16.11.2016.

Tak je šprehao Mak

Kao ljubitelju jugoslovenskog jezika, nije mi teško (štaviše, vrlo mi je zabavno) da sučeljavam i upoređujem istočne i zapadne perspektive, bilo da se radi o istorijskim ili političkim neslaganjima i razilaženjima. Međutim, o centralnoj intervarijanti skoro ništa pouzdano ne umem da kažem. Problem je tome što ne volim da posmatram srastanje, razvoj i račvanje sh jezika kroz versku trihotomiju - a da bi se bilo šta moglo reći o rađanju one četvrtine kojim govore Bošnjaci, neophodno je staviti upravo taj aspekt u prvi plan. O Srbima i Hrvatima se može govoriti i mimo pravoslavlja i katolicizma (mada je uz ignorisanje tih momenata priču u nekim ključnim tačkama nemoguće racionalizovati), a to znači da se nastanak srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika može posmatrati i kroz ružičastu prizmu ilirizma/jugoslovenstva, bez interpretacija koje bi udruživanje i razdruživanje svele na vulgarno kazivanje o borbi za među, versku i nacionalnu dominaciju.

Međutim, ne znam kako se lingvistički može govoriti o Bošnjacima osim kao o bosanskim /i drugim ex yu/ muslimanima koji su vekovima govorili isti jezik kao i nemuslimani oko njih i među njima, naravno, sa nekim regionalnim osobenostima. Uopšte uzevši, jugoslovenstvo je oduvek bilo utopija jer je južnoslovenski živalj samom svojom morbidnom istorijom bio osuđen na rasparčavanje. Tu su se iz konfesija rađale nacije, pa za razliku od nacija koje su nastajale prirodnijim putem - kod nas se nisu rađali novi jezici. Ono što je svojevrsni paradoks (do našeg slučaja potpuno nepoznat čovečanstvu ili bar civilizaciji) jeste afektivna identifikacija svake južnoslovenske nacije sa tim jezikom uz odlučan otklon od tuđeg ili, ne daj bože, zajedničkog imena. 

Jedna od post-yu varijanti zasad ima čak dva naziva: bosanski i bošnjački jezik. Po čemu se taj jezik tačno razlikuje od standardnog srpskog, standardnog hrvatskog i onog četvrtog - nije lako utvrditi. Čak i najpovršniji sloj bilo kog dijalekta koji je podložan veštačkim i nasilnim izmenama u cilju individualizacije - dakle leksika - ostaje u zoni nekadašnjeg srpskohrvatskog ili hrvatskosrpskog jezika. Poznavalac naših jezičkih prilika bi tekst napisan na bosanskom/bošnjačkom jeziku jedino možda mogao da prepozna po usiljenoj /ili barem u ostalim varijantama neuobičajenoj/ upotrebi slova H, naročito u turcizmima /prosečan stranac raspoznaje hrvatski po leksičkim detaljima tj. po kroatizmima, srpski ekavski po ekanju, dok srpski ijekavski, bošnjački i crnogorski ne razlikuje, ukoliko se u ovom poslednjem ne koriste dva isfantazirana slova/.

Mak Dizdar
Mehmedalija Mak Dizdar (1917 - 1971), bosanskohercegovački i hrvatski pesnik, objavio je pre 46 godina u svom časopisu "Život" kraći feljton pod naslovom "Marginalije o jeziku i oko njega". Govorio je o bosanskohercegovačkoj intervarijanti sh jezika, sudbini slova H na udaru vetrova sa istoka, i izneo zamisli o posebnom Pravopisu za stanovništvo (ili deo stanovništva) Bosne i Hercegovine. Neke njegove primedbe su verovatno korišćene kao smernice za uobličavanje današnjeg standarda.

