30. 6. 2018.

Pre 15 godina

Godinama sam aktivno tražio svesku sa ukrštenicama koje sam rekreativno i ne baš često sastavljao tokom 2003, a nigde je nije bilo. Posebno me zanimao jedan tematski sastav za koji sam verovao da je izuzetan. Naime, u to doba je bila popularna serija "Čari" (eng. Charmed), i kad je Shannen Doherty otišla, a na njeno mesto došla Rose McGowan, sve skupa sam ih "opevao", valjda pod sugestijom one Patrnogićeve ukrštenice sa učaurenim Titanikom (OVDE). Tako sam, barem za svoju dušu, napravio reprizu kombinacije koja me je nekoliko godina ranije impresionirala, ali je nisam opisao, niti sam je kome poslao. Samo sam je uredno prepisao... ali posle nekog vremena nisam mogao da se setim gde (jer treba imati u vidu da celog života oko sebe imam milijardu "aktuelnih" papira, svezaka, blokova, rokovnika, knjiga, novina, časopisa itd.) I, eto, ta ukrštenica je 15 godina živela u mom sećanju... a sećanje kao sećanje ima tendenciju da se deformiše, naročito ako je obojeno posebnim emocijama. Zato sam donedavno mislio da je to (bio) super sastav, jedan od najboljih koje sam u životu napravio, i žalio što sam ga izgubio.

Sasvim nenadano, pre nekoliko dana sam pronašao svoj izgubljeni biser... i bio, najblaže rečeno,  razočaran. Ništa naročito, prilično naivna ukrštenica... ali svakako interesantna, te sam odlučio da  je opišem i prezentujem. Napomena: iako transkripcije nisu najtačnije, nisam ništa dirao (u Huperu su tako prenošena imena/prezimena ovih glumica). 


27. 6. 2018.

Folk enigmatika (4): 30 turbo godina

Iako enigmatski blog nije adekvatno mesto za besede o turbo-folk fenomenima, s vremena na vreme se osvrnem na neku istaknutu ličnost ili pojavu iz tog miljea, budući da enigmatika nije imuna na medijski eksponirane i popularne face, ma kakve one bile. Kakva je tačno ova o kojoj danas govorim, nije jednostavno reći, jer se sa promenom vizure njen lik i delo drastično menjaju. Hronološki, ona je poslednja jugoslovenska estradna zvezda, kulturološki: novokomponovani kič-fenomen i izrazita predstavnica turbo-folk potkulture, socio-demografski: seljanka u gradu, udovica zloglasnog kriminalca, sopstvenica sumnjivo stečenog kapitala, osuđivana prestupnica i majka dvoje punoletne dece, a medijski: balkanska zvezda, heroina naših dana, folk-diva i srpska majka (šta god to značilo).



Svetlana-Ceca Ražnatović, rođena Veličković, ove godine proslavlja jubilej: 30 godina na estradi. I s obzirom na to da je malo kome sa ovih prostora ostao nepoznat neki detalj iz te trodecenijske karijere, neću podrobno nabrajati njene uspehe i poraze, već ću se zadržati na uticaju koji taj lik ima u jednom društvu bez sistema vrednosti (i okolnim sličnim društvima). A to znači da ćemo se baviti paradoksima koji su naizgled naivni i bezazleni, a u biti vrlo ozbiljni i zloćudni.

Ona je jedna od retkih popularnih ličnosti kod koje je asimetrija tako velika i očigledna da se može reći da su "javna Ceca" i "privatna Ceca" dve sasvim različite osobe. Ova prva se srdačno kezi, odmereno govori o svemu, trudi se da deluje prizemno, neretko ističe koliko je skromna, emotivna i saosećajna, uzda se u božju pravdu, ne zna ništa ni o politici, ni o mafiji, i svima želi sve najlepše. Ova druga je daleko živopisnija: ambiciozna ako ne više, onda bar koliko i Arkan, vlasnica tzv. svinjskog karaktera, lukava kao stepska lisica i grabežljiva kao prugasta hijena. Ono što ih povezuje je arhiprimitivni, krajnje materijalistički pogled na svet i život, pa tako i osoba A i osoba B redovno demonstriraju isto odsustvo elementarnog obrazovanja (ako ne promaši 5-6 padeža u toku jednog intervjua, javlja se sumnja da je angažovala dvojnicu) i kritičnosti  (za sve dobro što joj se u životu desilo zahvaljuje sreći, bogu, talentu, vrednom radu, i naravno svojim srceparajućim pesmama, a za sve loše krivi one koji joj zavide i na pravdi boga mrze njenog pokojnog supruga - junaka i filantropa), te su uvek i svuda u prvom planu gola površina i ispeglana, ulepšana i neurotično hiperbolisana slika o sebi (po logici: ja imam najveću kuću i najveće silikonske sise = ja sam najveća).


