9. 11. 2019.

Trilema

Otkad je Enigmagika u hibernaciji, pojedini čitaoci se stidljivo raspituju šta je s Mandrakom (valjda nekima i nedostajem), a kako sam danas neobično glagoljiv, odlučio sam da se javim i prozborim koju reč.

Bilo bi sjajno kad bih mogao da vam saopštim nešto u stilu: enigmatika je prošlost, stavio sam tačku, bilo - ne ponovilo se... No... nije tako. Istina, ove godine nisam učestvovao ni na jednom takmičenju (niti imam nameru da to ubuduće činim), ali to samo znači da sam potrošio sve svoje, ionako nevelike, takmičarske ambicije. Kao autor ukrštenih reči i križaljki, osvojio sam sve zamišljene vrhove, i sada ostavljam prostora drugima da se dokažu... ako im to nešto znači. Ja sam se dokazao... i živi sam dokaz da to ničemu ne služi. 

Donedavno sam bio u ozbiljnoj trilemi: da li da prekinem saradnju sa Feniksom, da spustim kriterijume i da im otpremam isključivo skromne, da ne kažem jeftine radove kakve potpisuje najmanje 50 % saradnika, ili da nastavim da radim najbolje što umem?! Dakle, to je moja jedina saradnja (ako izuzmemo neke sitne i sporadične angažmane), što će reći: da bi enigmatika za mene objektivno postala prošlost, bilo bi dovoljno samo da Feniksu kažem: arrivederci! Ali... odustao sam od odustajanja. Taman sam  naučio sve što je bilo potrebno i malo preko toga, uhodao se, oslobodio, stekao rutinu... i zar sada da zatarabim radionicu? 

Ne znam da li drugi enigmati imaju poštovaoce (možda je to i uobičajeno, oprostite mi na neupućenosti), a ja ih zacelo imam u popriličnom broju. Na svim meridijanima. Vrlo je prijatno i laskavo znati da se neko raduje križaljkama sa mojim potpisom, da uživa u njima, i da jedva čeka naredni broj da bi video šta sam to novo spremio. Ti ljudi su, naravno, enigmati iliti poznavaoci materije, a stvar utoliko dobija na težini: mene niko nikada u novinama nije reklamirao kao 8. svetsko čudo (tako, recimo, Pauletić predstavlja svoje pulene i njihove epohalne kreacije), niti sam ikada i igde bio u prvom planu (naročito ne u Feniksu). Prosto, pažljivi i probirljivi rešavači sami pronalaze moje ime, i sami otkrivaju šta koliko vredi u tim novinama. To je moja najveća satisfakcija u ovoj priči. 

Neke kolege kažu: tvoje su teme najinteresantnije, kako li ih samo pronalaziš?! Pa, znate kako ih pronalazim: sednem i smislim, nema tu neke filozofije. Trudim se da rešavačima, pored kvalitetnog enigmatskog sadržaja, ponudim i neku zanimljivost iz popularne kulture, iz života, umetnosti itd. Algoritam je sledeći: 1) izbor teme i pronalaženje fotografija (osim kada ovo drugo nije neophodno), 2) obrada teme na što skuplji način (mereno vremenom koje je potrebno za sastavljanje), 3) priprema za slanje koja podrazumeva opisivanje svih pojmova za koje verujem da ih urednici tj. opisivači nemaju u malom prstu. Svojevremeno mi je predočeno da urednici ne vole kada imaju previše posla, i tako sam razvio naviku da im sve sažvaćem i serviram kako se, jadni, ič ne bi mučili za platu koja je 10 puta veća od mog ponižavajućeg honorara, koji pride kasni više od godinu dana. Dakle, ja sve radim onako kako se očekuje od najboljeg, samo sam plaćen kao da sam najgori. 

Kao enigmata sa određenim dijapazonom, bez problema bih mogao da se posvetim tvorbi trećerazrednih sastava. Da vam po ko zna koji put iskreno kažem: kad bih se rukovodio time kako sam i koliko stimulisan i motivisan (hrvatski: stimuliran i motiviran), i ono najgore što bih mogao da sklepam i pošaljem bi bila neka vrsta poklona kompaniji. A to najgore što bih sklepao bi bilo u rangu sa radovima onih koji su nagrađeniji od mene, i moglo bi da se rešava kao i sve ostalo. Golim okom, razlika se ne bi ni primetila. 

Međutim... Ubi me sujeta. Kako sad da menjam algoritam, kako da razočaram svoje rešavače? Ne mogu iz ove kože: budala sam, pa sam budala. I šta ću... preostalo mi je samo da i dalje radim najbolje što znam. Dok se ne opametim, ako se to ikada desi.   

17. 3. 2019.

Vremešni rebusi

U jednom ranijem postu smo videli da je u Politici prva ukrštenica za odrasle objavljena tek 1933. godine, a prve ukrštene reči za decu godinu dana ranije. No, treba znati da je Politika tu neozbiljnu rubriku uvela sa zakašnjenjem od gotovo 10 godina, jer su takvi prilozi u evropskim novinama stekli popularnost još ranih dvadesetih. Takođe, u mnogim jugoslovenskim dnevnim i nedeljnim listovima, ukrštenica se pojavila znatno ranije. 

U dnevniku Vreme (1921 - 1941), u broju od 1. maja 1927. godine, po belosvetskom modelu, pokrenuta je rubrika Nagradni rebusi. Čitaoci su pozvani da "pomoću umešnosti i dosetke" dođu do nagrade, s napomenom da će rezultati izlaziti nedelju dana kasnije, kako bi se stvorila mogućnost čitaocima iz unutrašnjosti da učestvuju u rešavanju. Planirano je da se četvrtkom puštaju zadaci sa kuponima, a nedeljom rešenja, no tokom prvih godinu dana nije bilo mnogo reda, jer je redakcija često ostavljala više vremena rešavačima za odgonetanje težih rebusa

Vreme, 1. maj 1927.
Pod pojmom rebus, tada, a i godinama kasnije, podrazumevao se bilo kakav enigmatski zadatak. Uz to, bilo je i formi koje danas malo ko ubraja u enigmatiku, kao što su lavirinti. Najčešće su objavljivane ispunjaljke sa konačnim rešenjima, različitog oblika i veličine, počev od onih jednostavnih sa petoslovnim rečima i rešenjem u središnjem vertikalnom redu, preko dijamanata, do saća

