7. 2. 2020.

Pobednica u ratu za Skarlet

Vivijen Li kao Skarlet O'Hara
Možebiti da kultni film Prohujalo s vihorom (1939) ne bi postigao ni približan uspeh da je uloga temperamentne i otresite Skarlet O'Hare poverena nekoj drugoj zvezdi tridesetih, poput Polet Godard, Kerol Kombard, Talule Bankhed, Džin Artur ili Mirijam Hopkins. A sve su bile u igri. Zapravo, možda niste znali da je uloga Skarlet statistički najpoželjnija uloga u istoriji Holivuda: nijedna glumica kojoj je geografija to dozvoljavala nije propustila kandidaturu tokom 1938. godine. Producent Viktor Selznik je sa saradnicima obavio oko 1400 intervjua, a čak 400 glumica je čitalo tekst pred komisijom; na probno snimanje je pozvano njih 19, među njima i najveće dive toga vremena (Beti Dejvis, Džoan Kraford, Ketrin HepbernNorma Širer, Lana Tarner, Loreta Jang). Krafordova je, kaže legenda, bila spremna da ubije za tu rolu, Hepbernova je digla na noge sve svoje prijatelje i poznanike, ali... prava Skarlet nije pronađena do samog početka snimanja filma. Na kasting je bačeno oko 1 600 000 dolara (u današnjoj vrednosti), a onda se besplatno pojavila ona: Vivijen Li (eng. Vivien Leigh), jedva poznata engleska glumica kojoj su čitaoci filmskih časopisa, pozvani da glasanjem za svoju favoritkinju pomognu producentu, dali samo jedan glas!

Klerk Gebl & Vivijen Li
Selznik je, dakle, do umora tražio Skarlet iz svojih snova, a ona je - sudbonosnom igrom slučaja -  doputovala u Holivud kao metresa slavnog Lorensa Olivijea koji je snimao Orkanske visove. I premda je Margaret Mičel u prvom pasusu svog bestselera naglasila da Skarlet O'Hara nije bila lepa, za ekranizaciju je odabrana najlepša. Uz to, nikome nije smetalo što Vivijen ima plave, a ne zelene oči kao literarna heroina, pa je odlučeno da se taj detalj ispravi u post-produkciji mukrotrpnim i skupim retuširanjem filmske trake! Ukratko, Vivijen Li je toliko odgovarala viziji producenta da ga ništa nije moglo pokolebati, niti je njoj bilo koja slavnija i uglednija koleginica mogla stati na put. 

Morgan Britani kao Vivijen
Vivijen Li (1913 - 1967), zvezda koja još nije potamnela ni u kinematografiji, ni u enigmatici, bila je toliko naočita i fotogenična da ni 1980. godine, kada je Džon Erman snimao dramu o istorijskom kastingu Rat za Skarlet O'Haru sa Tonijem Kertisom, nije bilo lako naći nijednu njoj sličnu! Trebalo je da se pobednica samo pojavi u poslednjoj sceni i svojom lepotom nemo zaustavi jagmu i ludilo, šaljući poruku gledaocima da je očito bez konkurencije, no taj težak zadatak je na kraju  kompromisno poveren atraktivnoj i nakratko popularnoj Morgan Britani (eng. Morgan Brittany), koja je i ranije u nekim TV filmovima oživljavala lepu glumicu. U stvari, Vivijen je vizuelno (bila) neponovljiva

A neponovljiva je i njena životna priča. Rođena je kao Vivijan Meri Hertli (eng. Vivian Mary Hartley) u Britanskoj Indiji, od detinjstva se interesovala za glumu, i mada je u ranoj mladosti pokušala da se pronađe u ulozi smerne domaćice, napustila je supruga i četvorogodišnju ćerku da bi stvorila filmsku legendu. Ime je blago modifikovala, zadržala muževljevo prezime, i otisnula se u svet kao Olivijeova pratilja, ne mareći za osude. I Olivije je napustio porodicu zbog nje, te je njihova strastvena ljubavna afera krunisana uzbudljivim dvadesetogodišnjim brakom koji joj je između ostalog doneo i titulu Lejdi

Lorens Olivije & Vivijen Li
Međutim, ako ostavimo po strani njeno otmeno držanje i imidž sofisticirane dame, Vivijen je bila daleko od lejdi. Tačnije, ne samo da je više puta pristajala na životnu ulogu kurve, već je i svojim slobodnim ponašanjem direktno uticala na učvršćivanje stereotipa o lepim glumicama koje su niskomoralne, promiskuitetne i mentalno nestabilne. Istina, talenat joj je retko osporavan, valjda zato što je Akademija čak dva puta potvrdila njen kvalitet (posle Beti Dejvis i Olivije de Hevilend, ona je treća dvostruka oskarovka), ali ponekad ni sama nije bila baš sasvim sigurna da li je nagrađuju zbog vrhunskih izvedbi ili zbog lepote. 

