U jednim domaćim dnevnim novinama je nedavno objavljena ukrštenica sa pojmom LEVEL, i to u množini. Dakle, ta reč se iz kolokvijalnog govora preselila i u enigmatiku, pa zamišljeni prosečan rešavač koji je ostao na nekom prevaziđenom jezičkom levelu može posumnjati u smislenost te pojave, i zapitati se ko je tu na najvećem dobitku: autor tj. enigmatika, on tj. publika ili možda čitav jezik?!
Srpska enigmatika, da tu opciju odmah odstranimo, nije postala bogzna koliko bogatija. Ako je 90 godina opstajala bez tog anglicizma, mogla je, vala, da pregura još ovih nekoliko. Ni rešavač ništa nije dobio: level nije reč koja ima informativnu vrednost, ne označava ništa novo, i ne dovodi ni do kakvog proširenja vidika. Određeni postotak rešavača zacelo ima iskustva sa njom (živimo u elektronskoj eri, pa su i oni koji ne znaju engleski bili primorani da je razumeju), ali ti ljudi su verovatno svesni da je to strana reč i da nema razloga za prisvajanje. Ostaje samo mogućnost da je srpski jezik kao takav oplemenjen tim pozajmljivanjem.
Kada neka veličina ili pojava ima kvalitativno i kvantitativno različite stupnjeve, govorimo o nivoima. Dakle, stupanj iliti stepen na razvojnoj ili hijerarhijskoj lestvici se kod nas zove nivo, a ko ne voli ustaljene galicizme i naginje anglosaksonskoj kulturi, može na svoju ruku reći i level. Jednako će biti udaljen od svog jezika i u prvom, i u drugom slučaju, s tim što će ga level kandidovati za savremenu, internacionalno orijentisanu osobu koja je na višem intelektualnom, jelte, levelu od prosečnog govornika tog istog jezika. To je sav potencijalni dobitak: usvajanjem ili prisvajanjem te sasvim nepotrebne reči, zastareli galicizam bi dobio konkurenciju u vidu modernog anglicizma, budale koje ne znaju ni maternji jezik bi dobile priliku da neometano neguju tzv. makaronizam u cilju oplemenjivanja sopstvenog grotesknog snobizma, a naš stari i davno napušteni izraz za tu istu stvar bi bio zatrpan novim slojem ksenofilije.
Ksenofilija, na sreću, ne nagriza jednako sve dijalekte. Nagriza i rastače samo onu polutku koja nam je poznata pod imenom srpski jezik, a pošto se lingvistički on teško može odvojiti od hrvatskog, utešno je što Hrvati ne odustaju od tradicije (doduše, možda su i oni stigli do III levela, ali bar nisu zaboravili kako se zove prvi). Da nema hrvatskog jezika, danas bi mnoge domaće reči mogle da se sretnu samo u starim knjigama (koje, ionako, niko ne čita). Jedna od njih je, dabome, RAZINA. Koliko savremenih govornika našeg jezika uopšte zna kako su Srbi zvali nivo pre pomodarskog talasa francuštine koji je zapljusnuo našu jezičku teritoriju pre stotinak godina (obratite pažnju: ne pre 500, niti pre 1000, već pre samo 100 godina)?! Možda je lakše dati odgovor na pitanje: koliko njih smatra da je razina kroatizam? Svi? Skoro svi? Pa, da... Mi idemo samo napred, diljem planete smo čuveni po tome, nećemo sad valjda da se spuštamo na level pradedova... Kakva razina, kakvi bakrači: zanima nas samo budućnost i isključivo stremimo ka višim levelima... pa, dokle doguramo.
8 коментара:
Odličan članak. A znaš li poreklo reči ustrojstvo i sveučilište (struktura - univerzitet)?
