29. 9. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (41): Sava i Vasa


Ova dva rada su nastala u različitim periodima, ali je povod u oba slučaja bio isti. Dva velika čovjeka, koji su za svoj narod uradili mnogo, toliko mnogo da ih obrazovani i pošteni Srbi s pravom nazivaju srpskim prosvjetiteljima, Vasu pride i narodnim tribunom; nažalost,  ne i oni koji su to morali istorijski i naučno da potvrde. Nisu to uradili, iako su za to imali hrpu dokaza, a poznato je i zašto nisu. Jedan od rijetkih koji je ukazao na Savin genijalni rad bio je Vuk Karadžić, ugledajući se na njega.

Vasa je za svoj trud nagrađen malo materijalnije. Dobio je svoju tortu. Međutim, pojavili su se mnogi koji su to negirali svojim "autentičnim" pričama. Tako je, po jednoj, zahvalna tašta negdje sa juga Srbije svoj slatkiš nazvala zetovim imenom. Meni je to nevjerovatno i da je taj slatkiš nazvan "Ugursuz torta", odmah bi bilo jasno kome je posvećena. Navešću još samo jednu priču, "bezobrazniju" od ove. Navodno je jedna beogradska  novinarka iz redakcije jednog uglednog lista napravila sopstveno slatko "zdanje"  koje  nikako nije mogla da "krsti", pa je  jednog dana odlučula da ga nazove imenom osobe koja prva dođe u redakciju tog dana. Slučajno je to bio neki nepoznat čovjek koji se navodno zvao Vasa,  i  koji se tako ni kriv ni dužan otortio. Ima toga još, ali dosta je i ovo.

Slovo o njima (ono najzvaničnije)  je pravo zamešateljstvo,  pa čak  i  godine rođenja i  smrti. Sava je rođen 1783, a umro bar dvaput,  1833 i  1835, dok je  Vasa bar dvaput rođen: 1833 i 1838, a umro "samo" 1899. Mene što se tiče, vrlo  mi je sugestivna ova 1833 godina. Što se mjesta im smrti tiče, nisu bila baš prigodna za umiranje:  Sava je umro u nekoj duševnoj bolnici u Beču ili blizu Beča, a Vasa u kazamatu u Zabeli gdje je prispio iz banjalučke duševne bolnice koja i danas "posluje"  pod ondašnjim nazivom, a gdje je boravio po "službenoj dužnosti".


Novo

20. 9. 2018.

Želja iz detinjstva

Ne znam koliko radova čovek treba da objavi u novinama kako bi stekao alibi da se svetu predstavlja kao karikaturista, ali obaveštavam javnost da sam u Feniksu stigao do broja 14, a računajući i ono što je ranije izašlo u drugim novinama, trenutni rezultat je: preko 30. 

Činjenica je da u današnje vreme i ozbiljni, renomirani portretni karikaturisti rezignirano dižu ruke od svog zanata. Iako karikatura kao novinska forma još nije prevaziđena, čini se da je nepoželjna u savremenim vulgarno-tabloidnim izdanjima čiju ciljnu grupu čine ljudi operisani od kulture i smisla za umetnost. Na primer, Konstantin Grosu, vrhunski umetnik iz Zrenjanina čije su karikature bile zaštitni znak Hupera, danas gotovo ništa ne radi jer, kaže, za njega nema mesta u domaćoj štampi. 

Tamo gde karikatura još uvek daje znake života, u novinama poput Blica, najčešće je u službi društvene kritike i karakteriše je vizuelna uprošćenost. Zapravo, u Srbiji više ne postoje novine koje redovno ili periodično donose prave, ozbiljne, skupe portretne karikature, jer ovde valjda niko nema para za takav luksuz. Naš moderni pragmatizam ima tendenciju da pod maskom racionalizacije troškova sve što vredi i valja odbacuje i supstituiše nakaradnim surogatima, pa stoga u svim oblastima, od politike do masovne kulture, na površinu isplivavaju najjeftiniji ljudi i sadržaji. I sasvim je očekivano što je u takvim okolnostima kvalitetna karikatura pala na dno i nestala u mulju. 

Kao poštovalac tog vida likovnog izražavanja i kao enigmata, bio sam veoma nesrećan što su se te dve manufakture vremenom razišle. Kad sam bio mali, obožavao sam novogodišnje specijale Hupera u kojima su sve skandinavke bile ilustrovane svečanim Grosuovim portretnim karikaturama, i verovao da ću i ja jednog dana crtati za slične novine (zanimljivo: tada još nisam sebe video kao enigmatu). Te želje sam se setio tek pre nekoliko godina, i budući da sam tada pravio ukrštenice za onaj list koji je istorijski povezan sa Huperom, lako sam realizovao tu davnašnju ideju. Ali... to me nije učinilo srećnim. Em sam za te novine radio potpuno besplatno, em je moja intelektualna svojina sknavljena do besmisla, em je kontekst bio takav da sam se osećao kao da se moji crteži štampaju na toalet-papiru. I onda sam odustao.

Sada sam vrlo zadovoljan, to želim da istaknem. Lepo je što je redakcija Feniksa prihvatila moje ilustracije i mislim da je ona želja iz detinjstva sada sasvim adekvatno ispunjena. Nisam više u godinama kada se munjevito napreduje, nemam ni dovoljno entuzijazma, ni dovoljno vremena da se studiozno pozabavim crtanjem, no na sreću, nemam ni ambiciju da se bilo gde i bilo kada afirmišem kao ozbiljan karikaturista. Iako sam sklon satiri (i više od svega volim da ismevam političke i druge javne nakaze), nemam u planu zalaženje u tu zonu (mada... nikad se ne zna :P). Samo, eto, volim da ilustrujem svoje skandinavke, pa kad mi već ne ide dozlaboga rđavo, gledaću da nastavim.

Skandi Feniks 1001, autor: Mladen Marković

19. 9. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (40): Poštovanima s ljubavlju (4)


Ovu ukrštenicu sam napravio prije deceniju i kusur kad je osoba na slici bila na vrhuncu svojih sportskih dostignuća, ali iz objektivnih razloga nigdje nije objavljena, ako ovdje takvih ima. 
Novo

18. 9. 2018.

Ekskluzivno iz Nju Orleansa

Naš kolega Dragan Dragoljević iz Novog Sada ovog meseca obilazi turističke atrakcije Amerike, i juče se javio iz Milvokija sa serijom živopisnih fotografija. Jedna od njih je nastala u kolevci džeza, pa budući da je Sačmo jedan od mojih omiljenih muzičara XX veka, otpozdravljam svom Malom Džonu prigodnom ukrštenicom (naravno, sa belinom 8 x 8, jer takve sleduju najvećim zvezdama i najvernijim čitaocima ovog bloga). Uz želje da ostatak putovanja provede u zdravlju i veselju, a uz bojazan da će ga ta šljašteća američka praznina zavesti i zatresti mu balkansko tlo pod nogama, podsećam na onu njihovu čuvenu sentencu There's no place like home. :)

17. 9. 2018.

I poznati r(j)ešavaju

Pozorište u kući (1973): epizoda Trinaesti pogodak
Uvreženo je mišljenje da ukrštenice i križaljke najvernije i najaktivnije poštovaoce imaju u dokonim penzionerima i usamljenim domaćicama. To je možebiti tačno, ali treba reći da je rešavačka publika mnogo razuđenija, te da rešavače možemo pronaći u svim profesijama i svim starosnim grupama, a ponekad i tamo gde ih najmanje očekujemo.

