18. 9. 2015.

Ćućorenje na slovo Ć

Vuk Karadžić
Ć tj. Ћ je najautentičnije slovo naše azbuke i abecede, a može se smatrati i zaštitnim znakom našeg jezika (to "našeg" u principu znači: srpskog / hrvatskog / srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog / bošnjačkog / crnogorskog), budući da - kao jedinstvo grafeme Ć i foneme Ć - postoji još samo u poljskom jeziku. Zapravo, glas Ć je na našim prostorima bio prisutan i davno pre konstituisanja moderne ćirilice i latinice, nastavši spontanim jotovanjem slova T, a u glagoljici mu je odgovaralo slovo đerv (prevashodno rezervisano za glas Đ). Vuk Karadžić je 1818. godine grafemu Ћ preuzeo iz stare srpske ćirilice (uz asistenciju Lukijana Mušickog, koji je po uzoru na ћ osmislio i ђ), а Ljudevit Gaj do 1830. godine uopšte nije pravio razliku između č i ć (c̃). Onda je, koristeći Vukov standard, prepisao Ť iz češkog jezika, pa ga zamenio digramom TJ, i naposletku se opredelio za poljsku grafemu Ć (uzgred, Đ je u hrvatsku latinicu uvedeno tek nakon intervencije Đure Daničića; dotle su korišćeni dvoslovi DJ i GJ, kao u prezimenu Kalogjera). Ukratko, do sredine XIX veka smo se potpuno izravnali i dobili dva identična seta od po 30 glasova (ovo nije humoristički tekst, ali nije naodmet spomenuti i svojevrsnu inovaciju koju je onomad lansirala jedna novoutemeljena nacija sa naših prostora, te je srpskohrvatski komplet od okruglo 30 slova u jednom ćošku pokojne zemlje smehotresno proširen na 32).

Elem, Ć je čest završetak naših prezimena u sklopu grupe IĆ ili VIĆ, sreće se u pozajmljenicama turskog i grčkog porekla, ali i u srpskom narodnom jeziku, u toponimima, a naročito u rečima koje su nastale onomatopejom. Ovde ćemo se osvrnuti na pojmove koji počinju ovim Vukovim slovom, imaju neobično podesnu strukturu, koriste se u živom govoru, a relativno retko se sreću u ukrštenim rečima. O italijanskom i španskom Ć, tačnije Č je bilo reči u postu Ćao Ćićolina, čao Čičarito, pa fonetske transkripcije tog tipa koje su postale deo našeg jezičkog i enigmatskog fonda (kao ĆOĆARA, ĆO-ĆO-SAN, ĆEZENA, ĆINEĆITA, ĆIVITAVEKIJA, ĆEFALU, ĆULI, ĆAVI itd.) nas sada ne zanimaju, jer je reč o diskutabilnim pojmovima. Takođe, postoji i izvesna sklonost ka korišćenju slova ć pri fonetskoj transkripciji sa drugih jezika, kao što je norveški (npr. ĆETIL Andre Omot ili Hans ĆINK) ili čak indijski (npr. ĆAMUNDI), ali ni takvih pojmova nema na ovoj listi.


