Ilija Đurković je poslao deo zanimljive javne prepiske koja se pre skoro 25
godina vodila između Zdravka Žarkovića i Živote Stankovića u „Kvizu“. Spor je
nastao kada je Žarković izneo kritiku Stankovićevih radova, rekavši da „obiluju
jezički neispravnim rečima, izmišljenim pojmovima s tobože mogućim konstrukcijama.“ Suština njegovog
kazivanja je protest zbog objavljivanja ukrštenica
diskutabilnog kvaliteta, čime je želeo da podseti uredništvo na etablirane
kriterijume lista, ne mareći što će na taj način nužno uvrediti autora spornih sastava.
Života Stanković je (bio) jedan vrlo originalan
autor. Možda čak i suviše originalan za oblast u kojoj je želeo da se potvrdi
kao stvaralac, i zato nikome nije bilo lako da prihvati njegove kreacije: ni
urednicima, ni kolegama, ni rešavačkoj publici. U trenucima lucidne
samokritičnosti, predstavljao se kao „otkrivač žitelja svih sela i zaselaka na
planeti... Emilijanin, Aventinininov, domarov irigator... dobroćudni ubica ufitiljenih reči... dizajner
nerešivih radova“ (Beokviz), i
pokušavajući da otkrije krajnje mogućnosti jezika i dosegne najvišu tačku svoje
kombinatorike, uspeo je samo da pobegne od objektivnih ili bar zdravorazumskih
zahteva koje enigmatika kao delatnost sama po sebi nameće, i na neki način izvitoperio, možda čak i
ismejao, pojam rekorda u enigmatici.
Budući da ja nemam mnogo razumevanja za
Stankovićevo stvaralaštvo, u ovoj polemici stajem na Žarkovićevu stranu (iako ne poznajem njegov rad), jer smatram
da jedan ozbiljan enigmata po logici stvari ne treba da gubi realnost iz vida,
niti da ostvaruje svoje ambicije pomoću bezgranične pesničke slobode. Jedna
fina doza inovativnosti je u pojedinim situacijama prihvatljiva, čak poželjna,
ali je nit između duhovite inovacije i nesuvisle
konstrukcije vrlo tanka, a to je najočiglednije u sastavima onih autora koji
nemaju naročito razvijen osećaj za meru. U konkretnom slučaju, najviše argumenata
je potrošeno na odbranu izmišljenih i sumnjivih etnika (tj. etnica), a najfascinantnije
je to što su svi ti pojmovi stali u samo 2 ukrštenice 7 x 7!
3 коментара:
Najprije par pitanja:
Zasto je kritika nechijih radova nuzno vrijedjanje autora?
Zasto se pokushaj da se “otkrije krajnje mogucnosti jezika i dosegne najvishu tacku (svoje) kombinatorike” veze iskljuchivo za rekorderstvo?
Zasto bi neki “sanjali nechije bjeline na svom jeziku”, zar je tako tesko shvatiti i prihvatiti da postoje razlichiti ukusi, kriteriji, ciljevi.
Zasto diskusija sa sustine o ukusima, kriterijima, ciljevima… gotovo uvijek predje u “ad personam” vode?