Sigurno ste bar jednom u životu delili klupu na peronu, sedište u autobusu ili kupe u vozu sa nekim ko je udubljen u rešavanje. Možda ste u nekoj ugostiteljskoj ili uslužnoj radnji omeli prodavačicu u odgonetanju, a ako vam se nekim čudom to nije dogodilo, naredni put obratite pažnju i primetićete hrpu enigmatskih časopisa u nekom ćošku. Na plaži ili bazenu, ukrštene reči su uobičajena zanimacija, a prizori iz minulog leta idu u prilog optimističnoj prognozi da laptopovi, tableti i mobilni telefoni još dugo neće moći da unište staru, dobru štampanu enigmatiku. Naravno, ona je vrlo prisutna i u javnim ustanovama, poput opština, komunalnih preduzeća i sudova, tj. tamo gde ljudi toliko malo rade da su prinuđeni da popunjavaju svoje prazno (ne)radno vreme šarenim sadržajima. Ukratko, rešavači su svuda oko nas, samo se razlikuju po stepenu inficiranosti i razlozima koji ih vode u svet enigmatike.

Dome, slatki dome (1988): epizoda Divlji brak
Budući da je enigmatsko-izdavačka delatnost sračunata na masovnost, razumljivo je što se urednici rukovode očekivanjima i afinitetima najinficiranijih i najprilježnijih mušterija. Dakle, osnovni cilj svakog enigmatskog časopisa je da pridobije i očuva što veći broj redovnih - uslovno rečeno - čitalaca, tj. da svojim rešavačima usadi i razvije naviku da na kiosku uvek biraju taj časopis. Ponuda je, kao što znamo, danas takva i tolika da se kvalitet neprekidno zatrpava jeftinim kvantitetom, a kako su najjeftiniji proizvodi vazda bili namenjeni najjeftinijim ljudima, najbolji enigmatski magazini se proizvode samo za one koji imaju dovoljno samopoštovanja, znanja i ukusa. Na primer, svedok sam da je jedan nastavnik književnosti u penziji bio iskreno zgrožen serijskim ukrštenicama kojima je tržište preplavljeno, ali sam nailazio i na slabije obrazovane ljude (slabo obrazovanje se ponajpre očitava u nedostatku kritičkog mišljenja tj. u lenjoj inteligenciji) koji, eto, nisu razvili posebna očekivanja, te je za njih bilo koja i bilo kakva ukrštenica samo mreža koju valja ispuniti slovima.

TV šou Sedam plus sedam (1980): skeč Rogonja

Da li među pasioniranim rešavačima ima više bistrih ili tupih, teško je reći. Tek, izvesno je da bistar čovek, makar imao 100 godina, ne može biti namiren bezvrednim tvorevinama iz elektronskih radionica. Pre svega, to je uvredljivo enigmatsko štivo koje samo vizuelno podražava licencni koncept ukrštenih reči ("zabaviti se, uz pomoć starog naučiti nešto novo i interesantno, doživeti zadatak kao human i logičan, i osećati se kao pobednik ili srećni dobitnik"), prosto zato što su priređivači površne i nedovršene osobe. Ne može se od svinje očekivati da rodi labuda, najkraće rečeno. A posle svega, ako je neko već 100 ili 1000 puta rešavao tu istu jeftinu ukrštenicu koja se u milion verzija svakodnevno pojavljuje u petparačkim i šund izdanjima, i još uvek mu nije dosadila tj. još uvek nije shvatio da je to smeće, nema razloga da ga posmatramo kao rešavača po definiciji. To nije rešavač već psihijatrijski slučaj čije su mentalne funkcije do te mere zarđale da mu je svejedno da li crta Čiča-Glišu, perseverativno otvara pasijans ili opet rešava onu glupu ukrštenicu. 

Otvorena vrata (1995): epizoda Tiha noć
Elem, ima registrovanih rešavača i među vrlo slavnim i cenjenim ličnostima. Pre 50 godina ih je zacelo bilo mnogo više jer je enigmatika bila zabava miliona, a uz to, popularnost joj je dodatno podizalo prisustvo u filmovima, TV serijama, reklamama itd. Na našem terenu, motiv ukrštenice tj. križaljke najpre je blesnuo u komediji Marijana Vajde Zajednički stan (1960)po scenariju Dragutina Gute Dobričanina (Dragiša, u tumačenju Vladimira Medara, opsednuto rešava "nekrštene reči", kako ih zove deda Boga), a rešavači su se kasnije pojavljivali i u ozbiljnijim filmskim ostvarenjima, poput drame Rajka Grlića Za sreću je potrebno troje (1985), po scenariju Dubravke Ugrešić (Jagoda, koju igra Ksenija Pajić, koketira sa Dragom /Miki Manojlović/ tražeći pomoć pri rešavanju, i toliko je oduševljena što mu je poznat pojam miopatija da ga proglašava doktorom). U TV seriji Vaga za tačno merenje, skandinavke rešava nepodnošljiva komšinica Zora /Dobrila Matić/ (u epizodi Mače na krovu, kad otkrije da je papagaj od 3 slova ara, uzvikuje: "Eh, što rešavam ove ukrštene reči, levom rukom! Postaću profesor enigmatike!")u Pozorištu u kući, prva Olga /Ljerka Draženović/ pomoću ukrštenice provocira  muža, navodeći ga da izgovori reč frigidnost (epizoda Dan kada je igrala Zvezda), dok Snežana Nikolajević /Olga Ivanović/ pažljivo popunjava veliku ukrštenicu u epizodi Trinaesti pogodak; u seriji Dome, slatki dome, u epizodi Divlji brak, ležeći u bolnici Enigmom se zabavlja Cica /Mira Banjac/; u Otvorenim vratima, u epizodi Tiha noć, Bata Anđelić /Bogdan Diklić/ koristi odsustvo gužve u kući, te se u novogodišnjoj noći opredeljuje za Eureku (i žali se: "Evo, piše crno na belo, pod 8 uspravno: insekt iz roda guseničastih stonoga... Pola sata lupam glavu, puče mi mozak, a uzeo sam ukrštenicu da se odmorim...") itd.

Naši glumci, pevači, režiseri, sportisti i drugi javni poslenici, nekada su u intervjuima isticali da vole mrežaste zagonetke, a neki su među kolegama bili poznati po tome (recimo, legenda kaže da je Rahela Ferari uvek imala u torbi neki enigmatski časopis, a da je varaždinska primadona Nada Puttar-Gold celog života rešavala križaljke na nemačkom jeziku). I među današnjim zvezdama ima onih koje nisu prerasle taj vid zabave, te npr. Goca Tržan razmetljivo priznaje da je super-rešavačica i da najviše ljubi domino ukrštenice. Konačno, i danas, kao i nekada, poznati su ponosni što im se imena pojavljuju u našim kvadratićima, još više: kada prepoznaju sebe u izrezu za sliku, a najviše: kada se smeškaju sa naslovnih strana enigmatskih listova. 

Isto tako stoje stvari i u belom svetu. Na fotografijama koje sam koristio pri kreiranju pozadine bloga, enigmatiku popularizuju: Grejs KeliDžin KeliBrižit Bardo, Elajdža Vud i Džud Lo. U donjem izrezu leve skandinavke iz Feniksa (br. 616), sa križaljkom pozira Kejti Peri, a u jednom ranijem broju, u toj ulozi ste mogli da vidite Bila Klintona, Keneta Vilijamsa i Džona Stjuarta. Povrh svega, na listu rešavača su se upisali i animirani junaci: Pera Detlić, Garfild, Lisa Simpson, Fred Kremenko i Barni Kamenko, te su i oni nagrađeni skandinavkama u Feniksu. 

Feniks br. 616, autor: Mladen Marković

16. 9. 2018.