"Proučavajući pismenost i knjiženosti južnoslavenskog, posebno bosanskog Srednjovjekovlja (evanđelja, povelje, pisma, natpise, zapise, itd.), naišao sam na puno prisustvo suglasnika h, kao i njegovu pravilnu upotrebu s obzirom na staroslavensko porijeklo tog fonema. On je prisutan svugdje, u imenicama, zamjenicama, glagolima (Hlm, Hum, humac, humka, Hvojnica, hvoja, Hrenovica, hren, Čehotina, Hvao, Hval, Hrvatin, hrabren, hrabar, haba, haran, hićenije, hitrost, hitrec, hiza, hodotajiti hodataj, hoditi, hotenje, hrapav, hud, hudoba, huliti, hula, husiti, husas, itd.). Glas h je očuvan u pisanim spomenicima, kao i u narodnom govoru kroz čitav turski period u kronikama kao manastirskim, u aljamiado pisanim pjesmama muslimanskih pisaca, u školskim udžbenicima koji su se štampali u Sarajevu za vrijeme stare Jugoslavije. Međutim, u posljednje dvije decenije isforsirana je u praksi svakodnevna zamjena glasa h sa glasovima v i j, tako da je u jednom izdavačkom preduzeću (u kome se izdavala usput rečeno sva stara literatura u ekavskom izgovoru), svako h pretvarano u v ili j, tako da je i svako uho pretvoreno u uvo, svaka snaha u snaju, svaki gluhač u gluvača, svaka streha u streju, itd. Takva praksa se sve više uvodila u novinama, na radiju, na televiziji, u školi. (...)

Na znatnim područjima Crne Gore, Srbije, i nekim drugim manjim područjima, h se veoma rijetko čuje, pa je izgubljeno i u genitivu množine pridjeva, zamjenica i brojeva (promjenljivih); dobri’, bolji’, gori’, slatki’, mali’, moji’, naši’, svaki’, pedes’ti’, umjesto dobrih, boljih, gorih, slatkih, malih, mojih, svakih, pedesetih, itd. Također se to dešava u imperfektu i aoristu prvog lica prezenta: viđa’, govora’, čita’, reko’, vezo’, umjesto: viđah, govorah, čitah, rekoh, vezoh, ukoliko se ne izgovara kao: viđak, govorak, čitak, rekog, vezog… U suglasničkom skupu hv često se izostavlja h, ili se hv pretvara u f. Naravno, u pisanju se h u ovim slučajevima mora staviti tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, ali se ni to ne čini uvijek. (...)

Pravopis srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika dopušta dvojako pisanje glasa h. Tako se može pisati uho i uvo, muha i miva, duhan i duvan, buha i buva, protuha i protuva, pastuh i pastuv, kuhar i kuvar, itd. (...) Međutim, u javnim komunikacijama se čini upravo obrnuto od onoga što bi se moglo očekivati, pa (...) se h ispušta i tamo gdje se po pravopisu ne smije ispustiti ili zamijeniti: kožuv umjesto kožuh, kujna umjesto kuhinja, ruvo umjesto ruho, snaja umjesto snaha, streja umjesto streha, kinuti umjesto kihnuti, usanuti umjesto usahnuti, itd. (...)

Svi bosanskohercegovački pisci od najstarijih vremena (sa neznatnim izuzetkom u posljednje doba) arapsku imenicu duhan pišu dosljednjo duhan, a ne duvan, pa ipak se glavno preduzeće za prodaju duhana zove Duvan. Od svih fabrika (ili tvornica) duhana u Bosni i Hercegovini, iako su se od svog osnutka ranije zvale Tvronice (ili fabrike) duhana, danas nosi staru firmu samo Tvornica duhana u Banjaluci. Fratri u Andrićevim kronikama, trgovci u Samokovlijinim novelama, seljaci iz proze Hamze Hume – svi puše duhan. (...)

Mnogi pisci iz Srbije nastoje da u svojim rukopisima glasu h daju mjesto koje mu etimološki i pripada, pa pišu "gluho doba" itd. Ima preduzeća, kao „Crvena zvezda” u Kragujevcu, koja svoje proizvode reklamiraju ostavljajući u njima glas h (suhomesnati proizvodi). Možda je to proizašlo iz svijesti pojedinaca o tome da je u staroslavenskom, pa i u starosrpskom, taj glas postojao tamo gdje mu je mjesto. Kako bilo da bilo, u poslijeratnom periodu iz beogradske štampe sve više iščezava glas h, osim na onim mjestima bez kojih se bez njega ne može. Zato se tamo piše duvati, gruvati, proja, promaja, uvo, muva, duvan, pastuv, itd. Turcizmi se upotrebljavaju u oblicima vajat, jendek, aždaja, tan alva, itd. Tako je i u Crnoj Gori. To je slučaj i sa SR Makedonijom i makednoskim jezikom, gdje je h nestalo i u domaćim i u pozajmljenim riječima: grav, an. 

