12. 10. 2021.

Toma: malo fakata i mnogo fikcije

Mesecima nas bez predaha zapljuskuju talasi EPP-a za film "Toma". Iz svih medijskih topova gruvaju producenti, glumci, pevači, članovi porodice Zdravković, preživele kolege, rođaci, prijatelji itd. Ne sećam se da je ikada neko domaće ostvarenje sedme umetnosti podiglo takvu i toliku prašinu u javnosti, a ne sećam se ni da je u nas snimljeno nešto toliko genijalno da bi tako brzo zaslužilo jednoglasnu apoteozu nacije i svakodnevno veličanje na svim mogućim televizijskim kanalima, u svim novinama i na svim internet portalima. 

Naravno, uz sve to je reanimirano i sećanje na ravno trideset godina počivšeg Tomu Zdravkovića, pa su mediji prepuni idealizovanih podataka o njegovom stvarnom životu, liku i delu. Oni koji ništa nisu znali ni o njemu, ni o vremenu u kome je delovao, na osnovu filma i propratne medijske halabuke lako mogu poverovati da je on za života bio estradna veličina kalibra Marvina Geja, a da se domaća estrada gotovo ni po čemu nije razlikovala od američke. U filmu je tako. 

Skandinavka, Enigma, Mladen Marović

Kada sam pre 7-8 godina za Enigmu radio seriju ukrštenica sa telegrafskim biografijama autentičnih ličnosti, mali enigmatski spomenik dobio je i Toma Zdravković. Pokušao sam da ga ukratko predstavnim na jedan realan način, jezgrovitim pregledom najznačajnijih momenata iz života i naslovima pesama po kojima ga pamte milioni. Evo teksta: Pevač sa slike (A) odrastao je u siromaštvu, pa je trbuhom za kruhom rano otišao iz rodnog Pečenjevca. U Leskovcu je, radeći fizičke poslove,  sreo Silvanu Barjaktarević (kasnije Armenulić), koja mu je obezbedila prvi kafanski angažman. Kasnije joj se kao kompozitor odužio legendarnom pesmom (B), koju je i sam otpevao na jednoj ploči. Njegovi hitovi (C, D) danas imaju status folk evergrina, a često se spominje i da je jednu pesmu (E) posvetio spikerki Novović. Snimio je singl ploču sa glumicom Kiti Svon, koja je u Jugoslaviju došla na lečenje od opekotina. Voleo je žene, boemštinu, kocku i alkohol, te je za života stekao samo jedan jednosoban stan. U legendu je otišao 1991. godine, a posthumno mu je dodeljena Oktobarska nagrada grada Beograda.  

S obzirom na to da se celog života iz hobija bavim jugoslovenskom popularnom kulturom, o Zdravkoviću znam malo više od većine konzumenata njegove muzike (uzgred, poštujem, ali sebe ne bih mogao da svrstam u ljubitelje Tominog folk-soul izraza). Ni o Tomi, ni o bilo kojoj drugoj istaknutoj javnoj ličnosti koja je tih godina gradila karijeru ne može se govoriti van konteksta, pa budući da su šezdesete i sedamdesete vrlo jasno definisane i imaju poprilično krut okvir, odgledavši film "Toma" Dragana Bjelogrlića i Dragana Lisinca, shvatio sam da to uopšte nije film o pravom Tomi Zdravkoviću.

"Toma" je jedna površna i melodramatična, moglo bi se reći i patetična, bajka nastala po motivima Tominog životopisa i sračunata na masovnost tj. na publiku najjeftinijeg ukusa. Tomino ime i sva ostala zvučna imena koja se pojavljuju u scenariju (Silvana, Lepa, Tozovac, Cune, Mika Antić, Zoran Radmilović) očito su samo teme za slobodno fantaziranje (i, naravno, mamci), a teško je prokljuviti šta je grupa scenarista tačno želela da nam kaže svojim sočinjenijem, osim da je Toma bio nepopravljivi sentimentalac sklon porocima. Izgleda da su sve ostale ključne tačke scenarija izmišljene, počev od odnosa sa Silvanom do neizlečive Ljiljane (koja je filmu dala melodramatični vrhunac). Ako je jedini cilj bio rasplakati gledaoce po svaku cenu, nema greške, uspeli su.

