12. 10. 2013.

Rančina moćna kombinacija

Klasičnu ukrštenicu kojom želim da zaokupim vašu pažnju potpisuje jedan od naših najtalentovanijih autora ukrštenih reči, otkad postoje. On, baš kao i Zenon iz Eleje, ne prestaje da nudi dokaze protiv mnoštva i praznine (a danas se u enigmatskom svetu, više nego ikada, ima šta dokazivati), neguje svoj Al Terego tj. Drug-Oja i, naravno, švorc je - pa se enigmatskoj javnosti bez blama predstavlja i kao Ben Kroter. Njegovo civilno ime je Novo Zekić.

Pošto sam imao priliku da upoznam ovog blagoglagoljivog enigmatu, mogu da posvedočim da je samo naoko namćorčina. U stvari, on je sam po sebi dokaz da vrhunski enigmatski autor, kao i vrhunski umetnik (a zar postoji razlika između autorske enigmatike i umetnosti?!), jednostavno mora biti malo ćaknut. Njegovu ličnost, baš kao i njegove radove, odlikuje visprenost, lucidnost i beskompromisnost; njegov odnos prema enigmatskom stvaralaštvu je jednak odnosu maštovitog, razigranog deteta prema igri; njegova posvećenost istraživanju krajnjih dometa kombinatorike, bez ikakvih praktičnih interesa, zaslužuje najiskrenije divljenje. 

Predstavljam jedan njegov rekorderski, beli sastav, kako bih ilustrovao Zekićevu ljubav prema belinama. Možda čak na svetu ne postoji veći simpatizer ove enigmatske discipline, i sve njegove kreacije su neka vrsta pokliča, pohvale, doprinosa kombinatorici. On nije autor koji glača svoje kombinacije do savršenog sklada forme i sadržine, ostajući u zoni komercijalnog, običnog i svakidašnjeg. Novo je neko ko neguje princip genijalnosti - trudeći se da pomoću dovitljivosti donese nešto novo, sveže, neviđeno, te ponekad zaboravlja na prosečnog rešavača, na jezički standard, na liniju koja razdvaja postojeće od nepostojećih sintagmi. Međutim, zar nije i Hegel na pitanje: "Kako objašnjavate to što se neke činjenice ne uklapaju u Vaš sistem?", odgovorio: "Utoliko gore po same činjenice"?!

Dakle, u klasičnoj ukrštenici sa rekordnom belinom 10 x 7 se veoma lepo vide sve karakteristike Zekićevog pristupa. Zar je važno što u rečnicima srpskog jezika nije zabeležena reč "konspiratEr"? Da li nekome smeta što belina sadrži dva dugačka prideva? Da li je vrednost sastava umanjena činjenicom da tematski pojam "kompleksne kuće" praktično ne postoji (uzgred, u kartografiji postoje "kompleksne karte", što je ovde moglo biti iskorišćeno - ali nauštrb reputacije autora)? Moji odgovori na sva tri pitanja su odrični... ali samo zato što je reč o Zekiću (jer: "šta priliči Jupiteru - ne priliči volu"). 

Sastav je objavljen u "Izazovu" br. 5, feb. 2010. godine.



Pdf OVDE. 

Iz Zoranove arhive

Zoran Radisavljević je poslao dve ukrštenice.


SKANDINAVKA: "Ovaj rad sam prošle godine slao na prvenstvo Srbije u enigmatici. Tri rubne reči od 16 slova prolaze kroz belinu 7x6. U toj disciplini dobio sam neke bodove, ali nisam bio među osvajačima novčane nagrade. Ipak, i ti bodovi pomogli su da u generalnom plasmanu budem šampion Srbije."

KLASIČNA KRIŽALJKA: "Rad iz prvog kola prošlogodišnjeg prvenstva Hrvatske. Uslov je bio da križaljka sadrži jedan pojam u kome se spominje broj DEVET. Gledao sam da napravim dosta neobičnih sintagmi, kao i da koristim nefrekventna slova abecede i strana slova X, Y, W. Zauzeo sam osmo mesto, mada sam se nadao i boljem plasmanu."




PDF skandi OVDE.
PDF klasična OVDE.

10. 10. 2013.