Kao što vidite, prvi zadatak je bio vrlo težak. Ispunjaljka je iziskivala veliku dozu invencije, te je sve kvadrate trebalo ispuniti pismenima tako da svaki horizontalni red daje ime jedne naše reke. Pravilnim rešenjem, u srednjem vertikalnom redu trebalo je da se pojavi ime još jedne reke u našoj zemlji. Uz svest o tome da vodoravni pojmovi mogu biti varijabilni, napomenuto je da će komplet "Jadnika" Viktora Igoa (u vrlo lepom povezu!) dobiti rešavač koji, pored konačnog rešenja, pogodi najveći broj horizontalnih pojmova (onih koje je sastavljač imao na umu). U uvodu je, pak, rečeno da će se - ukoliko bude više takvih čitalaca - vući kocka

Vreme, 9.maj 1927.
Osam dana kasnije, objavljeni su rezultati sa rešenjem, no nijedan rešavač nije bio dovoljno vidovit da bi bez greške rekonstruisao zamisao autora. Pristiglo je 713 kupona sa po 3 netačna odgovora, 254 sa po dva, a samo je jedan čitalac uspeo da "ubode" 8 od 9 rešenja (umesto Krive Lakavice, imao je Veliku Moravu). Tako je izvesni beogradski gimnazijalac Vojislav Matić postao prvi čitalac Vremena koji je profitirao od rebusa, a svi budući zadaci su bili konkretniji tj. više nisu zadavane mreže bez opisa. 

Međutim, na ovom mestu je značajniji Nagradni rebus br. 3, objavljen 9. maja 1927. godine, jer je to prva klasična ukrštenica koju su rešavali čitaoci Vremena. Interesantno je da mrežu 11 x 11 čini čak 9 potpuno izolovanih delova, što će reći da je autor bio krajnje nestručan, iliti da je samo površno iskopirao ono što je video u nekim drugim novinama. No, uskoro je ispekao zanat, i ukrštenice su u narednim brojevima bile kudikamo kvalitetnije u metodološkom smislu.

Vreme, 21. jul 1927.
21. jula 1927. godine izašla je neobično velika nagradna ukrštenica, vrlo lepo koncipirana. Neobično je dug i propratni tekst, te je čitaocima najpre ponuđena zanimljiva priča o parnici koju je protiv korzikanskog lista La Vie pokrenuo jedan rešavač, a onda je citirano i pismo nekog našeg studenta filozofije (koje je, da se ne lažemo, napisao upravo neznani enigmata iz Vremena): "Rešavam lako ukrštene reči u jednom našem nedeljnom ilustrovanom listu. Ali, nikako da dobijem nagradu - smeta mi znanje! Nagradu je, pak, vidim dobio jedan moj drug, nesvršen đak. Pomaže mu neznanje koje se, srećom, podudara sa neznanjem duhovitog sastavljača. Tako je u jednom zadatku tražena horizontalna reč kao pridev od tri slova, i ja sam dao NAG, jedino moguće, a vertikalno kao uzvik IG, jer uzvik, bar, može biti sve što se vikne (am, ap, aš, aj, ah itd.) Međutim, u pravilnom rešenju je kao pridev data reč NAŠ - zamenica! U drugom zadatku, opet, tražila se vertikalna reč od tri pismena kao riba, s pokrivenim prvim i trećim, i ja sam dao SOM, s kojom je u horizontalnoj vezi zamenica ONO. Međutim, pravilno rešenje je dalo reč KIT, koji je po "pravilnoj" zoologiji sisar, kao i delfin, i druge neke životinje koje žive u vodi i liče na ribe, ali to nisu jer nemaju škrge. Što je najlepše, u novom zadatku koji je tek dat na rešavanje, traži se sadašnje vreme od glagola BITI, a dobiva se, prema vertikalnom IĆI (koračati), oblik ĆE! Pošto svoje znanje neću da potčinjavam tuđem neznanju, to se više neću ni javljati kao rešavač, ali možda ću kao tužilac za oštetu zaslužene nagrade. Ako ništa, neka bude bar smejurije na sudu!"


U međuvremenu su simbolične robne nagrade zamenjene novčanim, i to nemalim (primerak je koštao 1 dinar, a nagradni fond je iznosio 850!), ali se od učesnika, pored tačnih rešenja, tražila i prognoza! Naime, trebalo je da predvide koliko će ispravnih odgovora stići na adresu redakcije, pa je nagradu dobijao rešavač sa najizraženijom intuicijom. Redakcija je u ovom slučaju izvestila čitaoce da  dosad nijedan rebus nije dao manji procenat tačnih odgovora, a uzrok je pronađen u veličini rebusa ("... pretpostavljamo da ograničenost vremena nikom od čitalaca ne dozvoljava da obrati veliku i potrebnu pažnju na rešavanje..."). Pristiglo je 228 tačnih rešenja, a dobitnik glavne nagrade je predvideo 237 (i poslao još 4 kupona, odnosno kupio 5 primeraka Vremena, što je i bila poenta nagradne igre).

15. 3. 2019.

Samleveni Žrnov

Kralj Aleksandar I Karađorđević (1888 - 1934), opsednut idejom integralnog jugoslovenstva, nije mnogo mario za srednjovekovnu baštinu. Njegovo ignorisanje svega što je nekad bilo (i svega što jeste, takvo kakvo jeste) u korist onoga što bi on želeo da bude, povremeno je dobijalo razmere sumanutosti, i na momente je bio spreman i odlučan da poništi istoriju. Čak i bukvalno. Valjda je zato, samo nekoliko meseci pre atentata u Marseju, počinio kulturni zločin kakav ni pre, ni kasnije nije viđen nigde u svetu. 

Žrnov



Prošlo je 85 godina otkad su, po neopozivoj volji NJKV Aleksandra, minirani i do atoma uništeni ostaci srednjovekovnog grada ŽRNOV (takođe: Žrnovo i Žrnovan) na Avali, a niko živ još uvek ne zna šta je osionog vladara nagnalo na taj vandalizam bez presedana. U opticaju je čitav spektar teorija, od realističnih do naučno-fantastičnih, ali je defakto nemoguće naći logičan odgovor na pitanje: zašto je jugofilni Spomenik Neznanom junaku morao da bude sagrađen baš na toj zauzetoj čuki, kad je bilo onoliko slobodnih?