ĆA-ĆU - onomatopejski izraz za ćaskanje;
ĆAĆUKATI - ćaskati, čavrljati; voditi prazne razgovore;
ĆAFA - mesto kod Podgorice;
ĆAFIR - nevernik (tur.), kaurin;
ĆAFIRLUK - paganstvo (tur.);
ĆAHIJE - slani turski kolači, ĆAIJE;
ĆAJA-PAŠA - ćahija beogradskog vezira uoči II srpskog ustanka, Imšir
ĆAJIĆ - raniji folk pevač, Rale (u opticaju i: Čajić, Ćaić, Čaić);
ĆAK - rđav glas, poruga (pokr.);
ĆAKANJE - teranje volova uzvikom "ća";
ĆAKIĆ - naš bivši košarkaš, Goran;
ĆALAPRDATI - pričati koješta, ĆAPRDATI;
ĆALE MOJ - pesma Ive Patijere;
ĆALETA - hrvatski etnomuzikolog i muzičar, Joško;
ĆALETOVA PESMA - pesma Đorđa Balaševića;
ĆALIĆ - naš kuglaš, Ivan;
ĆALIJE - beogradsko naselje, deo Palilule;
ĆAMA - gornja ženska haljina (tur.);
ĆANDAN - nakosutra, ĆAONDAN (pokr.);
ĆAPORAK - spletena kosa, perčin;
ĆAPŠA - glupan, ĆALOV;
ĆAPTATI - sisati uz mljackanje, ĆAPĆATI;
ĆARDŽIJA - čovek lakom na dobitak;
ĆARKATI - pomalo ćariti;
ĆATIB - pisar, ĆATIP, ćata (tur.);
ĆATO - naš ex odbojkaš, Goran;
ĆEČA - albanska kapa, keče;
ĆEFIL - jamac, svedok (tur.);
ĆEFINA - veliki ćef (izvor: RMS);
ĆEFŠ - istraga, uviđaj (tur.), ĆEŠ; 
ĆEHA - folk pevačica, Olivera;
ĆEHAJA - vezirov zastupnik, ĆAJA;
ĆEJA - uzvik za teranje govečeta;
ĆELEPOŠ - kapa od crvene čoje u Srbiji pod Turcima, ĆELEPUŠ
ĆELETAK - klip kukuruza sa malo zrna;
ĆELONJA - pežorativni naziv za ćelavca;
ĆEMAL - savršenstvo, potpunost (tur.)
ĆEMALOVIĆ - ranija bosanska glumica i pevačica sevdaha, Azra;
ĆEMO - folk pevač, Amel ĆEMAN;
ĆENIFA - nužnih, zahod (tur.);
ĆENOVAC - mesto kod Lebana;
ĆEOTINA - reka u Crnoj Gori, ĆEHOTINA, ĆOTINA, Čehotina;
ĆEPARIZ - kiparis po Vuku, ĆEPARIS;
ĆERAN - naš mladi fudbaler, Dragan;
ĆEREĆA - tanko pamučno platno, ĆEREĆE, ĆEREĆELIJA;
ĆEREMET - ćeramida;
ĆERENA - užarska radionica, ĆERANA (tur.);
ĆERDATI - nekontrolisano trošiti, rasipati;
ĆERIM - mesto kod Đakovice;
ĆERO MOJA MILA - pesma Nade Topčagić;
ĆERPIČAR - izrađivač ćerpiča;
ČERPIČARA - kuća od ćerpiča;
ĆERT - balvan na uglu brvnare (tur.); bolje u množini: ćertovi;
ĆESAREVINA - ćesarova zemlja, ĆESAROVINA, ĆESARIJA,
ĆESAROVAC - ćesarov vojnik, ĆESARAC;
ĆEV - ćef, ćeif;
ĆEVKANJE - kevtanje;
ĆEZAP - azotna kiselina (tur.);
ĆI - kineski slikar, Bajši;
ĆIBAR - otmen, elegantan (tur.);
ĆIBUR - otmenost (tur.);
ĆIBRET - šibica sumporača (tur.), ĆIBRIT;
ĆIĆINA - mesto kod Aleksinca;
ĆIĆKA - stanovnica Ćićarije;
ĆIFTARISATI - ponašati se kao ćifta, ĆIFTARITI;
ĆIFTINA ĆUPRIJA - most u Kragujevcu, na Lepenici;
ĆIFTIZAM - ćiftinstvo;
ĆIHU-ĆIHU - napev u dečjoj pesmi "Ivin voz";
ĆIKA - beogradska dizajnerka, Jovana;
ĆIKAVAC - ovan predvodnik po Vuku;
ĆIKO - junak Kočićeve "Sudanije", Ćiro Trubajić;
ĆIL - ilovača (traži se izvor!);
ĆILA - kesa za barut (tur.);
ĆILIBARI - pesma Marinka Rokvića;
ĆILIJAN - brdo kod Jagodine, ĆELIJAN;
ĆIMANE - violina (tur.), ćemane;
ĆIME - član rep dueta VIP, Relja Milanković;
ĆINGARA - jedna od prvih pesama Snežane Savić (na romskom jeziku);
ĆINTER - haljetak postavljen krznom, kožušak (tur.);
ĆIPRANIĆ - naš raniji glumac, Ljubomir;
ĆIPUR - bašta po Vuku (grecizam);
ĆIRAK - hrvatski plivač, Frane;
ĆIREZ - mesto na Kosovu, kod Srbice;
ĆIRIBIRAC - pripadnik istarske etničke grupe, ĆIĆ, Istrorumun;
ĆIRIBIRIBELA - poslednji studijski album grupe "Bijelo dugme";
ĆIRICA - voditeljka i urednica na Radio Beogradu, Ana;
ĆIRIĆI - mesto kod Glamoča;