Koren imenice ustrojstvo je očigledno stroj. Hrvatski lingvisti kažu da su je preuzeli iz češkog početkom XIX veka (i inače, kad god objašnjavaju kako je stvoren savremeni hrvatski jezik, pozivaju se na češki, poljski, ako treba i bušmanski, samo da zaobiđu i zamaskiraju istorijsku činjenicu da je hrvatski standard nastao po srpskom modelu), a mi smo je možebiti dobili na poklon od srednjovekovnih vanzemaljaca, jer je bila deo srpskog jezika mnogo pre nego što su je Hrvati, jelte, prepisali od Čeha. Zapravo, stroj je slavenizam.
Što se sveučilišta tiče, najpre je moralo da nastane učilište. Učilište (kao god i čitalište, trkalište itd.) je sasvim domaća reč sa dugom istorijom, i verovatno je bila u upotrebi i pre grecizma škola. Sveučilište je, dakle, kovanica od domaćih reči, a pošto verujem da profesionalni lingvisti znaju više od mene, samim tim što nije izbačena iz Rečnika srpskoga jezika (MS, 2011, recenzenti: Ivan Klajn i Dragoljub Petrović) ne mogu da je smatram kroatizmom.
Uzgred, citiraću sjajan (i po mom mišljenju, vrlo objektivan) tekst novosadskog istoričara Vladislava Đorđevića o suštinskim razlikama između srpskog i hrvatskog jezika.
KO JE U PRAVU: Hrvatske slovenske reči ili srpske tuđice
Vladislav Đorđević
Objavljeno: 5. februar 2015
Odnosi Srbi i Hrvata puni su paradoksa. Jedan od njih jeste i taj da su kajkavski Hrvati 30-ih godina XIX veka za svoj književni jezik uzeli štokavski, tj. srpski jezik, i da otada imaju sklonost da ga čiste od tuđica, dok sami Srbi tu sklonost nemaju.
1. Hrvatski purizam
Neposredna posledica jezičke reforme Vuka Stef. Karadžića jeste ta da su iz srpskog književnog jezika izbačeni mnogi slavenizmi i rusizmi, a ubačeni mnogi turcizmi. Ali rupa koja je ostala nakon izbacivanja slavenizam i rusizama bila je tolika da su je postvukovci morali nadomestiti internacionalizmima. Hrvati nikada nisu prošli tu traumu, pa su negativne posledice Vukove jezičke reforme izbegli.
Hrvati imaju sklonost da izbegavaju turcizme. Oni npr. ne kažu „ćebe” poput Srba, nego „deka”. Pretpostavljajući germanizam u odnosu na turcizam, oni jasno pokazuju kom civilizacijskom krugu žele da pripadaju.
Hrvati izbegavaju i direktne grecizme. Stoga je razumljivo što ne kažu „hiljadu” nego „tisuću”. Srbi se ne ustručavaju od ovog grecizma, iako bi i oni mogli sa isto toliko prava da koriste slovensku reč „tisuću”.
Hrvati izbegavaju i internacionalizme. Na prvi pogled to izgleda čudno, jer su internacionalizmi često latinizmi, a Hrvati su rimokatolici. No, neotpornost Srba na internacionalizme posledica je mnogo činilaca, a prvenstveno Vukove reforme.
