
Serija "Srećni ljudi" prepuna je živopisnih heroja i antiheroja, počev od udarnog seniorskog dvojca koji čine Aranđel i Ristana-Riska Golubović (Bata Živojinović i Radmila Savićević), preko komšije Mihajla Ostojića Godzile (Nikola Simić), do snahinog oca Tiosava Marjanovića Garca (Žika Milenković) u trećoj sezoni. Takođe, mnogi glumci koji su u taj projekat ušli sa etiketom "genijalci", ne samo da su ispunili, već su i premašili očekivanja reditelja i publike (a scenarista Siniša Pavić i reditelj Aleksandar Đorđević su glumcima davali slobodu u građenju likova, kao što su svojevremeno Novak Novak i Dejan Ćorković u "Pozorištu u kući" dozvoljavali Guti Dobričaninu da sam smišlja replike Vase S. Tajčića i da mu "iz sebe" dodaje sve osobine koje smatra potrebnim). Normu su zasigurno premašili: Ivan Bekjarev kao Boško Despotović, Seka Sablić kao Marijana Kolaković, Danilo Lazović kao Šćepan Šćekić, Zoran Rankić kao Žarko Popara, Svetlana Bojković kao Antonija Miloradović, Đuza Stojiljković kao Marinko Bidžić, lažni grof Tintoreto... i mnogi drugi.
Ima glumaca koji i od lošeg teksta mogu da naprave dobru ulogu, mada su Paviću takvi bili nepotrebni: njegovo personalizovano pismo išlo je naruku i neiskusnim tumačima, samo je bilo bitno da imaju nešto malo talenta. Zato na njegovoj podugačkoj listi autentičnih, ludih i nezaboravnih karaktera, ima bar desetak TV junaka koje su oživeli i oblikovali ne naročito popularni, ali i neki dotle nepoznati glumci. Tako je za široki auditorijum anonimna Katarina Vićentijević odlično dočarala Zagorku Patrnožić Zazu, Dragan Mićalović ljubavnika Cane Fontane Kucu, a mali Janko Milivojević (Nebojša-Neca Golubović) je sa samo šest godina demonstrirao uživljenost kakvu mnogi profesionalni glumci ne dosegnu tokom čitave karijere.
Kojoj kategoriji glumaca je pre "Srećnih ljudi" pripadao Dušan Golumbovski (1941-2016) nije lako odrediti, zato što je te 1993. godine popularnost koju je imao šezdesetih već bila pluskvamperfekat. Istina, bolje je prošao od Milutina Mikija Mićovića koji je karijeru počeo kao filmska i TV zvezda, a u zrelim godinama je statirao ili igrao sitne i sporedne uloge bez imena (sličnu sudbinu imali su i: Dušan Bulajić, Tamara Miletić, Mirjana Nikolić, čak i Stanislava Pešić). Golumbovski je konstantno bio prisutan na ekranu, ali je još od "Vrtloga" i "Roja" vazda bio u nekom drugom, trećem planu, i uloga sudije u "Boljem životu" je zapravo najveća TV uloga koju je tumačio pre Ozrena Slodatovića. A taj sudija je neutralan tip, ne izaziva nikakve emocije kod gledalaca (mada se redovno pojavljivao u seriji, ukupno 12 puta), pa ni Golumbovski tokom emitovanja "Boljeg života" nije mogao biti u fokusu.
Svi naši glumci vole da budu u fokusu i svi oni celog života čekaju ulogu koja će im doneti masovnu popularnost... makar stradali zbog nje. Ako ta uloga dođe prerano, zaista ih može osakatiti. Na primer, Jovan Janićijević je bio jedan od najboljih studenata Akademije od njenog osnivanja, mogao je da igra sve, od pisara Viće do Hamleta, čak mu se i Holivud smeškao, a eto, svi ga znamo kao Burduša (i većinski verujemo da je bio Rom). U slučaju Dušana Golumbovskog, velika i upečatljiva TV uloga je stigla tačno na vreme i toliko je zavoleo tog svog Ozrena da je pristao da ga igra i u "Beloj lađi" nakon penzionisanja, dok je sve ostale angažmane odbijao.
Ozren Soldatović je, inače, milioner iz mafijaških redova, danas bismo rekli: tajkun, što će reći: neka vrsta TV anticipacije nemile stvarnosti koja će nas snaći tek nekih desetak godina nakon završetka serije. Izraz koji mu je Dušan Golumbovski dao uključuje beskrupuloznost u osvajanju, surovost u obračunavanju, ali i nepodnošljivu nesigurnost i potpuno neočekivanu brižnost i nežnost prema okrutnoj maćehi koja ga je u mladosti izbacila iz kuće. To je, dakle, jedan vrlo kompleksan TV lik koji je mogao biti odigran na milion načina, ali je vrlo verovatno da nijedan drugi glumac ne bi uspeo da napravi tako životnu kreaciju od te uloge. Uz to, Golumbovski je negativcu dao senzibilitet koji ga gledalištu čini pristupačnim, čak simpatičnim i umesto distance koju čovek zdravih rezona nužno formira u odnosu na likove iz miljea kome Ozren pripada, na neki način nam je omogućio da ga sažaljevamo, da mu se podsmevamo i da ga razumemo.
U ovom tekstu nema mesta za detalje iz životopisa Dušana Golumbovskog, za njegov neobični pedigre, muzičke sklonosti i alkoholizam, ali želim da iznesem jedan zanimljiv podatak: on je jedini glumac koji je - kao veliki fan ukrštenih reči - specijalno za Enigmu sastavio ukrštenicu (mislim da je nije sam opisao, to je prepustio Milanu Šabanu). Rekao bih da je to bilo 2001. godine na nekom skupu (verovatno povodom pedesetogodišnjice izlaženja Enigme) i po mom sećanju, sastav je bio poprilično naivan, sa gomilom crnih polja, ali sasvim upotrebljiv (format 21 x 15 ili neki sličan). Šaban nije korigovao ni najkritičnije delove jer je očigledno želeo da prikaže i od zaborava sačuva izvornu verziju, kao svojevrsni raritet, a ja se još sećam da je u izrezu bila slika Đine Lolobriđide. Nažalost, nisam sačuvao taj broj.