ĆIRIJA - kirija (pokr.);
ĆIRIKOVAC - mesto kod Kostolca;
ĆIRIL Metod Iveković - hrvatski arhitekta (1864 - 1933);
ĆIRILOVIĆ - naš radio voditelj, Jovan;
ĆIRILOVICA - prvobitni naziv za ćirilicu;
ĆIRIZ - obućarski lepak (tur.),ĆIRIS, ćiriš;
ĆIRKA - naš fudbaler, Ivan;
ĆIRKO - Šojićev batler u "Beloj lađi";
ĆIRKOVIĆ - naša glumica, Dobrila ("Lepota poroka");
ĆIRKOVIĆE - mesto kod Leposavića;
ĆIROVIĆ - naša ranija pop-folk pevačica, Jasmina;
ĆIT - ćilibar, jantar (traži se izvor!);
ĆIVERICA - narodna kapa u Boki, ĆEVERICA;
ĆIVETA - ćuk (ital.); preneseno: namiguša, koketa;
ĆIVRIKANJE - pevanje jarebice, četverikanje;
ĆOJLIJA - pežorativni naziv za seljaka (tur.)
ĆOJLUK - selo, zaselak (tur.);
ĆOMI - bivši gitarista benda "Ritam nereda", Milan Krajnović;
ĆOPEK - pas, pseto (tur.); mangup; budala;
ĆORALIĆ - raniji folk pevač, Vehbija;
ĆORAVA KUTIJA - ranija glasačka kutija za uzdržane;
ĆORDA - sablja (tur.), korda;
ĆORE - mesto u Hrvatskoj, kod Dvora;
ĆOREŠA - ćoravac;
ĆORFIŠEK - metak za vežbu, ĆORAK, ĆORAC;
ĆORIĆ - nemački fudbaler, Damir;
ĆORILIĆ - naš pisac, Nenad ("Gospodin Nojvil");
ĆORILO - slepilo;
ĆORITI - slabo svetleti, škiljiti;
ĆORKO - ćoravac, ćorkan;
ĆORLAISATI -  žmurećki navaliti;
ĆORPAZAR - trgovina naslepo (tur.);
ĆOŠA - balkon, doksat (tur.);
ĆOSIĆI - mesto kod Travnika;
ĆOTIJA - nečovek (tur.);
ĆOĆKA - gusto, raskuvano varivo (pokr.);
ĆOVDIN - mesto kod Petrovca na Mlavi;
ĆU ĆUBAJ - vođa KP Kine i saradnik Mao Cedunga;
ĆUB - čuperak kose, buć, ĆUBA, ĆUBAČA;
ĆUBAN - golub sa ćubom;
ĆUBASTA ŠEVA - vrsta ševe;
ĆUBITI - čučati;
ĆUĆOR - ćućorenje, žubor;
ĆUĆUMIJA - ćuk (zool.);
ĆUĆURITI - ćućoriti, čavrljati, ćaskati;
ĆUĆUZ - smetenjak (tur.);
ĆUDINA - zla ćud;
ĆUH - povetarac, lahor;
ĆUKOS - kos po Vuku;
ĆUKOV - pas, pseto (pokr.), ĆUKO
ĆUKOVAC - mesto kod Prokuplja;
ĆUKOVINE - staro ime mesta Đukovine kod Koceljeve;
ĆUL - pepeo, lug (tur.);
ĆULA - čvornata batina, budža, kijača;
ĆULAH - kapa od valjanog sukna, ĆULAF;
ĆULAV - polukružna kapa koja se nosi ispod fesa;
ĆULANIJA - budala, glupak (tur.);
ĆULIBRK - naš fudbaler, Slavko;
ĆULIJE - staro ime mesta Đulije kod Tutina;
ĆULITI - dizati uši, čuljiti;
ĆUMA - čuperak, kikica;
ĆUMURAŠ - ćumurdžija;
ĆUN - ptičji kljun;
ĆUPRIČANI - žitelji Ćuprije;
ĆURČILUK - krznarski zanat (tur.);
ČURČIN - naš pesnik modernista, Milan
ĆURČINICA - ćurčijina žena, ĆURČIJINICA;
ĆURDIJA - krzneni kaput (tur.);
ĆURE - nadimak ranijeg boksera Bratislava Ristića;
ĆURI - uzvik za vabljenje ćuraka, ĆUR;
ĆURITI - duvati, piriti;
ĆURIĆ - bosanski pop pevač, Amel (pobednik regionalnog "X Faktora");
ĆURKOVA KRESTA - cvet iz porodice troskota;
ĆURKOVAC - zaselak na Vlasini;
ĆURKOVICA - mesto kod Surdulice;
ĆURLIKA - svirala, frula;
ĆURLIKAVAC - vrsta ptice pevačice;
ĆURLIN - ptica močvarica, zlatar pijukavac;
ĆURLINA - mesto kod Doljevca;
ĆURS - govornica u džamiji;
ĆUS - hrvatski vajar, Ferdo;
ĆUŠ - uzvik ua teranje magarca, ĆUŠE;
ĆUSEGIJA - vatralj, žarač (tur.); 
ĆUSI - mesto kod Pazina;
ĆUSKIJA - primitivna metalna poluga (tur.);
ĆUSTA - nadimak glumca Slobodana Ćustića (takođe: Alija);
ĆUSTEK - puto za konja, bukagije (tur.);
ĆUŠTICA - mesto kod Knjaževca;
ĆUT - ćutanje (pesn.);
ĆUTAK - kraći komad debljeg stabla, ĆUTUK (tur.);
ĆUTILO - čulo, osetilo;
ĆUTOM - ćutimice, ćutke;
ĆUV - topao vetar; strmi brežuljak, ćuvik (tur.);
ĆUZOVIĆ - crnogorski fudbaler, Ivan;