Časna starina

Branka Veselinović, najstarija živa glumica u Srbiji, danas puni ravno 100 godina. Nismo često u prilici da slavimo tako krupne i okrugle rođendane od nacionalnog značaja jer naši popularni umetnici mahom umiru u mlađem dobu, odbačeni, poniženi i od svih zaboravljeni. Zato je današnji dan prilika da odamo počast glumačkim velikanima koji nisu bili dovoljno žilavi da potraju duže, ali i da čestitamo našoj skromnoj Branki, koja se hrabro i srčano bori sa Kirkom Daglasom, Olivijom de Hevilend, Doris Dej i drugim holivudskim multimilionerima za titulu najstarijeg živog dramskog umetnika na svetu.

Kada sam bio dečak, moji omiljeni domaći glumci, tačnije: junaci koji su me vodili u svet starih filmova, TV serija, kamernih drama i snimaka pozorišnih predstava, bili su: Rade Marković, Vlastimir Đuza Stojiljković, Mira Stupica, Radmila Savićević, Danilo Lazović i kasnije Nebojša Glogovac. Nadao sam se da ću jednom upoznati bar nekoga od njih, ali nam se putevi nisu ukrstili. I svi su tiho otišli (poslednja dvojica mnogo ranije nego što je iko mogao da nasluti). A eto, bez želje da se to dogodi, a lepom igrom slučaja, jednom sam sreo Branku i njenog pokojnog supruga, svog imenjaka Mladena Mlađu Veselinovića

Bilo je to pre nešto manje od četvrt veka u međunarodnom vozu za Budimpeštu. Voz je neobično dugo stajao na nekoj stanici, te sam izašao u hodnik i znatiželjno gledao kroz prozor, a onda je iz susednog kupea izmilela starica koja se raspitivala o razlozima zastoja (oprostićete mi na iskrenosti, ali gospođa Veselinović je već tada bila u poznim godinama). Prepoznao sam joj glas jer govori na vrlo osoben način, brzo i šuškavo, a onda sam je pogledao i rekao:"Ha, Vi ste Branka Veselinović!" Ona je dramski klimnula glavom i nastavila da govori o zastoju. Da li se je obraćala meni ili svim prisutnim putnicima, nisam bio baš sasvim siguran, i dok je objašnjavala da putuje iz Skoplja, da je umorna i da jedva čeka da stigne u Beograd, ja sam nervozno bacakao noge. Iznenada se okrenula ka meni i veselo rekla: "O, ti si pravi mali baletan." (Naravno, ja sam oduvek i zauvek daleko od bilo kakvog baleta, ali to je bila samo šala i poziv na razgovor, jer Branka iznad svega voli da se druži sa decom). I tako... malo smo ćaskali, ne sećam se više o čemu, a onda je Mlađa to prekinuo, pozvavši je nazad u kupe. 

Te 1995. godine, ja sam već bio vrlo dobro upoznat sa Brankinim likom i delom. Da smo duže razgovarali, sigurno bih joj rekao da sam gledao insert iz šou-programa u kojem je urnebesno imitirala Oliveru Marković, skečeve iz Vesele večeri u kojima je šarmirala publiku kao Koko Flanel, prvu verziju komedije Pop Ćira i pop Spira gde je nezaboravno tumačila seosku alapaču, a možda bih dodao i da mi se nije dopala kao gospa-Nata u komediji Zajednički stan jer njen vrcavi duh nije mogao da dođe do izražaja u toj ulozi. Znao sam i da je Mira Stupica njena kuma, pa mi je kasnije bilo žao što je nisam pozdravio (baš sam u to vreme gledao Otvorena vrata i bio oduševljen Kristinom Trobozić), a najviše sam žalio što nisam stigao ni da je pitam kako se zove onaj lutak u eskimskom odelu kojeg uvek i svuda nosi sa sobom.

Branka Veselinović je u prirodi potpuno ista kao na televiziji: puna života, humora i zanimljivih priča. Takva je bila u vozu, takva je i danas. Godine joj nisu mogle ništa. Doduše, nikada nije imala pojavnu toplinu i familijarnost jedne Radmile Savićević, te nikada nije bila nacionalna i televizijska zvezda tog ranga, ali treba podsetiti da je ona jedna od naših najhumanijih javnih ličnosti, i da nas je zadužila mnogo širim spektrom dela od igre i pesme. Između ostalog, sa suprugom je osnovala fondaciju za pomoć deci sa posebnim potrebama i bila ambasadorka UNICEF - a, a još uvek obilazi domove za nezbrinutu decu i stara lica, ulepšavajući im dane svojim duhovitim kazivanjima. Takođe, na ulici prodaje svoje suvenire i lične stvari kako bi tim novcem pomogla unesrećenim mališanima!

Krepka, visprena i glagoljiva, Branka nas samim svojim postojanjem, a onda i svojim dirljivim gestovima, nagoni da budemo ponosni na nju. I da učimo od nje. Danas će svim televizijskim ekipama koje je budu posetile egzaltirano deklamovati sve one priče koje je već milion puta ispričala (tako to ide u tim godinama), i svi će se iznova smejati anegdoti iz Narodnog pozorišta od pre bogzna koliko godina kada joj je neka dama prišla i iznenađeno primetila da strašno liči na pokojnu Branku Veselinović, a da sam u prilici, uz čestitku i želju da nam još dugo bude živa i zdrava, ja bih je zamolio da jednom kad se zaista upokoji, obavezno prenese moje pozdrave Miri Stupici i svim ostalim gorepomenutim kolegama. 

U to ime, neka se danas na ovom blogu smeška u izrezu omažne, rođendanske ukrštenice sa belinom 8 x 8, i to sa svojim voljenim lutkom Sarmikom (da, da, tako se zove... inače, Laponac Sarmiko je Brankin najbolji drug već 62 godine, otkad joj ga je u Moskvi darovao Sergej Obrascov). Voljom kombinatorike, u centralnoj kombinaciji su se našli i pojmovi koji savršeno upotpunjuju priču o našoj Branki: GEROVITAL i ČASNA STARINA! Pa, srećan rođendan, vitalna i časna starino!


12. 9. 2018.

Uspeh meren Guglom


Baveći se enigmatikom na ovaj i ovakav način, čovek može doći u (ne)priliku da se prema njemu ponašaju kao prema javnoj ličnosti. Štaviše, neki vrlo iskreno veruju da enigmata može biti vrlo istaknut, ako ne više, onda bar koliko i bilo koji novinar, pa ukoliko im internet potkrepljuje to uverenje, počinju neobično da ga tretiraju zato što je uspešan ili popularan, i pride atestiran u nekoj apstraktnoj oblasti o kojoj, naravno, vrlo malo znaju. Zabavno, čudno, tragikomično, ali istinito. 

U vreme dominacije elektronskih medija, izguglani podaci o bilo čemu i bilo kome postaju mera prisustva u životu. I ne samo u životu, već i u istorijskoj stvarnosti. Evo plastičnog primera: enigmati listom znaju za Boška Petrovića; neki su mu se decenijama divili iz daljine, neki su imali čast da ga upoznaju, mnoge je inspirisao na stvaranje... i zato ponekad pišemo o njemu. Bez obzira na to što se odavno ne bavi enigmatikom, on se sporadično, kao enigmatski heroj iz daleke prošlosti,  pojavljuje u našim internet pričama (ređe i u delima). No, paradoksalno je to što se o njemu kao hirurgu i anesteziologu svetskog kalibra na internetu ne može pronaći ni šturi članak! Dakle, iako je posvetio život jednoj ozbiljnoj nauci i bio retko uspešan u svom poslu, Boško danas na globalnoj mreži postoji samo kao enigmata. Sve ostalo je arhivirano u nekim drugim fiokama. A njih više niko ne otvara. 