Kralj, naravno, nikoga ništa nije pitao, nikome ništa nije objašnjavao, štaviše, zabranio je da se o tome javno govori i piše, pa je u režimskim (tj. svim) novinama onog doba sam vandalski čin kratko opisivan kao raščišćavanje terena za izgradnju velelepnog parka, uz naglašavanje da NJKV to čini o Svom trošku (šta to veliko s znači, đavo će ga znati, a najbolji odgovor su, po svoj prilici, imali vojni invalidi iz Prvog svetskog rata koji su tih dana prosili na Mostu Kralja Aleksandra). Jednom je, doduše, pristao da kaže dve-tri reči o svom (pardon, Svom) zlodelu, te je ustvrdio da je, ah, bio u zabludi. Zamislite, molim vas, verovao je da su Žrnov podigli Turci (a i da jesu, to svakako ne bi bio razlog za sravnjivanje sa zemljom). 

Tvrđava Žrnov je poticala iz rimskog doba. Po rečima austrougarskog arheologa Feliksa Kanica, na temelju drevne osmatračnice za kontrolu rudara, srednjovekovni srpski vladari su podigli novo utvrđenje koje je sve do XVI veka imalo izuzetan strateški značaj. Pod Turcima, korišćen je naziv Havala. Slavni turski putopisac Evlija Čelebija je u drugoj polovini XVII veka obišao i opisao 6 najznačajnijih srpskih utvrđenja, među njima i Žrnov. Veruje se da je tu do XVIII veka postojala vojna izvidnica, a grad je kasnije sasvim napušten. Ima živih svedoka, a i slike govore da je 1934. bio sasvim pristojno očuvan. 

Žrnov - digitalna rekonstrukcija - Marko Miladinović

Moguće je da se cela planina Avala nekada zvala Žrnov, i to najverovatnije po žrvnjevima za mlevenje cinabarita. Škaljić nudi dva značenja reči (h)avala, od kojih se prvo po svoj prilici odnosi na planinu, a drugo na sam grad: 1) prepreka, pregrada (u čestim turskim pohodima na Beograd) i 2) mesto ili objekat koji ima pred sobom dobar vidik, koji dominira okolinom. Najviši vrh Avale (511 m), lokacija uništenog grada i potonjeg plagijata sa pridodatim karijatidama, danas se obično označava kao Žrnov ili Žrnovica.

Pronađi 10 razlika: Grobnica Kira Velikog i Spomenik Neznanom junaku

Veoma je čudno što od tvrđave nije ostao ni kamičak! Miniranje je trajalo dva dana, a treća eksplozija je otkrila antičku cisternu sa vodom i furunu za pečenje hleba. Međutim, teren je smesta zaravnjen i zabetoniran, a krhotine razbucane tvrđave su ekspresno uklonjene. Uz to, porušen je stari Spomenik Neznanom junaku, podignut 1922. godine, kako bi ustupio mesto novom, grandioznom zdanju od jablaničkog granita. Istoga dana je u novinama objavljen nacrt projekta dvorskog vajara Ivana Meštrovića (1888 - 1962). 

List Vreme, 18. april 1934.

Pobednik
Uzgred, verovatno je bilo kreativnijih i originalnijih stvaralaca, no NJKV je obožavao estetiku svog kolege masona (te konkursi za njegovog vakta nisu ni postojali), i nije mu smetalo ono što je odmah zaparalo oči pojedinim građanima: spomenik je toliko sličan grobnici persijskog cara Kira da je to neukusno. Istina, negodovanje se i ovako, i onako moglo očekivati jer Meštrović nije bio popularan među obrazovanim beogradskim svetom. Šest godina ranije, kada je na Kalemegdanu u visine vinut goli Pobednik sa shizofreno izduženim vratom, morbidnom ("asirskom") facom, hipertrofiranim prsima i zakržljalim pačetom, pride u nemogućim položaju, malo kome se dopao (inače, Pobednik je rođen još 1913. godine kao potencijalni ukras Terazijske fontane, no rat je omeo tu zamisao, a durašni autor je kasnije odbio da posao dovrši besplatno jer je, kao i svi profesionalci, svoje učešće u kreiranju jugo-nacionalnih simbola papreno naplaćivao svom jaranu NJKV - u; zato je Vesnik pobede sa sokolom spavao u nekom hangaru blizu 15 godina, a njegovim buđenjem, tj. uskrsnućem, obeležena je desetogodišnjica proboja Solunskog fronta, 7. oktobra 1928. godine).

14. 3. 2019.

Nekad i više nikad

Pre tačno dve godine, slučajno sam nabasao na TV film Love in paradise. Nije me zaintrigirala radnja, niti bilo šta slično, već činjenica da nosioca glavne uloge, nekada vrlo popularnog glumca, godinama pre toga nisam video ni na malom, ni na velikom ekranu. Zapravo, nisam znao ni da li je nastavio da se bavi glumom nakon poslednje epizode tinejdžerske serije koja ga je proslavila.

Luk Peri, eng. Luke Perry (1966 - 2019), zvezda devedesetih, iznenada je preminuo pre desetak dana. Uloga u spomenutom TV filmu bila mu je jedna od poslednjih, a svet će ga zauvek pamtiti (naročito pripadnice lepšeg pola starije od 30, a mlađe od 50 godina) kao noviju verziju Jamesa Deana, neukrotivog i buntovnog zavodnika Dylana McKaya iz hit-serije Beverly Hills, 90210. 

Tada sam napravio skandi par pod naslovom Nekad i sad, u nameri da podsetim rešavač(ic)e na jedno pomalo zaboravljeno lice, i da ih obavestim da Luke, tamo negde u Holivudu, i dalje radi punom parom... Međutim, problem je nastao kada sam pokušao da u sastav udenem lanac brojeva (90210), kao deo zvaničnog naziva serije, i premda sam poslao i drugu varijantu iz koje su brojevi sasvim izbačeni, skandinavke nisu objavljene. 

Nažalost, evo (ne)prilike da se setimo nekadašnjeg idola tinejdžerki. 



7. 3. 2019.

