29. 9. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (41): Sava i Vasa


Ova dva rada su nastala u različitim periodima, ali je povod u oba slučaja bio isti. Dva velika čovjeka, koji su za svoj narod uradili mnogo, toliko mnogo da ih obrazovani i pošteni Srbi s pravom nazivaju srpskim prosvjetiteljima, Vasu pride i narodnim tribunom; nažalost,  ne i oni koji su to morali istorijski i naučno da potvrde. Nisu to uradili, iako su za to imali hrpu dokaza, a poznato je i zašto nisu. Jedan od rijetkih koji je ukazao na Savin genijalni rad bio je Vuk Karadžić, ugledajući se na njega.

Vasa je za svoj trud nagrađen malo materijalnije. Dobio je svoju tortu. Međutim, pojavili su se mnogi koji su to negirali svojim "autentičnim" pričama. Tako je, po jednoj, zahvalna tašta negdje sa juga Srbije svoj slatkiš nazvala zetovim imenom. Meni je to nevjerovatno i da je taj slatkiš nazvan "Ugursuz torta", odmah bi bilo jasno kome je posvećena. Navešću još samo jednu priču, "bezobrazniju" od ove. Navodno je jedna beogradska  novinarka iz redakcije jednog uglednog lista napravila sopstveno slatko "zdanje"  koje  nikako nije mogla da "krsti", pa je  jednog dana odlučula da ga nazove imenom osobe koja prva dođe u redakciju tog dana. Slučajno je to bio neki nepoznat čovjek koji se navodno zvao Vasa,  i  koji se tako ni kriv ni dužan otortio. Ima toga još, ali dosta je i ovo.

Slovo o njima (ono najzvaničnije)  je pravo zamešateljstvo,  pa čak  i  godine rođenja i  smrti. Sava je rođen 1783, a umro bar dvaput,  1833 i  1835, dok je  Vasa bar dvaput rođen: 1833 i 1838, a umro "samo" 1899. Mene što se tiče, vrlo  mi je sugestivna ova 1833 godina. Što se mjesta im smrti tiče, nisu bila baš prigodna za umiranje:  Sava je umro u nekoj duševnoj bolnici u Beču ili blizu Beča, a Vasa u kazamatu u Zabeli gdje je prispio iz banjalučke duševne bolnice koja i danas "posluje"  pod ondašnjim nazivom, a gdje je boravio po "službenoj dužnosti".


Novo

20. 9. 2018.

Želja iz detinjstva

Ne znam koliko radova čovek treba da objavi u novinama kako bi stekao alibi da se svetu predstavlja kao karikaturista, ali obaveštavam javnost da sam u Feniksu stigao do broja 14, a računajući i ono što je ranije izašlo u drugim novinama, trenutni rezultat je: preko 30. 

Činjenica je da u današnje vreme i ozbiljni, renomirani portretni karikaturisti rezignirano dižu ruke od svog zanata. Iako karikatura kao novinska forma još nije prevaziđena, čini se da je nepoželjna u savremenim vulgarno-tabloidnim izdanjima čiju ciljnu grupu čine ljudi operisani od kulture i smisla za umetnost. Na primer, Konstantin Grosu, vrhunski umetnik iz Zrenjanina čije su karikature bile zaštitni znak Hupera, danas gotovo ništa ne radi jer, kaže, za njega nema mesta u domaćoj štampi. 

Tamo gde karikatura još uvek daje znake života, u novinama poput Blica, najčešće je u službi društvene kritike i karakteriše je vizuelna uprošćenost. Zapravo, u Srbiji više ne postoje novine koje redovno ili periodično donose prave, ozbiljne, skupe portretne karikature, jer ovde valjda niko nema para za takav luksuz. Naš moderni pragmatizam ima tendenciju da pod maskom racionalizacije troškova sve što vredi i valja odbacuje i supstituiše nakaradnim surogatima, pa stoga u svim oblastima, od politike do masovne kulture, na površinu isplivavaju najjeftiniji ljudi i sadržaji. I sasvim je očekivano što je u takvim okolnostima kvalitetna karikatura pala na dno i nestala u mulju. 

Kao poštovalac tog vida likovnog izražavanja i kao enigmata, bio sam veoma nesrećan što su se te dve manufakture vremenom razišle. Kad sam bio mali, obožavao sam novogodišnje specijale Hupera u kojima su sve skandinavke bile ilustrovane svečanim Grosuovim portretnim karikaturama, i verovao da ću i ja jednog dana crtati za slične novine (zanimljivo: tada još nisam sebe video kao enigmatu). Te želje sam se setio tek pre nekoliko godina, i budući da sam tada pravio ukrštenice za onaj list koji je istorijski povezan sa Huperom, lako sam realizovao tu davnašnju ideju. Ali... to me nije učinilo srećnim. Em sam za te novine radio potpuno besplatno, em je moja intelektualna svojina sknavljena do besmisla, em je kontekst bio takav da sam se osećao kao da se moji crteži štampaju na toalet-papiru. I onda sam odustao.

