31. 10. 2013.

Škorpionova bronza

Autora današnje ukrštenice sam već predstavio: on je pripadnik srpskog enigmatskog krema, jedan od najambicioznijih i najboljih sastavljača ukrštenih reči i drugih mrežastih zagonetaka, i neko ko iznad svega voli izazove. Naravno, reč je o Sretenu Periću.

Neću da govorim o njegovom stilu, osobenostima i umeću, jer sam u jednom od prethodnih postova već izneo svoja zapažanja, i nemam ništa posebno da dodam ili oduzmem. Vi, pretpostavljam, odavno znate koliko Sreten može, a i ako postoje posetioci bloga koji nisu upoznati sa njegovim dometima - evo prilike da zavire u njegovu arhivu i otkriju jedan mladalački uspeh našeg Persa.

Sreten se javio onoga dana kada sam predstavio rad "mladog i neafirmisanog" Besničanina, sa konkursa MINOS - BORBA ZA KVALITET, jer se setio da je i on učestvovao. Zapravo, moram javno da kažem jednu važnu stvar: omalovažavajući jedan konkurs na kojem Rešad nije pobedio, nisam želeo da osporim Sretenovu pobedu. Štaviše, garantujem da je on sve svoje nagrade i te kako zaslužio, a i bez moje garancije - svi koji se bave ovom tematikom, dobro znaju šta je istina. 

Dakle, predstavljam sjajnu Perićevu ukrštenicu sa pomenutog "Enigminog" konkursa, koja je 1990. osvojila bronzanu medalju. Komentar žirija je glasio: "Vrlina rada je efektna belina 8 x 7 sa neočekivanim rešenjima (MEĐUETAPA, NOVOROĐENČAD, ALTRUIZAM, MILE ISAKOVIĆ). Nedostaci su karakteristični za sastavljanje ukrštenih reči tehnikom kvadrata (raspored crnih polja). Visok tehnički nivo sastavljača." Sreten kaže da je ovo njegova prva velika belina i jedan od najdražih radova.

Objavljeno u "Enigmi" br. 1787, 06. 11. 1990. godine.

Pdf OVDE.

30. 10. 2013.

Ukrštenica starog Stanislava

Možda autor ove ukrštenice ne bi bio prezadovoljan mojim izborom, s obzirom na to da je tokom svoje višedecenijske enigmatske karijere objavio bezbroj vrhunskih sastava, ali pošto nisam u mogućnosti da od zaborava otrgnem ono što niti sam video, niti mogu da vidim - odlučio sam da predstavim jedan od njegovih običnih, prosečnih, komercijalnih radova, sa kojima sam se upoznao zahvaljujući neočekivanom poklonu u vidu četrdesetak brojeva časopisa "Vjesnikov kviz", iz perioda 1972 - 1980. godine. 

Hajrudin Hodžić, enigmata koji dobro pamti Stanislava Železnika i njegov rad, opisuje svog starijeg kolegu kao autora koji je uspevao da postigne takav sklad - da mu se činilo kako su upotrebljeni pojmovi izmišljeni baš zbog njegovih ukrštenica! Pri tom, fascinantan je podatak da Železnik uopšte nije bunario po rečnicima i enciklopedijama, tražeći građu za svoje kombinacije ili pokušavajući da ih spasi - već je čitavog života koristio džepno izdanje Klaića, i to je bila sva njegova literatura. To, pretpostavljam, nije bilo uobičajeno (a nije ni danas), ali je stari enigmatski maestro očigledno bio vlasnik vrlo preciznog i praktičnog matematičkog uma, pa je većinu sastava koje sam ja video podređivao imaginarnom rešavaču, koji ne zna mnogo - a može mnogo da nauči.  

Pred vama je baš takva ukrštenica: primerena svakome. Možda nije za reprezentaciju, možda nije ni po ukusu sitničara, možda čak ni objektivno ne predstavlja Železnika u pravom svetlu, ali to ne znači da ne pripada grupi "magičnih radova". U njoj, recimo, vrlo jasno možete da vidite odlike kasnog stila autora: spontane, dijagonalne beline, ležernost, neopterećenost formom, neopterećenost stečenim ugledom. Zapravo, gospoda iz "Vjesnikovog kviza" je bila toliko nonšalantna u svom odnosu prema formi, da u svakom broju možete pronaći pregršt ukrštenica sa 10, 13, 15 vezanih crnih polja, i bez obzira na to što ti lanci često izoluju sporedne delove likova ili sasvim razdvajaju uspešne od manje uspešnih kombinacija - vrlo retko možete videti ukrštenicu koju ne vredi rešavati. Bilo je i ambicioznih radova, pa u nekim brojevima možete zapaziti rubne "moleraje", velike četvrtaste beline, maksimalno redukovan broj crnih polja itd. - ali, mom ukusu zaista više odgovaraju majstori koji na nešto diskretniji način demonstiraju svoje majstorstvo. Zato će ovde do kraja decembra sigurno opet biti mesta za Železnika. 

Objavljeno u "Vjesnikovom kvizu" br. 104 (11. II 1976. godine).


Pdf OVDE.

29. 10. 2013.

Ukrštenica stara 6 decenija

Raritetna ukrštenica (tačnije: križaljka) koju predstavljam, nastala je pre 59 godina, i objavljena u "Džepnoj križaljci", jednom od najpopularnijih i najboljih jugoslovenskih enigmatskih časopisa svih vremena. Prvi broj tog nedeljnika (budimo politički korektni: tjednika), izašao je 1952. godine, nepunih godinu dana posle prvog broja "Enigme". Mnogima je ostao u sećanju po negovanju visokog standarda i insistiranju na što većem kvalitetu, a nama, koji smo rođeni tek nakon poslednjeg broja (1977. godine), "Džepna križaljka" je poznata uglavnom iz lepih, možda pomalo idealizovanih priča, kao etalon vrhunskog enigmatskog časopisa. 

U ovom listu su svoje klasične (simetrične i asimetrične) križaljke objavljivali neki od najboljih enigmatskih autora toga doba: Lipanović, Kurpes, Kušić i Železnik (čija je ukrštenica iz 1964. godine predstavljena OVDE), a s vremena na vreme su se pojavljivali i sasvim nepoznati ljudi, čiji su radovi pobuđivali pažnju, a koji su veoma brzo napuštali svet enigmatike. Jedan od njih je i Juraj Hraste (1928 - 2010), riječki erudita, doktor stomatologije, specijalista pedodoncije i socijalne medicine, u čijoj zvaničnoj biografiji čak ne piše da se je ikada bavio zagonetaštvom (navedeno je da ga je zanimala nauka, umetnost, istorija, da je pevao u horu itd).

Treba znati da je bilo veoma teško objaviti sastav u "Džepnoj križaljci". Međutim, Juraj očigledno nije bio suviše zainteresovan za zagonetke, i podaci iz njegove karijere upućuju na zaključak da se je kasnije posvetio nekim mnogo ozbiljnijim oblastima. Ipak, njegove kolege i savremenici ga nisu zaboravili ni 25 godina posle "izleta", te je njegov rad citiran u Vremeplovu "Vjesnikovog kviza", kao uzorna križaljka.