Raro fudbalero

U jednom broju Eureke, u ukrštenici Žarka Pešića, naiđoh na četvoroslov RARE, opisan kao nadimak bivšeg fudbalskog trenera Franje Novaka. Možebiti da je taj pojam dobro poznat starijim enigmatama i da je nekada često i rado korišćen. Međutim, izgleda da je posredi zabuna ili barem lapsus, jer je g. Novak, nekadašnja uzdanica fudbalskih klubova Zrinjski i Velež,  u svoje vreme bio čuven kao RARO (a oblik sa završnim E je po svoj prilici nehajno prepisan iz nekog teksta gde je spomenut u genitivu). 


Nino Rotim na sajtu Hercegovina.info piše: 

Što se zbilo s nekim od nogometaša koji su preživjeli 1945. godinu? Svakako su najzanimljivije okolnosti „transfera" Franje Novaka iz HŠK Zrinjski u FK Velež. Franjo Novak zvani Raro rođen je 1914. godine u Mostaru. Njegov otac Hugo bio je doktor prava, a tu akademsku titulu stekao je na Sveučilištu u Beču. Međutim, Franjo nije nastavio očevim stopama već je od malena pokazivao sklonost prema športu i nogometu. HŠK Zrinjski je bio njegova istinska ljubav, a to su znali cijeniti i ondašnji ljubitelji nogometa. Tim više što je Franjo igrao na poziciji centarfora te je kao vrsni golgeter pogotcima često znao obradovati navijače. Poslije prisilnog gašenja kluba športsku karijeru nastavlja u FK Velež. Posebno su zanimljive okolnosti prelaska nogometaša Franje Novaka iz HŠK Zrinjski u FK Velež. Prije toga treba napomenuti kako je određeni broj navijača Zrinjskog nakon zabrane rada voljenog kluba i iz ljubavi prema nogometu nastavio gledati utakmice drugih mostarskih klubova. Ono malo igrača Zrinjskog što je uspjelo sačuvati „glavu na ramenima" nije bilo pretjerano omiljeno u novom društvu. Slično je bilo i s Franjom Novakom koji je dolaskom nove vlasti 1945. godine odmah pritvoren u zatvor „Ćelovina". Uskoro se na starom igralištu podno Biskupove glavice odigravala utakmica između FK Velež i nekog od sarajevskih klubova. Razočarani slabom igrom domaćih nogometaša veliki broj nazočnih navijača neprestano je skandirao „Raro-Raro". To skandiranje i prizivanje vrsnog nogometaša Zrinjskog Franje Novaka ubrzo je dosadilo narodnom heroju Mehi Trbonji koji također gledao spomenutu utakmicu. Stoga je Trbonja žurno napustio utakmicu i otišao u zatvor Ćelovina kako bi iz tamnice izbavio Franju Novaka. Njega je doslovce iz zatvorske ćelije izravno ubacio u kopačke da igra za prvi tim Veleža. Veselju navijača nije bilo kraja. Od tada je Franjo do svog športskog umirovljena igrao za FK Velež te zahvaljujući navijačima ipak spasio i život i nogometnu karijeru.

6. 3. 2019.

Drži slovo Zekić Novo (44): Luckaste ideje


Prije nekoliko mjeseci mi je pod ruku došla knjižica sa kineskim zanimljivostima, pa i kulinarskim. Jedan od meni simpatičnih specijaliteta zvao se, ni manje ni više, nego "Kuvane volovske žile". Pošto su i kod nas volovske žile bile specijalitet, ali žandar(m)ski, o njemu  sam mnogo slušao od starijih koji su imali čast  da  ga  konzumiraju, pa sam odmah odlučio da ga ovjekovječim u jednom radu i smjesta se dao na posao. Rad je napredovao, a ja sam se pokasno sjetio da će to biti prilično komplikovano ilustrovatii, ali mi se pojavio ovaj prvi uspravni pojam u bjelini, što je dostojna zamjena zamišljenom.

Novo

Napomena blogogazde: ovaj blog ne podržava enigmatsku promociju estradnog šljama, te je u izrez za sliku uskočila dvorska luda, u skladu sa naslovom posta.

24. 2. 2019.

Tri vodoravna i jedan uspravan

Pre nekoliko meseci, u septembarskoj Enigmi (br. 2432), objavljena je jedna nesvakidašnja klasična ukrštenica. Rešad Besničanin je želeo da skrene pažnju na poznate srpske enigmate koji imaju parnjake tj. imenjake i prezimenjake u popularnijim i cenjenijim javnim profesijama, pa se tako, eto, i moje ime našlo u enigmatskom kvartetu

Doduše, sastav je tako prezentovan da je ideja autora skoro sasvim zamagljena, gotovo poništena (opisi tematskih pojmova nisu čak ni boldovani!), no možda je neko detektovalo lajtmotiv i identifikovao nas četvoricu kao dovoljno poznate, da bismo se, jelte, pojavili u ukrštenici. 

Da su me pitali,  rekao bih: hvala, nemojte, nisam ja za te ozbiljne, intelektualne enigmatske novine... Niti sam dovoljno poznat, niti sam dovoljno srpski enigmata. Objektivno ne pripadam grupi odabranih. Međutim... da su insistirali, da su kumili i molili, možda bih i pristao - ali pod uslovom da ukrštenica bude ilustrovana mojom slikom. Što lepšom, po mogućstvu. 

Ostale članove kvarteta, mislim, nije bilo neophodno predstavljati fotografijama jer su sasvim dovoljno slavni. A ja sam, avaj, vazdan bio samo prišipetlja, tu i tamo budala po definiciji i, naravno, pljuvač boljih i najboljih. Ovo je bila prilika da me plemeniti urednici tog veličajnog  lista predstave širem auditorijumu bar likom, ako već nemam opus. Da me istaknu, da mi pomognu da izađem iz anonimnosti, da me potapšu po ramenu. Ali... protraćeno. 

I kako sad da se pohvalim svetu da sam uspeo u životu kad bi taj Mladen Marković iz prvog stupca mogao da bude bilo ko? Dolazim u ne baš prijatnu situaciju da ubeđujem ljude da sam to stvarno ja, da se vraćam unazad, da nabrajam gde sam i šta radio, koliko sam godina spiskao na izigravanje magarca u srpskoj enigmatici, koliko sam strana poklonio hijenama, koliko sam samo sitne stoke na'ranio i napojio, goveda i govedare da ne spominjem... Zato je bolje da sve zaboravimo. Bolje da ostanem nepoznat. 