Poenta je da na osnovu podataka sa interneta o mnogim ličnostima dobijamo nepotpune, hiperbolisane, iščašene ili lažne slike: ono što je ozbiljno i bitno često biva ignorisano i sasvim zapostavljeno, a marginalne pojave i dostignuća dospevaju u prvi plan. I budući da eru u kojoj živimo karakteriše opsednutost potrebom za eksponiranjem tj. za isticanjem po svaku cenu, do vidljivosti najlakše stižu najagresivniji egzibicionisti. Prosto, na internetu se najjasnije vide oni koji žele da budu viđeni. 

Meni se, kao enigmati koji svoj blog koristi za ličnu (ali i tuđu) promociju, mnogo puta dogodilo da budem precenjen na račun te internet-vidljivosti. Neću ovde navoditi motive koje istraživači obično imaju, već samo jednu činjenicu: kada neko u pretraživač ukuca moje ime i prezime, pa tome doda enigmatika, rezultati ga, po svoj prilici, navode na pogrešan zaključak. Tu se više ništa ne može, Gugl sugeriše da je Mladen Marković vrlo važan enigmata, takoreći maskota naše enigmatike. Da, da... tako je.

Ja sam najviše kriv za svoju internet slavu. Da ne postoji blog Enigmagika, podaci o mom radu ne bi izašli iz uskog enigmatskog kruga. Međutim, da sam čekao da me drugi ističu i hvale, dosad bih garantovano propao (i) kao enigmata. Propao bih i povukao se, jer bih uvideo da tu nema selameta i da je nemoguće pronaći mesto u jednom tako dezorganizovanom sistemu. Ja nisam pecaroš, niti igram domine da mi prođe dan, i hteo sam afirmaciju kao ozbiljan enigmatski autor. Ozbiljan u najtradicionalnijem mogućem smislu, nastavljač dela onih čija su imena u kolektivnom enigmatskom sećanju napisana najkrupnijim slovima. Neko bi rekao da mi je išlo naruku to što su mi starije kolege oduševljeno tapšale, ali sam u praksi kao "veliki talenat" bio interesantan samo onoliko koliko sam mogao da budem iskorišćen (nažalost, nemam talenat za izigravanje konja, pa je odmah, čim su me zajahali, došlo do konflikta). U trenutku kada sam poželeo da se etabliram, već sam bio mator: imao sam punih 26 godina i - ma koliko to nadobudno zvučalo - bilo mi je kasno da se ikome saginjem, nosim skute i trčim po cigare. Sasvim sam dobro znao šta mogu, šta mi pripada i gde mi je mesto u hipotetičkoj hijerarhiji, pa je bilo besmisleno da se od mene očekuje da se ponašam kao skromni maloletnik. A baš se to očekivalo.

Svako ko je ikada sarađivao sa mnom (pogotovo ako je reč o dugoročnoj saradnji koja mobiliše kreativne snage), čak i ukoliko smo se u međuvremenu posvađali oko nečega petog, verovatno i dalje misli da sam ja najtalentovanija osoba koju poznaje. Ja takođe mislim (tačnije: znam) da imam više talenta od većine ljudi, ali vremenom sam oguglao na tu nepravdu. Eto, kad sam imao 26 godina, na zapažanja tipa: "ti si veliki talenat", reagovao sam otprilike kao na kompliment "imaš lepe oči". Iznenadilo bi me kada bi neko primetio da sam nadaren za sport ili politiku - jer zaista nisam, pa se tamo ne trpam, i zato sve te ingracijacije koje sam dobijao kao mladi enigmata, a koje su se svodile na davno utvrđenu činjenicu da sam majstor za verbalne akrobacije, nisam doživljavao kao uspeh. Praktično, ja sam tada (a i sada) u svemu za šta sam nadaren bio samo na nivou detektovanog talenta; ništa nije (bilo) ostvareno kako valja, pa sam valjda stoga postao ravnodušan. 

Šta želim da kažem? Možda, čak verovatno jeste glupo što sam rešio da se posvetim enigmatici kako bih realizovao bar jedan svoj talenat. Ne znam šta mi bi, ali eto... rešio sam. I pošto mi nije krenulo tj. nisam dobio ništa osim aplauza, a gazili su me oni koji su bez sumnje gori od mene, navalio sam da dokazujem celom svetu da boljih sastavljača ukrštenih reči niti je bilo, niti će biti. Da li je to stvarno ili nije, ovde nije ni važno, tek zahvaljujući internetu, postao sam jedan od - uslovno rečeno - najslavnijih enigmata našeg doba. 

I da se vratimo na početak: sada su svakom korisniku interneta dostupni podaci o mojim enigmatskim uspesima. Pobeđivao sam na konkursima, sarađivao sa svim mogućim novinama, priređivao enigmatske senzacije i ekskluzive, katkad i skandale, učestvovao u svim ratovima itd. Realno, nema žive osobe na ex yu prostoru koja je iole zainteresovana za enigmatiku, a koja ne zna za mene - jer čak i ukoliko je neko propustio epizode u kojima sam igrao glavnu ulogu, put ga je pre ili kasnije doveo do mog bloga. Dakle, takvi namernici su ljudi iz branše, i oni znaju pravu vrednost mojih postignuća tj. znaju da u ovom i ovakvom sistemu sve to vredi tek malo više od jedne crvljive šljive. To dalje znači da me niko od njih ne doživljava kao uspešnu javnu ličnost, jer im je jasno da enigmata to po logici stvari ne može biti.

Nesporazumi nastaju kada se o mom enigmatskom radu informišu ljudi koji se ne bave enigmatikom. Gugl ih, kao što gore rekoh, ubeđuje da sam vrlo bitan u toj oblasti. A nisam. Samo sam kao enigmata toliko prisutan na internetu da se od toga ništa drugo ne vidi: tokom prethodnih 8 godina sam radio bezbroj ozbiljnijih stvari, a o tome nema nikakvih podataka. U jednoj retkoj prilici sam kao gost za 2 meseca zaradio više novca nego od enigmatike za sve ove godine (da ne govorim o tome da sam u enigmatiku uložio 100 puta više truda i vremena nego u bilo šta drugo). U praksi, moja internet-slava služi samo da bi mi se povremeno javili pojedinci sa uvredljivim poslovnim ponudama, tipa: "Da li biste pristali da radite skoro besplatno?" (takođe, javljaju se roditelji koji traže pdf sa enigmatikom za decu, slikari koji nude svoje slike sa popustom, šalabajzeri koji ne znaju šta im treba itd.)

Ukratko, zamolio bih sve one koji na bazi izguglanih rezultata zaključuju da sam napravio ozbiljnu enigmatsku karijeru (smešno jeste, ali to je citat) da ne precenjuju moju vidljivost na internetu. Ja sam 20 godina išao u školu da bih imao zanimanje, a enigmatikom se bavim 1) iz ljubavi i 2) za vrlo, vrlo, vrlo sitne pare koje su mi ponekad neophodne za hleb i mleko (da i sam nisam sirotinja, sigurno bih donirao te honorare sirotinji). Sa takvim ograničenjima, nemoguće je postići uspeh po definiciji, tj. nemoguće je živeti od enigmatskog rada. Dakle, ja nisam uspešan enigmata, nisam javna ličnost, nisam popularan i zarađujem kao prosečan Kubanac. Slika koju Gugl šalje o meni je krajnje nerealna, i jedino mogu da se složim s tim da akumulirani elektronski podaci nedvosmisleno potvrđuju moj enigmatski talenat. Ali, već sam objasnio koliko mi to znači.

11. 9. 2018.

Nedjeljko u b(j)elini

Jednočlana redakcija bloga Enigmagika je naprasno i jednoglasno donela odluku da nagradi svog najvernijeg pratioca i najaktivnijeg komentatora Nedjeljka Nedića, enigmatu iz Orašja i kreatora popularnog enigmatskog bloga DUE.