Videćete da kombinacija počiva na 6 izvedenih imenica (uz pomoć sufiksa -ost), što bi danas mnogi urednici smatrali nedostatkom, ali je Marijan Kancelarić valjda bio manje pametan ili obrazovan od naših duduka, pa je svojim saradnicima dozvoljavao i takve "budalaštine". Takođe, verovatno su i urednici "Vjesnikovog kviza" bili mnogo manje stručni od današnjih enigmo-električara i bogougodnih tirana, pa su taj isti rad reprizno objavili posle x godina. No, vremena se menjaju, dolaze sve gora i gora, a sa njima sve gori i gori urednici, i tu više nema pomoći... Šta se još može reći o Jurajevoj križaljci? Lepa je, opuštajuća, pismena, rešiva, na par mesta veoma interesantna (ako nekome smeta ovaj lanac od 9 crnih polja, možebiti da je pametniji od Juraja). Sasvim dovoljno za ono vreme, ali i za drugu reprizu. 

Pdf OVDE.

28. 10. 2013.

Rešadovo zlato

O Rešadu Besničaninu već sve znamo. Posle svih predstavljenih radova i napisanih apoteoza, zaista ne bi imalo smisla navoditi podatke iz njegove enigmatske karijere, tražiti njegovo mesto na skali, nabrajati uspehe, rekorde, novitete... Takođe, verujem da ste svi već uvideli da je on moj najdraži kolega, jedan od mojih uzora iz detinjstva, nezamenljiv konsultant, i - pre svega - dobar drug. Neću ga hvaliti, jer sa ove pozicije sve pohvale mogu delovati subjektivno, ali moram da naglasim jednu stvar: ubeđen sam da nijedan srpski enigmata ne može da se poredi sa njim. Šta to znači? Pa, ono što je Meša Selimović u našoj književnosti - to je Rešad u našoj enigmatici. I u jednoj, i u drugoj oblasti ima mnogo dobrih, vrsnih, vrhunskih stvaralaca, ali je samo jedan Meša, i samo jedan Rešad. 

Kad sam bio mali, zamišljao sam ga kao namrgođenog grmalja sa ogromnim brkovima, i verovao da je strog i nepristupačan. Zapravo, fascinirala me je činjenica da neko od običnih ukrštenih reči, takoreći ni za kakve pare, pravi umetnička dela i objavljuje ih u jeftinim novinama. Mislio sam da taj neko mora biti malo uvrnut, čim tako ozbiljno pristupa nečemu što je sasvim marginalno. Međutim, Rešad nema brkove. Nije ni namrgođen, ni nepristupačan, ni uvrnut. On je, u stvari, jedan potpuno običan čovek sa jednim potpuno neobičnim darom. Taj dar, kao i svaki drugi, ima koren u velikoj ljubavi, s tim što enigmatiku malo ko može voleti kao on. Enigmate stvaraju na mnogo načina: glavom, bez glave, kompjuterskim programima, uz pomoć raznih pomagala, uz pomoć štapa i kanapa (...), i u tehničkom smislu ti sastavi mogu biti veoma kvalitetni, laicima čak mogu izgledati sjajno, izvanredno... ali, ne. To su radovi bez duše, i iskusniji rešavači to vrlo jasno mogu da vide. U stvari: da osete. Zato oni vole Rešada, a zato ga volimo i svi mi: on radi srcem (za neupućene: srce je jedan prevaziđeni organ, koji 90 % enigmata uopšte ne poseduje).

Pred vama su 3 prvonagrađene ukrštenice sa "Enigminog" konkursa MINOS - BORBA ZA KVALITET. Klasična ukrštenica 1 (prvi pojam: Eros Ramacoti) objavljena je u "Enigmi" br. 1784, 16. 10. 1990. godine, a komentar žirija je glasio: "Rad ima mali broj crnih polja i veliku prohodnost. Reči su prepoznatljive, a njihova upotreba ukazuje na visok tehnički nivo sastavljača. Pojedina čvorišta u liku odlikuju se duhovitim rešenjima (neelastičnost, Azurna obala i dr.)."

Rešad kaže:

"Sećam se da sam sastavljanje počeo od gornjeg levog ugla, upisavši pojam "ustavotvorna skupština". Splet okolnosti je doveo do velike prohodnosti baš u tom delu ukrštenice (razbacana polja), a kako sam rad sa uživanjem privodio kraju, trudio sam se da i ostala crna polja budu dobro raspoređena, i da ih nema u skupinama (bilans: na 2 mesta po 3 i na 6 mesta po 2). Inače, tipovao sam na ovu drugu, sa Kamenitim vratima (koja je već predstavljena OVDE), ali je žiri očigledno mislio drugačije. Naravno, ni na kraju pameti mi nije bilo da ću da osvojim i prvo i drugo mesto, a i poslao sam samo te dve (dok su drugi, pretpostavljam, slali više). 

Iste godine i skandinavka sa Monikom Seleš (objavljena u "Enigmi" br. 1790, 27. 11. 1990. godine) osvaja prvo mesto (samo sam nju poslao), pa mi je na kraju bilo i pomalo neprijatno. Sećam se da su tada učestvovali svi renomirani jugoslovenski sastavljači (sem Kurpesa i Bokija): Gložanski, Perić, SpasojevićCvetkovićKujundžić, Dokić, Delić, Bažik..."

Klasična ukrštenica 2 (prvi pojam: Arapsko more) nagrađena je zlatom na istom konkursu 1992. godine (objavljena u "Enigmi" br. 1862, 14. 04. 1992.), a odlikuje je veoma mali broj crnih polja: svega 40. Iste godine je Rešadova skandinavka sa Minimaksom (predstavljena OVDE) takođe osvojila zlatnu medalju. 




Pdf OVDE.

27. 10. 2013.

Jubilej Arvidasa Veljića

Enigmatski velemajstor Zoran Radisavljević, autor ukrštenica koje možete pronaći na kraju posta, ovih dana proslavlja veoma neobičan jubilej: 30 godina od prvog trijumfa na enigmatskom takmičenju! Taj podatak, sam po sebi, nije previše ekskluzivan, ali ako se tome doda činjenica da je ovaj enigmatski poslenik tokom prethodnih 30 godina sakupio bezbroj pehara, priznanja i nagrada - postaje sasvim jasno zbog čega već treći put gostuje na ovom blogu (opsežan izveštaj o svim uspesima možete pročitati OVDE). Za stvaraoce njegovog kalibra u mojim postovima uvek ima mesta, a pretpostavljam da i posetioci vole proizvode iz njegove radionice, što znači da smo danas gotovo svi zadovoljni: ja - zato što predstavljam vrsne radove, vi - zato što možete da uživate u njima, i on - zato što slavimo sa njim.

Moram da kažem da mene stvarno ne fasciniraju enigmatske nagrade same po sebi, ali veoma cenim postignuća tog tipa - ukoliko sam ubeđen da su zaslužena. Međutim, čak i kada Zoran ne bi imao sve te nagrade - a kada bi radio tako kako radi - jednako bih cenio njegove tvorevine. Na njegovu sreću, ima vrlo izražen takmičarski duh (štaviše, možda je i u tome bez premca), pa posle 3 decenije samopregornog enigmatskog rada, pored tapšanja, ima i vrlo opipljive rezultate.