Moje je misljenje da rekorderstvo ima puno smisla, razumijem zelju i uzitak uspjesnih autora, cijenim njihova dostignuca…. Ako sam u ulozi urednika uvijek bih objavio takve priloge, ali uz napomenu rjeshavachima o vrijednosti rekorda i (ako ih ima, najcesce jesu prisutni) uvrstenim manje rjeshivim ili nategnutim pojmovima kojima je rekord “placen”. Enigmatiku vidim kao kreativno igranje jezikom, istrazivanje ljepote i bogatstva jezika kroz kombinacije u razlichitim enigmatskim vrstama. U krizaljkama se rezultati tog istrazivanja ljepote i bogatstva jezika mogu izraziti i brojchanim pokazateljima (dimenzije bjeline, prosjecna duljina rijechi, broj crnih polja, broj suglasnickih i samoglasnickih skupina i sl). Sta cemo sa ostalim kriterijima (rjeshivost, svjezina i ljepota uvrstenih pojmova, iznenadjujuce kombinacije…, generalno uzitak rjeshavanja) tako vaznim onom u koga se svi zaklinjemo – rjeshavachu. Izlete u prenaglashenu “autorsku slobodu” treba ponekad prihvatiti ali i paziti da ne podstichemo napustanje sustine o ljepoti i bogatstvu jezika te rjeshavachevom uzitku, faktorima koji nashem radu daju posebnu vrijednost. Trebam li reci da nategnuti etnici i sl biseri, nerjeshive kombinacije…, svi ti rezultati “autorske slobode”, nemaju previshe zajednickog sa ljepotom i bogatsvom jezika, josh manje sa uzitkom rjeshavacha, bez obzira koliko su velike postignute bjeline. Rjeshenje je, naravno, u balansu, kako Mladen nedavno reche govoreci o svom hipotetickom stampanom izdanju – rekoredsrkih radova treba biti vrlo malo, krutih diktata o dimenzijama bjelina i sl bash nikako. Ljepota ovog rezona je i u tome sto se uzitak dobrog sastavljacha koji zna i voli jezik prenosi na uzitak rjeshavacha i, na kraju, sve rezultira dobrom prodajom. Nije to prazna pricha zanesenog idealista, enigmatika jeste u skladu sa zivotnom logikom opstajanja i razvijanja kroz uzitak i tako je treba raditi i zivjeti.
Ako zamislimo situaciju u kojoj se npr. Mladen Marković obraća uredniku lista x kritikujući nedavno objavljeni rad npr. Hajrudina Hodžića, te recimo napiše da je taj rad toliko loš da nije zaslužio da bude odštampan ni na toalet papiru (a Mladen bi zacelo izrazio svoj stav na neki sličan način), pa urednik željan senzacija to objavi - siguran sam da bi Hodžić bio uvređen. Možda ga ne bi uvredila činjenica da neko tamo misli to i to o njegovom radu, ali verujem da niko ko iole drži do sebe ne bi bez protesta prešao preko javnog osporavanja njegovog dela (ili "dela", svejedno). Stoga prvo gorepostavljeno pitanje smatram nelogičnim.
Za odgovor na ostala pitanja je potrebno imati izvestan uvid u Stankovićevo stvaralaštvo. Priča o rekordima je ovde samo asocijativni dodatak, budući da je Stanković poznat kao pasionirani konstruktor čudnih neologizama i još čudnijih sintagmi u funkciji belih skalamerija. Međutim, predmet polemike sa Žarkovićem uopšte nisu rekorderski sastavi, već dve ukrštenice 7 x 7, dakle format koji jednom ozbiljnom autoru ne ostavlja mnogo prostora za izmotavanje. Mom poimanju enigmatskog kvaliteta je mnogo bliže prihvatanje ideje o objektivnim kriterijumima, nego filozofska, da ne kažem sofistička odbrana sopstvene (ili tuđe) slobode.
O Stankovicevom stvaralastvo ne znam gotovo nista i nisam ni pokushao govoriti o tom. To je jedan od nachina "drzanja do sebe" - ne govoriti o stvarima o kojima nemam dovoljno znanja. Protestirati ili se vrijedjati zato sto nekima ne valja ono sto javno (svojim izborom, znachi unaprijed prihvatam mogucnost negativne ocjene) radim bash i nije privlacno, radije bih pokushao argumentima (ako ima nade za produktivnu diskusiju).
Progovorih (po stoti puta) o enigmatici, razlichitosti stilova, kriterija, ciljeva... Produktivnost kojoj se ovdje mozda nadam moze biti u tome da se neki od enigmata malko zamisle nad nekim postulatima, probaju nesto drugachije, slobodnije.
Постави коментар