Nedjeljko je, kao izvanredan enigmatski autor, ali i kao nesebičan kolega i dobar drug, zaslužio jednu paradnu belinu 8 x 8, pride ilustrovanu kolor-karikaturom (ovoga puta nisam zaboravio mladež na čelu :D). Da li je ovo ukrštenica ili križaljka - teško je reći, jer pored transkripcija (u belini: Sanetoši, van nje još nekoliko), tu je i pojam mikrokemija, no budući da u mreži nema ekavizama i ijekavizama (osim imena koje je vlasnik Nediljko ijekavizirao), niti reči koje pripadaju samo jednom standardu, moglo bi se reći da je ovo internacionalni sastav. A to je sasvim prikladno jer je tematska ličnost internacionalna enigmatska zvezda. :)

10. 9. 2018.

Standby

Ovog meseca u časopisima Neven i Mali Neven nema enigmatskih strana. Došlo je do strukturalnih promena u redakciji, a sa novim urednikom dobili smo i novi koncept. Formalno, ja sam i dalje na listi saradnika (ime mi nije uklonjeno iz impresuma), a da li će realna saradnja biti nastavljena, u ovom trenutku ne mogu da izvestim saradnike i ostale čitaoce bloga - jer to ne zavisi od mene. Prilozi za oba septembarska broja su  letos poslati bivšim urednicama Jeleni Dopuđ i Ivani Đukić, i kasnije prosleđeni, ali uprava kuće je očigledno donela odluku o racionalizaciji troškova (pored enigmatike, izostavljena je i manufaktura drugih saradnika, a racionalizovan je i kvalitet papira). 

Dakle, pripremljeni prilozi će možda biti objavljeni u narednim brojevima, a ovde i sada  pretpremijerno prezentujem 4 strane.





9. 9. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (37): Poštovanima s ljubavlju (1)


Već sam pominjao kako  imam poseban pristup pravljenju radova kada u njima "gostuju" drage mi i poštovane ličnosti, ali i događaji kojim sam se uvijek divio. Pokušaću  izvršiti ne preveliki izbor po vlastitim kriterijumima. U nemogućnosti uobičajenog prezentovanja radova, ovo je za sada jedini način da  ova sočinenija  ugledaju svjetlo dana;  da nisam baš skroz "džaba krečio". 

Novo


8. 9. 2018.

Povampirena kraljica šunda

Mir-Jam
Poslednje predratne generacije naših neobrazovanih žena koje su umele da čitaju, formirale su sliku sveta i negovale svoje snove uz pomoć njenih romana, novela, novinskih članaka i saveta; bila je jedna od najekscentričnijih figura starog Beograda, i premda je od intelektualne elite bila etiketirana kao karikatura i skaradni Nušićev imitator, uživala je veliku naklonost čitalačke publike; nikada se nije udavala, a pisala je o braku i bračnim odnosima kao nijedna udata žena u istoriji sveta; posle rata, ime joj je izbrisano, a  delo satrto, no povampirila se godinama kasnije, kao riznica zaboravljenih emocija i svedok idiličnog vremena. Ona je Milica Jakovljević, svima znana kao Mir-Jam (1887 - 1952). 

Ako je postojala potreba za rehabilitacijom neke javne ličnosti iz prve polovine XX veka, Mir-Jam svakako nije bila ni prva, ni druga, ni peta na listi. Pogotovo ne ako za kriterijum uzmemo književnu vrednost njenih dela, jer ono što je pisala nikada i nigde ne može biti oslobođeno oznake "šund". Prosto, ne postoji, niti je postojao svet u kojem bi njeno pismo moglo biti svrstano u neku drugu kategoriju. Ali... ako je na početku XXI veka trebalo ubediti naciju u jedan sladak i fin period bliske istorije i slagati praunuke da su nam prababe i pradede živele uštirkano, ušminkano i gospodski - Zdravko Šotra je izabrao pravo štivo za ekranizaciju. 

O tom vremenu u kojem je delovala kontroverzna književnica (pre svega: novinarka), iz njenih romana se može saznati mnogo toga: kakve su toalete bile u modi, čime se farbala kosa, koji je obrazovni profil bio najviđeniji za mladoženju, koliko je iznosila kaucija za udaju, kakav je jaz postojao između bogatih udavača i siromašnih udvarača itd. Ozbiljnije posmatrano, o tzv. "zlatnom razdoblju" od Mir-Jam saznajemo koliko i o Trojanskom ratu od slepog pesnika Homera. On je pevao ono što je mogao da zamisli, onako kako je umeo, sa mnogo mašte, bez naročite brige o realnosti, slikovito i uzbudljivo, a ona je pisala s ambicijama da zahvati stvarnost svojim nevelikim umom, bez mere u kinđurenju i ulepšavanju, toliko idealizovano - ili savremenim jezikom rečeno: fotošopirano -  da su slike koje je predočavala bile izvitoperene do neprepoznatljivosti. 

Ne bi bilo problema da se Mir-Jam proslavila kao pisac SF ljubića. Štaviše, svi bismo mi danas mogli da budemo ponosni što je baš naša Milica patentirala jedan tako egzotičan žanr... Ali... ona je bila mrtva-ozbiljna! Sve o čemu je pisala plasirala je kao suvi realizam, te je i svoj doživljaj sveta, ljubavi i pravde nametala kao ogledalo stvarnosti, izigravajući svojoj publici lajf-kouča, i besomučno savetujući nedozrele i plitkoumne devojke da na život gledaju samo kroz ružičaste naočare. 

Ukratko, Mir-Jam je u svoje vreme bila bensedin za intelektualno nerazvijene dame, a to je i danas - zahvaljujući TV serijama koje verno oživljavaju njene zamisli. U međuvremenu su te romane najčešće čitale maloletne provincijalke, stidljivo tražeći odgovore na pitanja koja se otvaraju sa buđenjem sekundarnih polnih karakteristika, a bilo je i onih koji su apstrahovali njene srceparajuće redove u potrazi za faktima o nekadašnjim socijalnim, kulturnim i moralnim prilikama. Prva grupa je mogla da nauči da ljubav sve pobeđuje, da sva devojačka stradanja na kraju bivaju nagrađena srećnim brakom, da nema druge sudbine za dobru ženu osim da bude verna pratilja (...), a u drugoj grupi su oni koji su brzo odustajali od mučnog posla jer nisu imali nerava za tu gomilu patetičnih idealizacija.

I još treba reći da niko nije mogao da uništi Mir-Jam. Fizički je bukvalno umorena, ali njen šund je nastavio da živi. Pre više od 45 godina, kada je Borislav Mihajlović Mihiz parodirao roman Ranjeni orao (i ličnost autorke, koju je tumačila Ružica Sokić), nakon premijere u Ateljeu 212 (u režiji Soje Jovanović) - nova publika je verovala da je ta Mir-Jam bila komediografkinja. I zaista, bile su potrebne vrlo sitne dramaturške intervencije da bi sve ono što je u njenom pismu prenaglašeno i zašećereno postalo urnebesno. 1991. godine, u TV drami Brod plovi za Šangaj (po motivima romana Samac u braku), načinjena je slična dramaturška dorada, te je Mir-Jam još jednom ismejana, ali na vrlo suptilan, čitaj: dosadan način. A onda se Zdravko Šotra pre 10 godina lukavo dosetio i ovaplotio njenu fantaziju bez izmena. Rezultat: Ranjeni orao je najgledanija TV serija u istoriji naše televizije, a otvoren je i koridor za slične projekte, pa sada svi znamo za Šotrinu komercijalnu trilogiju koju, pored spomenute, čine serije Greh njene majke i Nepobedivo srce

Tako je Milica Jakovljević Mir-Jam pola veka nakon smrti konačno dobila afirmaciju. Televizijsku, masovnu. Opet je postala zvezda, ali veća i sjajnija nego ikada. Sada više nije ni bitno kolika je književna vrednost njenih dela, niti da li je taj svet koji je dočaravala bio stvaran ili ne, niti kakve je poruke slala...  Ništa više nije bitno osim površne i jeftine zabave za sirotinju. I posle svega, malo ko zna za njenog nekad hvaljenog i onoliko cenjenog brata Stevana Jakovljevića (1890 - 1962), autora Srpske trilogije, ali zato je trilogija njegove sestre postala klasika našeg doba.