Radisavljević nije ukršteničar. On je kralj sitnih zagonetki, ali je utoliko vredniji svaki njegov mrežasti podvig. Mene daleko više oduševljavaju vrhunske ukrštenice koje potpisuju autori širokog dijapazona, od sastava profilisanih, usko specijalizovanih enigmata. Recimo, ja premećem slova samo uzgred, i vrlo sam ponosan kada uspem da napravim anagram koji je visokokvalitetan - jer znam da, posmatrano dugoročno, nisam bio dovoljno posvećen toj oblasti. Od toga polazim i kada procenjujem ukrštenice onih koji nisu zadojeni Vinovim pronalaskom, kao ja, te najmanja očekivanja imam od autora za koje znam da mnogo više vole nešto drugo. Ipak, kada je reč o Arvidasu Veljiću - iz kog god ugla da posmatrate njegove kreacije, kakve god aršine da primenite - bićete zadovoljni.

Prva ukrštenica (Neron) je sjajno osmišljena i još bolje realizovana: kao što smo ranije videli, Zoran voli moleraje, s tim što se skoro uvek trudi da ih "obogati" četvrtastim proširenjima. Radovi ovog tipa sa Zoranovim potpisom često dokazuju da za dobar sastav nije neophodno satanizovanje monotonije, ukoliko je sastavljač dovoljno spretan i maštovit.

Drugu ukrštenicu ste možda videli u jednom listu, ali malo osakaćenu. U ovoj (integralnoj) verziji treba primetiti lepu belinu sa 3 tematska pojma, dosta dobro proširenu, i "spašenu" ređe korišćenim, ali jamačno postojećim pojmom metalantropizam




Pdf  OVDE.

25. 10. 2013.

Ukrštenica Dragana Lojanice

Još jedan predstavnik stare škole, čijim radom danas želim da se pozabavim, jeste Dragan Lojanica.

On je jedan od najviđenijih aktuelnih enigmatskih poslenika, iako je umerenjak po opredeljenju. Ne drži mnogo do forme, ne pokušava da prevaziđe samog sebe, ne takmiči se. Radi na starinski, klasičan način, vodeći računa o sadržaju svojih sastava, o poštovanju jezičkih normi, o negovanju sopstvenog jezika i, pre svega, o rešavaču. Možda u njegovim radovima nema senzacija, ali su oni uvek pažljivo sastavljeni, još pažljivije opisani, te neretko, kao takvi, visoko kvalitetni.

Lojanica, kao ukršteničar koji već više od 50 godina gradi svoj stil (iako mu je aktivni staž nešto kraći), svojim sastavima često sprovodi neku vrstu tihe borbe protiv modernih, ali preforsiranih enigmatskih „pronalazaka“, poput ogromnih belina koje su same sebi svrha, i koje obično sadrže veliki broj stranih, nikome potrebnih, reči, a pri tom formiraju gomilu dvoslovnih pojmova svuda okolo. U ukrštenicama koje on potpisuje to ne možete često videti, ali možete primetiti vrlo specifičan balans, uz sasvim malu primesu vratolomija. Dakle, on voli sastave koji su u svakom smislu celoviti, dovršeni i obrađeni.

Ukoliko ne reši da se drži šablona sa kvadratom 6 x 6, Dragan najradije pravi ukrštenice sa „malim molerajem“, tj. 3 jednake reči, koje grade finu belinu, a pri tom omogućavaju autoru da se „razmahne“. Tu mogućnost razmahivanja on najčešće koristi za upotrebu nekih manje frekventnih, ali i te kako odgonetljivih, pojmova, a skoro nikada za proširivanje kombinacije po svaku cenu. Zbog toga njegove radove odlikuje svedeni, decentni sklad i potpuno odsustvo utiska da je na silu „porodio“ neku dugačku reč. Čak i kada postiže nestandandardne beline, one izgledaju spontano, nenategnuto i logično.

Klasična ukrštenica koju predstavljam jeste jedan od ambicioznijih radova Dragana Lojanice. Treba primetiti da sve napred rečeno ostaje na snazi, ali uz uspešno realizovanu težnju autora da napravi mali otklon od svog standarda. Belina koju je izvukao iz moleraja deluje sasvim prirodno, kao da se sama pojavila i kao da joj je baš tu mesto; nijedna reč nije motivisana paraderstvom; nema banalnih, milijardu puta viđenih pojmova. Sve je kako treba, a na momente i bolje od toga.

Objavljena je u „Enigmi“, 23. septembra 2005. godine.

Pdf OVDE.

24. 10. 2013.

Nikićeve autorske ukrštenice

Branislav Nikić, enigmata sa pedigreom, osnivač Enigmatskog kluba „Braničevo“ i majstor za rebuse, šalje svoje najdraže ukrštenice, i napominje da je reč o sastavima koji su nastali u periodu pre pojave kompjuterskih programa.

Nikić nije pasionirani ukršteničar, niti autor koji je posvećen obaranju rekorda u ovoj disciplini, već neko ko, pre svega, drži do „upotrebne vrednosti“ svojih radova. Sam kaže da je u enigmatskoj karijeri napravio mnogo komercijalnih ukrštenica, ali da nema mnogo vrhunskih – što možda i nije sasvim tačno. Vrhunski sastavi, kao što smo već videli na primerima, ne podležu nikakvim formalnim pravilima. To, recimo, znači da jedan lepo osmišljen rad, sa izbalansiranim crnim poljima, pažljivo biranim rečima i odsustvom ofucanih i već svima dosadnih pojmova, ne mora apriori biti slabiji od sastava sa velikom, naoko impresivnom belinom, koja svoje postojanje duguje materijalizmu, itinerarima, katamaranima, amaterizmu itd.

Prva Nikićeva ukrštenica koju predstavljam to nedvosmisleno dokazuje: njen  kvalitet možda nije lako uočiti na prvi pogled, pri susretu sa praznom mrežom, ali posle kraće analize postaje jasno da je pred nama nesvakidašnji rad, po tipu sličan radovima prvih posleratnih majstora enigmatike, čije je stvaralaštvo, naravno, bilo neopterećeno pomodarskom juranjavom za belinama, a koji su se svakom svojom kombinacijom trudili da naprave mali pomak ka većem kvalitetu. Sigurno da je rešavač (bio) prijatno iznenađen rečima poput: Vaskrs, Komonvelt ili vodvilj, a verovatno mu nije smetao ni smrdljevak  – jer nijednu od tih reči nije morao da traži u rečniku, ali je zato mogao pobedonosno da uzvikne: „Aha!“, kad ih je pronašao u svojoj memoriji, gde su dugo dremale. Nikić kaže da je krenuo od reči Frankenšajn, i da je imao nameru da pobegne od "monotonije", a ja mogu da konstatujem da je to bekstvo bilo veoma uspešno, i da može poslužiti kao školski primer dobrog rada.