23. 2. 2019.

Istaknuti estradni građanin

Kada ovaj svet napusti neka istaknuta ličnost iz javne sfere koja je promenila stvarnost nabolje i zadužila narod, državu, nauku, sport, umetnost, kulturu (...) tekovinama od neprocenjive vrednosti, sleduje joj mesto u Aleji zaslužnih građana. Tako je bar dosad bilo. A odsad... ko zna šta će biti.

17. februara, tragičnim sticajem okolnosti život je izgubio popularni pevač narodne muzike Šaban Šaulić (1951 - 2019). S obzirom na njegovu omiljenost među prostim življem tj. među većinom, moglo se očekivati lešinarsko mrcvarenje pokojnikovog lika i dela u strogo medijske svrhe, pa se to i dogodilo: danima su nas sa svih strana bombardovali detaljima nesreće, biografskim i istorijskim podacima, komentarima unesrećenih i ožalošćenih, omažnim TV emisijama (...), da bi se do sahrane sve pretvorilo u pravi, pravcati cirkus sa obiljem senzacionalističkih tačaka. 

U taj cirkus se, naravno, uključila i vlada, možda samo iz prizemnih, političkih razloga, a možda i zato što je naš politički establišment zaista pogođen iznenadnim gubitkom. Jer, ako vlada jedne zemlje šalje helikopter po nečije posmrtne ostatke, te ako se komemoracija održava u Skupštini grada, a u prvom redu sedi horda ministara, iza toga se mora kriti uverenje (ili pak odluka) da je pokojnik bio figura od ogromnog nacionalnog značaja. Takvu su čast nekad imali samo narodni heroji. 

I sasvim logično (ili ipak sasvim nelogično), pošto smo na jednoj veseloj televiziji sa nacionalnom frekvencijom mogli da ispratimo kompletan ceremonijal, sličan pogrebu druga Tita (razume se, sa direktim uključenjima ucveljenog reportera i bizarnom studijskom konferansom egzaltiranog voditelja), Šaban Šaulić je juče sahranjen u Aleji zaslužnih građana. Grobnicu deli sa Nebojšom Glogovcem

Teško je bilo šta suvislo reći o ovom nebuloznom presedanu. Logika i kultura su u ovoj zemlji odavno ustupile mesto politici i estradi (da stvar bude još morbidnija: to je kod nas isti pojam), pa ako gradonačelnik Beograda  - po nekakvom nalogu ili iz sasvim ličnog ćeifa - naumi da pored Miloša Crnjanskog ili Petra Lubarde zakopa npr. harmonikaša Džafera iz Male Krsne ili kakvog rijaliti umetnika koji se proslavio na romskim svadbama, mi tu ništa ne možemo. Mi, građani koji ne pripadamo modernoj estradno-političkoj eliti, niti smo sposobni da je razumemo i podržimo.

Šaban Šaulić je, dakle, prvi kafanski muzikant kome je posthumno dodeljen oreol nacionalnog velikana, i to u jednom vrlo čudnom istorijskom trenutku. Da se razumemo, niti je on to tražio, niti se za života nadao takvoj ingracijaciji, niti mu je to - budimo realni - pripadalo. Bio je rado slušan i poštovan folk pevač (takođe: kompozitor, mada nije znao note tj. komponovao je vokalno) koji je do opšteg poštovanja i prihvatanja dugo putovao: u mladosti nije mogao da uđe u Radio Beograd (muzički stručnjaci su ga smatrali još jednim muzikalnim Romom koji cvili i peva falš), u ranom zrelom dobu je tretiran kao opskurna muzička pojava u nacionalnim medijima (pored toga što su mu nosači zvuka bili oporezovani zbog šunda), i tek je osamdesetih izbio u prvi plan, sa popuštanjem medijske politike u korist tzv. narodnjaka. Istina, kao pevač je dotle toliko napredovao da mu u tom žanru više nije bilo ravnog (recimo, Miroslav Čangalović je jednom javno ustvrdio da su Safet Isović i Šaban Šaulić tenori kakvih ni u svetu nema više od nekoliko)... ali, i dalje je postojala jasna crta između ozbiljnih umetnika i kulturnih delatnika na jednoj strani, i estradnih zvezda na drugoj. 

Bilo kako bilo, talenat ovog pevača već decenijama nije sporan. Nije sporno ni to da je vlasnik hrpe kafanskih hitova, da je uzor generacijama novokomponovanih pevača, da je u svojoj referentnoj grupi imao renome najboljeg, da je u romskom i folk miljeu često proglašavan kraljem narodne muzike (inače, Romi vole da kače jedni drugima krune)...  No, spor se javlja kada potražimo odgovor na pitanje: gde je ta crta između zaslužnih građana i estradnih zvezda? Ako je izbrisana, kako pokolenjima objasniti razliku između estrade tj. kafane i umetnosti, i kako pred ekskurzistima racionalizovati to što u Aleji zaslužnih građana, tik uz Glogovca, leži jedan kafansko-svadbarski pevač? Čime nas je tačno on zadužio?

Svaka čast na daru i postignutoj tržišnoj ceni, no hajde da vidimo koja je ozbiljna oblast unapređena njegovim radom: postoji li neko kapitalno delo koje je zaveštao ili poklonio narodu? Gde uopšte treba tražiti njegov doprinos: u humanizmu, nauci, književnosti, umetnosti?  Možda u kulturi, najšire shvaćenoj? Vrlo škakljivo. Prosto, ta muzika kojom se on bavio nikada nije pripadala kulturi, niti joj po logici stvari može pripadati. Njegove se pesme izvode na terevenkama i tulumima, i uglavnom su mu služile za lično bogaćenje, kao što su njegovim kolegama - prevashodno boljim romskim pevačima - donosile dobar bakšiš (i još dugo će, jašta). Nama, običnim smrtnicima koji retko idemo u kafanu, nisu donele ništa, niti nam mogu doneti. Dabome, te pesme imaju izvesno lekovito dejstvo, naročito na pijance posle druge flaše, ali nema smisla reći da ih to čini farmakološkim sredstvima (te odbacujemo i doprinos nauci). Ima tu tekstova koji su epski široki, nabijeni životnom filozofijom, pa nas gađaju u duboke, da ne kažem najprimitivnije slojeve bića, no nema osnova da ih podvodimo pod književnost. I ostaje samo humanitarni rad kao potencijalno polje na kom se pokojnik istakao, no... nema informacija o tome da je iskoristio svoju slavu kako bi institucionalno pomogao narodu, možda nekoj ugroženoj grupi, u najgorem slučaju: svojima. Eto, mogao je da osnuje fond za pomoć romskoj deci, pa da, fino, kad donese 50 000 evra sa neke evropske romske svadbe odreže 500 evrića za domaće siromašne Romčiće, da organizuje koji koncert za bolesne, da nekog zbrine, skloni s ulice, spasi prošnje... To bi već bila nekakva objektivna zasluga, možda nedovoljna za Aleju zaslužnih građana, ali svakako bi se moglo diskutovati, jer bismo imali nedvosmislen dokaz da je pokojnik bio izuzetno human čovek koji je pomogao svojima i samim tim zadužio ekonomiju i demografiju ove sirote zemlje u kojoj tih njegovih ima kao belih crva... i uglavnom primaju socijalnu pomoć (iz budžeta Republike Srbije, odakle bi?!). 