4. 9. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (36): Ćoškaste osmice


O bjelinama u ćoškovima već je bilo riječi, ali se odnosilo isključivo na bjeline 7 x 7. U tekstiću "Ukršteničice", najavljene su bjeline  8x8 u ćoškovima: dole desno i gore lijevo. Ovdje su kompletirana dva "upražnjena"  ćoška;  dole lijevo i gore desno.  Ovi radovi su nastali prije koji mjesec, i to oba u istom danu. To je bilo prvi put da sam dobio takav stvaralački napad (kao Mladen nedavno), i mala je vjerovatnoća da će se to još koji put desiti. Ove bjeline bi čak zajednički mogle biti tematske. Pojam "STRANA NARODNA MUZIKA" iz jedne i "TONINO TIBERI BEND" koji je bio popularni predstavnik pomenute muzike u svoje vrijeme mogli bi biti dovoljan razlog za tematsko povezivanje ova dva rada.


Novo


26. 8. 2018.

Selfić

Novo Zekić je napravio selfi sa Jadranom Goloigrom, i poslao - verovatno sa implicitnim očekivanjem da opevam (i) taj susret. Budući da veoma poštujem Goloigrin rad (zapravo: talenat; rad i nerad manje-više), danas sam se upustio u novu vratolomiju na 64 polja, i predstavljam je u čast majstora za beline sa slike, s napomenom da pojmovi u belini uglavnom nemaju veze sa temom. Dakle, molim da se prisustvo žargonizma tj. vulgarizma mekokitis ne tumači kao provokacija. :D

24. 8. 2018.

Pozdrav iz Holandije

Danko Kujundžić piše:

Ovo je moj skroman odgovor(čić) na Bokijevu "simetralku" (OVDE) iz 1959. godine, sa 21 crnim poljem (zasad). Za razliku od Bokija koji nije imao pristup internetu, ograničio sam se na imenice, vlastita imena i nazive. Dakle, nema glagola, pridjeva, skraćenica, zamjenica, priloga, prijedloga, množina... Mislim da sam donekle uspio.
Srdačni pozdravi iz Holandije


23. 8. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (35): 'Ajd' Alija...


Evo jedne ukrštenice, a imam ih još, koje se bez griže savjesti mogu podvesti pod ovu narodnu  čiji je početak smješten u naslovu. Važno je zvati se Ernest, pardon, napraviti bjelinu 8x8, a to što je tobožnji tematski pojam iznuđen, a početnog se ni sam ne sjećam, riječi koje su u sukobu sa osnovnim jezičkim standardima, a neke opet  i  nisu miljenice ukrštenica, pa do "gabarita" koji bi teško našao  mjesta u ovdašnjim enigmo-neenigmatskim listovima… Pa šta, bar sam napravio "osmicu"?! Zar se i mnogo važnije stvari ne prave na sličan način? 
Novo

22. 8. 2018.

Odlazak jedine realne dive

Pre nekoliko dana, preminula je u 76. godini Areta Frenklin (eng. Aretha Franklin), jedna od najvećih muzičkih diva našeg vremena. Interesantno je da dan smrti (16. avgust) deli sa Elvisom Prislijem, a to nije jedini sinhronicitet: Madona je toga dana napunila 60 godina! 

Areta, čije se ime često pojavljuje u ukrštenim rečima (razumljivo, u križaljkama se koristi drugačiji opis), zapravo se zvala Arita, samo se nekada davno kod nas ustalio oblik bliži grafiji. Istina, u ukrštenim rečima starijim od 30 godina, i uopšte, u starijoj ćiriličnoj štampi, možemo sresti fonetski tačniju varijantu sa I, no to je sada nevažno. Otišla je Areta, kraljica soula

Soul, muzički žanr iznikao iz gospela i R'n'B - a (čitaj: arenbija), tek je kasnih šezdesetih dobio konačnu definiciju i postao jedan od najkomercijalnijih ogranaka popularne muzike, ne samo u SAD, već u celom svetu. Sve to zahvaljujući Areti, koja je polupoznate i naivne pesmice ekspresno pretvarala u megahitove. Svet je voleo da je sluša više od svih ostalih soul-pevača, to je bilo jasno na samom početku njene karijere. I zvezda je rođena.

Talenat i duša ove umetnice će uskoro postati legendarni, ako već nisu, a pored svih pesama i genijalnih interpretacija, ne treba zaboraviti ni njenu vatrenu borbu za građanska prava Afroamerikanaca i višedecenijski humanitarni rad. Za razliku od kolega muzičara koje uspeh udaljava od bednih smrtnika, te životnim stilom naglašavaju koliko su svesni svoje veličine i izuzetnosti, Areta je do kraja bila skromna, plemenita i normalna. Uostalom, uvek je isticala da peva za realiste, "za one koji svet prihvataju takav kakav jeste", i valjda zato nije stradala od droge ili umetničkog ludila, već od realne bolesti koja kosi sasvim obične ljude. 

Budući da veoma poštujem stvaralaštvo pokojne pevačice, u njenu slavu citiram skandinavku iz 2012. godine, objavljenu u jednim novinama čije sam ime zaboravio. 


21. 8. 2018.

Bankroteri

Novo je juče poslao fotografiju staru tačno godinu dana, pošto ga je njegov pametni telefon podsetio na 17. Susrete enigmata Srbije, održane u Subotici. I budući da sam nekidan uhvatio zalet, odlučio sam da prigodnom ukrštenicom opevam i to sećanje. Zanimljivo je da se pojam BEN KROTER (jedan od Zekićevih pseudonima) tokom sastavljanja nametnuo kao odlično rešenje, tim pre što i meni lepo pristaje. :) 


20. 8. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (34): Ukršteničice


Naslov nije poznat kao enigmatska kategorija (kad  se nešto slično i pojavljivalo, označavano je kao  mala ukrštenica), ali ga je srpska enigmatska svetinja zvana Novosti Enigma, za crnogorske uređivačke vladavine (koja još traje i niko ne zna dokle će) do te mjere vulgarizovala  da se time počela unižavati naša enigmatska prošlost i obesmišljavati njena sadašnjost, a budućnost ne smijem ni pominjati.  No, do nekakvog zaključka  je  ipak moguće doći, bar imajući u vidu većinskog autora pomenutih; UKRŠTENIČICA  je bila prevashodno  ekonomska kategorija.

O ovom "fenomenu" zasad toliko; radije bih o svom viđenju iste. Svakako da je ukršteničica veliki izazov za sve one kojima je zahtjevnost "malih" radova uopšte poznata. Poodavno mi se posrećilo da napravim ukršteničicu 8x8 u desnom donjem uglu, ali je kao takvu nisam ni objavio, niti slao kome u tu svrhu, izuzev klupskom Vesniku gde je  objavljena, a prikalemio sam je većem radu sa istom bjelinom u lijevom  gornjem uglu, što je u Novosti Enigmi i objavljeno.