Druga ukrštenica je jedan od njegovih standardnih, komercijalnih sastava, ali nije lišena borbe protiv trivijalnosti, niti invencije. Tipičan primer za invenciju jeste upravo „tipičan primer“,  ali i „koristan savet“, pa ta dva pojma, uz  „obeštećenje“, „peščanik“ i „alhemičare“, kombinaciju neosporno čine vrednom pažnje. Sama belina možda nije spektakularna (Bane primećuje da ima previše monotonih reči), ali je vrlo korektna, lagana, rešiva. Formalno – zadovoljava i bukvaliste, koji sve radove bez nje smatraju drugorazrednim, a sadržinski – odgovara ukusu prosečnog rešavača, ne omalovažava srpski jezik i ne ruga se igri. Sasvim dovoljno za magiju.


Prvi rad je objavljen u Nikićevom listu „Kviz Braničevo“, a drugi u „Rubikonu“ br. 40.


Pdf OVDE.

23. 10. 2013.

Arhimova skandinavka

Jedan od autora koji su bili enigmatski heroji mog detinjstva (a ima ih 3 ili 4), jeste najveći arhitekta u istoriji enigmatike, Iktin našeg doba, srpski Arhelaj, ili jednostavnije: arh. Ivica Mlađenović – Arhim.

Bilo je nečeg neobičnog, neodoljivog, artističkog u tim simetričnim skandinavkama, koje je početkom devedesetih Arhim objavljivao u „Huperu“.  Ja sam se tada, kao mlađi maloletni rešavač i redovni čitalac tog lista, radovao njegovim usamljenim sastavima, koji su gotovo uvek promovisali neko arhitektonsko delo uz pomoć simetrije, osmišljene baš za tu priliku. Retko sam uspevao da rešim celu skandinavku, jer Arhim nije autor koji je mnogo vodio računa o poletarcima, ali su moji rani pokušaji da „savladam“ te mreže – najčešće bili pravo uživanje.

Na osnovu svega što sam kasnije video, a iz njegovog je opusa – zaključujem da je on jedan od retkih autora koji idu iz krajnosti u krajnost: ili se zadrto pridržava forme,  ne mareći za rupe u sadržaju, ili se potpuno posvećuje odabiru reči, bez ikakvog obzira prema formi. Njegove „neformalne“ sastave sam, sasvim slučajno, otkrio u starom neenigmatskom časopisu „Nada“, gde je u svakom broju  objavljivao po jednu malu, manje-više nehajno pripremljenu, ukrštenicu na poslednjoj strani ljubavnog romana.  Nijedan od tih sastava nije specifičan po dometu, uglađenosti ili izbrušenosti – već po plemenitoj spontanosti, koja je u savršenom skladu sa ciljnom grupom te ženske revije i koja, kao takva, šarmira i osvaja.

Kada Mlađenović gradi svoje čuvene simetrične likove – izvor šarma postaje sasvim drugačiji. On je neko ko će, ako baš mora, bez pardona zavrnuti, iščašiti, modifikovati neku reč, poslužiti se provincijalizmom ili nekim sličnim „izmom“ – samo da bi spasio svoju građevinu. To, pretpostavljam, cepidlakama bez smisla za humor ide na živce, a meni je uvek bilo interesantno, duhovito,  simpatično. Recimo, neću zaboraviti jednu – po svim standardima neprihvatljivu, ali njemu ipak primerenu – reč: „povelj“, koju je u „Beokvizu“ opisao kao „povelja bez A“. To je bilo pre desetak godina, a tada se otprilike i završila njegova enigmatska karijera. Danas nije aktivan, ali ni zaboravljen (uostalom, ko bi mogao zaboraviti čoveka koji je na Beogradskom sajmu imao izložbu svojih enigmatskih radova?!), pa koristim priliku da ovim postom podsetim kolege i sve druge ljubitelje enigmatike na njegov lik i delo.


Skandinavka koju predstavljam je objavljena u „Huperu“ br. 118, 4. oktobra 1994. godine.

Pdf OVDE.

22. 10. 2013.

Jankovićeva klasična ukrštenica

Enigmatski autor kome je današnji post posvećen nije hiperproduktivan, ne obara rekorde i ne saleće rešavače sa svih strana, a ipak nije nevidljiv u enigmatskom svetu.

Aleksandar Aco Janković je prisutan na enigmatskoj sceni tačno 35 godina. Iako ukrštenice nisu njegova glavna sfera interesovanja, tokom prethodnih godina je bilo nemoguće ne primetiti zanatsku izbrušenost, koja  odlikuje retke, ali veoma upečatljive kombinacije sa njegovim potpisom. On, doduše, nije preambiciozan, te nije ni sklon enigmatskim paradama, ali zato sve ono što izađe iz njegove radionice, nosi oznaku: „veoma kvalitetno“.

Ne mogu da se setim baš svih detalja, ali imam kristalno jasan utisak o njegovim ukrštenicama: one liče na križaljke starih majstora iz „Vjesnikovog kviza“, i uvek ih vredi rešavati. Kada Aco poređa 3 četrnaestice, možete biti sigurni da to nisu baš bilo kakvi (ne daj bože – monotoni)  pojmovi, a kada uspe da iz molerske izvuče još jednu belinu (obično 6 x 6), pa još i da je centrira – onda definitivno ne smete propustiti rešavanje. Bar ja nisam propuštao, a verujte mi da sam skoro uvek bio vrlo zadovoljan. Možda sam ponekad imao primedbe na trapavo završene ćoškove, ali kao što rekoh – Aco nije suviše ambiciozan autor i nema smisla brojati mu crna polja.

Klasična ukrštenica koju predstavljam je njegov tipičan sastav, s tim što je - posmatrano kroz prizmu čiste kombinatorike - možda za pola stepena iznad njegovog osnovnog tona. Dakle, tu srećemo vertikalnu molersku belinu (sastavljenu od lepih, prelomljenih, poznatih pojmova), i još jednu, 6 x 7, koja izranja iz prve (doduše, ona nije naročito maštovita – ali je u svakom slučaju korektna, čista, rešiva). Moje zapažanje o neambiciozno završenoj kombinaciji možete proveriti ako proanalizirate desni deo lika, jer je očigledno da je autor tu mogao da unese još jednu četrnaesticu. Međutim, umesto toga – on je odlučio da zadrži ređe korišćenu reč „zatišje“, koja se pride ukršta sa „Ajvanho“. Odlično opravdanje i školski primer dovitljivosti, kojom neko ko je lenj i u cajtnotu - može da uštedi dosta energije i vremena. Uz to, važno je reći da Janković svojim radovima štedi i nerve rešavačima (pošto nije mazohista – nije ni sadista), pa se može smatrati jednim od najvrednijih aktuelnih saradnika „Enigme“.


Objavljeno u „Enigmi“ br. 2289, 28. decembra 2007. godine.

Pdf OVDE.

21. 10. 2013.

Šabanova simetrična ukrštenica

Enigmatski bard kome je posvećen ovaj post, jeste naš poslednji aktivni enigmata starog kova, jedan od onih koji su učestvovali u etabliranju srpskih modernih zagonetki, predani ukršteničar i sinonim za "Enigmu", najstariji enigmatski list na Balkanu. On je istovremeno Evropa, Ganimed, Io i Kalisto - ali i Jupiter srpske enigmatike. 
Zove se Milan Šaban.

