22. 6. 2015.

Retro-škart almanah

Jednog leta, pre ravno 6 godina, otkrio sam da mi sastavljanje ukrštenih reči veoma prija, da me zabavlja i opušta, iako više od pola decenije nisam imao nikakvo interesovanje za enigmatiku. Zapravo, od 2003. do 2009. godine ništa nisam sastavljao, niti sam pomišljao da će se moja mladalačka pasija ikad povampiriti. U tom periodu sam, mislim, bio sklon psihologizaciji nekih uobičajenih životnih pojava, i često sam sebi zabranjivao kretanje po davno napuštenim terenima smatrajući svako vraćanje na staro i prastaro nedopustivim. Pošto sam imao dosta vremena i bio prilično dezorganizovan, mogao sam da naučim španski jezik ili da izvajam velikog labuda od gline ili da se se posvetim bilo čemu što sam ranije ostavljao za kasnije, a ja sam ipak sebi dopustio da regrediram na jedan davno prevaziđeni nivo. Nisam mislio da će to bogzna koliko trajati i verovao sam da će mi stara igra brzo dosaditi.... I verovatno bi bilo tako da me sticaj okolnosti nije mesecima zadržao u dokolici, pa budući da se vrlo lako navikavam na sve i svašta, tačnije: lako razvijam zavisnost, kombinovanje je uskoro postalo moja uobičajena dnevna aktivnost.

Sastavljao sam bolje nego ranije, bar mi se tako činilo, ali sam se oslanjao na stare stastavljačke navike, koristio rukom pisani podsetnik iz srednjoškolskih dana, držao se naizgled podrazumevajućih kriterijuma itd. Do narednog leta sam sastavio i opisao preko 150 skandinavki 11 x 17, i uredno ih skladištio nameravajući da ih kasnije pošaljem "Enigmi". Međutim, zapatio sam jednu čudnu boljku koju bih mogao da nazovem retro-škartiranje, a i dan-danas me spopada na mahove: sve što sastavim, koliko god mi u tom trenutku izgledalo dobro, posle nekoliko dana procenjujem kao vrlo slabo, a kad prođe nekoliko meseci ili godina - sastav mi obično izgleda kao običan škart. To znači da mi posle godinu dana od onih 150 ukrštenica skoro nijedna nije valjala.

Ipak, nešto od toga je naredne godine objavljeno u "Enigmi", uz posredovanje Dragana Lojanice. Zapravo, odabrani radovi su krajem 2010. otišli na mnoge adrese, ali mi niko sem njega nije odgovorio. Pošto sam tada živeo u Nišu, jednog dana sam odlučio da pronađem niški EK, ali ni to nije išlo lako. Kad sam shvatio da taj klub nema sedište i da je samo njegovo postojanje pod znakom pitanja, potraga me je odvela do kapije Marjana Radakovića. Dao sam mu dvadesetak odštampanih skandinavki na procenu, a u međuvremenu sam valjda nešto poslao i Miroslavu Lazareviću, pa kako su njih dvojica u kontaktu, uskoro sam dobio povratne informacije. Malo su me hvalili, a malo su bili i sumnjičavi (valjda nije uobičajeno da se pečeni sastavljač pojavi niotkuda i preko noći), i mada sam pokušavao da objasnim kako u stvari nisam početnik, svima sam bio nepoznat, a pride i čudan iliti neobično nekonvencionalan, pa sam, bogme, morao da položim neku vrstu prijemnog ispita za ulazak u enigmatsku bratiju - jer je to bio jedini način da stignem do novina. Zadatke je smišljao Nikola Pešić, ali nismo mnogo odmakli od samog testiranja, te nigde nismo stigli zajedno (možda ću u nekom narednom postu predstaviti plodove te - uslovno rečeno - saradnje).