Takve glasovne promjene nisu se međutim dogodile u svim južnoslavenskim zemljama i krajevima. Na primjer, u bugarskom književnom jeziku h je ostalo skoro nedotaknuto. (...) Glas h sačuvan je isto tako dobro u slovenskom (slovenačkom) jeziku i nije ovdje potrebno da bilo šta citiramo. U Hrvatskoj se glas h u većini krajeva također vrlo dobro održao. Zato u hrvatskom književnom jeziku suglasnik h ima punu prednost pred njegovim erzacima. Takav slučaj je i sa Bosnom i Hercegovinom. Glas h je sačuvan u većini krajeva republike. Tu stanuju starinci koji kažu samo gruhati, puhati, kihati, kruh, hljeb, hladovina, proha, promaha, grah, pastuh, ruho, snaha, streha, itd. Ovdje su sačuvane i veoma stare staroslavenske riječi kao što je veth (vehto). Zato su i geografska imena sačuvala svoj prvobitni oblik: Hum, Grahovo, Jahorina, Čehotina, Renovica, i slično. Sasvim je onda prirodno, kada su već tako odlučno zadržali staro h u svom govoru i jeziku, da su Bosanci i Hercegovci mogli da sačuvaju h i u riječima primljenim iz orijentalnih jezika: haber, havan, hair, hajduk, hajta, hala, halal, halva, halvadžija, hamal, hambar, hamam, han handžar, handžija, haramija, harač, harem, harč, hendek. (...)

U jednom članku prije izvjesnog vremena objavljenom, jedan linvist brzopleto kaže da je glas h kod bosansko-hercegovačkih Muslimana veoma očuvan zahvaljujući orijentalnim jezicima, čija je leksika prodrla u njihov govor. Kakve li netačnosti i kakve li nepravde! Jer, bosansko-hercegovački Muslimani kao autohtoni starinci vuku svoj govor sa izvora, iz jezične matice davnine, iz jezičke baštine, i zahvaljujući samo tome oni su mogli da sačuvaju to nesretno h i u svojim turcizmima i arabizmima. Da je to tako govori primjer Bugara, koji su bez posredstva domaćih muslimana sačuvali glas h, dok su Albanezi i Makedonci i u svojim i u orijentalnim riječima izgubili taj glas. (...)

Specifična jezička situacija u BiH, „koja je nastala kao rezultat posebnih uslova u kojima se razvijao standardni jezik na ovom, bosansko-hercegovačkom terenu” traži drukčija rješenja. Autohtoni, standardni jezik ovdje nije podudaran sa jezikom dviju varijanata i njegova eventualna kanonizacija traži zato i specifičan pristup i posebno rješenje. (...) Leksičko blago za svoj vokabular jezički eksperti crpiće iz bogatih vlastitih izvora. Leksika Bosne u svojoj glavnini ima dosta istovjetnosti sa leksikom zapadne varijante. Sintaksta joj je približnija istočnoj varijanti, ako se odbaci izbjegavanje infinitiva, što je svojstveno istočnim govorima. Sa istočnom varijantom zajednički je i futur u načinu pisanja (radiću umjesto radit ću). Pravopis namijenjen stanovništvu BiH neće se osvrtati na podudarnost sa pravopisom u jednoj ili drugoj varijanti, nego će se služiti onim leksemama koje su žive u jeziku. Tako će se dogoditi da se uvedu mnogi dubleti kao što su val i talas, vijek i stoljeće, kruh i hljeb, nogomet i futbal (fusbal), utisak i dojam, stroj i mašina, fabrika i tvornica, zrak i vazduh, kat i sprat, plin i gas, tlak i pritisak, ulje i zejtin, papir i hartija, domaćinstvo i kućanstvo, preduzeće i poduzeće, tabak i arak, januar i siječanj, hiljada i tisuća, gnojivo i đubrivo, itd. Vjerovatno će to isto biti i sa riječima istog korijena, domaćim i stranim, kao što se barbar i varvar, hemija i kemija, kaos i haos, aždaha i aždaja (mada je pravilno aždaha s obzirom na staroperzijsku riječ aždahaka). U Bosni je običnij i uobičajenije demokracija nego demokratija, plaća nego plata, sretan nego srećan, ali će prvi oblik imati možda samo prednost nad drugim. U pogledu turcizama trebalo bi napraviti punu reviziju. Po Pravopisu naših matica orijentalizmi kao što su aždaha, hendek, halva, pišu se samo kao aždaja, jendek, alva, što predstavlja pravi paradoks, jer se te orijentalne riječi ovdje upotrebljavaju u većini sasvim izvorno, pravilno, isto tako kao što se riječi proha i promaha izgovaraju izvorno i pravilno, a u rječniku Pravopisa propisuje se, ne znamo zbog kakvog čuda, kao proja i promaja!