Lepa Lukić i Silvana Armenulić, 
karikatura: Ranko Guzina, 1971.
Ne razumem film. Ne razumem to haotično preplitanje fakata i fikcije, a naročito mi nije jasno očigledno krivotvorenje bliske istorije i popularne kulture. To se čak ne može podvesti ni pod umetničku slobodu, jer ako se nešto dešava 1960. godine, treba da se zna da Silvana tada nije mogla ni da uđe u tek formirani PGP, a kamoli da snimi ploču (to nije bilo vreme narodnjaka, oni su procvat doživeli tek krajem šezdesetih sa televizijskom reklamom i vinilnom hiperprodukcijom). No, u filmu, Silvana je 1960. ultimativna zvezda koja već snima u Beogradu i izgleda kao Rita Hejvort (inače, prvu singlicu je snimila sredinom te decenije, a do slave je putovala još nekoliko godina; kao početnica, izgledala je vrlo skromno, moglo bi se reći i neugledno). Kao takva, ona izvlači Tomu iz tuzlanske kafane i odvodi ga u Beograd, a tamo ga dočekuju "velike zvezde" koje su se u realnosti proslavile tek 10 godina kasnije. Na primer, Tozovac tu izvodi svoju "Vlajnu", iako je u to doba još uvek bio student ekonomije kome nije padalo na pamet da se lati mikrofona (prve estradne uspehe zabeležio je kasnih šezdesetih), a tu je i Lepa Lukić, koja je tada još uvek okopavala kukuruz sa majkom Milosijom i još uvek se zvala Lepava Mušović (jer da bi postala Lukić, morala je prvo da se uda, a to se desilo sredinom šezdesetih). 

I nema smisla nabrajati sve nelogičnosti i anahronizme u filmu (ali moram da istaknem jedan fušeraj: Silvana otkriva Tomi da je uzela umetničko ime po italijanskoj glumici Silvani Manjani! Tako sam bar ja razumeo Tamaru Dragičević, a načuljio sam uši i kad je po drugi put umesto Mangano rekla Manjani... ili Manjano, svejedno). Zanimljivo je da se scenaristi u nekim momentima drže činjenica kao pijan plota, a onda naglo prelaze u fikciju, pa se isto tako naglo vraćaju na fakte. Nikad nisam gledao sličnu papazjaniju, časna reč (a odgledao sam filmova barem koliko i Tito). 

karikatura: P. Pismestrović

Nemam nameru da govorim o režiji, niti o glumačkoj podeli, ali moram javno da se zgrozim nad amaterizmom maskera (onako nešto nije viđeno ni u bugarskoj verziji šoua "Tvoje lice zvuči poznato"). Ono što me ipak najviše iritira jeste svesno i ničim opravdano ignorisanje identiteta sedamdesetih, čak i tamo gde se to bez po muke moglo izbeći. Recimo, Lepa Lukić 1974. peva "Srce je moje violina", premda je ta pesma nastala 1989! To je naizgled nebitno, ali je ipak teško objašnjivo zašto glumici koja tumači Lepu nije puštena neka numera iz tog vremena, čisto da se dočara atmosfera i duh te decenije (Olivera Bacić ionako ne peva, već samo otvara usta, i mogla je da "izvede" bilo šta;  eto, da su mene pitali, glasao bih za "Ne pitaj me", Lepinu pesmu koju je voleo Ivo Andrić). Dalje, Zdravko Čolić na nekakvom izboru za mis 1974. u primorskom restoranu peva "Sinoć nisi bila tu", uz obilje karikaturalnih afektacija. Teško da je iko u tom izdanju mogao da vidi jugoslovenskog predstavnika na Pesmi Evrovizije '73 i jednu od najvećih jugoslovenskih muzičkih zvezda 1974. I, povrh svega, iako je glumica Ljiljana Blagojević već sto puta potvrdila da joj je Toma posvetio pesmu "Za Ljiljanu" tokom snimanja serije "Doktorka na selu", scenario je iziskivao jednu tragičnu figuru za katarzu i njoj je, ah, nadenuto ime Ljiljana, pa je filmski Toma Koraćevu pesmu iz 1984. za fiktivnu doktorovu ženu "napisao" 1991. 