Imam dobar uvid u sastave koje je objavljivao tokom poslednjih 20 godina, ali sam bio u prilici da se upoznam i sa ranim radovima ovog produktivnog stvaraoca. Listajući neke brojeve "Enigme" s početka šezdesetih, nailazio sam na ukrštenice koje su već samom svojom strukturom, ali i sadržajem, bile "potpisane". Naime, Šaban nikada nije bio autor koji "hvata za gušu" uz pomoć vizuelnih senzacija ili mase suglasničkih i samoglasničkih grupa, Vukovih slova i retkih "čvorova". Kao predstavnik stare škole, koja je negovala enciklopedijsko znanje i visoko vrednovala preciznost i pomnost pri sastavljaju i opisivanju, Šaban je (uz Simona Rackovića) takoreći bio profesor svim važnijim enigmatama sa naših prostora, i čak i oni koji su ga nadrasli svojom kombinatorikom, skladom ili čistoćom - ne mogu da ospore njegov značaj.

Kako radi Šaban? Opušteno, logično, inteligentno. U njegovim radovima nema napetih, usiljenih, iskonstruisanih delova; nema purizma, formalizma, megalomanije; nema sklepanih i navrat-nanos smišljenih opisa... Kod njega je sve podređeno jasnoj, dvojakoj nameri: da zadovolji rešavača, dajući mu majušno zrnce svoje erudicije i poveći komad igrarije, i da pri tom ne izmrcvari sebe, boreći se sa sopstvenim glavolomkama. Nekada, pre više decenija, kada je ukrštenica tek postala zabava milona - prosečan rešavač je od nje očekivao pomoć pri relaksaciji. Današnji konzument verovatno ima slična očekivanja, a Šaban je jedan od retkih autora, koji mu gotovo uvek nesebično izlaze u susret. 

Kritikuje se njegova sklonost ka monotonom pojmovima, koji grade izolovane beline između ivica i proreza za sliku. Kritikuje se i odsustvo varijabiliteta u njegovim sastavima, pa sve ukrštenice koje napravi, kako god da ih potpiše, izgledaju poznato, već viđeno, anahrono. Kritikuje se i njegova nebriga o domaćim rečima, u korist upotrebe tuđica, koje često nemaju bogzna kakvu funkciju u našem jeziku... Međutim, treba znati da Milan Šaban sve to radi vrlo svesno, baš zato što tako hoće, a ne zato što ne može drugačije. Kao čovek mnogo šireg opšteg obrazovanja i raskošnije inteligencije nego što je to uobičajeno za jednog enigmatu - on tačno zna šta je potrebno njegovom klijentu, i ne pada mu na pamet da izlazi iz proverenog okvira. On radi po svom, sasvim ličnom, šablonu, i tu nema mesta prigovorima. To nam se može, a i ne mora svideti, ali je red da se složimo u jednom: zaslužuje poštovanje. 

Klasična ukrštenica koju predstavljam je jedan od njegovih poznijih radova, i smatram da na veoma lep način ilustruje ono o čemu sam govorio: u njoj je sve jednostavno, skladno, nenapregnuto. Ne insistira se na zavijucima i prelomima tamo gde se sami ne pojavljuju, po logičnom toku igre. Nema nijednog Đ, DŽ, H, pa ni F, ali to zasigurno sastav ne čini manje vrednim. Uostalom, to nije ukrštenica koju je autor spremao za enigmatsku olimpijadu, već jedan prosečan, standardni, komercijalni rad, ponuđen rešavaču uz pregršt sličnih - a ipak vrlo osoben. Ko ne shvata Šabanovu osobenost - enigmatika definitivno nije njegov teren.

Objavljeno u "Enigmi" br. 2171, 21. 06. 2003. godine.


Pdf OVDE.

16. 10. 2013.

Skandi sa 6 tematskih pojmova u belini

Postoji jedna enigmatska redakcija, sastavljena od kojekakvih pseudoenigmata, čiji su dometi u ovom poslu toliki da je uvreda za mediokritete nazvati i njih tim imenom, u kojoj sve funkcioniše po principima nadrealizma i dadaizma. U njoj nema ni zdravog razuma, ni logike, ni saradnje, ni uvažavanja saradnika, ni poštovanja ugovora. Tu rade neki samovoljni, pravno, moralno, a i literarno neopismenjeni ljudi, koji su se nekim čudom iskobeljali iz socijalnog mulja i odmah počeli da sprovode tiraniju, zloupotrebljavajući priliku da pokažu dominaciju nad svakim ko (takoreći iz pukog entuzijazma) pristane na ulogu podređenog. 

Imao sam nesreću da, kao neko ko nije mogao da bira svoje nadređene, sarađujem (zaista nemam bolji izraz, mada se ni u kom slučaju ne radi o saradnji po definiciji) sa jednom takvom redakcijom. Algoritam naše "saradnje"  izgleda ovako: a) ja im pošaljem svoje najkvalitetnije sastave (verujte mi da bolje ne umem da napravim), b) oni ih iz relativno poznatih ili potpuno nepoznatih razloga upropaste, bez moje saglasnosti (čak ne nađu za shodno ni da me bar ponekad pitaju da li imam neki predlog, rezervu, plan B), c) onda objave upropašćene verzije sa mojim potpisom, i d) razume se, na kraju mi ne plate. Pridržavajući se neshvatljivo strogih naconalističkih, šovinističkih, antimedicinskih, antipsihijatrijskih (...) i, iznad svega, egoističkih načela prilikom pripreme radova za štampu (a sve pod parolom: "za dobro rešavača", mada svi znamo da je na pr. "Huper" imao ogroman tiraž, iako urednicu nisu bili dušebrižnici i tirani) - oni najiskrenije veruju da će duže imati za hleb. Uopšte ih ne zanima da li će na putu do tog bednog hleba nekoga povrediti, uvrediti, oštetiti. Apsolutno ih ništa ne zanima - do njih samih (enigmatika - ponajmanje). 

Neću reći o kojoj je redakciji reč. Ne bih da na svom blogu, koji nije koncipiran kao katalog pacera ili tribina za promociju antitalenata, pominjem imena kojima nije mesto u bilo kakvoj priči o "enigmatskoj magiji". Možda ću jednoga dana napraviti blog posvećen najgorim srpskim enigmatama u poslednjih 100 godina, pa ću članove te klike natenane apostrofirati, sa sve "delima". Uostalom, možda ima i više takvih redakcija, jer u današnje vreme - vreme opšteg sunovrata - čovek može očekivati takve pojave na svakom koraku.
____________________________________________________________________________

Skandinavka koju predstavljam je jedan od 150 - 200 sastava koji nikada nisu objavljeni, a izašli su iz mog pera. Da budem precizan: ti silni radovi o kojima govorim nisu odbačeni, ali su u štampu otišli oskrnavljeni, nevešto raščerečeni, još neveštije zakrpljeni i, naravno, tako smandrljani, potpisani mojim imenom, iako ponekad nisam mogao da ih prepoznam.