Sada sam vrlo zadovoljan, to želim da istaknem. Lepo je što je redakcija Feniksa prihvatila moje ilustracije i mislim da je ona želja iz detinjstva sada sasvim adekvatno ispunjena. Nisam više u godinama kada se munjevito napreduje, nemam ni dovoljno entuzijazma, ni dovoljno vremena da se studiozno pozabavim crtanjem, no na sreću, nemam ni ambiciju da se bilo gde i bilo kada afirmišem kao ozbiljan karikaturista. Iako sam sklon satiri (i više od svega volim da ismevam političke i druge javne nakaze), nemam u planu zalaženje u tu zonu (mada... nikad se ne zna :P). Samo, eto, volim da ilustrujem svoje skandinavke, pa kad mi već ne ide dozlaboga rđavo, gledaću da nastavim.

Skandi Feniks 1001, autor: Mladen Marković

19. 9. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (40): Poštovanima s ljubavlju (4)


Ovu ukrštenicu sam napravio prije deceniju i kusur kad je osoba na slici bila na vrhuncu svojih sportskih dostignuća, ali iz objektivnih razloga nigdje nije objavljena, ako ovdje takvih ima. 
Novo

18. 9. 2018.

Ekskluzivno iz Nju Orleansa

Naš kolega Dragan Dragoljević iz Novog Sada ovog meseca obilazi turističke atrakcije Amerike, i juče se javio iz Milvokija sa serijom živopisnih fotografija. Jedna od njih je nastala u kolevci džeza, pa budući da je Sačmo jedan od mojih omiljenih muzičara XX veka, otpozdravljam svom Malom Džonu prigodnom ukrštenicom (naravno, sa belinom 8 x 8, jer takve sleduju najvećim zvezdama i najvernijim čitaocima ovog bloga). Uz želje da ostatak putovanja provede u zdravlju i veselju, a uz bojazan da će ga ta šljašteća američka praznina zavesti i zatresti mu balkansko tlo pod nogama, podsećam na onu njihovu čuvenu sentencu There's no place like home. :)

17. 9. 2018.

I poznati r(j)ešavaju

Pozorište u kući (1973): epizoda Trinaesti pogodak
Uvreženo je mišljenje da ukrštenice i križaljke najvernije i najaktivnije poštovaoce imaju u dokonim penzionerima i usamljenim domaćicama. To je možebiti tačno, ali treba reći da je rešavačka publika mnogo razuđenija, te da rešavače možemo pronaći u svim profesijama i svim starosnim grupama, a ponekad i tamo gde ih najmanje očekujemo.

Sigurno ste bar jednom u životu delili klupu na peronu, sedište u autobusu ili kupe u vozu sa nekim ko je udubljen u rešavanje. Možda ste u nekoj ugostiteljskoj ili uslužnoj radnji omeli prodavačicu u odgonetanju, a ako vam se nekim čudom to nije dogodilo, naredni put obratite pažnju i primetićete hrpu enigmatskih časopisa u nekom ćošku. Na plaži ili bazenu, ukrštene reči su uobičajena zanimacija, a prizori iz minulog leta idu u prilog optimističnoj prognozi da laptopovi, tableti i mobilni telefoni još dugo neće moći da unište staru, dobru štampanu enigmatiku. Naravno, ona je vrlo prisutna i u javnim ustanovama, poput opština, komunalnih preduzeća i sudova, tj. tamo gde ljudi toliko malo rade da su prinuđeni da popunjavaju svoje prazno (ne)radno vreme šarenim sadržajima. Ukratko, rešavači su svuda oko nas, samo se razlikuju po stepenu inficiranosti i razlozima koji ih vode u svet enigmatike.

Dome, slatki dome (1988): epizoda Divlji brak
Budući da je enigmatsko-izdavačka delatnost sračunata na masovnost, razumljivo je što se urednici rukovode očekivanjima i afinitetima najinficiranijih i najprilježnijih mušterija. Dakle, osnovni cilj svakog enigmatskog časopisa je da pridobije i očuva što veći broj redovnih - uslovno rečeno - čitalaca, tj. da svojim rešavačima usadi i razvije naviku da na kiosku uvek biraju taj časopis. Ponuda je, kao što znamo, danas takva i tolika da se kvalitet neprekidno zatrpava jeftinim kvantitetom, a kako su najjeftiniji proizvodi vazda bili namenjeni najjeftinijim ljudima, najbolji enigmatski magazini se proizvode samo za one koji imaju dovoljno samopoštovanja, znanja i ukusa. Na primer, svedok sam da je jedan nastavnik književnosti u penziji bio iskreno zgrožen serijskim ukrštenicama kojima je tržište preplavljeno, ali sam nailazio i na slabije obrazovane ljude (slabo obrazovanje se ponajpre očitava u nedostatku kritičkog mišljenja tj. u lenjoj inteligenciji) koji, eto, nisu razvili posebna očekivanja, te je za njih bilo koja i bilo kakva ukrštenica samo mreža koju valja ispuniti slovima.