I za kraj, moram da se osvrnem na ulogu koja je pripisana Silvani u Tominom životu. U korist senzacionalizma, ta priča je većim delom izmaštana, a fakti su, gle čuda, izostavljeni: Silvana je Tomu zvala "Dado", pesma "Šta će mi život" nije napisana za nju (već ga je, po njenim rečima, molila da joj je ustupi), i osim što ga je u vreme kada su oboje bili anonimni pozvala da peva s njom u kafani "Dubočica", nema osnova za tezu da mu je kasnije pomagala u karijeri. Nema osnova, zato što je Toma Zdravković pre nje snimio hit-ploču i napravio nekakvo ime. Recimo, u vreme kada je davao intervjue za popularne časopise poput "Plavog vjesnika" i nastupao pred Džimijem Stanićem i Nadom Knežević (koja je htela da snimi njegovu "Ciganku"), Silvana je još bila pevačica u trećem planu koju nisu intervjuisali ni za dobojski radio. 

Evo šta je Toma 1970. rekao o počecima svoje karijere za "TV novosti": "U Leskovac je navratio neki Hazim, harmonikaš. Pevao sam u restoranu "Dubočica". Dopalo mu se moje pojanje i predložio mi da pođem s njim u Tuzlu, da pevam u restoranu u kome je svirao... U Tuzli sam pevao u kafani i snimao za lokalnu radio-stanicu. Zabavna muzika je u to vreme bila na ceni, pa sam pokušao i nju da pevušim, uz svesrdnu pomoć jednog drugog Hazima - Hanušića... Kasnije, dok sam pevao u beogradskim restoranima, pesma "Ciganka" je postala veoma popularna iako još nije bila snimljena, dopala se Obradu Jovoviću, predstavniku "Jugotona", i predložio mi je da snimim ploču..." Silvanu ni usput nije spomenuo. 

7. 10. 2021.

Sa 10 prstiju, za 10 godina (4)

2014. godine sam radio bolje nego ikada. Ne znam baš tačno zbog čega sam tada bio na vrhuncu stvaralačke moći, ali znam da sam sa neopisivom lakoćom sastavljao vrlo komplikovane stvari i nalazio neprocenjivo zadovoljstvo u otkrivanju novih predela kombinatorike. Nažalost, bio sam mnogo aktivniji na blogovima nego u drugim medijima, pa sam te godine u štampi objavio vrlo mali broj radova. Na još veću žalost, naredne 2015. moja produkcija za široku rešavačku publiku je sasvim zamrla, premda sam još uvek bio neobično produktivan.

Slučaj "Alo razbibriga" je detaljno, feljtonizirano obrađen na ovom blogu i poznato je da sam u jednom dugom periodu, kada nisam sarađivao ni sa jednim ozbiljnim enigmatskim novinama (Enigmu ne računam u ozbiljne), tamo ostavljao najbolji enigmatski deo sebe.  Zapravo, verujem da su duplerice koje sam pravio za jeftini podlistak tabloida najskuplji radovi koje sam u životu proizveo za novine, iako se to najčešće nije videlo golim okom. Zadaci koje sam dobijao od urednika mogli su da se izvrše na hiljadu načina, a bar 998 kolega bi biralo najlakši i najkraći put: tja, pa to je bila samo tezga, bilo je važno da sastavi budu korektni i da ih isporučimo u predviđenom roku. 