Ni u jednim novinama nije bilo mesta za moje radove, ali sam predstavljen u februarskom Glasniku 2011, i to namenskim sastavom sa temom "Dan enigmata Srbije". Radaković mi je izdiktirao pojmove preko telefona, ali je jedan greškom "preveo", pa sam u neznanju upotrebio neadekvatnu varijantu "Dan zagonetača". Ukrštenica je, inače, bila skromna i naivna, daleko ispod mog nivoa, no ja generalno imam loš učinak pod pritiskom, i samim tim što mi je rečeno da će to biti objavljeno u glasilu ESS - a i služiti mojoj promociji, šanse da sastavim nešto izuzetno su bile svedene na minimum. Bilo kako bilo, tekst o meni (sa prigodnom, feleričnom ukrštenicom) objavljen je pod laskavim, ali i pretencioznim naslovom Veliki enigmatski talenat, a istog meseca je izašla i moja prva ukrštenica u "Alo razbibrizi".

No, da se vratim skandinavkama koje sam više od godinu dana sastavljao za "Enigmu". Ne mogu baš tačno da se setim šta sam sve poslao Lojanici, ali znam da me je na godišnjoj skupštini Nove Zagonetke u Beogradu, u maju 2011. godine, obavestio da su u aktuelnom broju izašla i dva moja rada (adaptirana imenarka sa Ivon Jafali i obična skandinavka sa Majom Marković). To je bila lepa vest, ali pošto je od slanja do objavljivanja prošlo oko 6 meseci, pošto me niko nije zvao da mi (makar iz fazona) uzme podatke, i pošto je Milan Šaban jednom kolegi doslovce rekao: "nije to ništa naročito", ja sam odustao od dalje saradnje (narednih meseci nisam kupovao "Enigmu", tako da i ne znam da li je još nešto odbjavljeno). Bio sam zadovoljan što su mi Lazarević i Milorad Živanić dali malo mesta u "Alo razbibrizi", a nakon intervencije jednog kolege čije sam ime zaboravio, primljen sam i u Politikinu bandu, ne znajući da je reč o kriminalnom udruženju enigmatskog ološa.

Saradnju sa "Enigmom" sam obnovio naredne godine (iliti započeo od nule, s obzirom na to da su mi tada prvi put tražili broj žiro-računa), kada me je Miodrag Tošić preporučio Šabanu, i od svih onih ukrštenica iz 2009. i 2010. godine, poslao sam još samo jednu (Severina, sa ugaonom belinom 6 x 9)! To znači da je u mom folderu "Kralj Malden" ostalo tek nešto manje od 150 neobjavljenih skandinavki 11 x 17, a budući da i dalje bolujem od retro-škartiranja, malo je verovatno da će još neka biti objavljena. Međutim, kad sasvim objektivno pristupim starim uracima, bez ego-manijakalne i tragično iracionalne potrebe da sve što potpišem bude više nego dobro, priznajem da tu ima dosta dobrih, vrlo dobrih, pa i odličnih sastava. Sastavljao sam takoreći bez pomagala, koristeći samo svoj stari podsetnik i sporadično neke knjižurine, a opisivao sam uz pomoć štapa i kanapa, odnosno po osećaju i sećanju na tuđe opise, i iz ove perspektive najveću vrednost vidim upravo u tom dovijanju i nekakvoj poluamaterskoj spontanosti.

Bez nekog naročitog razloga, odabrao sam 20 radova iz tog skladišta, i odlučio da od njih napravim specijalno enigmatsko web izdanje. Dragan Dragoljević je imao priliku da pretpremijerno rešava neke od tih ukrštenica, i pošto ih nije mnogo kudio, poverovao sam da bi možda još neko mogao da se zabavi mojim neviđenim, bezmalo privatnim sastavima.  Dakle, pred vama je treći almanah Enigmagika (bez strana sa rešenjima, jer verujem da je reč o vrlo laganim kombinacijama), ekskluzivni poklon svim vernim čitaocima bloga i prilika da lakše pregurate letnju pauzu.

Pdf OVDE.

9 коментара:

Ilija Đurković је рекао...

Vrlo interesantan tekst u kojem se upoznajemo sa pojedinim stvaralačkim periodima i dilemama našeg domaćina.
Almanah odštampan i spreman za rješavanje!