Uz sve to, imala je vrlo nezgodnu narav i nizak prag tolerancije, pa nije bila omiljena među filmadžijama. Uloge koje je želela nije dobijala, one koje je igrala po tuđoj želji nisu najbolje prolazile kod publike, a neke je i gubila zbog nervih slomova koji su joj sa godinama sve više ometali karijeru. Tako je 1953. godine morala da se povuče iz započetog projekta Vilijama Diterlea Staza slonova, a njenu ulogu je prihvatila ultimativna zvezda pedesetih Elizabet Tejlor. Tejlorova je u izvesnom smislu i naslednica Vivijen Li, ali inteligentnija, plemenitija i zdravija verzija neobuzdane i darovite filmske dive čarobnih očiju. Čak je u filmu Entonija Eksvita The V.I.P.s tumačila lik stvoren po uzoru na Vivijen, tj. preljubnicu koja namerava da napusti supruga, ali u poslednjem trenutku odustaje suočivši se sa maglom na aerodromu. Prevarenog muža je igrao Ričard Barton, a ljubavnika Luj Žurden (dok je u realnosti to bio Piter Finč, sa kojim se Vivijen zbližila tokom snimanja spomenutog filma Staza slonova). 

Vivijen u filmu Brod ludaka (1965)
Kao i Klara Bou, Veronika Lejk, Džudi Garland i još neke vedete čiji su padovi bili veći od svih uspona, i Vivijen Li je zrelo doba provodila pogođena ozbiljnom duševnom bolešću, maničnom depresijom. U depresivnim fazama je bila nesposobna za rad, često i agresivna, opsednuta veličinom svojih ruku. Lečili su je elektrošokovima. U fazama manije je bila seksualno nezajažljiva, a ponekad je u pokušajima da zadovolji svoje patološke potrebe gubila sve obzire i orijentire, te je lako izašla na loš glas kao nimfomanka i ljubiteljka redaljki

Umrla je u 54. godini od tuberkuloze. Njen opus čini 19 filmskih i na desetine pozorišnih uloga, najveći glumački domet je postigla kao Blanš u predstavi i filmu Tramvaj zvani želja, a Američki Filmski Institut joj je namenio 16. mesto na listi najboljih glumica XX veka. Nije umela da odigra nijednu životnu ulogu kako dolikuje: nije bila ni brižna majka, ni dobra supruga, ni odana ljubavnica; štaviše, ni u glumi nije uvek bila besprekorna: njena Ana Karenjina je primljena mlako i bez uzbuđenja, njena Kleopatra je ostala u senci drugih kleopatri, ismevali su njenu Laviniju u Titu Androniku... Ali, čak i da se njena karijera završila sa Vihorom, Vivijen Li bi bez sumnje postala i ostala ikona sedme umetnosti, jer... ona je Skarlet O'Hara. 

4. 2. 2020.

Nepoznati Mandrak (2014)

Pre šest godina sam želeo da predstavim neke viđenije, žive i zdrave enigmate na malo drugačiji način od uobičajenog. Jedni druge poznajemo po zagonetkama, po tome nas zna i enigmatska publika, ali verovao sam, i još uvek pomalo verujem, da svaki pravi enigmata ima i sasvim autentičnu ličnost. 

Upitnik (Ne)poznate enigmate koji sam tada pripremio, oslanja se na nekada popularne novinske rubrike (u TV novostima se to zvalo U gro planu, u nekim drugim novinama Lična karta, a interesantno je da su na takva pitanja odgovarale i ličnosti sa naslovnice Politikinog Mozaika).  Međutim, odziv je bio veoma slab, da li zato što sam loše odabrao uzorak ili što je pozvanim kolegama stvar delovala neozbiljno, pa smo tada upoznali samo Miroslava Živkovića i Slavka Bovana. Neki su obećali da će popuniti blanketu, pa se više nisu javljali, a neki uopšte nisu odgovorili, valjda zato što su svesni da su nedovoljno originalni, nedovoljno obrazovani, a i nedovoljno bitni da bi na taj način ikome bili predstavljeni. Naravno, moja namera nije ni bila da zumiram one koji to ne žele ili se ne osećaju prijatno u ulozi zvezde, pa zato nikoga nisam dva puta molio za intervju.

Danas bih napravio malo drugačiju selekciju. U međuvremenu sam utvrdio da solidan i vrlo istaknut enigmata može biti npr. glup po definiciji, kao što može biti i polupismen, nerazvijen, površan, infantilan, mali itd. Takve više ne bih terao da prave autoportrete, jer širina nije stvar izbora, niti funkcija slike o sebi. Širinu čovek ili ima, ili nema, pa bi zaista bilo nehumano i besmisleno tražiti od bilo kog čoveka uskog formata i malog dometa da podeli sa nama ono što ne poseduje. Zato hoću da istaknem da su se Živković i Bovan, kao karakterni i široki zagonetači, odlično snašli u ulozi ispitanika.