17 коментара:

Dragan Dragoljević је рекао...

Nešto imam utisak da te je "moja" ćer inspirisala za ovaj tekst... :)

Mandrak је рекао...

Ha, možda, mada toga nisam bio svestan. :)
Kako god, Klajn u RJN tvrdi da je ĆER neispravan i nepoželjan oblik.

Kad smo već kod ćerke, ne bi bilo loše razjasniti izvesne nedoumice: iako je u jednom starom izdanju Pravopisa oblik ĆERKA otpisan, kasnije je (opet) uvažen kao ravnopravan sa književnim i - po mom jezičkom osećanju vrlo izveštačenim - oblikom KĆERKA.

ĆERKA je, kaže Klajn, davnašnji narodni oblik (dativ: ćerki/ćerci, deminutiv: ćerkica/ćerčica; prisvojni pridev: ćerkin), a čini mi se da je i danas najrašireniji, te najprirodniji. Oblik KĆERKA se često koristi u zvaničnim situacijama, kao i u intelektualnim krugovima.

KĆI je treći ravnopravan oblik, mada meni zvuči još izveštačenije nego kćerka. Ima samo nominativ, ali se po padežima menja kao KĆER.
Oblik kćer je nekada bio samo padežni oblik imenice kći, ali savremeni gramatičaru dopuštaju i nominativ (što znači da množina KĆERI nije sasvim neispravna).

Dijalekatski oblici ćer, ći, šći i sl. ne pripadaju standardnom srpskom jeziku. Najrasprostranjeniji hipokoristik u Srbiji je ĆERA.

Dejan Minić је рекао...

Gde je ovde ĆENIFA? (mesto koje svi povremeno posećujemo:))

Mandrak је рекао...

A, da... tamo i ćesar ide pjehe. :) Mislio sam da je relativno poznat pojam, pa sam ga izostavio, ali evo... dopisujem.

Mandrak је рекао...

Milutin je poslao sms, i kaže: "ima još dosta reči na slovo ć". Ima, naravno, a spisak iz posta je kolekcija ređe korišćenih pojmova u našoj enigmatici.

Dodaje sledeće:

ćeresta - materijal, građa (tur.);
Ćervone - loše transkribovano italijansko prezime Cervone;
ćelijaš - ?
Ćeličanin - karikaturista, Goran;
Ćatović - filmski producent, Maksa;
Ćeriman - etno muzičar, Miloš (pevač - amater i kavalista);
ćurtauk - bolest živine (tur.);
Ćir-Anta - Karađorđev saradnik i biograf, Antonije Protić;
Ćosović - naš šahista, Ivan;
Ćorković - raniji košarkaš, Borislav-Reba
Ćimić - filozof, Esad;
ćitadina - građanka (ital.);
Ćustović - ? (raniji pevač Hamdija je ČUSTOVIĆ!)
Ćalić - kuglaš, Jovan.