Анониман је рекао...

У праву си, ово је шкарт.

Mandrak је рекао...

Eh, kad to kaže niko, zvuči kao kompliment. Nisu ti radovi tako dobri, ne preteruj. :)

Goran T. је рекао...

Sad kad pogledam prvih 100 radova koje sam sastavio, mogu naglas da se smejem. Ti dobri ljudi kojima sam ih slao bili su zaista blagonakloni. Od tih 100 objavljeno je 19, a ja, gledajući s ove tačke, ne bih objavio niti jedan. Zato napisah to "dobri ljudi" :).

Mandrak је рекао...

Da, valjda mora tako. Imam i ja radove iz 2000. koji izgledaju diletantski, a Branislav Stanković ih je ipak obajvio bez ikakvih izmena. Zapravo, korektni su, sve je tu ispravno i rešivo, ali je u zanatskom smislu na vrlo niskom nivou. Imao sam i vrlo specifične radove bez belina, kakvih tada uopšte nije bilo u enigmatskim novinama, pa skandinavku sa učaurenim pojmovima, a pravio sam i beline, šuplje i glupe, slične onima koje su tada u tom listu, dakle u Bravo skandiju, objavljivali Žarko Pešić i drugi... Tu nije negovano majstorstvo i sad mi se čini da je štampano sve što je poslato, ko god bio autor, pa ni ja nisam preskočen. :) Odavno se kanim da napravim post o tom Bravo skandiju, ali mnogo mi je žao što sam sačuvao samo jedan broj (51, novembar 2000) sa svojim radom. Igra slučaja je htela da sačuvam broj sa prvom ukrštenicom, i to ne samo po redosledu objavljivanja, nego verovatno i po nastanku (u okviru poslate serije), ali i dalje se nadam da će se pojaviti još 2 broja koja sam nekad imao, a onda zaturio ili izgubio prilikom neke od sto studentskih selidbi, jer su u njima izašli ozbiljniji radovi (čuvam originale; recimo, imam rad sa Natašom Ninković koji je dosta dobar, samo mi nije baš jasno odakle mi pojam špul).

Ako neko naiđe na Bravo skandi iz 2001. (od broja 51 pa nadalje), molio bih ga da mi skenira te strane. :)

Ja stvarno ne znam da li i ovi radovi iz tzv. almanaha izgledaju trapavo, ali kad ih uporedim sa standardnim sastavima nekih autora koji su večno ostali na prvom nivou, čini se da su pristojni, a neki i vrlo sveži. Recimo, meni se jako sviđa ta naslovna sa Nastasjom Kinski jer ne liči ni na jednu, pa ona sa Voltom Diznijem, sa Remboom, slikarkama... Ovi što su opsednuti mašinskim suglasničkim grupama koje idu u V, u cik-cak i gore-dole (a pešački prave budalaštine sa pelerinicama, nizinicama, nekim nesuvislim pokrajinskim frazama i vrstama bruhova) mogu da im nađu mane, ali ja sam oduvek više voleo raznovrsnost u sadržinskom i vizuelnom smislu, nego da sve što potpišem liči jedno na drugo, i da se ne zna gde se završava prethodna, a gde počinje naredna ukrštenica.

Ilija Đurković је рекао...

U naslovu vidim obratni rebus: HANA, MLAT, RAK, ŠOR, TER... ;)

Mandrak је рекао...

:D (može i Šorter - poznati džez saksofonista, Vejn)

Unknown је рекао...

