 |
| Bg ilustrovane novine br. 3 (1866) |
Blagonaravni i narodu polezni Dositej Obradović (oko 1740 - 1811) bejaše najprosvešteniji Serbalj svojega doba. Dan roždenija njegovog, kako nekoji tverde, bi 17. ljutog (na latinskom: 17. februara), a to sa vami iz drznovenija i čistoserdečija delim, ibo božestveni oganj vozžigavajući prema naravoučitelstvu i osobljivo rasuždenije ljubezni g. Obradović i ja podvižni možda baš istomu danu roždenija dugujemo.
No, ono što htedoh ovde da kažem se može izraziti i prostonarodnim jezikom: gde god i kad god smo nešto slušali ili čitali o njemu, rečeno nam je da je rođen kao Dimitrije, a malo ko zna da mu umetničko ime nije bilo Dositej. Vidite, kada bi vožd Crni Đorđije ustao iz groba (uz napomenu da bi to voskresenije, pardon, uskrsnuće bilo prilično neprijatno za sve prisutne jer je sa'ranjen bez glave), verovatno bi pre ili kasnije pitao: "Kojekude, a 'de mi je čiča Dositije?"
Dakle, možda niste znali da se gosn Obradović za života, a i nekih 100 godina nakon smrti, u nas zvao isključivo DOSITIJE. Zakaluđerio se u Hopovu 1758. godine i dobio monaško ime po svom uzoru, izvesnom hrišćanskom svecu koji se u svoje vreme potpisivao kao Δοσίθεος. Kasnije, kada se raskaluđerio (i postao protivnik bogougodnog mračnjaštva), ipak nije odbacio ime Dositije, preneto iz grčkog prema starinskim crvenim pravilima. Prekršten je tek početkom XX veka, pošto je neko vrlo izobražen primetio da je Dositej tačnija transkripcija (a to znači da, kada bi gosn Obradović ustao iz groba barabar sa voždom, ne bi mu baš bilo jasno zašto opet ima novo ime).
4 коментара:
Ovo je izvoran tekst iz Bgd. ilustrovanih novina?
Ovo što sam ja napisao? Ne, bre.
Sprdao sam se sa slavenosrpskim koji je u Dositejevo doba bio književni jezik Srba, a čuven je po tome što ni sami književnici nisu mogli da razumeju jedni druge. Kombinovali su ruskoslovenski, ruski i pomalo srpski narodni jezik, ali bez pravila, po ličnom osećaju - uz posebnu brigu da njihova sočinjenija budu što udaljenija od "govedarskog i svinjarskog govora Srbalja". Vukova najveća pobeda je zapravo gušenje i eliminacija Slavjanoserba (on i Dositej nisu baš bili "na krvi i nož", ali se nisu voleli; ironijom sudbije, počivaju jedan pored drugog).
Prvi pasus sam sklepao po osećaju i na osnovu skromnog poznavanja nekih Dositejevih dela, poput "Ljubezni Haralampije" (1783), a prevod bi glasio: Plemenit i narodu koristan Dositej bio je najprosvećeniji Srbin svoga doba. Njegov datum rođenja, kako neki tvrde, bio je 17. februar, a to sa vama delim iz drskosti i prostosrdačnosti, jer raspaljujući božanski oganj (čitava fraza je izv. njegova) prema nauci, i naročito rasuđivanje - dobri g. Obradović i ja možda baš dugujemo istom danu rođenja. :)
Izvorni tekst o Dositeju se može pročitati na slici (zapravo, samo prvi deo, jer je nastavak na drugoj strani). U novinama je, naravno, korišćen reformisani narodni jezik (uglavnom ekavica), a pošto je bio prinuđen da koristi i reči koje još uvek nisu bile standardizovane, urednik je ponešto transkribovao sam (Ingleska, Uašington, ikonomija itd.) Slovo H je retko korišćeno (recimo, isključivo Rvatska, ne hrt nego rt, ali zato uvek hteti, hoteći itd.)
Ima i par religioznih tekstova (npr. o sv. Savi) koji su, valjda iz poštovanja prema crkvi, pisani nereformisanom ćirilicom, ali ne na crkvenoslovenskom, već takođe na narodnom jeziku.
Nisam nikada ozbiljno pratio kretanja u srpskome jeziku. Mogu ti reći da sam iznenađen problemima kojih je bilo i ima ih i danas.
Kad je riječ o čiči troimenom, treba reći da je cijeli XIX vijek bio Dositije, a onda su se neki pretjerano opismenili, a postali i "intelektualno moćni", pa su imali mogućnost da kažu šta god hoće i da to budu trajno poimanje. Svi savremenici su pisali i govorili; Dositije, a nešto podrobnije, ako se dobro sjećam, o tome je u svom obimnom djelu posvećenom Prvom srpskom ustanku pisao Konstantin N. Nenadović.
Što se njegove (Dositijeve)pisanije tiče, ni najsavjesniji lingvisti ne bi mogli definisati naziv jezika na kome se pomenuti čiča izražavao, a ono što se pouzdano zna, bio je veliki protivnik srpskog jezike, bilo reformisanog ili nereformisanog i naravno veliki klip u Vukovim točkovima. Evo šta je na tu temu pribilježio Ivo Andrić: "To je bio oštar i opasan sukob - kaže Andrić govoreći o sukobu Dositeja i Vuka. - On je već postao deo naše kulturne prošlosti. Svojevremeno je Vuk, kome baš nije bilo pravo što se Dositeju pripisuju velike zasluge u književnosti, pisao: >>A, što se tiče da naša književnost potiče od Dositeja, o tome će se tek suditi i presuđivati<<."
Na žalost svih mislećih ljudi,a naročito Vukovu, o Dositejevom spisateljstvu niti se sudilo ni prosuđivalo, nego su ga sile nečastive proizvele ni manje ni više, nego u srpskog prosvetitelja.!?
Evo i mog skromnog priloga na tu temu. Radeći na enigmatskom almanahu "Vožd", neminovno sam se susreo i sa Dositijem. Prvo moje zapažanje je bila nevjerovatna "organizacija" tzv. Velike škole, u kojoj je sve bilo na Njemačkom i o Nijemcima, tako da je i te kako imalo smisla da su Nijemci Dositeja proglasili srpskim prosvjetiteljem za germanstvo. Radeći na istom, i te kako sam nastojao istaći odu Prvom srpskom ustanku, koju je sročio i uz gusle izveo nepismeni i od djetinjstva oslijepljeli Filip Višnjić; dobro poznti "Početak bune na dahije". Listajući sve što mi je došlo u ruke o tom događaju, nađem i nevjerovatnu tvrdnju jednog uvaženog intelektualca lingvističke provinijencije, koji nas podučava da je "Odu" Prvom srpskom ustanku napisao i Dositej Obradović!?
Pošto su za Višnjićevu odu svi čuli i svi joj znaju ime, ostaviću poštovanim kolegama da u nekom, bar kratkom komentaru, upišu naslov Dositejeve ode.
Napomena: Ako je tačno da je Dositej Srbe upoznao sa krompirom, to svakako treba cijeniti, ali na drugom mjestu pominjati, kao što je Agronomija ili Poljoprivredni fakultet npr. ali tamo gdje je riječ o SRPSKOM JEZIKU, e tu ne bi smjelo biti mjesta za Dositeja.
Novo Zekić
Постави коментар