TV šou Sedam plus sedam (1980): skeč Rogonja

Da li među pasioniranim rešavačima ima više bistrih ili tupih, teško je reći. Tek, izvesno je da bistar čovek, makar imao 100 godina, ne može biti namiren bezvrednim tvorevinama iz elektronskih radionica. Pre svega, to je uvredljivo enigmatsko štivo koje samo vizuelno podražava licencni koncept ukrštenih reči ("zabaviti se, uz pomoć starog naučiti nešto novo i interesantno, doživeti zadatak kao human i logičan, i osećati se kao pobednik ili srećni dobitnik"), prosto zato što su priređivači površne i nedovršene osobe. Ne može se od svinje očekivati da rodi labuda, najkraće rečeno. A posle svega, ako je neko već 100 ili 1000 puta rešavao tu istu jeftinu ukrštenicu koja se u milion verzija svakodnevno pojavljuje u petparačkim i šund izdanjima, i još uvek mu nije dosadila tj. još uvek nije shvatio da je to smeće, nema razloga da ga posmatramo kao rešavača po definiciji. To nije rešavač već psihijatrijski slučaj čije su mentalne funkcije do te mere zarđale da mu je svejedno da li crta Čiča-Glišu, perseverativno otvara pasijans ili opet rešava onu glupu ukrštenicu. 

Otvorena vrata (1995): epizoda Tiha noć
Elem, ima registrovanih rešavača i među vrlo slavnim i cenjenim ličnostima. Pre 50 godina ih je zacelo bilo mnogo više jer je enigmatika bila zabava miliona, a uz to, popularnost joj je dodatno podizalo prisustvo u filmovima, TV serijama, reklamama itd. Na našem terenu, motiv ukrštenice tj. križaljke najpre je blesnuo u komediji Marijana Vajde Zajednički stan (1960)po scenariju Dragutina Gute Dobričanina (Dragiša, u tumačenju Vladimira Medara, opsednuto rešava "nekrštene reči", kako ih zove deda Boga), a rešavači su se kasnije pojavljivali i u ozbiljnijim filmskim ostvarenjima, poput drame Rajka Grlića Za sreću je potrebno troje (1985), po scenariju Dubravke Ugrešić (Jagoda, koju igra Ksenija Pajić, koketira sa Dragom /Miki Manojlović/ tražeći pomoć pri rešavanju, i toliko je oduševljena što mu je poznat pojam miopatija da ga proglašava doktorom). U TV seriji Vaga za tačno merenje, skandinavke rešava nepodnošljiva komšinica Zora /Dobrila Matić/ (u epizodi Mače na krovu, kad otkrije da je papagaj od 3 slova ara, uzvikuje: "Eh, što rešavam ove ukrštene reči, levom rukom! Postaću profesor enigmatike!")u Pozorištu u kući, prva Olga /Ljerka Draženović/ pomoću ukrštenice provocira  muža, navodeći ga da izgovori reč frigidnost (epizoda Dan kada je igrala Zvezda), dok Snežana Nikolajević /Olga Ivanović/ pažljivo popunjava veliku ukrštenicu u epizodi Trinaesti pogodak; u seriji Dome, slatki dome, u epizodi Divlji brak, ležeći u bolnici Enigmom se zabavlja Cica /Mira Banjac/; u Otvorenim vratima, u epizodi Tiha noć, Bata Anđelić /Bogdan Diklić/ koristi odsustvo gužve u kući, te se u novogodišnjoj noći opredeljuje za Eureku (i žali se: "Evo, piše crno na belo, pod 8 uspravno: insekt iz roda guseničastih stonoga... Pola sata lupam glavu, puče mi mozak, a uzeo sam ukrštenicu da se odmorim...") itd.

Naši glumci, pevači, režiseri, sportisti i drugi javni poslenici, nekada su u intervjuima isticali da vole mrežaste zagonetke, a neki su među kolegama bili poznati po tome (recimo, legenda kaže da je Rahela Ferari uvek imala u torbi neki enigmatski časopis, a da je varaždinska primadona Nada Puttar-Gold celog života rešavala križaljke na nemačkom jeziku). I među današnjim zvezdama ima onih koje nisu prerasle taj vid zabave, te npr. Goca Tržan razmetljivo priznaje da je super-rešavačica i da najviše ljubi domino ukrštenice. Konačno, i danas, kao i nekada, poznati su ponosni što im se imena pojavljuju u našim kvadratićima, još više: kada prepoznaju sebe u izrezu za sliku, a najviše: kada se smeškaju sa naslovnih strana enigmatskih listova. 

Isto tako stoje stvari i u belom svetu. Na fotografijama koje sam koristio pri kreiranju pozadine bloga, enigmatiku popularizuju: Grejs KeliDžin KeliBrižit Bardo, Elajdža Vud i Džud Lo. U donjem izrezu leve skandinavke iz Feniksa (br. 616), sa križaljkom pozira Kejti Peri, a u jednom ranijem broju, u toj ulozi ste mogli da vidite Bila Klintona, Keneta Vilijamsa i Džona Stjuarta. Povrh svega, na listu rešavača su se upisali i animirani junaci: Pera Detlić, Garfild, Lisa Simpson, Fred Kremenko i Barni Kamenko, te su i oni nagrađeni skandinavkama u Feniksu. 