Tako će Srbi bez ustezanja koristiti internacionalizme, a Hrvati slavenizme. Evo nekoliko primera: avion (zrakoplov), advokat (odvjetnik), apostrof (izostavnik), apoteka (ljekarna), artiljerija (topništvo), biblioteka (knjižnica), veš mašina (perilica rublja), vokal (samoglasnik), geografija (zemljopis), golman (vratar), digitron (računar), direktor (ravnatelj), disciplina (stega), edukacija (odgoj), ekonomija (gospodarstvo), eksperiment (pokus), efekat (učinak), efikasnost (učinkovitost), ofsajd (zaleđe), instrukcija (naputak), istorija (povijest), kasarna (vojarna), kompjuter (računalo), kompozitor (skladatelj), kompozicija (skladba), konsonant (suglasnik), korner (kut), leksikon (rječnik), lingvistika (jezikoslovlje), manastir (samostan), materija (tvar), mašina (stroj), milenijum (tusućljeće), monah (redovnik), moral (ćudoređe), muzika (glazba), odvijač (šrafciger), opozicija (oporba), oficir (časnik), paradajz (rajčica), parlament (sabor), pasoš (putovnica), penzioner (umirovljenik), penzija (mirovina), peron (kolodvor), pijaca (tržnica), policajac (redarstvenik), portparol (glasnogovornik), propaganda (promidžba), protest (prosvjed), regija (županija), sekretar (tajnik), seksualnost (spolnost), sekta (sljedba), selektor (izbornik), terminologija (nazivlje), hiljadu (tisuću), univerzitet (sveučilište), fabrika (tvornica), faktor (čimbenik), filozofija (mudroslovlje), firma (tvrtka), fiskultura (tjelovežba), frižider (hladnjak), front (bojište), familija (obitelj), fudbal (nogomet), funkcioner (dužnosnik), škola (učilište) itd.
Svi gorenavedni primeri (a ima ih još) ukazuju na to da se Srbi ne libe internacionalizama, a Hrvati ih po pravilu zamenjuju slavenizmima. Jednostavno rečeno, Hrvati su puristi, a Srbi to nisu.
Najočitiji primer hrvatskog purizma predstavljaju nazivi meseca. Dok Srbi koriste internacionalizme (januar…), Hrvati koriste slavenizme (siječanj…). Hrvatski lingvisti svojom sklonošću ka purizmu – koju sprovode često doslovnim prevođenjem stranih reči (kalkiranjem) – faktički rade na čišćenju srpskog jezika.
2. Srpski internacionalisti i hrvatski puristi
Svaki hrvatski intelektualac koji iole drži do sebe imaće purističke sklonosti. Navedimo nekoliko primera.
Srpski leksikograf Milan Vujaklija delovao u vremenu kada je upotreba stranih reči kod Srba postala normalna pojava. Stoga je on bez ustezanja svoju knjigu nazvao: „Leksikon stranih reči i izraza” (mnogo izdanja). Sa druge strane, hrvatski leksikograf Bratoljub Klaić postupio je puristički; naslovio je knjigu iste tematike: „Rječnik stranih riječi” (mnogo izdanja). Ko tu više čuva srpski jezik? Srbi ili Hrvati? Ovde se ne radi o pojedinčnom slučaju; radi se o opštoj pojavi.
Hrvatski istoričar i nacionalista Franjo Tuđman jednu svoju knjigu naslovio je puristički: „Bespuća povijesne zbiljnosti” (1989). Kladim se da bi jedan srpski intelektualac knjigu sličnog sadržaja naslovio: „Dezorijentisanost istorijske realnosti”. Kako bi to zvučalo intelektualno i srpski!
Hrvatski katolički sveštenik i pedagog Živan Bezić našao se pobuđenim da u knjizi „Razvojni put mladih” (1989) održi malo etimološko predavanje: „U našoj književnosti i novinarstvu, pa čak i stručnom tisku, često se može naići na riječ ’pubertetlija’ kao naziv za momčića, djevojku u razdolju od 12. do 16. godine. Odmah moram reći da je taj izraz sasvim tuđ hrvatskom uhu i duhu našeg jezika. To je neukusan hibrid, jezički bastard, leksička nakaza. Skalupljen je od dvije nespojive tuđice: latinskog korijena ’pubertet’ i turskog nastavka ’lija’ Užasno ružno zvuči poput svojih rođaka: fakultetlija, filmadžija, kamiondžija, sudija i sl. Stoga mu ne smijemo dozvoliti pristup u naš jezik” (str. 136). Bezićevo razmišljanje odlično ilustruje opštu sklonost hrvatskih intelektualaca ka purizmu.