Ono što je mene iznenadilo je jedna druga ukršteničica iz mog opusa, malo veća od pomenute i prije podosta godina uredno proslijeđena pomenutom enigmatskom listu na uvid i eventualnu objavu, ali se to nije desilo. Valjda nije bila ni dovoljno mala, ni dovoljno velika da bi tu našla svoje mjesto. Naravno da to ne mogu i ne želim komentarisati, jedino ću je ovdje staviti na uvid, bez obzira na ne baš visok kvalitet rada.


Novo

18. 8. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (33): Jedna od prvih 8 x 8


Ovo je osmica iz "ranih radova" sa mašala povratnih glagola "pri kraju", pa je s toga i nisam pokušavao objaviti. Velim, hajde da se ne "po-baci", jer je zanimljiva tema, dva srpska slikara i godina smrti jednog, te godina rođenja drugog:  Stevan Todorović (1832-1925) i Sava Stojkov  (1925-2014), a zajedno su živjeli oko 183 godine - prve tri cifre iz godine rođenja starijeg.
Novo

17. 8. 2018.

Novo & Boki

Novo Zekić je juče poslao jednu inspirativnu fotografiju, te sam neplanirano napravio specijalnu, omažnu ukrštenicu. Mogla je biti i bolja, to je sigurno, no budući da je nastala u jednom dahu i bez ambicija da preskoči tarabe ovog bloga, prezentujem je u čast Boška Petrovića, enigmatskog doajena koji je prošlog meseca napunio 82 godine, i našeg mladog, darovitog i perspektivnog kolege Zekića. :)


16. 8. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (32): Boki, prvi srpski enigmo-barjaktar


O našem vrsnom enigmati  Bošku Petroviću rečeno je mnogo toga; od lijepog do epskog, što mene ovom prilikom oslobađa obaveze, a i muke da nekako sročim i dam svoj skromni prilog o njemu i njegovom  zagonetačkom djelovanju. Čini mi se da će u ovdje biti dovoljan i ovaj skromni ukrštenični doprinos "samo" sa imenom i prezimenom.

7. 8. 2018.

Kolor glazbenici

U poslednjem broju Feniksa (615), objavljene su skandinavke sa karikaturama koje su pretpremijerno predstavljene na blogu (OVDE). U međuvremenu sam radio na tehnici bojenja i navijao da u štampu odu kolor-varijante, ali su ipak objavljeni prototipi. Da mi trud ne bi bio sasvim uzaludan (a bojenje crteža u Adobe Photoshopu je prilično mukotrpan posao, bar za mene dunstera), prezentujem montirane, prilagođene skenove.


30. 6. 2018.

Pre 15 godina

Godinama sam aktivno tražio svesku sa ukrštenicama koje sam rekreativno i ne baš često sastavljao tokom 2003, a nigde je nije bilo. Posebno me zanimao jedan tematski sastav za koji sam verovao da je izuzetan. Naime, u to doba je bila popularna serija "Čari" (eng. Charmed), i kad je Shannen Doherty otišla, a na njeno mesto došla Rose McGowan, sve skupa sam ih "opevao", valjda pod sugestijom one Patrnogićeve ukrštenice sa učaurenim Titanikom (OVDE). Tako sam, barem za svoju dušu, napravio reprizu kombinacije koja me je nekoliko godina ranije impresionirala, ali je nisam opisao, niti sam je kome poslao. Samo sam je uredno prepisao... ali posle nekog vremena nisam mogao da se setim gde (jer treba imati u vidu da celog života oko sebe imam milijardu "aktuelnih" papira, svezaka, blokova, rokovnika, knjiga, novina, časopisa itd.) I, eto, ta ukrštenica je 15 godina živela u mom sećanju... a sećanje kao sećanje ima tendenciju da se deformiše, naročito ako je obojeno posebnim emocijama. Zato sam donedavno mislio da je to (bio) super sastav, jedan od najboljih koje sam u životu napravio, i žalio što sam ga izgubio.

Sasvim nenadano, pre nekoliko dana sam pronašao svoj izgubljeni biser... i bio, najblaže rečeno,  razočaran. Ništa naročito, prilično naivna ukrštenica... ali svakako interesantna, te sam odlučio da  je opišem i prezentujem. Napomena: iako transkripcije nisu najtačnije, nisam ništa dirao (u Huperu su tako prenošena imena/prezimena ovih glumica). 


27. 6. 2018.

Folk enigmatika (4): 30 turbo godina

Iako enigmatski blog nije adekvatno mesto za besede o turbo-folk fenomenima, s vremena na vreme se osvrnem na neku istaknutu ličnost ili pojavu iz tog miljea, budući da enigmatika nije imuna na medijski eksponirane i popularne face, ma kakve one bile. Kakva je tačno ova o kojoj danas govorim, nije jednostavno reći, jer se sa promenom vizure njen lik i delo drastično menjaju. Hronološki, ona je poslednja jugoslovenska estradna zvezda, kulturološki: novokomponovani kič-fenomen i izrazita predstavnica turbo-folk potkulture, socio-demografski: seljanka u gradu, udovica zloglasnog kriminalca, sopstvenica sumnjivo stečenog kapitala, osuđivana prestupnica i majka dvoje punoletne dece, a medijski: balkanska zvezda, heroina naših dana, folk-diva i srpska majka (šta god to značilo).



Svetlana-Ceca Ražnatović, rođena Veličković, ove godine proslavlja jubilej: 30 godina na estradi. I s obzirom na to da je malo kome sa ovih prostora ostao nepoznat neki detalj iz te trodecenijske karijere, neću podrobno nabrajati njene uspehe i poraze, već ću se zadržati na uticaju koji taj lik ima u jednom društvu bez sistema vrednosti (i okolnim sličnim društvima). A to znači da ćemo se baviti paradoksima koji su naizgled naivni i bezazleni, a u biti vrlo ozbiljni i zloćudni.

Ona je jedna od retkih popularnih ličnosti kod koje je asimetrija tako velika i očigledna da se može reći da su "javna Ceca" i "privatna Ceca" dve sasvim različite osobe. Ova prva se srdačno kezi, odmereno govori o svemu, trudi se da deluje prizemno, neretko ističe koliko je skromna, emotivna i saosećajna, uzda se u božju pravdu, ne zna ništa ni o politici, ni o mafiji, i svima želi sve najlepše. Ova druga je daleko živopisnija: ambiciozna ako ne više, onda bar koliko i Arkan, vlasnica tzv. svinjskog karaktera, lukava kao stepska lisica i grabežljiva kao prugasta hijena. Ono što ih povezuje je arhiprimitivni, krajnje materijalistički pogled na svet i život, pa tako i osoba A i osoba B redovno demonstriraju isto odsustvo elementarnog obrazovanja (ako ne promaši 5-6 padeža u toku jednog intervjua, javlja se sumnja da je angažovala dvojnicu) i kritičnosti  (za sve dobro što joj se u životu desilo zahvaljuje sreći, bogu, talentu, vrednom radu, i naravno svojim srceparajućim pesmama, a za sve loše krivi one koji joj zavide i na pravdi boga mrze njenog pokojnog supruga - junaka i filantropa), te su uvek i svuda u prvom planu gola površina i ispeglana, ulepšana i neurotično hiperbolisana slika o sebi (po logici: ja imam najveću kuću i najveće silikonske sise = ja sam najveća).


U ovoj priči je, zapravo, najčudnije to što njeni poštovaoci uglavnom znaju za tu asimetriju. I ne samo da im ne smeta, već sa divljenjem prihvataju i pravu Cecu, i njenu javnu personu! Istina, ta muzika kojom se bavi nije namenjena inteligentnim ljudima, pa je razumljivo što jedan deo mase slepo prihvata svoju raspevanu ljubimicu u celosti, ali je njena publika suviše brojna da bi se bez zabrinutosti moglo zaključiti da je narod u Srbiji (i šire, na Balkanu) baš toliko površan i moralno devijantan. Da budemo načisto, Ceca nije pevačica koja se samo sluša: na njene koncerte idu mlade osobe koje je obožavaju i podražavaju.