Ali, ne... Evo, danima nas ubeđuju da je dovoljno to što je pevao (da ne kažem: što je pevao za velike pare). Ubeđuju nas da je to samo po sebi zasluga, da smo svi mi počastvovani što je uopšte pristajao da nas dira u srca svojim milozvučnim glasom, da je njemu samim tim mesto u naselju Brane Crnčevića i Paje Jovanovića... Ne navodi se da je izvodio jeftinu, patetičku, kafansku muziku bez zvanične umetničke vrednosti, to bi u ovim bolnim trenucima nacionalnog žalovanja bilo odveć drsko. Ne navodi se ništa drugo, osim da je bio kralj narodne muzike. I tu više nema pomoći, kriterijumi su mrtvi, slava im. Jednom će u toj Aleji zacelo ležati i Šabanova kuma Zorica Brunclik, Lepa Lukić svakako, možda i Era Ojdanić, zašto ne, a bez sumnje i Ceca kad joj dođe vreme (možda sa sve Arkanom, srediće ona da ga prebace gde mu je mesto), a onda i svi ostali zaslužni estradni, politički i slični građani koji su svojim udruženim delovanjem napravili Bangladeš od ove zemlje. Pokoj Glogovčevoj duši.


21. 2. 2019.

Drži slovo Zekić Novo (43): Poštovanima s ljubavlju (5)


Moram priznati da ovdje nema ljubavi, a ni poštovanja, osim onoliko koliko to  lijepo vaspitanje nalaže – ali ima inata,  baš pravog inata. U nekoliko navrata se moglo pročitati kako neke kolege omalovažavaju pojedine riječi i sintagme, smatrajući  ih nedostojnim dobrih ukrštenica, dok bjelina sa Tanitom, Tananariv-e-o-m (kako je već pravilno) i sličnim pojavama, nije bogzna kakva bjelina? Ja sam listi dodao Tonina Tiberija, još poželjnijim se pokazao Novica  Cerović, a ima ih još... Ranije sam pokušao da "zaštitim" BANANU  i  ANANAS od "šestičara"  (koji su po svoj prilici  i  najveći kritičari pomenutih), jer prema ovim riječima, za razliku od prozvanih, gajim veliku ljubav. Jedina im je mana što su pokratke, pa ne mogu začiniti  i  bjelinu 8x8.

Novo

20. 2. 2019.

Rijedak obešenjak

Neki moj pradeda iz Hercegovine je bio ijekavac, pa se optimistično može pretpostaviti da je u nekoj od mojih genetskih naslaga zabeležen i taj detaljčić, kao neaktivna podloga za eventualno blistanje na polju drugog narečja. No, po rođenju tj. situaciono, ja sam ipak samo beznadežni ekavac koji je u sedmom mesecu progovorio na prizrensko-timočkom dijalektu (a što reče stari Platon: čime krčag prvo zamiriše, mirisaće dok se ne razbije). 

Pre samo nekoliko godina, moje poznavanje ijekavštine bilo je na kritično niskom nivou. Jednostavno, tokom života nisam morao da se šaltam sa narečja na narečje, i sve ono što sam spontano usvajao, skladišteno je u mentalnom folderu "pasivno znanje". Ali... knjige, muzika, filmovi i slični sadržaji ipak nisu bili dovoljni da se u meni razvije osoba B kojoj bi fraza s vremena na vrijeme zvučala prirodno.

Kao gimnazijalac iz duboke provincije, mnogo sam se intenzivnije bavio svojim jezikom nego ikada pre i posle toga. Odrastao sam u sredini u kojoj postoji vrlo oštra i očigledna, da ne kažem: ušislušna razlika između pismenih i nepismenih, i - plastično - da bih se u pogledu vokalne kulture izravnao sa neobrazovanim babama iz Užica i Valjeva, morao sam naknadno da naučim ono što su one dobile rođenjem. Tako sam razvio interesovanje za dijalekte, pa danas - kad sam posebno raspoložen - mogu prilično tačno da imitiram Kruševljane, Užičane, Sremce, Bačane (...) i sve kategorije Beograđana, naravno. Kad sam u sasvim običnom, nemotivisanom izdanju, koristim standardni jezik, ali akcenatski udešen prema geografskoj regiji. Jedino se tada čuje odakle potičem jer je moj krčag zamirisao prilično autentičnim refleksima i dužinama koje u svim drugim krajevima zvuče nakaradno (pa ako se ne narihtam, svako sa severa će čuti da npr. moje "Sunce" i njegovo "Sunce" nisu iste reči).

Elem, htedoh reći da sam generalno naviknut, tačnije srođen sa svim mogućim varijacijama u okviru ekavskog narečja, ali su društveno-istorijske okolnosti skraja prošlog veka bile takve da sam se mnogo manje bavio ijekavicom. A onda je i to došlo na red.