U našoj, a verovatno i u enigmatici uopšte, belina sa 6 tematskih pojmova jeste pravi raritet. Postoje barem 2 objašnjenja za takvo stanje stvari: prvo ima uporište u praktičnim enigmatskim zahtevima: kombinacije u kojima se ukršta više tematskih pojmova se smatraju nefunkcionalnim, zbog "nerešivosti", a drugo se tiče tehnike: de fakto, veoma je teško napraviti takvu konstrukciju. Ja sam ovde pokušao da pronađem Solomonsko rešenje, te sam izabrao jednu maksimalno poznatu ličnost i 5 njenih, skoro jednako poznatih, pesama. U trenutku nastanka ove kombinacije, dve pesme su bile veoma aktuelne, dve su (ako je verovati pregledima na youtube - u, zvaničnim prezentacijama i anketama) notorni folk - hitovi, a samo jedna ("Lagarija, lagara") je pronađena u popisu pesama. Dakle, želeo sam da rad bude maksimalno rešiv. U te svrhe sam, recimo, odlučio da se odreknem zvaničnog pojma "TOPLE GODINE" (film Dragoslava Lazića, gl. uloge: B. Fehmiu i Dušica Žegarac), u korist jednine, koja nije zvaničan - ali jeste mnogo lakše odgonetljiv pojam. 

Biser sam, nažalost, bacio pred svinju. Svinja ga je, naravno, razbucala.

***
Ovim postom završavam "serijal". Napraviću kratku pauzu, ne bi li se čitaoci bloga (čiji broj nije veliki: 80 - 120 nezavisnih poseta dnevno) odmorili od mene. :) 


Pdf OVDE.

15. 10. 2013.

Kaleidoskop

Branko Milovanović, srpski i slovenački enigmata, poslao je jedan svoj rad, koji je nazvao "Palindromni spiralni kaleidoskop".

Iako nije reč o ukrštenici (što znači da se ne uklapa u koncepciju bloga), odlučio sam da predstavim donirani sastav, pošto autor smatra da se ipak radi o "nekoj vrsti ukrštenice, s obzirom na to da su sva slova po dva puta iskorišćena".

V. Sember (Krsmanović) je taj tip enigmatskih zadataka objavljivao u "Zagonetki", pod jednostavinim imenom SPIRALA. To je, doduše, bilo relativno skoro, a Milovanovićev kaleidoskop je nastao 1992. godine (publikovan u "Enigmi"), pa ako neko ima podatke o "pronalazaču" ove enigmatske forme, molio bih da ih podeli sa nama.


Pdf OVDE.

14. 10. 2013.

Bizumićev Čaplin

Kada bi neko od mene tražio da nabrojim 3 najveća imena u istoriji srpske enigmatike, ime autora ove skandinavke bi sigurno bilo među njima. Današnji rešavači nemaju često priliku da uživaju u njegovom stvaralaštvu, a samim ni da jasno vide i shvate koliko se enigmatika može približiti umetnosti. On je jedan od retkih umetnika XX veka, ako ne i jedini, pravi, vrhunski, koji je svoj talenat nesebično arčio na "kraljicu zagonetki". Ako sam ja bio slobodan da sebe nazovem Mandrakom, onda je on, bez sumnje, u najmanju ruku - Hudini. Reč je o Petru Bizumiću.

Ova zanimljiva, neusiljena i nonšalantna tematska skandinavka velikog majstora objavljena je u "Enigmi" br. 1933, 29. marta 1994. godine.

Pdf OVDE.

13. 10. 2013.

Tipična Tošketova ukrštenica

Enigmatski mag o čijem liku i delu želim da kažem nekoliko reči zove se Miodrag Tošić. Razmišljam: kako ga je najbolje predstaviti? Da li o njemu bolje govori neka ogromna, većini autora nedostižna, belina, ili neki tipični, standardni rad, koji ostaje daleko ispod njegovih mogućnosti - ali je takođe nedostižan za većinu enigmatskih poslenika. Odlučio sam se za drugu varijantu, i to samo zato što je Toške autor od stila, pa bih ovom prilikom prezentovao jednu (takoreći: slučajno izabranu) klasičnu ukrštenicu, koja lepo ilustruje njegov autorski pristup.

Tošić je verovatno rekorder po broju objavljenih klasičnih ukrštenica koje sadrže manje ili više nacentriran kvadrat 7 x 7. Takvi kvadrati, koje on (kako mi je jednom rekao) sastavlja za petnaestak minuta ili pola sata, čak i danas - u dobu kompjuterske enigmatike - nisu česta pojava (da li oni ipak prevazilaze "moći" braće Lazarević?), te se može reći da autore poput Tošića još uvek nije "pregazilo vreme". On, dakle, još uvek može lagano, bez po muke, da pravi kombinacije od kojih i kompjuterski programi zaziru, a da pri tom svakom rešavaču da do znanja da je živ čovek. Čime? Pa, specifičnom dosetljivošću, koja prevazilazi baze podataka i omogućava autoru da ad hoc upotrebi neku duhovitu sintagmu ili frazu, ali i težnjom da nas nečemu nauči, makar nam to znanje ničemu ne služilo. 

Neki mu zameraju preteranu upotrebu glagola, uz poseban osvrt na one povratne koji se ukrštaju u donjem desnom delu beline, pa rešavač bez čitanja opisa može upisati deo rešenja. Drugi imaju primedbe na njegove "poimeničene" prideve izvedene iz nesvršenih oblika glagola ("zanemarivanost", "upoznavanost", "prostiranost"), trećima se ne dopadaju njegove množine, četvrtima smeta što je nebo plavo, petima što je trava zelena itd. Uglavnom, svi se moraju složiti da Tošić može ono što malo kome polazi za rukom, a ja potvrđujem da nijedan njegov rad, makar bio najslabiji, nije gori od najboljih radova nekih vrlo popularnih i zastupljenih enigmata. 

Sastav koji je pred vama se odlikuje svedenim korišćenjem neologizama i umerenim brojem glagola (u belini ih ima 4, uz jednu glagolsku imenicu i jednu duhovitu frazu, koju verovatno nikada pre i posle niste mogli da sretnete u mrežastim zagonetkama). Treba spomenuti i minucioznost sa kojom autor kreira ostatak ukrštenice: tu uvek možete pronaći neku zgodnu reč, ne mnogo frekventnu, ali dakako upotrebljivu (Itona, ešala) i nekoliko složenih pojmova, koje takođe nije na odmet pribeležiti u svoj podsetnik. Ponekad se na tim mestima nalaze i reči koje su teško proverljive, malo kome poznate, možda čak i sumnjive - ali on je autor kome se jednostavno mora verovati. 

Ukrštenica je objavljena u "Enigmi" br. 2323, 1. avgusta 2009. godine.

Inače, i o Tošiću kao čoveku (da ne kažem: čika Tošketu) zaista mogu da govorim samo u superlativu. On je nekonvencionalan, lucidan, zabavan, najveći mangup od svih enigmata koje sam upoznao i jedan od najdobronamernijih starijih kolega. Uz Cvetkovića i Lojanicu, on me je najsrdačnije dočekao na vratima sveta enigmatike. Zahvaljujem se.   



Pdf OVDE

12. 10. 2013.