U ovoj priči je, zapravo, najčudnije to što njeni poštovaoci uglavnom znaju za tu asimetriju. I ne samo da im ne smeta, već sa divljenjem prihvataju i pravu Cecu, i njenu javnu personu! Istina, ta muzika kojom se bavi nije namenjena inteligentnim ljudima, pa je razumljivo što jedan deo mase slepo prihvata svoju raspevanu ljubimicu u celosti, ali je njena publika suviše brojna da bi se bez zabrinutosti moglo zaključiti da je narod u Srbiji (i šire, na Balkanu) baš toliko površan i moralno devijantan. Da budemo načisto, Ceca nije pevačica koja se samo sluša: na njene koncerte idu mlade osobe koje je obožavaju i podražavaju.

Tužno je i ružno što postoji na hiljade devojčica i devojaka koje žele da imaju napumpane usne kao prostitutke iz Amsterdama tj. kao Ceca, sise kao porno-dive tj. kao Ceca, dva broja veće titanijumske zube kao Ceca, muža kao što je (bio) njen, sav taj novac i moćne prijatelje iz podzemlja i/li politike... To je ono što fascinira obožavaoce, pesme su samo sporedni deo fascinacije. Nažalost, te devojke neće izrasti u srećne osobe, jer ako su u Ceci našle uzora to znači da ga nemaju u kući, a ako nisu imale roditelje koji bi im usadili neke druge ljudske vrednosti, svakako su u problemu. Ona im svojim javnim delovanjem samo pomaže da postanu sponzoruše, starlete, pevaljke ili barem lokalne droce (plastično: onaj ko se divi npr. lopovu u skupom odelu, i sam želi takvo odelo). Zato nije prijatno videti svu tu nesrećnu srpsku decu koja upijaju njenu filozofiju i teže nečemu što što je u samoj suštini karikaturalno i preispoljno. Još gore, mnoga bivša deca su već usvojila "vrednosti" koje su ona i Arkan propagirali kao medijski najeksponiraniji srpski par, i sada su to roditelji koji svojoj deci prenose kodeks devedesetih, pa ako njihova junakinja potraje još 10-15 godina, obožavaće je i unuci. I svi će oni blagonaklono gledati na sticanje i isticanje po svaku cenu, gaženje preko leševa, na zakone džungle, na laž, prevaru, neukus, i ko zna šta još. To su već sada porodične vrednosti mnogih Srba.

A kad smo kod Srba, evo novog paradoksa: status velike zvezde, Ceca je stekla tek sa prezimenom Ražnatović, ulizujući se ostrašćenom narodu, i to istom onom narodu od kojeg je samo dve godine ranije odbačena i etiketirana kao - moraću da citiram - "muslimanska kurva". Naime, 1991. godine, kao tek punoletna devojka, pobegla je iz roditeljske kuće u Švajcarsku, i to pravo u naručje izvesnog restoratera i bivšeg fudbalera Hare Samardžića. To što je izabranik bio oženjen i što ga je supruga Anka javno podsećala na sina Danijela ne bi mnogo potreslo Cecinu publiku (naročito ne ratnike koji su masturbirali na njene vesele sise) - da uz sve to nije bio i musliman! I tako: prvo su je omrzli četnici, pa balije, pa svi ostali, i kad se, sirota, sa onim olinjanim zulufima i uz silnu halabuku vratila na scenu 1993. godine, imala je 40 kila i izgledala kao podgrejani leš. Sva izmrcvarena, spas je pronašla u podzemlju - i, sledstveno, počela da srbuje. Kačila je oko vrata kajle sa pravoslavnim krstačama, davala ludačke izjave tipa "umreću za ovom zemljom", i vatreno promovisala Stranku srpskog jedinstva, trčeći za Arkanom (i on je bio pomalo oženjen, ali to nije ni bitno... bar je bio Srbin). I tako... Devojka koja se pre punoletstva proslavila štos-pesmicama i golotinjom, izgradila imidž raskalašne tinejdžerke i tokom tzv. bratoubilačkog rata pevala u kafani jednog muslimana - začas se transformisala iz ljutite dizelašice u pravovernu srpsku ženu koja zagovara patrijarhalne vrednosti, brak, materinstvo, treće dete... i, jašta, o svom duplo starijem mužu sa reputacijom (i dosijeom) Al Kaponea ekstatično govori kao o Milošu Obiliću.