Logički posmatrano, lakše je preći sa ijekavice na ekavicu, mada rođeni ijekavci to retko čine, gde god živeli, osim kada je reč o javnim i drugim ličnostima kojima promena narečja garantuje neki poseban, najčešće materijalni dobitak. Među njima prednjače folk pevači (počev od Silvane, preko Nade Topčagić, Lepe Brene, Marinka Rokvića, do Seke Aleksić), glumci (beogradski studenti Milan Štrljić i Žarko Radić su nekada dominantno koristili ekavicu, Aljoša Vučković i danas, Andrija Milošević, Nataša Ninković itd.), a mada je to kod književnika vrlo retka pojava, valja spomenuti i čuveni Andrićev transfer, ranije podrobno obrađen na blogu. No, teško je pronaći obrnute slučajeve. 

A eto, kao enigmata, ja sam dospeo u nesvakidašnju situaciju da se uglavnom izražavam na ijekavici (tj. da gotovo ništa ne radim na ekavici). Naravno, računam i nemali broj ukrštenih riječi koje sam napravio za podgoričku Pobjedu, ali to bi se moglo smatrati izletom da se nisam ozbiljno posvetio izučavanju drugog narečja kada sam počeo da sastavljam za Feniks (takođe, nešto malo sam radio sa Dubrovićem za neke dnevne novine). 

Poenta moje priče je sledeća: bez obzira na to što sada imam iskustvo koje se meri godinama, i dalje mi je potrebna ogromna koncentracija da ne skliznem u svoje bazično narečje. Istina, prilično sam pedantan u proveri pojmova koje koristim, ali događa se da ponešto previdim jer prosto u tom trenutku, možda u nekakvom cajtnotu, ne registrujem takve interdijalekatske razlike. Jedne ukrštene riječi sam nekom zgodom osvježio retkom pticom, a onomad sam bez pardona poslao križaljku sa obešenjakom (kasno mi se upalila sijalica, ali nisam otpremio ispravku, budući da je to sasvim lijevi, minimalno ukrižan pojam i vjerujem da će ga urednik lako zamijeniti). 

13. 2. 2019.

Nesam školuvala (7): Pop-treš skandi

U periodu iz kojeg datiraju brojevi nesrećne Eureke kojima raspolažem (a koje, ni kriv, ni dužan, dobih na poklon), daleke 1983. godine, jedan od retkih redovnih saradnika tog lista koji je dosledno, može se reći i tvrdoglavo, pravio pristojne i prilično profesionalne ukrštenice, jeste Dinko Knežević (uskoro ću prezentovati i jedan kuriozitet iz njegove radionice). U stvari, na toj listi su još samo Mihajlo Reljić i Ratko Stojković, a tu i tamo se od renomiranih imena pojavljuju Željko Jandragić, Ljubiša Jakšić, Veljko Maksimović i još neki. Valja reći da je te godine list slavio svoj 10. rođendan i imao 287 stalnih i povremenih saradnika, ali osim navedenih, svi ostali autori se mogu razvrstati u 4 kategorije: trapavi naivci, elokventni amateri, beznadežni početnici i nezainteresovani gosti/trgovci. Ovih trećih je, dakako, bilo najviše, i ima potpisa koje zaista malo ko pamti, poput: Aleksandar Laćarac, Radoje Janković, Velimir Stojković itd. (napomena: poznato je da su Eurekini saradnici većinski regrutovani iz članstva "Vuka Karadžića", ali ne bih voleo da se ovo kazivanje tumači kao atak na klub o kom generalno imam lepo mišljenje). 

Tražeći što adekvatniji materijal za novi post sa oznakom Šampioni, dospeo sam u konfliktnu situaciju. No, utešno je to što se radi o konfliktu višestrukog privlačenja: premda autora nisam morao da biram (naprosto, nametnuo se), pitanje: koji njegov uradak da citiram me je stavilo na teške muke. Naime, on je najzastupljeniji u svih 16 brojeva koje imam, a sastavi su toliko ujednačeni po "kvalitetu" da je praktično nemoguće pronaći bar jedan koji je skaradniji od ostalih. 

Za mene je najfascinantnije otkriće da je u svim vremenima gotovo svaki list imao bar po jednog ovakvog saradnika. Kada kažem "ovakvog", ne koristim kao kriterijum samo vrednost tj. bezvrednost enigmatskih tvorevina, već imam na umu konkretan autorski model o kojem sam već nekoliko puta govorio na blogu. Plastično: ako bismo poređali slučajno odabrane ukrštenice ovog autora, g-đice Taranović, g. Nikolića, g. Žujovića i, recimo, g. Savića (naravno, spisak je bar 20 puta duži), morali bismo da zaključimo da ih je sklopila ista osoba. I to osoba koja se sastavljanjem bavi, odnosno bavila  se greškom, možda samo iz goleme strasti, a možda iz razloga koji su nama, priprostim ljudima, nedokučivi. 

Kontrasta radi, ima tu i slabih autora drugačijeg formata. Eto, na primer, u svim ovim brojevima Milovan Samardaković potpisuje po jednu tragično neprofesionalnu ukrštenicu, ali je barem svoju nedovršenost plasirao uz dozu originalnosti (doduše, ono što je najoriginalnije u njegovim radovima, istovremeno je i najodbojnije: natrpana i nasilno uglavljena imena i prezimena nikome poznatih džezera i bluzera). Živa Kovač je tada, kao god i pre i posle toga, tj. celog života klepao ukrštenice sa PDR - om 3, 5, slažući neke banalne petoslove - ali je bio veran sebi. Bez obzira na to što je neosporno bio loš sastavljač, pohvalno je što se potrudio da pronađe sopstveni izraz. Žarko Pešić, čije sam radove sretao u Enigmi s početka sedamdesetih za tih 15 - ak godina nije napredovao ni u kom pogledu, ali postoji jasna razlika između njegovog diletantizma i neukosti kolega šampiona (da ne nabrajam dalje, majstora sličnih Pešiću ima kao žutih mrava).

Današnji šampion se zove Miroslav Đurić. Najčešće je potpisivan kao M. Đurić, što nas po svoj prilici navodi na lošu identifikaciju, jer zacelo nije reč o Milanu Đuriću iz Čakovca. Pri tom, nije evidentiran u LSE - u, a to je vrlo čudno s obzirom na to da je tokom 1983. godine bio toliko produktivan da je Eureka takoreći počivala na njegovom stvaralaštvu. Tačnije: na njegovom šundu.

