06.12.2016.

Ili kako narod rekne, il' nikako drukše



Iako je njegov koncept bio baziran na tezi "riječ mora u narodu da se rekne" što je vodilo bespoštednom odstranjivanju narodu nepoznatih reči iz dotadašnjeg srpskog književnog jezika, Vuk Karadžić je, zapravo, morao da odstupi od svog folklorizma već pri prevođenju Novog zavjeta.* Prevodio je sa ruskoslovenskog, uz orijentaciono korišćenje evropskih prevoda, a pomagao mu je Jernej Kopitar (i sporadično Franc Miklošič). 

Siromaštvo narodnog jezika, kao slika duhovnog stanja i opšteg intelektualnog nivoa narodnih masa toga doba, samo po sebi nije bilo plodno tlo za razvoj književnosti. Istina, narod je lepo i nadahnuto umeo da peva o Marku Kraljevićumajci Jugovića ili kralju Vukašinu ređajući maštovite predstave i konkretne pojmove, ali je za sveobuhvatniji književni jezik bila neophodna doza apstrakcije, a onda i leksički instrumentarijum za izražavanje dubljih i širih, umozritelnih misli, kako bi to rekao Mušicki.

Rečima za umozritelne misli je bio bogat slavenosrpski jezik, no Vuk je u prvoj fazi sa gađenjem odbijao eksploataciju tog blaga (ili "blaga", svejedno) pri oblikovanju prostonarodnog književnog jezika. Štaviše, smatrao je i narodni jezik Srema, Banata i Bačke (tj. Vojvodine gde je slavenosrpski i izmišljen) najgorim od svih dijalekata usled uticaja "prosveštenog graždanstva i crkve", a kako Meša Selimović jednom reče, isticao je da "braća naša turskoga zakona srpski govore ljepše i od seljaka grčkoga, i od seljaka rimskoga zakona". Uz sve to, Vuk je u polemikama toliko veličao hercegovački iliti svoj dijalekt (i ne samo dijalekt, nego i mentalitet, rezon, moral), da je to često bilo neukusno, a severnjacima je naročito bilo teško da shvate i prihvate odbacivanje svih jezičkih elemenata kojih - prosto rečeno - nije bilo u njegovom selu.

Elem, pri prevođenju Novog zavjeta, Vuk je ipak napravio niz kompromisa. U Predgovoru je detaljno pobrojao sve reči koje odudaraju od njegovog koncepta, a nisu mogle biti izbegnute. 

- 30 turcizama: aždaha, amajlija, adžuvan, badava, basamak, dolama, zanat, ise, kavgadžija, kadar, kaldrma, kesa, kula, lenger, mána, neimar, nišeste, oka, pazar, sahat, soba, sunđer, torba, fildiš, hazna, hajduk, harač, hater, čalma, čaršija.

- 49 crkvenoslovenizama ("riječi Slavenskijeh koje se u našemu narodnom jeziku ne govore, ali se lasno mogu razumjeti i s narodnijem riječima pomiješati"): gonitelj, nakazatelj, revnitelj, svršitelj, spasitelj, tješitelj, utješitelj, djevstvenik, zakonik, zastupnik, kletvoprestupnik, muželožnik, posteljnik, prestupnik, propovjednik, srebrnik, četverovlasnik, hulnik, hulni, proročica, licemjer, preljuba, žrtva, dobrodjetelj, jedinost, revnost, dovoljstvo, iskustvo, jedinstvo, prvorodstvo, bližnji, mnogocjen, grjehovni, duhovni, jedinomisleni, jedinorodni, malovjerni, neprestani, rukotvoreni, nerukotvoreni, životni, smrtonosni, kitov, veličati, izobilovati, žrtvovati, oblagodatiti, osjeniti, revnovati.

- 47 reči iz slavenosrpskog ("koje su od Slavenskijeh posrbljene"): bogoborac, bogomrzac, bogomrski, srebroljubac, strijelac, dvojezičan, jedinodušan, nelicemjeran, krajeugalan, neblagodaran, prijatan, sujetan, svedržitelj, sunašljednik, neuzdržnik, ljubaznica, neljubaznica, licemjerje, nevjerje, sujevjerje, izobilje, obilje, bratoljublje, čovjekoljublje, srebroljublje, iskušenje, nepošteđenje, obrezanje, neobrezanje, otkrivenje, otpuštenje, pomilovanje, poučenje, protivljenje, sazidanje, uzdržanje, neuzdržanje, nevjerstvo, proroštvo, otačanstvo, savršenstvo, kadioni, budući, skrušen, novokršteni, novorođeni, pricijepiti.