Ukratko, od Cece Veličković je 1995. godine ostao samo glas (nažalost, ne može se reći: i sise, jer su se dotle nepovratno istopile sa masnim naslagama iz rane mladosti, i tek je nekoliko godina kasnije kupila jedne). Cecu Ražnatović je iskreirao Arkan, koristeći od sirovina glas, nekoliko hitova i imidž erotskog modelaOn je osmislio tu sofisticiranu prostakušu koja nosi haljine iz Rima i Pariza, našminkana je kao Naomi Kembel, ali i dalje izgovara i ispevava samoglasnike kao brkata baba iz Žitorađe i ne ume da sastavi gramatički ispravnu prosto-proširenu rečenicu. I skoro svi megalomanski uspesi koje je do njegove smrti postigla, jesu Arkanovi plenovi: srpski mediji su je tretirali kao kraljicu, veličali je i pisali hvalospevne feljtone o njoj, kad se porodila, slikali su je kao Madonu, pobeđivala je i kad se nije takmičila, imala je hitove pre nego što ih snimi, rasprodate tiraže pre izdavanja... i naivno je treptala onim nervoznim, azijatskim očima dok je bos sve kontrolisao. Treptala i pevala, polugola, istrćena, ispršena, ponosna i nedodirljiva.

Moderna turbo-folk bajka je trajala dok đavo nije došao po svoje, a onda je u novom milenijumu sama morala da nastavi ono što je započeo njen nastradali pigmalion. I premda je Arkanov ubica imao milosti prema njoj (za razliku od njene venčane kume Maje Pavić, koja je likvidirana sa svojim žestokim momkom Ćentom i pre nego što je stigla da se uda), udovištvo joj je donelo velike udarce. Kompenzovala ih je grandioznim koncertima i materinstvom (valjda se u te svrhe simbolično pretvorila u boginju plodnosti, furajući razdrljene silikonske sise poput Vilendorfske Venere), a što je imala više putera na glavi - to je bila interesantnija publici. Sve su oči bile uprte u nju i kad je uhapšena, i kad je oslobođena, i kad se nagodila sa državom po principu: "ukrala sam 4, vraćam milion i po"... i kad je ćutala, i kad je lupetala, i kad je pevala - publicitet joj je bio zagarantovan. Paradoksalno, u očima plitkoumne publike, ona je posle svega žrtva, hrabra borkinja i heroina, plemenita i nežna dušica u kandžama zveri i, naravno, estradna umetnica dostojna svakog poštovanja.

Nije lako utvrditi koji postotak Cece nacionale otpada na muziku. U najopštijem smislu, ona nije rđava pevačica, nikada to nije ni bila, ali je diskutabilno da li bi sa tim svojim prljavim glasićem, južnjačkom ornamentikom i mazohističkim pesmicama opstala na vrhu estradne piramide duže od nekoliko godina... a, eto, opstala je celih 30. Lakše je utvrditi koliki je Arkanov udeo u njenom etabliranju, jer kad joj se oduzme prezime i sve što je sa njim dobila (i izgubila), ostaje samo jedna simpatična seljančica, gladna moći i luksuza, spremna na sve i večno željna dokazivanja u stilu: "neka celo selo vidi da sam ja najbolja". Kao takva, ne može se meriti sa prirodno nastalim, samoniklim estradnim superstarovima poput Zdravka Čolića ili Lepe Brene, čak ni sa svojom rivalkom iz devedesetih Draganom Mirković - jer je Ceca Ražnatović mnogo više Ražnatović nego Ceca. Zato je i njen jubilej neka vrsta godišnjeg pomena jalovim  nadama i pustim željama da će i zemlja u kojoj je ona nacionalna zvezda jednom biti deo sveta.

*Zahvaljujem G. L. na ustupljenim naslovnim stranama enigmatskih časopisa. 