Feniks br. 616, autor: Mladen Marković

16. 9. 2018.

Časna starina

Branka Veselinović, najstarija živa glumica u Srbiji, danas puni ravno 100 godina. Nismo često u prilici da slavimo tako krupne i okrugle rođendane od nacionalnog značaja jer naši popularni umetnici mahom umiru u mlađem dobu, odbačeni, poniženi i od svih zaboravljeni. Zato je današnji dan prilika da odamo počast glumačkim velikanima koji nisu bili dovoljno žilavi da potraju duže, ali i da čestitamo našoj skromnoj Branki, koja se hrabro i srčano bori sa Kirkom Daglasom, Olivijom de Hevilend, Doris Dej i drugim holivudskim multimilionerima za titulu najstarijeg živog dramskog umetnika na svetu.

Kada sam bio dečak, moji omiljeni domaći glumci, tačnije: junaci koji su me vodili u svet starih filmova, TV serija, kamernih drama i snimaka pozorišnih predstava, bili su: Rade Marković, Vlastimir Đuza Stojiljković, Mira Stupica, Radmila Savićević, Danilo Lazović i kasnije Nebojša Glogovac. Nadao sam se da ću jednom upoznati bar nekoga od njih, ali nam se putevi nisu ukrstili. I svi su tiho otišli (poslednja dvojica mnogo ranije nego što je iko mogao da nasluti). A eto, bez želje da se to dogodi, a lepom igrom slučaja, jednom sam sreo Branku i njenog pokojnog supruga, svog imenjaka Mladena Mlađu Veselinovića

Bilo je to pre nešto manje od četvrt veka u međunarodnom vozu za Budimpeštu. Voz je neobično dugo stajao na nekoj stanici, te sam izašao u hodnik i znatiželjno gledao kroz prozor, a onda je iz susednog kupea izmilela starica koja se raspitivala o razlozima zastoja (oprostićete mi na iskrenosti, ali gospođa Veselinović je već tada bila u poznim godinama). Prepoznao sam joj glas jer govori na vrlo osoben način, brzo i šuškavo, a onda sam je pogledao i rekao:"Ha, Vi ste Branka Veselinović!" Ona je dramski klimnula glavom i nastavila da govori o zastoju. Da li se je obraćala meni ili svim prisutnim putnicima, nisam bio baš sasvim siguran, i dok je objašnjavala da putuje iz Skoplja, da je umorna i da jedva čeka da stigne u Beograd, ja sam nervozno bacakao noge. Iznenada se okrenula ka meni i veselo rekla: "O, ti si pravi mali baletan." (Naravno, ja sam oduvek i zauvek daleko od bilo kakvog baleta, ali to je bila samo šala i poziv na razgovor, jer Branka iznad svega voli da se druži sa decom). I tako... malo smo ćaskali, ne sećam se više o čemu, a onda je Mlađa to prekinuo, pozvavši je nazad u kupe. 

Te 1995. godine, ja sam već bio vrlo dobro upoznat sa Brankinim likom i delom. Da smo duže razgovarali, sigurno bih joj rekao da sam gledao insert iz šou-programa u kojem je urnebesno imitirala Oliveru Marković, skečeve iz Vesele večeri u kojima je šarmirala publiku kao Koko Flanel, prvu verziju komedije Pop Ćira i pop Spira gde je nezaboravno tumačila seosku alapaču, a možda bih dodao i da mi se nije dopala kao gospa-Nata u komediji Zajednički stan jer njen vrcavi duh nije mogao da dođe do izražaja u toj ulozi. Znao sam i da je Mira Stupica njena kuma, pa mi je kasnije bilo žao što je nisam pozdravio (baš sam u to vreme gledao Otvorena vrata i bio oduševljen Kristinom Trobozić), a najviše sam žalio što nisam stigao ni da je pitam kako se zove onaj lutak u eskimskom odelu kojeg uvek i svuda nosi sa sobom.

Branka Veselinović je u prirodi potpuno ista kao na televiziji: puna života, humora i zanimljivih priča. Takva je bila u vozu, takva je i danas. Godine joj nisu mogle ništa. Doduše, nikada nije imala pojavnu toplinu i familijarnost jedne Radmile Savićević, te nikada nije bila nacionalna i televizijska zvezda tog ranga, ali treba podsetiti da je ona jedna od naših najhumanijih javnih ličnosti, i da nas je zadužila mnogo širim spektrom dela od igre i pesme. Između ostalog, sa suprugom je osnovala fondaciju za pomoć deci sa posebnim potrebama i bila ambasadorka UNICEF - a, a još uvek obilazi domove za nezbrinutu decu i stara lica, ulepšavajući im dane svojim duhovitim kazivanjima. Takođe, na ulici prodaje svoje suvenire i lične stvari kako bi tim novcem pomogla unesrećenim mališanima!