IlijaO је рекао...


Mali doprinos:

ĆUSTIĆ -Slobodan (Alija), bosanskohercegovački i srbijanski glumac rođen 9. maja 1958.
ĆOPO- hrom čovjek, šepavac, ćopavac
ĆOPAVAC-mali rezervni točak
ĆORKAN- Andrićev junak (Ćorkan i Švabica)
ĆIKOVIĆI- naselje u sastavu općine Kastav u RH
ĆEMANE- ciganska violina

Mandrak је рекао...

Hvala, Ilija.

Ćustić je već bio na listi, i to kao ĆUSTA (nadimak Alija je koristio u prvoj fazi karijere).

Hipokoristici kao ćopo, ćoro i ćoso nisu baš karakteristični za ekavsko narečje, pa nije uputno koristiti ih van ijekavštine (osim ako se ne radi o nadimcima konkretnih ličnosti; mogu biti i prezimena). Kod nas su uobičajeni oblici ćopa, ćora i ćosa.

Ćemane se često koristi, pa je zato na listi manje poznata varijanta ĆIMANE (RMS).

Fišek је рекао...

A koji je to Bosnjacki jezik?

Анониман је рекао...

Pjesma ĆALE MOJ zapravo se zove PISMO ĆALI. Tu prekrasnu baladu napisao je Zdenko Runjić, a izvodio Vice Vukov (oba pokojna). Na jednim Runjićevim večerima u Opatiji, na kojima sam i sam prisustvovao, tu pjesmu je izveo i Darko Rundek s ekipom. Inače, ĆALE MOJ je samo pripjev u toj pjesmi ali eto neznalice je prekrstiše pa je često u križaljkama (ne i u Feniksu). Pozdrav, Pero
P.S. Šteta što u Hrvatskoj nitko ne piše o enigmatskim zanimljivostima kao Mandrak.

Mandrak је рекао...

Hvala, Pero.

Fišek, to mu dođe ovaj isti, samo malko poturčen. Iako smo svi (ili bar većina) svesni da nije reč o samostalnom jeziku, već o dijalektu, BiH ima čak 3 službena jezika: srpski, hrvatski i bošnjački (verujem da će uskoro uvesti i crnogorski).

Ti dijalekti koji su se razvili iz štokavskog, da ne kažem srpskog, narečja, a političkim sredstvima onomad unapređeni u jezike se međusobno manje razlikuju nego neki dijalekti u Srbiji. Ja sam iz Pčinjskog okruga i dosta dobro poznajem dijalekt(e) Južne Srbije (to ne treba brkati sa narodnim, tzv. seljačkim govorom, jer narod u svim sredinama koristi nakaradne idiome). Eto, taj dijalekt više odudara od standarda nego npr. bošnjački.

Uzgred, imena jezika se u srpskom pišu malim slovom (ne znam kako stoje stvari u srodnim jezicima), a zabunu često pravi podatak da se u engleskom koristi veliko slovo.

IlijaO је рекао...


Nadopuniti ću popis, s napomenom da su ovo riječi, porijeklom sve turcizmi( osim ćakula), koje se još uvelike koriste u svakodnevnom razgovoru, kod nas a vjerujem i kod vas, (bilo u normalnom ili šatro).

ĆAKULE ( brbljarije, razgovorčići u Dalmaciji)
ĆILIT- ( još u uporabi u Slavoniji) lokot, katanac
ĆORDA- sablja
ĆORSOKAK- slijepa ulica, krivi put
ĆOŠAK- ugao, kut
ĆUFTA- mesna okruglica
ĆUMEZ- manja neugledna prostorija
ĆUPRILI- turski naziv za Veles
ĆURČIJA- krznar, kožušar
ĆURTA- bundeva , tikva
ĆUTUK- panj, klada, glupak
ĆUZA- zatvor

Mandrak је рекао...

Da, to su poznati turcizmi, naročito u enigmatici, a neki su i generalno još uvek "živi": ćorsokak, ćošak, ćufte, ćumez, ćuza, pa ćasa, ćata, ćebe, ćilim, ćumur, ćup, ćuprija itd.