23. 6. 2018.

Kviz (17): Mihnen '74

Dok sa manje ili više optimizma pratimo aktuelno (21.) Svetsko prvenstvo u fudbalu, možemo se podsetiti legendarne jugoslovenske reprezentacije iz 1974. godine. Pronašao sam na mreži naslovnu stranu albuma sa samolepljivim sličicama "Minhen '74 u karikaturi" autora Pavla-Paje Stankovića, i vaš zadatak je da identifikujete ovih 18 nezaboravnih i zaboravljenih lica. 

Uzgred, Plavi su tada u konačnom plasmanu bili sedmi, a zabeležili su i jedan neobičan rekord: potukli su reprezentaciju Zaira sa rezultatom 9:0! Na toj utakmici, tri gola je postigao princ sa Neretve na karikaturi broj 17, a po jedan asovi označeni brojevima 1, 3, 6, 11, 13 i 18. Tokom Mundijala, zabodena su još samo 3 gola: jedan je delo levog krila na karikaturi 1 (protiv Švedske), a dva je izvojevao napadač na karikaturi 16 (protiv Poljske i Škotske). Od učesnika, grupnoj karikaturi nedostaju: Dražen Mužinić, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Danilo Popivoda i Rizah Mešković.



21. 6. 2018.

Viško i Gero

Nekada su karikaturisti vrlo teško stizali do tiražnih novina, a pogledajte mene - srećnika: prve dve koje sam poslao Feniksu su odmah objavljene. :) Ako sam zaboravio da se pohvalim, to se prvi put desilo 1996. godine u Huperu (imao sam 12 godina; broj nisam sačuvao, ali pamtim da je na naslovnoj strani bila Šeron Stoun), a onda do 2013. nisam ni pokušavao da se bilo gde oglasim. Jednoga dana mi je sinulo da bih mogao da ilustrujem sopstvene ukrštenice, i tako sam objavio seriju karikatura u jednom trulom enigmatskom listu, nasledniku Hupera (citirao sam nekoliko komada OVDE). 

Ukratko, objavio sam svega dvadesetak karikatura u životu - jer sam toliko i poslao (odličan skor za CV :P). Uz to, iako se novinska portretna karikatura na našim prostorima neguje mnogo duže od enigmatike, interesantno je da se nijedan renomirani karikaturista nikada nije bavio enigmatikom, niti je neki poznati enigmata crtao karikature (poslednjih dana sam istraživao, i izgleda da je ta pojava retka i na planetarnom nivou... pa, probajte da ne budete ponosni na mene :P). 

Elem, lukavo sam se dosetio da za početak nacrtam Feniksove karikaturiste Marija Viškovića -Viška iz Labina i Miroslava Gerenčera - Geru iz Osijeka, računajući da mi redakcijski nepotizam povećava šanse za objavljivanje :P. Ne, bez šale, ovako sam razmišljao: oni crtaju sve redom, a njih niko ne zarezuje, i hoću malo da ih potapšem po ramenu zumirajući im lica. :) Takođe, verujem da im je drago što su se (napokon) pojavili u skandinavkama, tamo gde se obično smeškaju popularniji umetnici i javne ličnosti. 

Nažalost, nikada ih nisam video u 3D, niti sam imao reprezentativne fotografije na raspolaganju. Zato sam koristio drevnu japansku metodu KII (kako ispadne-ispadne). :) Viška sam skinuo iz cuga (ima plastičnije i oštrije crte, a i nabasao sam na bolju sliku), dok sam se sa Gerinim likom mučio bar tri puta više, pa ipak nisam postigao šta sam želeo (ljude sa mekim i nežnim crtama lica oduvek otežano "lovim", a u njegovom slučaju mi problem pravi i to što ga je - kažu slike - pozno doba dosta promenilo). 

U svakom slučaju, ovim gestom sam hteo da istaknem koliko cenim njihov rad (tačnije: koliko cenim sve dobre karikaturiste). Hronološki posmatrano, ja se duže bavim karikaturom nego enigmatikom (što će reći: duže volim ovo prvo), a to što sam zatrokirao na amaterskom nivou je samo razlog više da pružam podršku pravim majstorima. 

Feniks 612 - autor: M. Marković
Feniks 612 - autor: M. Marković

20. 6. 2018.