Krepka, visprena i glagoljiva, Branka nas samim svojim postojanjem, a onda i svojim dirljivim gestovima, nagoni da budemo ponosni na nju. I da učimo od nje. Danas će svim televizijskim ekipama koje je budu posetile egzaltirano deklamovati sve one priče koje je već milion puta ispričala (tako to ide u tim godinama), i svi će se iznova smejati anegdoti iz Narodnog pozorišta od pre bogzna koliko godina kada joj je neka dama prišla i iznenađeno primetila da strašno liči na pokojnu Branku Veselinović, a da sam u prilici, uz čestitku i želju da nam još dugo bude živa i zdrava, ja bih je zamolio da jednom kad se zaista upokoji, obavezno prenese moje pozdrave Miri Stupici i svim ostalim gorepomenutim kolegama. 

U to ime, neka se danas na ovom blogu smeška u izrezu omažne, rođendanske ukrštenice sa belinom 8 x 8, i to sa svojim voljenim lutkom Sarmikom (da, da, tako se zove... inače, Laponac Sarmiko je Brankin najbolji drug već 62 godine, otkad joj ga je u Moskvi darovao Sergej Obrascov). Voljom kombinatorike, u centralnoj kombinaciji su se našli i pojmovi koji savršeno upotpunjuju priču o našoj Branki: GEROVITAL i ČASNA STARINA! Pa, srećan rođendan, vitalna i časna starino!


12. 9. 2018.

Uspeh meren Guglom


Baveći se enigmatikom na ovaj i ovakav način, čovek može doći u (ne)priliku da se prema njemu ponašaju kao prema javnoj ličnosti. Štaviše, neki vrlo iskreno veruju da enigmata može biti vrlo istaknut, ako ne više, onda bar koliko i bilo koji novinar, pa ukoliko im internet potkrepljuje to uverenje, počinju neobično da ga tretiraju zato što je uspešan ili popularan, i pride atestiran u nekoj apstraktnoj oblasti o kojoj, naravno, vrlo malo znaju. Zabavno, čudno, tragikomično, ali istinito. 

U vreme dominacije elektronskih medija, izguglani podaci o bilo čemu i bilo kome postaju mera prisustva u životu. I ne samo u životu, već i u istorijskoj stvarnosti. Evo plastičnog primera: enigmati listom znaju za Boška Petrovića; neki su mu se decenijama divili iz daljine, neki su imali čast da ga upoznaju, mnoge je inspirisao na stvaranje... i zato ponekad pišemo o njemu. Bez obzira na to što se odavno ne bavi enigmatikom, on se sporadično, kao enigmatski heroj iz daleke prošlosti,  pojavljuje u našim internet pričama (ređe i u delima). No, paradoksalno je to što se o njemu kao hirurgu i anesteziologu svetskog kalibra na internetu ne može pronaći ni šturi članak! Dakle, iako je posvetio život jednoj ozbiljnoj nauci i bio retko uspešan u svom poslu, Boško danas na globalnoj mreži postoji samo kao enigmata. Sve ostalo je arhivirano u nekim drugim fiokama. A njih više niko ne otvara. 

Poenta je da na osnovu podataka sa interneta o mnogim ličnostima dobijamo nepotpune, hiperbolisane, iščašene ili lažne slike: ono što je ozbiljno i bitno često biva ignorisano i sasvim zapostavljeno, a marginalne pojave i dostignuća dospevaju u prvi plan. I budući da eru u kojoj živimo karakteriše opsednutost potrebom za eksponiranjem tj. za isticanjem po svaku cenu, do vidljivosti najlakše stižu najagresivniji egzibicionisti. Prosto, na internetu se najjasnije vide oni koji žele da budu viđeni. 

Meni se, kao enigmati koji svoj blog koristi za ličnu (ali i tuđu) promociju, mnogo puta dogodilo da budem precenjen na račun te internet-vidljivosti. Neću ovde navoditi motive koje istraživači obično imaju, već samo jednu činjenicu: kada neko u pretraživač ukuca moje ime i prezime, pa tome doda enigmatika, rezultati ga, po svoj prilici, navode na pogrešan zaključak. Tu se više ništa ne može, Gugl sugeriše da je Mladen Marković vrlo važan enigmata, takoreći maskota naše enigmatike. Da, da... tako je.

Ja sam najviše kriv za svoju internet slavu. Da ne postoji blog Enigmagika, podaci o mom radu ne bi izašli iz uskog enigmatskog kruga. Međutim, da sam čekao da me drugi ističu i hvale, dosad bih garantovano propao (i) kao enigmata. Propao bih i povukao se, jer bih uvideo da tu nema selameta i da je nemoguće pronaći mesto u jednom tako dezorganizovanom sistemu. Ja nisam pecaroš, niti igram domine da mi prođe dan, i hteo sam afirmaciju kao ozbiljan enigmatski autor. Ozbiljan u najtradicionalnijem mogućem smislu, nastavljač dela onih čija su imena u kolektivnom enigmatskom sećanju napisana najkrupnijim slovima. Neko bi rekao da mi je išlo naruku to što su mi starije kolege oduševljeno tapšale, ali sam u praksi kao "veliki talenat" bio interesantan samo onoliko koliko sam mogao da budem iskorišćen (nažalost, nemam talenat za izigravanje konja, pa je odmah, čim su me zajahali, došlo do konflikta). U trenutku kada sam poželeo da se etabliram, već sam bio mator: imao sam punih 26 godina i - ma koliko to nadobudno zvučalo - bilo mi je kasno da se ikome saginjem, nosim skute i trčim po cigare. Sasvim sam dobro znao šta mogu, šta mi pripada i gde mi je mesto u hipotetičkoj hijerarhiji, pa je bilo besmisleno da se od mene očekuje da se ponašam kao skromni maloletnik. A baš se to očekivalo.