Rančina moćna kombinacija

Klasičnu ukrštenicu kojom želim da zaokupim vašu pažnju potpisuje jedan od naših najtalentovanijih autora ukrštenih reči, otkad postoje. On, baš kao i Zenon iz Eleje, ne prestaje da nudi dokaze protiv mnoštva i praznine (a danas se u enigmatskom svetu, više nego ikada, ima šta dokazivati), neguje svoj Al Terego tj. Drug-Oja i, naravno, švorc je - pa se enigmatskoj javnosti bez blama predstavlja i kao Ben Kroter. Njegovo civilno ime je Novo Zekić.

Pošto sam imao priliku da upoznam ovog blagoglagoljivog enigmatu, mogu da posvedočim da je samo naoko namćorčina. U stvari, on je sam po sebi dokaz da vrhunski enigmatski autor, kao i vrhunski umetnik (a zar postoji razlika između autorske enigmatike i umetnosti?!), jednostavno mora biti malo ćaknut. Njegovu ličnost, baš kao i njegove radove, odlikuje visprenost, lucidnost i beskompromisnost; njegov odnos prema enigmatskom stvaralaštvu je jednak odnosu maštovitog, razigranog deteta prema igri; njegova posvećenost istraživanju krajnjih dometa kombinatorike, bez ikakvih praktičnih interesa, zaslužuje najiskrenije divljenje. 

Predstavljam jedan njegov rekorderski, beli sastav, kako bih ilustrovao Zekićevu ljubav prema belinama. Možda čak na svetu ne postoji veći simpatizer ove enigmatske discipline, i sve njegove kreacije su neka vrsta pokliča, pohvale, doprinosa kombinatorici. On nije autor koji glača svoje kombinacije do savršenog sklada forme i sadržine, ostajući u zoni komercijalnog, običnog i svakidašnjeg. Novo je neko ko neguje princip genijalnosti - trudeći se da pomoću dovitljivosti donese nešto novo, sveže, neviđeno, te ponekad zaboravlja na prosečnog rešavača, na jezički standard, na liniju koja razdvaja postojeće od nepostojećih sintagmi. Međutim, zar nije i Hegel na pitanje: "Kako objašnjavate to što se neke činjenice ne uklapaju u Vaš sistem?", odgovorio: "Utoliko gore po same činjenice"?!

Dakle, u klasičnoj ukrštenici sa rekordnom belinom 10 x 7 se veoma lepo vide sve karakteristike Zekićevog pristupa. Zar je važno što u rečnicima srpskog jezika nije zabeležena reč "konspiratEr"? Da li nekome smeta što belina sadrži dva dugačka prideva? Da li je vrednost sastava umanjena činjenicom da tematski pojam "kompleksne kuće" praktično ne postoji (uzgred, u kartografiji postoje "kompleksne karte", što je ovde moglo biti iskorišćeno - ali nauštrb reputacije autora)? Moji odgovori na sva tri pitanja su odrični... ali samo zato što je reč o Zekiću (jer: "šta priliči Jupiteru - ne priliči volu"). 

Sastav je objavljen u "Izazovu" br. 5, feb. 2010. godine.



Pdf OVDE

Iz Zoranove arhive

Zoran Radisavljević je poslao dve ukrštenice.


SKANDINAVKA: "Ovaj rad sam prošle godine slao na prvenstvo Srbije u enigmatici. Tri rubne reči od 16 slova prolaze kroz belinu 7x6. U toj disciplini dobio sam neke bodove, ali nisam bio među osvajačima novčane nagrade. Ipak, i ti bodovi pomogli su da u generalnom plasmanu budem šampion Srbije."

KLASIČNA KRIŽALJKA: "Rad iz prvog kola prošlogodišnjeg prvenstva Hrvatske. Uslov je bio da križaljka sadrži jedan pojam u kome se spominje broj DEVET. Gledao sam da napravim dosta neobičnih sintagmi, kao i da koristim nefrekventna slova abecede i strana slova X, Y, W. Zauzeo sam osmo mesto, mada sam se nadao i boljem plasmanu."




PDF skandi OVDE.
PDF klasična OVDE.

10. 10. 2013.

Mladenov moleraj

Danas predstavljam skandinavku koju sam najavio u jednom od prethodnih postova, a koju nisam želeo da prikažem na blogu pre objavljivanja u štampanom mediju. Sada je, dakle, taj uslov ispunjen, pa imam dobro opravdanje za (zlo)upotrebu internet prostora u autopromotivne svrhe. :)

Kada sam govorio o Besničaninovom moleraju 11 x 6, pomenuo sam da takvih radova u našoj enigmatici nema mnogo. Tehnički - nije neizvodljivo napraviti i veću belinu (te smo Rešad i ja već publikovali 12 x 6), ali kada sastavljač odluči da "niveliše" - gotovo je nemoguće provući sedmu jednaku vodoravnu reč, pa se ovo može smatrati praktičnim (ali ne i teorijskim) rekordom u ovoj "disciplini".  

Da li ovakvi radovi, sami po sebi, imaju naročitu vrednost? Da li se njima samo demonstrira umešnost autora, ili i rešavači, kojima je kreacija prevashodno namenjena, uživaju i bivaju "počastvovani" pri susretu sa nečim nesvakidašnjim? Da li se može, uprkos zahtevnoj formi,  zaobići ugrožavanje sadržaja? Odgovor na prvo pitanje je, iz mog ugla, potvrdan. Međutim, potvrdan je samo ukoliko su i odgovori na druga dva pitanja afirmativni. Dakle, "rekorderski" sastav je uspeo samo ako je rešavač zadovoljan, eventualno oduševljen, tj. ako ga sadržaj nije "izveo iz takta" i stavio mu do znanja da je on duduk, a autor pametnjaković

Nekada sam, kao dečak, uporno pravio kombinacije koje impresioniraju samom strukturom upotrebljenih reči. Mislio sam da LJ i Č, jedno pored drugog, imaju nesumnjiv primat nad ozloglašenom grupom ST ili NK, i verovao da kada u jednoj belini imam 20 preloma - to zaslužuje tapšanje. Zapravo, sada shvatam da je takav rezon smešno plitak, i da samo infantilci, koji ni u jednoj drugoj oblasti nisu dobili atest o svom kvalitetu, mogu besomučno da insistiraju na tome. Danas gotovo sve (lepe, pristojne, prihvatljive) reči jednako vrednujem, ukoliko uspem da ih "pametno" uključim u kombinaciju; ne gnušam se monotonih, ukoliko imaju funkciju podupiranja rešivosti; ne mrzim glagole i još uvek ne mogu da shvatim (dakako visokoumne) teoretičare i "teoretičare" enigmatike, koji tu vrstu reči proglašavaju inferiornom. Šta je poenta? Pa, ja sastavljam za rešavače, trudeći se da ih ne uvredim i iznerviram, a istovremeno pokušavajući da ostanem "iznad crte", ali ne iznad bilo kakve crte - nego iznad one koju povlači zdrav razum i elementarna logika. 

U principu, nisam takmičar i ništa mi ne znači kad me potapše po ramenu (ili džepu) neko ko, već po prirodnim sposobnostima, nije moja liga, ali volim izazove - i oduvek me najviše izazivaju Besničaninove tvorevine. Da li bih napravio ovu skandinavku da nisam imao prethodnika? Verovatno bih (jer - kako sam već objasnio - izazovi koje Rešad "zadaje" su vrlo bliski teorijskim maksimumima), ali mi je drago što sam među aktivnim enigmatskim poslenicima zatekao i njega, jer imamo veoma slično viđenje materije i možemo da se dueliramo, jednako srećni kada pobedi bilo ko od nas. 