Autokarikatura

Možda niste znali da karikaturisti najviše vole da crtaju sami sebe. Kao student, i ja sam vitoperio sopstveni lik, a premda su te autokarikature godinama visile na panou od stiropora (gde sam kačio aktuelne i zanimljive beleške i druge stvari), izgleda da sam ih izgubio u nekoj selidbi. I zato sam odlučio da se opet iskarikiram, valjda na malo zreliji način, budući da sam se u 35. godini spontano vratio portretnoj karikaturi (s nevelikim ambicijama, to treba reći, jer sam sasvim svestan da mi je sada kasno da se trkam sa najboljima... uostalom, važno je imati sopstveni izraz, ni Paja Stanković nije bio vrhunski crtač). 

I kako sam jednom već rekao: u mojoj glavi portretna karikatura savršeno prianja uz ukrštene reči (zapravo, ne znam da li postoji opravdanija primena), i zato svoju novu autokarikaturu prezentujem kao ilustraciju za skandinavku koju sam pre nekoliko godina dobio za rođendan od Rešada Besničanina (a verovali ili ne, iako sam osvedočeno samoljubiv, nikada nisam napravio ukrštenicu posvećenu sebi). 

autor skandinavke: R. Besničanin (2015), autor karikature: M. Marković (2018)
Edit: Dobio sam i specijalnu etimološku imenarku od Marka Mihaljevića (u junu 2014). Tu se moja autokarikatura još bolje uklapa (čak i bukvalno - upala je u izrez bez opsecanjakao da sam merio :D).

autor imenarke: Marko Mihaljević
Edit 2: varijanta a la Predrag Raos (za Nedjeljka):




12. 6. 2018.

Rekordčić (2012)

U periodu 2011-2012, napravio sam oko 60 skandinavki na mini-formatu 13 x 10 za staru Alo razbibrigu (sa izrezom za sliku 3 x 4 gore desno ili gore levo i 2 tematska pojma, obično naručena). Izvodio sam raznorazne egzibicije, i između ostalog, minimizirao crna polja. Objavljeno je više komada sa 8 cp (dijagonalno poređanih, 4 + 4), a sklopio sam i jednu sa 7 (PDR = 6). To je bio moj rekord na tom formatu (i u tim novinama, jer ostali koji su potpisivali male skandinavke nisu imali sklonosti ka kerefekama). 



10. 6. 2018.

4 asa

Danas sam bio dobre volje i realizovao jednu staru ideju: ilustrovao sam jedan par svojih skandinavki za Feniks, što će reći smislio temu, ukrižao pojmove, a onda nacrtao i grafički obradio 4 karikature. Sve to tek nameravam da pošaljem, i kad bude objavljeno (napomena: zasad ne naplaćujem crteže :P) citiraću te strane. Ali, pre nego što se to dogodi, evo kviz pitanja: pokušajte da prepoznate ove muzičare i da otkrijete šta ih povezuje (osim muzike). Mala pomoć: sve ilustracije podržavaju temu.

6. 6. 2018.

Letnji Neveni

U majskim brojevima malog i velikog Nevena objavljeno je 12 enigmatskih priloga na 4 strane (2 + 2). Veoma sam ponosan na tu saradnju: pre svega, dobio sam priliku da se enigmatski obratim najmlađima (i to ne bilo gde, već u listu koji reprezentuje kulturnu baštinu i zauzima počasno mesto u kolektivnom sećanju), a uz to, ta prilika je u potpunom skladu sa mojim enigmatskim zamislima i principima. 

U aktuelnim, letnjim brojevima (tj. trobrojima) enigmatski prilozi su rasprostrti na čak 12 strana. Pored mene (sa funkcijama: autor, urednik, tehnički urednik i dizajner), učestvovali su: Slavko Bovan, Dragiša Cetić, Dejan Minić i Nedjeljko Nedić (u narednom, septembarskom broju će im se pridružiti Dinko Knežević). Zahvaljujem kolegama na pomoći (uz nadu da neće odustati).

Časopisi se mogu nabaviti na uobičajenim prodajnim mestima širom zemlje (preporučujem, i podsećam: Mali Neven je namenjen mlađim, a Neven starijim osnovcima). U reklamne svrhe, predstavljam dve enigmatske strane.

Mali Neven, jun-jul-avgust 2018
Neven, jun-jul-avgust 2018