Svako ko je ikada sarađivao sa mnom (pogotovo ako je reč o dugoročnoj saradnji koja mobiliše kreativne snage), čak i ukoliko smo se u međuvremenu posvađali oko nečega petog, verovatno i dalje misli da sam ja najtalentovanija osoba koju poznaje. Ja takođe mislim (tačnije: znam) da imam više talenta od većine ljudi, ali vremenom sam oguglao na tu nepravdu. Eto, kad sam imao 26 godina, na zapažanja tipa: "ti si veliki talenat", reagovao sam otprilike kao na kompliment "imaš lepe oči". Iznenadilo bi me kada bi neko primetio da sam nadaren za sport ili politiku - jer zaista nisam, pa se tamo ne trpam, i zato sve te ingracijacije koje sam dobijao kao mladi enigmata, a koje su se svodile na davno utvrđenu činjenicu da sam majstor za verbalne akrobacije, nisam doživljavao kao uspeh. Praktično, ja sam tada (a i sada) u svemu za šta sam nadaren bio samo na nivou detektovanog talenta; ništa nije (bilo) ostvareno kako valja, pa sam valjda stoga postao ravnodušan. 

Šta želim da kažem? Možda, čak verovatno jeste glupo što sam rešio da se posvetim enigmatici kako bih realizovao bar jedan svoj talenat. Ne znam šta mi bi, ali eto... rešio sam. I pošto mi nije krenulo tj. nisam dobio ništa osim aplauza, a gazili su me oni koji su bez sumnje gori od mene, navalio sam da dokazujem celom svetu da boljih sastavljača ukrštenih reči niti je bilo, niti će biti. Da li je to stvarno ili nije, ovde nije ni važno, tek zahvaljujući internetu, postao sam jedan od - uslovno rečeno - najslavnijih enigmata našeg doba. 

I da se vratimo na početak: sada su svakom korisniku interneta dostupni podaci o mojim enigmatskim uspesima. Pobeđivao sam na konkursima, sarađivao sa svim mogućim novinama, priređivao enigmatske senzacije i ekskluzive, katkad i skandale, učestvovao u svim ratovima itd. Realno, nema žive osobe na ex yu prostoru koja je iole zainteresovana za enigmatiku, a koja ne zna za mene - jer čak i ukoliko je neko propustio epizode u kojima sam igrao glavnu ulogu, put ga je pre ili kasnije doveo do mog bloga. Dakle, takvi namernici su ljudi iz branše, i oni znaju pravu vrednost mojih postignuća tj. znaju da u ovom i ovakvom sistemu sve to vredi tek malo više od jedne crvljive šljive. To dalje znači da me niko od njih ne doživljava kao uspešnu javnu ličnost, jer im je jasno da enigmata to po logici stvari ne može biti.

Nesporazumi nastaju kada se o mom enigmatskom radu informišu ljudi koji se ne bave enigmatikom. Gugl ih, kao što gore rekoh, ubeđuje da sam vrlo bitan u toj oblasti. A nisam. Samo sam kao enigmata toliko prisutan na internetu da se od toga ništa drugo ne vidi: tokom prethodnih 8 godina sam radio bezbroj ozbiljnijih stvari, a o tome nema nikakvih podataka. U jednoj retkoj prilici sam kao gost za 2 meseca zaradio više novca nego od enigmatike za sve ove godine (da ne govorim o tome da sam u enigmatiku uložio 100 puta više truda i vremena nego u bilo šta drugo). U praksi, moja internet-slava služi samo da bi mi se povremeno javili pojedinci sa uvredljivim poslovnim ponudama, tipa: "Da li biste pristali da radite skoro besplatno?" (takođe, javljaju se roditelji koji traže pdf sa enigmatikom za decu, slikari koji nude svoje slike sa popustom, šalabajzeri koji ne znaju šta im treba itd.)

Ukratko, zamolio bih sve one koji na bazi izguglanih rezultata zaključuju da sam napravio ozbiljnu enigmatsku karijeru (smešno jeste, ali to je citat) da ne precenjuju moju vidljivost na internetu. Ja sam 20 godina išao u školu da bih imao zanimanje, a enigmatikom se bavim 1) iz ljubavi i 2) za vrlo, vrlo, vrlo sitne pare koje su mi ponekad neophodne za hleb i mleko (da i sam nisam sirotinja, sigurno bih donirao te honorare sirotinji). Sa takvim ograničenjima, nemoguće je postići uspeh po definiciji, tj. nemoguće je živeti od enigmatskog rada. Dakle, ja nisam uspešan enigmata, nisam javna ličnost, nisam popularan i zarađujem kao prosečan Kubanac. Slika koju Gugl šalje o meni je krajnje nerealna, i jedino mogu da se složim s tim da akumulirani elektronski podaci nedvosmisleno potvrđuju moj enigmatski talenat. Ali, već sam objasnio koliko mi to znači.