Elem, tada sam - u okviru prve serije - želeo da predstavim devet kolega, i da ja popunim upitnik kao deseti. Taj deseti post je, naravno, pripremljen još na početku, ali nikada nije publikovan jer sam u hodu odustao od zamisli. Evo prilike da i to objavim, s napomenom da se za šest godina nisam bogza koliko promenio, barem u pogledu stavova, interesovanja i ukusa.

I još nešto: iako nisam planirao da se ikada vraćam na to, ukoliko neko sada želi da se predstavi u punoj širini (isključujući one koji su tada pozvani), može da se javi i zatraži upitnik. 

(NE)POZNATE ENIGMATE
LIČNA KARTA

Ime i prezime: Mladen Marković
Datum rođenja: 17. 02. 1984.
Bračno stanje: nepromenljivo
Obrazovanje: nefunkcionalno
Zanimanje: alternativac
Prebivalište: provincija

OSOBINE

Talenti: za nauku i umetnost
Karakter:  težak (ako je za utehu: ko god ima karakter, ima i epitet težak)
Kvaliteti:  hrabar, dosledan, nepotkupljiv
Mane:  sujetan, nepopustljiv, pravdoljubiv
Srećnim me čini: igra
Nervira me: glupost, podlost, nepoštenje itd.
Plaši me:  samo bolest (nema većeg poniženja i opasnijeg neprijatelja)
Stidim se: obično u tuđe ime
Nadam se: samo onome što sam zaslužio
Životna želja: lični šofer  i  luksuzna kamp-prikolica

UKUS

Književno delo: „Rakova obratnica“, „Gavran“
Književnik: Nabokov, Miler, Crnjanski
Slika: „Halucinogeni toreador“
Slikar: Salvador Dali, Mario Maskareli
Film: „Marvinova soba“
Režiser: Luis Bunjuel
Glumac: Marlon Brando, Rade Marković
Glumica: Elizabet Tejlor, Meril Strip
Muzičko delo: „4 godišnja doba“, „Mesečeva sonata“
Kompozitor: Vivaldi, Mocart; Kornelije Kovač
Instrument: gitara, klavir, vokal
Pesma moje mladosti: „Free“
Pevač: Stivi Vonder, Dušan Prelević
Pevačica: Vitni Hjuston, Nada Knežević
Nauka: logika
Sport: boks
Sportista: Muhamed Ali
TV emisija: Kulturni nokaut
Ličnost van kategorije: Jovan Skerlić

INTIMA

Ljubav na prvi pogled...  je kao knjiga na prvoj strani.
Najbolje godine su... neke druge, ove sigurno nisu.
Lepota je... preko potrebna.
Ljudi najčešće precenjuju... svoje sposobnosti. I svoju decu.
Da mi je da sam malo... uticajniji.
Sebi  zameram... autodestrukciju.
Drugi kod mene ne podnose...  vidi: mane.
Uspeh je... vrlo blizak pojmu lutrija. I direktno je povezan sa roditeljima.
Uspeo sam u... nameri da budem samo svoj.
Najdraža nagrada mi je... ona za koju znam da je samo ja mogu dobiti.

NAVIKE

Slobodno vreme: najvredniji deo mog dana.
Godišnji odmor... bih rado proveo na Mediteranu.
Ustajem rano: ne funkcionišem od 7 do 12.
Ležem kasno: ili rano ujutro.
Previše... razmišljam.
Premalo... putujem.

ENIGMATIKA:

Enigmatika je za mene... vid stvaranja.
Dobre strane enigmatike:  oštrenje vijuga.
Loše strane enigmatike: gubljenje vremena.
Ljudi misle da su enigmate... budale.
Zapravo, enigmate su... ima svakakvih.
Omiljena enigmatska vrsta: ukrštene reči.
Omiljeni enigmata: nekoliko njih.
Za 10 godina... ću imati pametnija posla od enigmatike.

1. 2. 2020.

Simetrija za ljubiće

Nekada davno, kada su se ukrštenice sastavljale isključivo manuelno, početnicima se savetovalo da uče zanat uz pomoć simetričnih i ne previše zahtevnih likova. Tako su, recimo, veći deo sadržaja Enigme i Razonode miliona sve do druge polovine sedamdesetih činili nemaštoviti i stereotipni simetrični likovi sa dijagonalnim lancima crnih polja, a zanimljivo je da su na isti način korišćeni i malobrojni asimetrični likovi (jednom sam već pisao o svom otkriću da su saradnici Enigme mogli da šalju samo popunjene isečke iz starih brojeva, tj. ako je neko želeo da sastavi asimetričnu ukrštenicu, morao je da je sklapa po šabonu, kao simetričnu; a to se, naravno, činilo da bi se redakcija osigurala od dodatnog mukotrpnog posla koji se svodi na ucrtavanje novih crnih polja i novo obrojčavanje). 

