko on bio, ima status i zvanje čitaoca, ali ako kupi enigmatsko izdanje, on je - a da ni sam nije bio svjesan toga - činom kupovine tih novina postao ni manje, ni više nego enigmata. A enigmata je rijetka „zvjerka“ svugdje u svijetu, pa i na ovim prostorima. Ako se vratimo enigmatici kao hobiju, vidjećemo da su lokalna udruženja, npr. lovaca, brojnija od enigmatskih ili zagonetačkih udruženja na nivou države veličine Srbije ili Hrvatske. Treba li i podsjećati koliko pomenute države imaju pjevača, glumaca, režisera, novinara, pisaca, kao i raznih umjetnika protagonista najnevjerovatnijih umjetnosti?!

Ovo što sam do sada napisao, teško da se može podvesti pod ponuđeni naslov, ali ono što u par rečenica upravo namjeravam reći , svakako hoće.
 

Kad god razmišljam o temi koja slijedi, uvijek mi se po glavi mota bunt engleskih radnika iz XIX vijeka poznat kao „ludizam“, riječ tako strana, a tako sugestivno zvuči kod nas. Uništavanje fabrika i mašina, kao „radničkog neprijatelja broj jedan“, bio je način izražavanja njihovog nezadovoljstva tadašnjim društvenim nepogodama. Ovo što se danas događa, više je nego nekontrolisana društvena, ali bi se moglo ispostaviti i prirodna katastrofa. Agresivnost i kvantitet tzv. informacionih tehnologija po prirodi stvari podrazumijeva najniži stepen kvaliteta. Naravno, ovdje i ovaj put isključivo mislim na onaj dio te pojave koji okupira mjesto koje je doskora zauzimala enigmatika. Prevashodno mislim na „jeftine“ igrice i kompjutere-enigmate.

Već se godinama mjeri vrijeme otkako na ovim prostorima cvjeta, od milja je zovem „silikonska enigmatika“ (mogući su i drugi nazivi). Njeni protagonisti su ljudi koji se iz subjektivnih razloga nisu baš nešto iskazati u autorskoj enigmatici, ali su istovremeno otkrili i ekonomske čari enigmatike. Nije nepoznata činjenica da su neki od njih vlasnici i po više enigmatskih časopisa, ali nemaju ni jednog saradnika, iako su u Impresumu „uredno“ oslobođeni poreza, prevashodno zbog edukativnosti. Ono što posebno iznenađuje je da njihova enigmatska proizvodnja uveliko nadmašuje potrebe njihove izdavačke imperije, pa se bave osvajanjem i drugih tržišta, bez griže savjesti potpisujući svojim imenom sočinenija svojih moćnih saradnika - već pomenutih kompjutera. O ovoj pojavi samo ovih nekoliko riječi, jer bi bilo normalno da o ovom „nemilom događaju“ izdamo „zajedničko saopštenje“.
 

I na kraju, šta drugo nego vratiti se na početak i dati vlastiti odgovor na prve dvije riječi ispod naslova. ENIGMATIKA JE UMJETNOST. Istini za volju, umjetnost sa „posebno otežavajućim okolnostima“, jer: da bi se bavili nekom umjetnošću, ili je bar razumjeli, potrebno je da imamo „oko“, za neku „uho“, za neku „usta“, a za enigmatiku je potrebno, da prostite, imati „cijelu glavu“. Neka mi niko ne zamjeri zbog ovog viđenja, ali je i ovo jedna od ozbiljnih naznaka zbog kojih je enigmatika „ugrožena vrsta“, a lokalna udruženja brojno jača od ukupnog enigmatskog potencijala jedne države.