11. 9. 2018.

Nedjeljko u b(j)elini

Jednočlana redakcija bloga Enigmagika je naprasno i jednoglasno donela odluku da nagradi svog najvernijeg pratioca i najaktivnijeg komentatora Nedjeljka Nedića, enigmatu iz Orašja i kreatora popularnog enigmatskog bloga DUE.

Nedjeljko je, kao izvanredan enigmatski autor, ali i kao nesebičan kolega i dobar drug, zaslužio jednu paradnu belinu 8 x 8, pride ilustrovanu kolor-karikaturom (ovoga puta nisam zaboravio mladež na čelu :D). Da li je ovo ukrštenica ili križaljka - teško je reći, jer pored transkripcija (u belini: Sanetoši, van nje još nekoliko), tu je i pojam mikrokemija, no budući da u mreži nema ekavizama i ijekavizama (osim imena koje je vlasnik Nediljko ijekavizirao), niti reči koje pripadaju samo jednom standardu, moglo bi se reći da je ovo internacionalni sastav. A to je sasvim prikladno jer je tematska ličnost internacionalna enigmatska zvezda. :)

10. 9. 2018.

Standby

Ovog meseca u časopisima Neven i Mali Neven nema enigmatskih strana. Došlo je do strukturalnih promena u redakciji, a sa novim urednikom dobili smo i novi koncept. Formalno, ja sam i dalje na listi saradnika (ime mi nije uklonjeno iz impresuma), a da li će realna saradnja biti nastavljena, u ovom trenutku ne mogu da izvestim saradnike i ostale čitaoce bloga - jer to ne zavisi od mene. Prilozi za oba septembarska broja su  letos poslati bivšim urednicama Jeleni Dopuđ i Ivani Đukić, i kasnije prosleđeni, ali uprava kuće je očigledno donela odluku o racionalizaciji troškova (pored enigmatike, izostavljena je i manufaktura drugih saradnika, a racionalizovan je i kvalitet papira). 

Dakle, pripremljeni prilozi će možda biti objavljeni u narednim brojevima, a ovde i sada  pretpremijerno prezentujem 4 strane.





9. 9. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (37): Poštovanima s ljubavlju (1)


Već sam pominjao kako  imam poseban pristup pravljenju radova kada u njima "gostuju" drage mi i poštovane ličnosti, ali i događaji kojim sam se uvijek divio. Pokušaću  izvršiti ne preveliki izbor po vlastitim kriterijumima. U nemogućnosti uobičajenog prezentovanja radova, ovo je za sada jedini način da  ova sočinenija  ugledaju svjetlo dana;  da nisam baš skroz "džaba krečio". 

Novo


8. 9. 2018.

Povampirena kraljica šunda

Mir-Jam
Poslednje predratne generacije naših neobrazovanih žena koje su umele da čitaju, formirale su sliku sveta i negovale svoje snove uz pomoć njenih romana, novela, novinskih članaka i saveta; bila je jedna od najekscentričnijih figura starog Beograda, i premda je od intelektualne elite bila etiketirana kao karikatura i skaradni Nušićev imitator, uživala je veliku naklonost čitalačke publike; nikada se nije udavala, a pisala je o braku i bračnim odnosima kao nijedna udata žena u istoriji sveta; posle rata, ime joj je izbrisano, a  delo satrto, no povampirila se godinama kasnije, kao riznica zaboravljenih emocija i svedok idiličnog vremena. Ona je Milica Jakovljević, svima znana kao Mir-Jam (1887 - 1952). 

Ako je postojala potreba za rehabilitacijom neke javne ličnosti iz prve polovine XX veka, Mir-Jam svakako nije bila ni prva, ni druga, ni peta na listi. Pogotovo ne ako za kriterijum uzmemo književnu vrednost njenih dela, jer ono što je pisala nikada i nigde ne može biti oslobođeno oznake "šund". Prosto, ne postoji, niti je postojao svet u kojem bi njeno pismo moglo biti svrstano u neku drugu kategoriju. Ali... ako je na početku XXI veka trebalo ubediti naciju u jedan sladak i fin period bliske istorije i slagati praunuke da su nam prababe i pradede živele uštirkano, ušminkano i gospodski - Zdravko Šotra je izabrao pravo štivo za ekranizaciju. 