Nažalost srpski pisci obično ne čuju ono što im govore hrvatske kolege. Srpska spisateljica i pedagoškinja Dragana Kožović „Pubertet ne mora da stvori haos u kući” (1999) bez ustezanja upotrebljava upravo taj „jezički bastard” (str. 42, 76). Hrvati su – paradoksalno – najrevnosniji čistači srpskog jezika od tuđica!
3. Župnici i parosi, županije i regije
Stefan Nemanja, otac Svetog Save, nosio je titulu velikog župana. Dakle, on je bio gospodar velike župe ili županije. A kako Hrvati danas nazivaju oblasti delovanja sveštenika? Župama! Mi Srbi ih nazivamo parohijama, što je grecizam.
A kako Hrvati nazivaju delove svoje države? Županijama! Kada mi pomišljamo na administrativnu podelu države, govorimo o regionalizaciji – podeli na regione, što je internacionalizam.
I ko onda više sledi ćirilometodijevsku i svetosimeunovsku tradiciju? Mi ili Hrvati?
4. Srpsko ismevanje hrvatskog purizma
Srpski lingvisti ne samo da nisu skloni purizmu, nego su i spremni da hrvatske purističke sklonosti ismevaju. Tako npr. srpski publicista Slobodan Jarčević našao se pobuđenim da u knjiziHrvatska jezička bespuća (2007) ismeva „hrvatski” jezik. Po njegovom mišljenju, „hrvatski” jezik je izveštačen i neprirodan. Njegov pokušaj da „hrvatski” jezik izvrgne ruglu verovatno ima vanjezičke motive. Bez obzira na to koliko je njegov pokušaj uspešan ili ne, tek ostaje utisak da Srba previđaju činjenicu da kod Hrvata postoji mnogo veća svest o značaju čuvanja čistote jezika.
O sklonosti Srba da nipodaštavaju purističke sklonosti kod Hrvata svedoči i njihov običaj da na račun hrvatskog purizma pričaju viceve. „Kako Hrvati kažu kravata? – Oklovratni dopupak!” „Kako Hrvati kažu petao?” – „Zoroklik!” „Kako Hrvati kažu kokoška? – Zrnozob?” Kako Hrvati kažu oluk? – Okolokućno vodopišalo!” Sklonost Srba ka ovoj vrsti ismevanja svedoči o njihovoj sklonosti ka antipurizmu – pomanjkanju svesti o potrebi čuvanja jezika od tuđica. Zapravo, srpski humor te vrste neće nauditi Hrvatima. Oni nemaju sklonost da domaće reči (kravata, petao, kokoška, oluk) zamenjuju drugim, rogobatnijim, već samo strane reči domaćim. Srbi imaju sklonost da tu razliku ne uviđaju.
Hrvati svoj purizam doživljavaju kao jezičko pročišćavanje i oplemenjivanje, a Srbi kao izvitoperavanje i unakarađivanje. Zapravo, hrvatski purizam nije samo lingvistički fenomen, nego i politički. On je, dakle, sociolingvistički.
5. „Razlikovni rječnici”
Hrvatska kulturna javnost opsednuta je purizmom. Neke „krugovalne postaje” čak imaju emisije u kojima eminentni lingvisti slušaocima daju purističke savete: ukazuju koje su reči „hrvatske”, a koje tuđice. Naravno, posebna opsesija su im „srbizmi”.
Da bi pučanstvu pomogli da rulikuje „dva” jezika, hrvatski jezikoslovci su se pobrinuli pa stvorili „razlikovne rječnike”. Ti rečnici – tobože – ukazuju na razlike između srpskog i hrvatskog jezika. Zapravo, sve što oni pokazuju jesu relativne frekvencijske razlike u upotrebi određenih reči. Oni više dokazuju da je štokavski jezik jedan, mada u standardu ne i jedinstven, nego što to opovrgavaju.