Ali... za mene to nije bila tezga. Honorar je bio prilično destimulativan, gotovo smešan, i s obzirom na to da je podlistak sadržao svega desetak enigmatskih strana, svi iz ekipe smo imali po 4 porudžbine mesečno, što će reći: u najboljem slučaju sam radio po 2 duplerice i pazario... ne znam, 40 evra. Ni pijačni prodavci tikvica ne bi radili po 4 dana za tu mizernu sumu, a to može značiti samo jedno: da sam ono što smatram najboljim u svom opusu napravio iz čistog ludačkog entuzijazma. Vidite ovako: dobijem 5 tematskih pojmova, vrlo dugih i džombastih, i umesto da ih izanaliziram i poslažem tako da sebi uštedim vreme i trud - ja ih poređam najnelogičnije moguće, rukovodeći se nekakvom vizuelnom estetikom. Npr. poređam vodoravno 3 pojma sa razmakom od 2 polja, i na početku izgleda kao da se uspravno ne može izvući ni jedna jedina pristojna reč... a ipak, nekako iz toga porodim četvrtastu belinu i sve uspravne reči budu jednostavne i poznate. Kako su to uvek bili dugački pojmovi (imena i prezimena, naslovi filmova, serija itd.), satima se mučim da sve krake van centralne kombinacije ispreplićem i povežem tako da nigde nema arhipelaga crnih polja, nema zatvorenih pasaža, suvišnih dvoslova i sl. (a uz sve to, imam još 2 dugačka tematska pojma koje moram da uglavim u mrežu sa fiksnim izrezima za fotografije). Takođe, često sam glavni tematski pojam pozicionirao ukoso, pa kroz celu mrežu po dijagonali ide npr. odbojkašice Srbije, u sredini je belina 6 x 6 ili 6 x 7, ređe veća, a njih 4 su smeštene u mrežu tako da se čini da je svaka legla na svoje mesto. I još treba reći da su tematski pojmovi bili nepromenljivi, radiš sa onim što dobiješ, čak i kad je na ivici verovatnog da sve to može da stane u jednu mrežu. 

Svih 90 i kusur ukrštenica koje sam po porudžbini napravio za malu "Alo razbibrigu" odradio sam kao da ću dobiti 100, a ne 10 evra po radu (ili manje, za sitnije zagonetke). Prosto, to je bilo jedino mesto gde sam mogao kontinuirano i neometano da se izražavam kao enigmata, a da se ne osećam ugroženo ili degradirano od matoidnog ili neuračunljivog urednika. Ali... to ne znači da sam bio spreman da po svaku cenu učestvujem u produkciji: kada su posao preuzeli udruženi hohštapleri (na više nego skandalozan način, valjda se svi toga sećaju), ja sam bez ikakvog razmišljanja odbio da "nasledim" Živanića, iako su me odmah nakon puča pitali da li hoću da uređujem novu "Alo razbibrigu". To je valjda značilo da treba da se priključim bagri i da se ponašam kao da me boli uvo za otimačine, nepravde i ljage  koje se nanose ne samo Živaniću nego i celom enigmatskom društvu. Bilo je takvih... u stvari, većina je takva: neki su izigravali neobaveštenost, neki su se krili iza tvrde sive kore, neki su za 300 dinara u slast lizali guzicu vepru... a jedan mali postotak je zaista (bio) mentalno defektan i jedino su ti dementni primerci ljudskog roda među enigmatama imali opravdanje za ignorisanje javnog masakriranja nedužnog čoveka. Naravno, bilo je i onih koji su se borili protiv nečuvenog čina šačice najgorih među nama, ali hrabrih je vazdan, pa i tada, bilo tek za pomen.

Elem, sredinom 2015. više ništa (ili skoro ništa) nisam radio. Sa "Alo razbibrigom" smo izgubili i dnevnu skandinavku, i još uvek mi je žao što cirka 50 poručenih komada koje sam unapred poslao nije otišlo u štampu (određeni broj je prikazan na blogu pod naslovom "PreostALO", ovde, ovde i ovde). Mnogi od tih radova su bukvalno bili kao za izložbu, da baš ne kažem: za antologiju, i bez obzira na to što su kvalitetom nadilazili nivo petparačkih, žutih novina, nije mi bilo pravo što se nisu našli na planiranim stranama (uostalom, ne bi ih ni bilo da nisu poručeni). No, budući da je jedan mentalno oboleli i ekstremno povodljivi delegat  okupacione ESS klike uspeo trostruko da obori cenu, bilo je najlogičnije (i najdostojanstvenije) da se povučemo. Ja nikada nisam prodavao svoje radove budzašto i đuture, naročito ne radove ovog formata i kvaliteta.