Epa, nije baš tako bilo. Malo si zaboravio neke bitne sitnice! Ne bi došao do kapije Marjana Radakovića da prethodno nisi pitao TV Zona o postojanju EK Niš, paa sam ja tu adresu pustio SMSom preko kajrona. No, ništa ne bi napravio da te nismo predstavili najpre u GENu, ali i preporučili drugim ljudima. Za tvoj povratak u svet enigmatike zaslužni su i Marjan i Miroslav Cvetković, možda najviše, pa Miodrag Tošić i drugi, računajući i moju malenkost. Kaćeš da smo te testirali! Moćda to tako izgleda, ali si delovao čudno kao dobar ukršteničar a nepoznat. Sumnjali smo da imaš neki kompjuterski program i zato sam ja zahtevao da sastaviš lančanu ukrštenicu koja se ne moće uraditi kompjuterski i ti si to odlično uradio, čak da konačnim rešenjem, što je ugledalo svetlost u GENu.
Dakle, da zaključim, glavni krivci su ipak troje nišlija!

Mandrak је рекао...

Komentarisao si post star godinu i po dana, Pešiću.
No, svejedno.

Nije to toliko ni bitno, ali stvarno nisam otkrio Radakovićevu adresu (tj. adresu kluba) na TV - u (nisam baš siguran da li sam uopšte imao memorisan taj kanal, nisam ni gledao televiziju u to vreme). Našao sam adresu na internetu, ne znam tačno gde.
Radaković je uradio šta je mogao. Objasnio mi je kako stoje stvari i poslao Lazareviću te radove koje sam mu ostavio.
Koliko je tačno GEN značajan stvarno ne mogu da procenim, jer su u tom i sličnim glasilima i pre, i kasnije predstavljeni mnogi, pa ih danas nigde nema.

Dakle, ja se slažem da ništa ne bih uradio bez Radakovića (ako se uopšte može govoriti o tome da sam nešto uradio).
G. Cvetković mi je, kako bih rekao... pomogao posle 5 meseci. Tačnije, oko 5 meseci mu je trebalo da mi odgovori na mejl. U tom međuvremenu, ja sam zahvaljujući Lojanici objavio neke radove u Enigmi, što nema apsolutno nikakve veze sa Tošićem i raznim tošićima, nego je to predato pokojnom Marekoviću; takođe, radio sam malu skandinavku u staroj Alo razbibrizi koju mi je dodelio Lazarević; ni to nema veze sa raznim tošićima. I objavljen su tekstovi u Glasniku i Genu.
Onda se, dakle, iznenada javio g. Cvetković. Sećam se da je ponudio da pravim neke dve strane za njegove novine, valjda za honorar, a da to izlazi bez potpisa. To me nije zanimalo, tim pre što mi je objasnio kako cela ta stvar traljavo funkcioniše (ne znam da li sam nekada pisao o tome). Meni je, zapravo, bilo glupo da mu se nakačim bez potrebe, da krnjim po 1000 ili ne znam koliko dinara od njegove bede. Onda se on setio da bi mogao da me poveže sa raspopljenim paranoikom (ti si mu se, Pešiću, pre toga već obraćao, ali te je, s oproštenjem, od*ebao). I eto, povezan sam sa raspopom. Primio me na brod ludaka uz Cvetkovićevu preporuku, ali mislim da je bilo bolje da mi je lepo rekao da tom listu nisu potrebni saradnici nego stoka i drugi čolakovići. Tačnije, da tamo saradnici služe samo za izrabljivanje i ponižavanje.
Kasnije sam sreo klenjskog netopira u Mažestiku, pa smo to "utanačili". Utanačili smo da radim besplatno, a da 2 kretena (tj. 3 uključujući Trešića) skrnave i kasape moje radove kako se kome digne patka, samo ja to nisam znao.
Opet nema Tošića (i raznih drugih tošića) u toj priči. On me je kasnije preporučio Šabanu (jer sam u međuvremenu sasvim odustao od Enigme) tj. povezao me je sa urednikom koji mi je, blago meni, dozvolio da radim... kako bih rekao... za badava "jer i on radi tako". I radio sam dok nije umro.

U svakom slučaju, zahvaljujem svima na pomoći. Istina, nikakav uspeh nisam postigao, bilo da su u tome učestvovali Liliputanci, Aškalije ili Nišlije, ali neosporno je da su me u taj svet uveli oni koji su mi geografski bili najbliži. Ako sam ti nešto dužan, javi se da to namirimo.