Zapravo, „razlikovni rječnici”, kao i puristička prosvećivanja javnosti, značajniji su kao sociološki nego kao lingvistički fenomeni. Oni ukazuju na jaku nacionalističku svest kod Hrvata.
6. Purizam i nacionalizam
Sklonost Hrvata ka purizmu indikacija je njihovog snažnog nacionalizma. Sklonost Srba ka antipurizmu indikacija je njihovog snažnog antinacionalizma. Purizam nije samo indikator nacionalizma, već i njegov generator. Opsesivno izbegavanje stranih reči generiše nacionalistički mentalitet.
Činjenica da su purizam i nacionalizam povezani odavno je poznata sociolingvistima. Na nju je skrenula pažnju i Snježana Kordić u knjizi „Jezik i nacionalizam” (2010). Budući da je Snježana Kordić antinacionalista, ona s negodovanjem piše o hrvatskom purizmu. No, žestoke kritike koje je dobila s hrvatske strane, ukazuju na to da se Hrvati neće odreći ni nacionalizma ni purizma. U suštini, hrvatski purizam je forma antisrpstva, a antisrpstvo je temeljna odrednica hrvatskog nacionalizma. Stoga je hrvatski purizam neiskorenjiv. Dokle god bude hrvatskog nacionalizm biće i hrvatskog purizma.
7. Zaključak
Čisteći nominalno hrvatski, a faktički srpski jezik od tuđica, Hrvati rade na izgradnji svoje nacionalne svesti. Najveći paradoks srpsko-hrvatskih odnosa jeste taj što je hrvatski purizam forma lingvističkog prosrpstva, a političkog antisrpstva.
A šta je sa nama Srbima? Imamo li mi jezičku politiku? Kakvu ulogu jeziku pridajemo u izgradnji našeg nacionalnog identiteta? Zašto dopuštamo da nam se gase lektorati po svetu? Nacionalni identitet nije nešto što je jednom za svagda dato. Nacionalni identitet je nešto što treba stalno negovati. A jezička kultura je primarni način tog negovanja. Pa, kakvo je stanje kod nas?
Bibliografija
1. Vujaklija, Milan, „Leksikon stanih reči i izraza”, Prosveta, Beograd, 1966.
2. Bezić, Živan, „Razvojni put mladih: djetinjstvo i mladost”, Biskupski orginarijat, Đakovo, 1989.
3. Ivić, Pavle i Jovan Kašić, „Kulturna istorija Srba u XIX veku (do sedamdesetih godina)”, u: „Istorija srpskog naroda”, tom V, svezak 2, grupa autora, Srpska književna zadruga, 3. izdanje. Beograd, 2000, str. 311-380.
4. Jarčević, Slobodan, „Hrvatska jezička bespuća”, Miroslav, Beograd, 2007.
5. Klaić, Bratoljub, „Rječnik stranih riječi”, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985.
6. Kordić, Snježana, „Jezik i nacionalizam”, Durieux, Zagreb, 2010.
Ne znam da li je tačno, ali čitam kod jednoga lingvista da su ustrojstvo i sveučilište iz slavenosrpskog jezika. Piše ovako:
"Tragovi utjecaja toga rječnika razabiru se u hrvatskom jeziku još i danas. Odatle su preuzete na primjer riječi ustrojstvo i sveučilište, koje danas zvuče izrazito hrvatski jer su u srpskom pale žrtvom protucrkvenoslavenskoga čistunstva Karadžićevih sljedbenika, pa od tih riječi u srpskom standardu nije ostalo ni traga. Zamijenjene su potpuno europskim internacionalizmima struktura i univerzitet." (Radoslav Katičić)
Moguće.
Samo ne mogu da se složim da ustrojstvo danas zvuči izrazito hrvatski, jer stvarno nemam utisak da govrnici srpskog jezika izbegavaju tu reč. Istina, mi češće govorimo o rastrojstvu, takva nam je nacionalna sudbina. :)
Постави коментар