- 84 neologizma ("nijesam čuo u narodu da se govore, nego sam ih ja načinio; ovako bi kazao i najprostiji Srbin, samo kad bi mu zatrebale; a može biti da ih i govore"): vikač, vrebač, gudač, izmišljač, karač, kušač, mjenjač, prepirač, rugač, sijač, slušač, trubač, šaptač, izbranik, osvetnik, četvrtnik, prestupnica, vinogradar, vrtar, vratarica, ćilimarski, preljubočinac, preljubočinica, preljubočinstvo, preljubotvorni, zbornici, zbornički, ljudokradica, posinaštvo, neznaboštvo, djevojaštvo, otpad, raspusna (knjiga), zajedničan, smjernost, drvenost, svetost, gostoljubivost, mrtvost, izbavljenje, izvršenje, obnovljenje, okamenjenje, opravdanje, opušćenje, osuđenje, očišćenje, poznanje, pokajanje, pomazanje, pomirenje, poniženje, posvećenje, posinjenje, poslušanje, neposlušanje, potvrđenje, pohođenje, prigotovljenje, priznanje, primirenje, utvrđenje, grabljiv, neispitljiv, neistražljiv, neosjetljiv, nepokolebljiv, neprimirljiv, nerazumljiv, nerodljiv, opadljiv, poučljiv, praznogovorljiv, prevarljiv, raspadljiv, raspadljivost, neraspadljiv, neraspadljivost, propadljivost, nepropadljiv, svadljiv.

Jovan Stejić (1803 - 1853), prvi srpski lekar (i veliki Vukov protivnik, ali ne iz slavenosrpskih, već iz racionalističkih redova), u kritici prostonarodnog književnog jezika, 3 godine nakon izlaska Novog zavjeta, pobedonosno ukazuje na činjenicu da je Karadžić takoreći na prvoj krivini dezavuisao samog sebe, radeći isto što i "slavjanoserbi": prepisujući i izmišljajući reči. Zapravo, Stejić je u tome video nužnost s obzirom na raslojenost naroda, odnosno, imajući u vidu kvalitativno različite duhovne potrebe slojeva. Naveo je spisak od više stotina reči koje su korišćene u onom delu naroda koji je Vuk otpisao, a jednako su domaće kao i one koje su poznate samo seljacima, te je predložio da se obavezno nađu u narednom izdanju Rječnika (među njima su i mnogi danas sasvim obični pojmovi, koje, eto, Vukovi seljaci nisu imali u repertoaru, pa ih je smatrao nenarodnim: sposobnost, strogost, gordost, blagost, opasnost, jarost, podlost, nevinost, skromnost, umnost, blagonaklonost, bezbednost (...); tužitelj, upravitelj, žitelj, staratelj (...); neverstvo, ustrojstvo, svojstvo, prisustvo, odsustvo, ratarstvo (...); čin, dokaz, poziv, izlog, uslov, povod, posledica itd.) 

Ukratko, Vukov model je u teoriji delimično do potpuno negirao građansku klasu i spuštao književni jezik na konkretni ili predškolski nivo, a u praksi nije nudio rešenja za popunjavanje šupljina. Za razliku od onog prethodnog koji je bio razumljiv samo obrazovanima (a i njima ne baš sasvim), njegov jezik je bio prilagođen samo nepismenima, čije su se intelektualne težnje završavale na artikulaciji mitskih i junačkih slika (uz gusle) i na tradicionalizmu ("tako se govori i radi u mom selu"). Vukov jezik je stoga bio loše sredstvo za razvoj književnosti (i kulture), a da nije bilo onih koji su se godinama žilavo opirali vukovcima, standardni srpski jezik bi u drugoj polovini XIX veka verovatno i doslovno postao jezik čobana, jedino podesan za dovikivanje sa brda na brdo i čavrljanje na susretima sela

*
Prvi prevod je nastao još 1819. godine, ali je Vuk 28 godina vodio rat sa vascelim pravoslavnim svetom, te je naposletku objavio privatno izdanje u Beču 1847. 

2 коментара:

Nedjeljko Nedić је рекао...

Pa gdje si ti ovo pronašao?!I nasmijao sam se nekoliko puta. U zadnjoj rečenici imaš pogrješnu godinu (vjerojatno je 1847.!). Zbilja nisam znao za sukobe Vuka sa svim drugima.

Mel Mandraković је рекао...

Ispravljeno.

Nije teško naći literaturu o Vuku, za ovih 200 godina je napisano bar 200 tona knjiga, studija, rasprava itd. U faktografskom smislu, najdraža mi je Selimovićeva studija "Za i protiv Vuka", a nije mi nedrag ni Skerlićev osvrt.
Međutim, ono što me najviše zanima u celoj priči je Vukova ličnost, način na koji se borio sa protivnicima, njegova brljivost i bandoglavost itd. Možda ću jednom, u sklopu neke šire teme, pisati o tome kako je uništio život Milovanu Vidakoviću, kako je na pasja kola izvređao Jovana Hadžića i, uopšte, kako je istrajno vitlao mačem sve dok ne razbuca prepreke. Ko god je pokušao da se rve s njim, dolazio je do istog zaključka: da će na kraju morati da kapitulira, ili kako je to Mušicki rekao (parafrazirano): "ne dao bog nikome da padne Ercegovcu u ruke." :)