Postoji jedna zabluda u vezi sa pojmom ĆUFTA. Takva jednina zvanično ne postoji, mada se koristi (valjda po analogiji sa knedlom). Loptica mlevenog mesa se zove ĆUFTE, a reč je uvezena iz persijskog preko turskog (turski: köfte, pers. kufte). Postoji mnogo turcizama persijskog (kao ćar) i arapskog porekla (kao džep), a interesantno je da je pre nekoliko decenija u Turskoj sprovedena jezička reforma, pa je većina takvih reči izbačena iz upotrebe. Paradoksalno, mi ih i dalje negujemo (naročito tzv. bošnjački jezik).

Elem, ćufte + ćufte = ĆUFTETA. Ta zbunjujuća množina je verovatno dovela do spontanog formiranja još jednog oblika, te se ponegde kao jednina koristi i ĆUFTETA (mn. ćuftete). To je sasvim pogrešno, ali je garantovano već ušlo u neku knjigu recepata, što negde znači da se može koristiti i u enigmatici.

IlijaO је рекао...

Slažem se sa ćuftama! Meni su najzgodnije kad mi ostane smjese mljevenog mesa nakon što napunim sve prisutne paprike, e , onda bude ćufti...
pozz

Fišek је рекао...

Namjerno sam napisao velikim pocetnim slovom.
Koliko znam, taj jezik se zove bosanski jezik, a ne bosnjacki. Ne znam otkuda to da nije rijec o samostalnom jeziku??? Mozda ja, ipak, ne znam najbolje...

Mandrak је рекао...

Da, postoji terminološki problem. Koliko ja razumem, Bošnjaci žele da se zovu Bošnjaci, ali ne žele da se jezik kojim govore označava kao bošnjački nego kao bosanski.

Na drugoj strani, lingvisti se slažu da bosanski jezik kao entitet ne postoji (evo šta kaže SANU: http://www.politika.rs/rubrike/Kultura/SANU-Ne-postoji-bosanski-jezik.lt.html), a zapravo nije ni potrebno da čovek bude lingvista da bi mu bilo jasno o čemu se tu radi. Dovoljno je da bude realan, da elementarno poznaje jezičke prilike našeg regiona, da eventualno bude upućen u neke podatke iz dalje i bliže istorije i da, naravno, ima uvid u političke tendencije.

Ja nisam lingvista, ali kao neko ko se iz hobija bavi svojim tj. našim jezikom otkad zna za sebe priznajem samo srpskohrvatski tj. hrvatskosrpski. Osećao bih se kao budala kad bih političko cepanje jezika shvatio zdravo za gotovo.

Fišek је рекао...

Znaci, SANU je mjerilo (iliti merilo)?
Nisam to znao.
Hvala na prosvetljenju.

Mandrak је рекао...

Kao što je u citiranom tekstu rečeno, postoje jasna lingvistička merila: genetska, strukturna i komunikativna. To nije dovoljno za nečije prosvećenje, ali ja nisam Dositej Obradović i ovo nije večernja škola. Samo sam konstatovao ono što je istorijski, lingvistički i zdravorazumski utemeljeno, te očigledno.
Ako, pak, neki Bošnjak smatra da bosanski, odnosno bošnjački jezik postoji per se, iz mog ugla - radi se ili o nesposobnosti da se shvati suština ili o političkom stavu (a to je skoro isto), a ne o manifestaciji smisla za realnost. Jezici se generalno zovu po poreklu, a dijalekti po teritoriji, što će reći da postoji samo bosanski dijalekt sh jezika. Međutim, u BiH žive i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci, pa pošto ovi prvi koriste hrvatski (da ne preterujemo: hs), a drugi srpski (tj. sh), i ovi treći, jelte, žele svoj jezik, i to pošto-poto. Međutim, jezik nije grb da bi jedna etnička grupa mogla da ga nacrta i jednoglasno prihvati kao svoj. On ima istoriju, a čak i ukoliko tzv. Bošnjaci negiraju sh poreklo, jezik ostaje takav kakav jeste (da bi ga promenili, potrebno je jedno 300 godina). Uostalom, negiranje istine je vrlo tipično za naše prostore. U belom svetu se čak ni u bivšim kolonijama ne sreće tako primitivan oblik etnocentrizma, i, recimo, svaka nepismena baba iz Meksika zna da joj maternji jezik nije meksikanski.
Alahemanet!