Iako ja ne pripadam generaciji tj. generacijama enigmata koji su bili primorani da popunjavaju postojeće simetrične mreže, niti je iko ikada od mene tražio simetriju, oduvek sam voleo da osmišljavam takve likove. Mislim da je mazohističko iskustvo koje donosi borba sa zahtevnijim simetričnim likovima potrebno svakom iole ozbiljnom autoru, ako ne zbog nečega drugog - barem da bi umeo da proceni vrednost takvih uradaka. Lako je iskritikovati, ocrniti ili odbaciti neki ambiciozan rad ukoliko procenjivač nema pojma koliko je teško to proizvesti. Među enigmatama postoje vrlo ograničeni ljudi, rigidni, tvrdi, ako hoćete preciznije: tupi, glupi i nerazvijeni, a što je najgore, ima ih i među urednicima. Nekoliko puta sam bio u situaciji da sarađujem sa tom felom, i čak i onda kada u računicu uključimo strogo komercijalne interese (koji su, jašta, svim novinama na prvom mestu), redovno se pojavljuje jedan potpuno nelogičan ostatak, kao posledica razlike između onoga što urednik-kreten ne zna i ne razume, i onoga što autor želi da kaže ili pokaže. Ukratko, bez obzira na to koliko volim simetrične likove, vrlo sam ih retko pravio za novine, i to iz straha da nešto neće biti po meri urednika i da će mi sav trud biti uzaludan. To se, naravno, prevashodno odnosi na teške likove.

Na drugoj strani, jednostavne simetrične ukrštene reči nisam često sastavljao jer sam rano prerastao taj vid enigmatskog izražavanja. Uvek mi je bilo dosadno da ređam kratke reči, a nije me posebno inspirisala ni činjenica da takvi likovi ostavljaju mnogo mogućnosti za poigravanje džombastim skupinama i retkim slovima. Ipak, povremeno se oglašavam nekim srednje teškim i sasvim originalnim simetričnim ukrštenicama, pa i poslednjih godina za Feniks s vremena na vreme pravim takve križaljke, mada ih tamo uopšte nema na redovnom repertoaru (eto, u proslednjem broju je objavljena jedna, i to bez ivičnih i drugih jednoslova i dvoslova, no jedan duhoviti kolega bi rekao: "što će ti to, nisi ti dvoslov, ti si bjelina").

Osvrt koji ovde želim da napravim tiče se kontingenta simetričnih ukrštenica koje sam 2011. pravio za ljubavne romane u izdanju Marketprinta. To nije bio baš klasičan angažman, već izraz moje dobre volje i podrška jednom enigmatskom klubu, no najinteresantniji momenat u priči je da sam ih sastavljao podražavajući Ivicu Mlađenovića! Naime, nisam imao jasnu predstavu o ukrštenim rečima koje se objavljuju u takvoj literaturi, i kada mi je rečeno šta treba da radim - iznenada sam se setio nekadašnjeg časopisa Nada (koji je čitala moja mama) i ljubavnog romana u nastavcima, na čijoj je poslednjoj strani izlazila Arhimova skandinavka. Tu je bilo i slobodnih radova, ali igrom slučaja sam nekada i negde video i zapamtio nekoliko simetričnih, pa mi je taj model delovao najprikladnije. 

Tako su čitateljke ljubića bile u prilici da rešavaju (i) moje sasvim izuzetne skandinavke, možda ne po dometu, ali po stilu svakako: osim za njih, nikada nisam pravio jednostavne i lagane ukrštenice tog tipa. Uz sve navedeno, trudio sam se da i tematski ispratim afinitete i interesovanja uske ciljne grupe (te sam često koristio naslove slavnih ljubića Mir-Jam, Emili Bronte, Danijele Stil... i slične pojmove), a sasvim retko mi je bilo bitno da izvedem kakvu strukturalnu bravuru ili da minimiziram broj crnih polja. Objavljeno je na desetine mojih sastava (simetričnih i asimetričnih), no u arhivi imam samo jedan ljubavni roman, i to sa asimetričnom skandinavkom (nikad nisam preuzeo paket sa primercima koji su bili spremljeni za mene... zapravo, taj za koga sam zagonetao je bio toliko zahvalan da nije mogao ni da mi ih pošalje na kućnu adresu, nego je prosto rekao: dođi i uzmi ako hoćeš). Od zaborava spasavam 8 komada (doduše, u elektronskom rukopisu).