Na kraju bih rekao da su razni lingvistički heretici u svojoj prehitroj i pretiloj hitrosti učinili toliko hodoba u upotrebi samoglasnika h – da ne bi bila dovoljna čitava knjiga od nekoliko tabaka za njihovu golu registraciju. (...) Ispustiti glas h iz svoga slova bilo bi isto kao što bi neki kompozitor izbacio upotrebu jedne note iz muzičke skale, ili jedan kemičar bilo koji element iz Mendeljevog sistema, ili jedan graditelj jednu stepenicu u stubištu jedne zgrade." (1970)

2 коментара:

Nedjeljko Nedić је рекао...

Poduzeće "BOsanac" u Orašju mislim da se zove Tvornica duhana "Bosanac" Orašje!

Mel Mandraković је рекао...

Jedna stvar me ovde zaintrigirala, i morađah da ispitam ko je u pravu: lingvisti koji listom tvrde da se H održalo u govoru bosanskih muslimana zahvaljujući turskom, ili Dizdar koji je ponudio čudno, rekao bih pesnički nelogično objašnjenje, po kome je taj živalj nezavisno od orijentalnih uticaja sačuvao slovensku tradiciju bolje od nemuslimana. Kao krunski dokaz navodi Bugare, koji su navodno očuvali H bez posredovanja muslimana.
Pa, malo morgen.
Prvo, pobrkao je fonetiku sa pismom (u bugarskom narodnom govoru se H takođe izgubilo, ali se zadržalo u pismu; ok, zadržalo se i u srpskoslovenskom pismu, no kakve to veze ima sa narodnim govorom koji je kod nas bio osnova za književni jezik?!), a drugo, izjednačio je guturalno, grleno iliti tursko H sa slovenskim X (na fonološkom nivou, to su dva različita glasa, ali u našem sistemu se beleže isto).
Ukratko, postoje krajevi u kojima je bio slab turski uticaj, pa se slovensko X zadržalo (severni Banat, deo CG oko Cetinja). U govoru muslimana se ustalilo tursko H, a ne slovensko. Kod okolnog življa se gubilo po sledu: X > tursko H > spontano gubljenje turskog H zbog neusklađenosti sa domaćim fonološkim sistemom. U takvim okolonostima, pošto je slovensko X već bilo izgubljeno, H se izostavljalo kao neprirodno ili teško za izgovor, pa se zamenjivalo najbližim suglasnicima (K, G) ili postajalo J, u sklopu opšte težnje za uprošćavanjem (jer se svaki narodni govor kreće ka većoj jednostavnosti).
(To je moj presek na osnovu svega što pročitah kod Ivića i Božovića.)

Uzgred, od svih imenica sa H koje je Dizdar nabrojao, u savremenom srpskom (tzv. televizijskom) kao dubleti se koriste uho/uvo (recimo, isključivo: uho, glo, nos, ali violina uvek svira na uvo/uvce), kuhinja/kujna (ovo drugo samo kao regionalizam) i snaha/snaja. Za streha/streja nisam siguran. Ruho, nikad ruvo (upotrebljava se preneseno: u novom ruhu/pakovanju/aranžmanu i sl.)
Uobičajeno je kinuti, mada može i kihnuti, a glagoli poput usanuti, predanuti, zapanuti (...) uvek imaju H (usahnuti, predahnuti, zapahnuti) /meni su samo ti oblici i poznati; nikad ni od koga nisam čuo "usanuti"/.
"Suhomesnato" i dalje opstaje(sreće se i varijanta sa V, ali zvuči usiljeno), iako niko na istoku ne kaže "suh".
U ostalim slučajevima samo J ili V: promaja, proja, duvati, gruvati, duvan, muva, pastuv.
Od nabrojanih turcizama, H se uvek koristi u: hajduk, harač i harem. Ostali se retko viđaju i čuju, ali recimo da može i amam i hamam, aber i haber, alal i halal (uobičajena domaća fraza je "alal /ti/ vera"), alva i halva.
Hambar zvuči neprirodno (uvek ambar), hendek takođe (uvek jendek).