O tom vremenu u kojem je delovala kontroverzna književnica (pre svega: novinarka), iz njenih romana se može saznati mnogo toga: kakve su toalete bile u modi, čime se farbala kosa, koji je obrazovni profil bio najviđeniji za mladoženju, koliko je iznosila kaucija za udaju, kakav je jaz postojao između bogatih udavača i siromašnih udvarača itd. Ozbiljnije posmatrano, o tzv. "zlatnom razdoblju" od Mir-Jam saznajemo koliko i o Trojanskom ratu od slepog pesnika Homera. On je pevao ono što je mogao da zamisli, onako kako je umeo, sa mnogo mašte, bez naročite brige o realnosti, slikovito i uzbudljivo, a ona je pisala s ambicijama da zahvati stvarnost svojim nevelikim umom, bez mere u kinđurenju i ulepšavanju, toliko idealizovano - ili savremenim jezikom rečeno: fotošopirano -  da su slike koje je predočavala bile izvitoperene do neprepoznatljivosti. 

Ne bi bilo problema da se Mir-Jam proslavila kao pisac SF ljubića. Štaviše, svi bismo mi danas mogli da budemo ponosni što je baš naša Milica patentirala jedan tako egzotičan žanr... Ali... ona je bila mrtva-ozbiljna! Sve o čemu je pisala plasirala je kao suvi realizam, te je i svoj doživljaj sveta, ljubavi i pravde nametala kao ogledalo stvarnosti, izigravajući svojoj publici lajf-kouča, i besomučno savetujući nedozrele i plitkoumne devojke da na život gledaju samo kroz ružičaste naočare. 

Ukratko, Mir-Jam je u svoje vreme bila bensedin za intelektualno nerazvijene dame, a to je i danas - zahvaljujući TV serijama koje verno oživljavaju njene zamisli. U međuvremenu su te romane najčešće čitale maloletne provincijalke, stidljivo tražeći odgovore na pitanja koja se otvaraju sa buđenjem sekundarnih polnih karakteristika, a bilo je i onih koji su apstrahovali njene srceparajuće redove u potrazi za faktima o nekadašnjim socijalnim, kulturnim i moralnim prilikama. Prva grupa je mogla da nauči da ljubav sve pobeđuje, da sva devojačka stradanja na kraju bivaju nagrađena srećnim brakom, da nema druge sudbine za dobru ženu osim da bude verna pratilja (...), a u drugoj grupi su oni koji su brzo odustajali od mučnog posla jer nisu imali nerava za tu gomilu patetičnih idealizacija.

I još treba reći da niko nije mogao da uništi Mir-Jam. Fizički je bukvalno umorena, ali njen šund je nastavio da živi. Pre više od 45 godina, kada je Borislav Mihajlović Mihiz parodirao roman Ranjeni orao (i ličnost autorke, koju je tumačila Ružica Sokić), nakon premijere u Ateljeu 212 (u režiji Soje Jovanović) - nova publika je verovala da je ta Mir-Jam bila komediografkinja. I zaista, bile su potrebne vrlo sitne dramaturške intervencije da bi sve ono što je u njenom pismu prenaglašeno i zašećereno postalo urnebesno. 1991. godine, u TV drami Brod plovi za Šangaj (po motivima romana Samac u braku), načinjena je slična dramaturška dorada, te je Mir-Jam još jednom ismejana, ali na vrlo suptilan, čitaj: dosadan način. A onda se Zdravko Šotra pre 10 godina lukavo dosetio i ovaplotio njenu fantaziju bez izmena. Rezultat: Ranjeni orao je najgledanija TV serija u istoriji naše televizije, a otvoren je i koridor za slične projekte, pa sada svi znamo za Šotrinu komercijalnu trilogiju koju, pored spomenute, čine serije Greh njene majke i Nepobedivo srce

Tako je Milica Jakovljević Mir-Jam pola veka nakon smrti konačno dobila afirmaciju. Televizijsku, masovnu. Opet je postala zvezda, ali veća i sjajnija nego ikada. Sada više nije ni bitno kolika je književna vrednost njenih dela, niti da li je taj svet koji je dočaravala bio stvaran ili ne, niti kakve je poruke slala...  Ništa više nije bitno osim površne i jeftine zabave za sirotinju. I posle svega, malo ko zna za njenog nekad hvaljenog i onoliko cenjenog brata Stevana Jakovljevića (1890 - 1962), autora Srpske trilogije, ali zato je trilogija njegove sestre postala klasika našeg doba.

4. 9. 2018.

Drži slovo Zekić Novo (36): Ćoškaste osmice


O bjelinama u ćoškovima već je bilo riječi, ali se odnosilo isključivo na bjeline 7 x 7. U tekstiću "Ukršteničice", najavljene su bjeline  8x8 u ćoškovima: dole desno i gore lijevo. Ovdje su kompletirana dva "upražnjena"  ćoška;  dole lijevo i gore desno.  Ovi radovi su nastali prije koji mjesec, i to oba u istom danu. To je bilo prvi put da sam dobio takav stvaralački napad (kao Mladen nedavno), i mala je vjerovatnoća da će se to još koji put desiti. Ove bjeline bi čak zajednički mogle biti tematske. Pojam "STRANA NARODNA MUZIKA" iz jedne i "TONINO TIBERI BEND" koji je bio popularni predstavnik pomenute muzike u svoje vrijeme mogli bi biti dovoljan razlog za tematsko povezivanje ova dva rada.


Novo