Uz sve ovo, rekao bih da skandinavka koju predstavljam nije savršena. Jasno je da uvek može bolje, pa - da ne biste stekli utisak da od kritikovanja drugih ne vidim svoje nedostatke - vrlo dobro znam da kvalitet nekih reči nije iznad one crte. Recimo, u normalnim oklolostima ne bih upotrebio: "rasturivač" (iako je zabeležena u bukvalno svim rečnicima srpskog jezika!), a mogao sam da izbegnem i ovo nakaradno, izolovano "r" - ali sam generalno zadovoljan (to znači: nije me sramota da potpišem), i manje-više ubeđen da i rešavači nisu nezadovoljni. Meni dosta.

Objavljena je u "Enigmi" br. 2373.

Pdf OVDE.

9. 10. 2013.

Borba za kvalitet

Predstavljam jedan izuzetan sastav mladog, talentovanog, perspektivnog i ambicioznog autora, koji još uvek nije svestan svojih kvaliteta, te, recimo, još uvek učestvuje na sumnjivim konkursima koje organizijuju urednici bez atesta i DJ Enigmate. On dozvoljava šarlatanima da mu žiriraju, da mu dodeljuju sitne poene, da ga tumače na svoj način, da mu nalaze mane... Ne buni se ni kada mu tamo neki, koji ni uz pomoć hoklice ne mogu da dohvate ono što on u prolazu zakači malim prstom na nozi, rearanžiraju, rediguju, koriguju sastave, sve iz želje da pokažu koliko su moćni i pametni. Ne smeta mu ni što od svog vrhunskog intelektualnog rada ne može da kupi cigarete, dok neki drugi, koji su stvaralački u rangu sa gospodinom Budićem, prave nacionalne enigmatske fešte, pa još i nagrađuju nesrećne entuzijaste.

Momak čiju klasičnu ukrštenicu danas predstavljam prihvata sve navedeno (i više od toga) bez buke, pomirljivo, plemenito - kao da zaista nije svestan svojih kvaliteta. Molim posetioce bloga za jedan mali aplauz u sebi: mladi i neafirmisani autor o kome govorim se zove Rešad Besničanin.

On ne pobeđuje kad ocenjuju sitni i nebitni. Njega nagrađuju samo veliki i značajni, kojima veličina dozvoljava da (još) nekome kažu da je veliki. Od sitnih se to i ne očekuje - oni vek provode u tužnoj želji da porastu i grabe svaku priliku da zajašu nekoga ko im beži za tri glave. Nažalost, pošto su došla vremena u kojima je pametan zaćutao, budala progovorila, a fukara se obogatila - i u enigmatici su danas važni samo oni koji su beznadežno, oduvek i zauvek, sitni. Besničanin, nažalost, nije važan, a očigledno nije ni budala - pa sam ja odlučio da se usprotivim primeni Andrićevog recepta, i da bar nešto kažem - kad već ništa ne mogu da promenim.

I, evo: rekao sam. 

O ukrštenici nema potrebe govoriti. Sve sami možete da vidite - ako ste dovoljno veliki.
(Ipak, očekujem da Rešad u komentarima iznese detalje o radu).

 Pdf OVDE.

8. 10. 2013.

Nagrađena ukrštenica Slavka Bovana

Slavko Bovan, svima dobro poznat enigmata iz Kikinde, najvatreniji takmičar i jedan od dvojice najuspešnijih, ambasador naše enigmatike i ljubazni gazda popularnog bloga TUPLJENJE I OŠTRENJE, šalje jednu tematsku klasičnu ukrštenicu (križaljku), za koju skromno tvrdi da je sasvim obična, prosto se čudeći što je žiri natječaja "Kviskoteke" imao drugačije mišljenje, pošto je rad zauzeo III m(j)esto.

Sastav je pitak, lagan i kreativan, a ono što bih izdvojio kao posebnu vrlinu - jeste utisak sklada, koji se javlja pri sagledavanju sadržaja čitave mreže. Bovan nije autor koji maltretira sebe i rešavače, i nije neko ko "izmišlja toplu vodu" kako bi impresionirao. On sastavlja ukrštenice namenjene najširoj publici, jednostavne, rešive, a pri tom neretko visoko kvalitetne. Dakle, ja ne bih protivrečio pomenutom žiriju, s tim što bih izrazio uverenje da priložena križaljka ipak nije Bovanov "plafon" i da on ima kapaciteta i za vratolomnije kombinacije. 

Pdf OVDE.

7. 10. 2013.

Nagrađeni radovi Sretena Perića

Dva sastava koja otvaraju "novu sezonu" potpisuje čuveni krotitelj pasa iz Loznice, srp (i čekić) naše enigmatike, profesionalni škorpion - Sreten Perić. S obzirom na to da je reč o nagrađenim radovima, čini se suvišnim svaki komentar, naročito ako ga iznese neko ko niti voli konkurse, niti ima visoko mišljenje o megdanima tog tipa - kao što sam ja, ali ću ipak biti slobodan da napišem nekoliko reči o Sretenovom radu uopšte, jer je on jedan od malobrojnih autora čije sastave uvek ima smisla komentarisati. 

Šta to znači? Pa, moglo bi se reći da gotovo svaki njegov rad ima "takmičarsku" notu, i bez obzira na to da li sastavlja za renomiranu reviju ili za trećerazredni lokalni list - uvek ostaje veran sebi i svojoj sklonosti da "izbegne jednostavno, kad već može komplikovano". Dakle, on je neumorni borac protiv monotonije i banalnosti u ukrštenicama, i čak i kada u tome preteruje, stavljajući svoje afinitete iznad forme, pa i iznad rešivosti - ostaje interesantan i poseban. U našoj enigmatici verovatno ne postoji autor koji se može meriti sa njim po žaru sa kojim eksploatiše narodne reči, bogate "čvorovima", kao i po manifestnom mazohizmu, te je skoro uvek i bez potpisa jasno ko je to sam sebe stavljao na muke. Te "muke", doduše, često trpe i rešavači, među njima i kolege (te zaista malo ko od nas, koji se enigmatikom bavimo i "sa one strane", može da reši ijednu Perićevu ukrštenicu bez sumnje da je barem 2 polja pogrešno popunio), ali to svakako ima svojih draži i na neki način pomaže "kraljici zagonetki" da opravda svoju titulu. 

Ponešto od svega pomenutog se može jasno videti i u radovima koje danas predstavljam, ali ono što je u njima najupečatljivije jeste demonstracija sposobnosti da se od trivijalnosti pobegne uz pomoć inventivnih i umesnih sintagmi (koje, kako reče jedan kolega na SES - u, nisu u rangu sa: "prati čarape"). 

AUTOGRAMKA (za koju nije poslao opise) je osvojila III mesto na Prvenstvu Hrvatske u enigmatici 2012. godine, a KLASIČNA KRIŽALJKA je, kao što se na skeniranom dokumentu i vidi, zauzela II m(j)esto.