Nisam prodavao enigmatiku budzašto, ali sam te godine pokušao da pomognem sirotom Periću da zaradi za... ne znam... krevet. No, ubrzo se ispostavilo da siroti Perić nije baš u vinklu i da nije  slučajno propao, premda je bez sumnje jedan od boljih enigmata. To mi se, moram reći, gotovo nikada nije dešavalo: neko prvo traži pomoć, pa je dobije (a ja kad poklanjam ne škrtarim), pa počne da vas maltretira zato što ste mu pomogli. Ne znam kako bih drugačije opisao faze kroz koje smo prošli, ali ne bih se tu mnogo zadržavao jer se, na sreću, sve brzo završilo. Stvar je okončana tako što sam mu zabranio da dalje objavljuje ono što je dobio na poklon (i to je kuriozitet: ne pamtim da sam u životu još neki put tražio da mi se poklonjeno vrati nazad). 

Uzgred, ako neko ima utisak da svih ovih godina bez pauze pišem o honorarima i njihovom odsustvu, u pravu je. Šta ću, kamo sreće da ne moram stalno da se vraćam na tu temu. No, treba znati da sam uvek bio gotov da pomognem onome kome stvarno treba pomoći. To što je naše enigmatsko društvo duboko poremećeno i bezmalo dehumanizovano, to nije problem koji ja mogu da rešim. Ja samo mogu da garantujem da bih bio prvi kad bi neko pokrenuo akciju "radimo besplatno u korist kolege siromaha, pogorelca ili teškog bolesnika" (zašto se niko nikad nije setio da kaže: hajde da se svi odreknemo honorara ili dela honorara iz tih i tih novina da bismo pomogli npr. Rakoviću?) A na drugoj strani, zaista je sumanuto raditi besplatno za kompanije i redakcije; recimo, uopšte ne razumem zašto ljudi besplatno šalju svoje radove "Kvizorami"?! Tamo ima enigmata koji su plaćeni za taj posao, a niti su invalidi, niti su beskućnici da bi neko, odmenivši ih, učinio dobro delo. 

Feniks 529 (april 2015)/Kvizorama 1206 (sep 2015); Mladen Marković

Bilans: 2015. sam povremeno pravio enigmatiku za neki prekookeanski list, za jedne lokalne i jedne đačke novine, a eksperimentalno sam objavio i nekoliko radova u "Feniksu" (tek smo krajem te godine uspostavili pravu saradnju). Poslednji broj naše "Alo razbibrige" (92) objavljen je u oktobru, a u dnevnom izdanju je dotle izašlo svega 10 mojih skandinavki. Pravio sam nešto i za "Pobjedu". U "Enigmi" je objavljeno dvadesetak mojih ukrštenica, pre nego što smo se razišli. Ono što je Perić publikovao u "Marbu" ne bih brojao. Prvi put sam imao pobedničku ukrštenicu na "Danima ludaje"(godinu dana ranije, pobedio sam na "Memorijalu Vojislava Gložanskog", ranije i na konkursu povodom veka ukrštenice), i kao trofejni enigmata - bio sam na korak od napuštanja enigmatike. Ali... uradio sam i jednu pametnu stvar: te godine sam ozbiljnije počeo da se bavim enigmatikom za decu, ne sluteći da ću svoje najveće enigmatske uspehe kasnije zabeležiti kao dečji enigmata. 

P.S. Kada budem u prilici, skeniraću nekoliko svojih radova iz "Alo razbibrige" i objaviti ih u zasebnom postu. 

Nastaviće se...