Tužno je i ružno što postoji na hiljade devojčica i devojaka koje žele da imaju napumpane usne kao prostitutke iz Amsterdama tj. kao Ceca, sise kao porno-dive tj. kao Ceca, dva broja veće titanijumske zube kao Ceca, muža kao što je (bio) njen, sav taj novac i moćne prijatelje iz podzemlja i/li politike... To je ono što fascinira obožavaoce, pesme su samo sporedni deo fascinacije. Nažalost, te devojke neće izrasti u srećne osobe, jer ako su u Ceci našle uzora to znači da ga nemaju u kući, a ako nisu imale roditelje koji bi im usadili neke druge ljudske vrednosti, svakako su u problemu. Ona im svojim javnim delovanjem samo pomaže da postanu sponzoruše, starlete, pevaljke ili barem lokalne droce (plastično: onaj ko se divi npr. lopovu u skupom odelu, i sam želi takvo odelo). Zato nije prijatno videti svu tu nesrećnu srpsku decu koja upijaju njenu filozofiju i teže nečemu što što je u samoj suštini karikaturalno i preispoljno. Još gore, mnoga bivša deca su već usvojila "vrednosti" koje su ona i Arkan propagirali kao medijski najeksponiraniji srpski par, i sada su to roditelji koji svojoj deci prenose kodeks devedesetih, pa ako njihova junakinja potraje još 10-15 godina, obožavaće je i unuci. I svi će oni blagonaklono gledati na sticanje i isticanje po svaku cenu, gaženje preko leševa, na zakone džungle, na laž, prevaru, neukus, i ko zna šta još. To su već sada porodične vrednosti mnogih Srba.

A kad smo kod Srba, evo novog paradoksa: status velike zvezde, Ceca je stekla tek sa prezimenom Ražnatović, ulizujući se ostrašćenom narodu, i to istom onom narodu od kojeg je samo dve godine ranije odbačena i etiketirana kao - moraću da citiram - "muslimanska kurva". Naime, 1991. godine, kao tek punoletna devojka, pobegla je iz roditeljske kuće u Švajcarsku, i to pravo u naručje izvesnog restoratera i bivšeg fudbalera Hare Samardžića. To što je izabranik bio oženjen i što ga je supruga Anka javno podsećala na sina Danijela ne bi mnogo potreslo Cecinu publiku (naročito ne ratnike koji su masturbirali na njene vesele sise) - da uz sve to nije bio i musliman! I tako: prvo su je omrzli četnici, pa balije, pa svi ostali, i kad se, sirota, sa onim olinjanim zulufima i uz silnu halabuku vratila na scenu 1993. godine, imala je 40 kila i izgledala kao podgrejani leš. Sva izmrcvarena, spas je pronašla u podzemlju - i, sledstveno, počela da srbuje. Kačila je oko vrata kajle sa pravoslavnim krstačama, davala ludačke izjave tipa "umreću za ovom zemljom", i vatreno promovisala Stranku srpskog jedinstva, trčeći za Arkanom (i on je bio pomalo oženjen, ali to nije ni bitno... bar je bio Srbin). I tako... Devojka koja se pre punoletstva proslavila štos-pesmicama i golotinjom, izgradila imidž raskalašne tinejdžerke i tokom tzv. bratoubilačkog rata pevala u kafani jednog muslimana - začas se transformisala iz ljutite dizelašice u pravovernu srpsku ženu koja zagovara patrijarhalne vrednosti, brak, materinstvo, treće dete... i, jašta, o svom duplo starijem mužu sa reputacijom (i dosijeom) Al Kaponea ekstatično govori kao o Milošu Obiliću.

Ukratko, od Cece Veličković je 1995. godine ostao samo glas (nažalost, ne može se reći: i sise, jer su se dotle nepovratno istopile sa masnim naslagama iz rane mladosti, i tek je nekoliko godina kasnije kupila jedne). Cecu Ražnatović je iskreirao Arkan, koristeći od sirovina glas, nekoliko hitova i imidž erotskog modelaOn je osmislio tu sofisticiranu prostakušu koja nosi haljine iz Rima i Pariza, našminkana je kao Naomi Kembel, ali i dalje izgovara i ispevava samoglasnike kao brkata baba iz Žitorađe i ne ume da sastavi gramatički ispravnu prosto-proširenu rečenicu. I skoro svi megalomanski uspesi koje je do njegove smrti postigla, jesu Arkanovi plenovi: srpski mediji su je tretirali kao kraljicu, veličali je i pisali hvalospevne feljtone o njoj, kad se porodila, slikali su je kao Madonu, pobeđivala je i kad se nije takmičila, imala je hitove pre nego što ih snimi, rasprodate tiraže pre izdavanja... i naivno je treptala onim nervoznim, azijatskim očima dok je bos sve kontrolisao. Treptala i pevala, polugola, istrćena, ispršena, ponosna i nedodirljiva.

Moderna turbo-folk bajka je trajala dok đavo nije došao po svoje, a onda je u novom milenijumu sama morala da nastavi ono što je započeo njen nastradali pigmalion. I premda je Arkanov ubica imao milosti prema njoj (za razliku od njene venčane kume Maje Pavić, koja je likvidirana sa svojim žestokim momkom Ćentom i pre nego što je stigla da se uda), udovištvo joj je donelo velike udarce. Kompenzovala ih je grandioznim koncertima i materinstvom (valjda se u te svrhe simbolično pretvorila u boginju plodnosti, furajući razdrljene silikonske sise poput Vilendorfske Venere), a što je imala više putera na glavi - to je bila interesantnija publici. Sve su oči bile uprte u nju i kad je uhapšena, i kad je oslobođena, i kad se nagodila sa državom po principu: "ukrala sam 4, vraćam milion i po"... i kad je ćutala, i kad je lupetala, i kad je pevala - publicitet joj je bio zagarantovan. Paradoksalno, u očima plitkoumne publike, ona je posle svega žrtva, hrabra borkinja i heroina, plemenita i nežna dušica u kandžama zveri i, naravno, estradna umetnica dostojna svakog poštovanja.

Nije lako utvrditi koji postotak Cece nacionale otpada na muziku. U najopštijem smislu, ona nije rđava pevačica, nikada to nije ni bila, ali je diskutabilno da li bi sa tim svojim prljavim glasićem, južnjačkom ornamentikom i mazohističkim pesmicama opstala na vrhu estradne piramide duže od nekoliko godina... a, eto, opstala je celih 30. Lakše je utvrditi koliki je Arkanov udeo u njenom etabliranju, jer kad joj se oduzme prezime i sve što je sa njim dobila (i izgubila), ostaje samo jedna simpatična seljančica, gladna moći i luksuza, spremna na sve i večno željna dokazivanja u stilu: "neka celo selo vidi da sam ja najbolja". Kao takva, ne može se meriti sa prirodno nastalim, samoniklim estradnim superstarovima poput Zdravka Čolića ili Lepe Brene, čak ni sa svojom rivalkom iz devedesetih Draganom Mirković - jer je Ceca Ražnatović mnogo više Ražnatović nego Ceca. Zato je i njen jubilej neka vrsta godišnjeg pomena jalovim  nadama i pustim željama da će i zemlja u kojoj je ona nacionalna zvezda jednom biti deo sveta.

*Zahvaljujem G. L. na ustupljenim naslovnim stranama enigmatskih časopisa.