Mladenov moleraj

Danas predstavljam skandinavku koju sam najavio u jednom od prethodnih postova, a koju nisam želeo da prikažem na blogu pre objavljivanja u štampanom mediju. Sada je, dakle, taj uslov ispunjen, pa imam dobro opravdanje za (zlo)upotrebu internet prostora u autopromotivne svrhe. :)

Kada sam govorio o Besničaninovom moleraju 11 x 6, pomenuo sam da takvih radova u našoj enigmatici nema mnogo. Tehnički - nije neizvodljivo napraviti i veću belinu (te smo Rešad i ja već publikovali 12 x 6), ali kada sastavljač odluči da "niveliše" - gotovo je nemoguće provući sedmu jednaku vodoravnu reč, pa se ovo može smatrati praktičnim (ali ne i teorijskim) rekordom u ovoj "disciplini".  

Da li ovakvi radovi, sami po sebi, imaju naročitu vrednost? Da li se njima samo demonstrira umešnost autora, ili i rešavači, kojima je kreacija prevashodno namenjena, uživaju i bivaju "počastvovani" pri susretu sa nečim nesvakidašnjim? Da li se može, uprkos zahtevnoj formi,  zaobići ugrožavanje sadržaja? Odgovor na prvo pitanje je, iz mog ugla, potvrdan. Međutim, potvrdan je samo ukoliko su i odgovori na druga dva pitanja afirmativni. Dakle, "rekorderski" sastav je uspeo samo ako je rešavač zadovoljan, eventualno oduševljen, tj. ako ga sadržaj nije "izveo iz takta" i stavio mu do znanja da je on duduk, a autor pametnjaković. 

Nekada sam, kao dečak, uporno pravio kombinacije koje impresioniraju samom strukturom upotrebljenih reči. Mislio sam da LJ i Č, jedno pored drugog, imaju nesumnjiv primat nad ozloglašenom grupom ST ili NK, i verovao da kada u jednoj belini imam 20 preloma - to zaslužuje tapšanje. Zapravo, sada shvatam da je takav rezon smešno plitak, i da samo infantilci, koji ni u jednoj drugoj oblasti nisu dobili atest o svom kvalitetu, mogu besomučno da insistiraju na tome. Danas gotovo sve (lepe, pristojne, prihvatljive) reči jednako vrednujem, ukoliko uspem da ih "pametno" uključim u kombinaciju; ne gnušam se monotonih, ukoliko imaju funkciju podupiranja rešivosti; ne mrzim glagole i još uvek ne mogu da shvatim (dakako visokoumne) teoretičare i "teoretičare" enigmatike, koji tu vrstu reči proglašavaju inferiornom. Šta je poenta? Pa, ja sastavljam za rešavače, trudeći se da ih ne uvredim i iznerviram, a istovremeno pokušavajući da ostanem "iznad crte", ali ne iznad bilo kakve crte - nego iznad one koju povlači zdrav razum i elementarna logika. 

U principu, nisam takmičar i ništa mi ne znači kad me potapše po ramenu (ili džepu) neko ko, već po prirodnim sposobnostima, nije moja liga, ali volim izazove - i oduvek me najviše izazivaju Besničaninove tvorevine. Da li bih napravio ovu skandinavku da nisam imao prethodnika? Verovatno bih (jer - kako sam već objasnio - izazovi koje Rešad "zadaje" su vrlo bliski teorijskim maksimumima), ali mi je drago što sam među aktivnim enigmatskim poslenicima zatekao i njega, jer imamo veoma slično viđenje materije i možemo da se dueliramo, jednako srećni kada pobedi bilo ko od nas. 

Uz sve ovo, rekao bih da skandinavka koju predstavljam nije savršena. Jasno je da uvek može bolje, pa - da ne biste stekli utisak da od kritikovanja drugih ne vidim svoje nedostatke - vrlo dobro znam da kvalitet nekih reči nije iznad one crte. Recimo, u normalnim oklolostima ne bih upotrebio: "rasturivač" (iako je zabeležena u bukvalno svim rečnicima srpskog jezika!), a mogao sam da izbegnem i ovo nakaradno, izolovano "r" - ali sam generalno zadovoljan (to znači: nije me sramota da potpišem), i manje-više ubeđen da i rešavači nisu nezadovoljni. Meni dosta.

Objavljena je u "Enigmi" br. 2373.

Pdf OVDE.