G. Đurić se nije izražavao kroz klasične i kojekakve dosadne ukrštenice (to je možebiti prepuštao manje nadarenima), i pasionirano je kreirao samo pitak sadržaj namenjen najširoj enigmatskoj publici. Dakle, pravio je samo skandinavke, i to: simetrične, naizgled simetrične, tematske, duplerice... a kao sve velike enigmatske zvezde - imao je i sopstvenu rubriku pod nazivom POP SKANDI. Pre nego što ilustrujem njegov stil i domet, rekao bih da sve te kompozicije izgledaju veoma lepo: očigledno je imao smisla za raspoređivanje crnih polja i za vizuelni sklad. Ali... u tih 50 - ak skandinavki koje sam pregledao nisam pronašao ni jedan jedini pojam vredan pažnje, niti naznaku nekakvog pomaka sa prvog sastavljačkog nivoa. Čovek je valjda u startu našao svoju formulu, shvatio da mu to najviše leži (i da mu se, jašta, najviše isplati), pa nije bilo potrebe da menja ono što valja. I tako: poređao bi dijagonalno po 10-15 crnih polja i sve to fino popunio ofucanim, monotonim rečima, uglavnom šestoslovnim (znate kako to ide: latica, patina, revija, kaliti, taliti, mariti... stanar, krater, promer, privid, pravac, granit... Monika, Sarita, Katica, Ipavec, Kramer, Traven itd). Otprilike kao kad ne mnogo bistro dete nauči da nacrta kućicu, pa besomučno, po vazdan povlači iste, jednostavne linije, oduševljeno što na kraju uvek dobija željeni crtež. Pa još ako mu roditelji, babe, dede i strine tapšu i podstiču ga na dalje žvrljanje, vrlo je verovatno da će tupi malac uskoro sebe videti kao umetnika. E, to se izgleda desilo sa g. Đurićem (a i sa svim ostalim umetnicima sličnim njemu, zaključno sa g. Savićem): nije izučio zanat, nije iškrabao i zgužvao tonu papira pre nego što se pridružio enigmatskom društvu... i niko mu nije objasnio da to što radi nije dobro. Štaviše, prihvaćen je u tom Eurekinom kružoku kao poželjan saradnik, stekao je uverenje i dokaz da vredi... i tu više nije bilo pomoći.

Nesvakidašnja kreativnost g. Đurića se najpotpunije ispoljila u spomenutoj rubrici POP SKANDI. On se očigledno nije zadovoljavao suvoparnim kombinacijama koje služe samo za rešavanje, već je svoj talenat nesebično upregao u jaram pop kulture, te je u svakom broju prezentovao po jednu specijalnu skandinavku sa ciljem da skrene pažnju na 3 aktuelne i popularne ličnosti. To je izgledalo ovako:


Nema se tu šta reći, sve se vidi, jedino nije naodmet naglasiti da to, zapravo, nisu bile tematske ukrštenice, tj. uopšte nisu sastavljane prema informacijama i slikama koje uz njih idu, već su vesti naknadno dovođene u vezu sa nekim od izlizanih pojmova koji su se autoru pojavljivali tokom tkanja monotonog ćilima (u te svrhe je najrabljeniji ANIMATOR, zagonetni pojam u gotovo svakom broju; ili: uz priču o Nedi Ukraden koja se "moderno oblači" ide PLISE, uz Tozovca ANONIM, uz Svetlanu Kitić ŠNIT itd.) Ovde se, igrom slučaja, pojavljuje jedno ime i prezime, razume se, monotono: VALERI PERIN, a ako se to još koji put desilo, možete biti sigurni da je slikom predstavljena Ana Karić, Ena Begović, Olivera Katarina, Eva Ras ili neka njihova enigmatski izvikana koleginica.

I na kraju bih ukazao na jednu posve zanimljivu pojavu: kao i svi proslavljeni stvaraoci svesni da je inspiracija božanska stvar, da je škrta i da retko navraća, g. Đurić se nije libio da mestimično plagira samog sebe, verovatno sa željom da kalemi i unapredi neku slatku voćku iz sopstvene bašte (a i bila bi greota da takav kvalitet padne u zaborav nakon samo nedelju dana), pa je tako prepisivao delove svojih starih sastava i krpio ih novim, jednako kvalitetnim, kombinacijama, sa jednako maštovitim "tematskim" pojmovima. Eto, skandinavka koju ste imali čast da vidite je objavljena u Eureci br. 506, a samo nekoliko nedelja ranije, u broju 497, autor je potpisao njenu preteču.



10. 2. 2019.

Za buduće enigmate: Kako sastaviti ukrštene reči (2)

Eureka br. 516

Piše: Dinko Knežević
Eureka br. 516
2. jul 1983. godine

Reči se uvrštavaju ili samo u etimološkom, ili samo u fonetskom obliku. Neki strani pojmovi, npr. Kairo, Varšava i sl, uvek se koriste u svom uobičajenom fonetskom obliku. Pri sastavljanju ukrštenica za "Eureku", isključivo se koristi fonetski oblik (Šekspir, a ne Shakespeare).

Reči se svrstavaju samo u jednom narečju - ekavskom ili ijekavskom. Izrazi na ikavskom, čakavskom i sl. koriste se samo u prigodnim i "specijalnim" ukrštenim rečima. Pri sastavljanju ukrštenica za "Eureku", koristi se isključivo ekavsko narečje.

DOPUŠTENO

Sintagme se smatraju jednom rečju i mogu se koristiti. Nije dozvoljeno razdvajanje sintagmi ako pojedini delovi samostalno ništa ne znače.

Skraćenice se mogu koristiti. Sve uvrštene skraćenice moraju biti zvanične, odnosno moraju stvarno i postojati. Skraćenice duže od 4 slova se samo izuzetno koriste.

Uvećanice i umanjenice se mogu koristiti. S njihovim korišćenjem ne treba preterivati. Sve uvrštene uvećanice i umanjenice moraju biti uobičajene i logične. 

Dozvoljena je i upotreba šire poznatih "pesničkih" oblika pojedinih reči. Takve reči su: plam, kam i sl.

Inicijali se mogu koristiti. Troslovne inicijale treba izbegavati.

Opštepoznati pseudonimi se mogu koristiti. Kod upotrebe pseudonima nije dozvoljeno njihovo skraćivanje ili rastavljanje, ako pseudonim sadrži dve ili više reči. 

Određeni pojmovi iz mitologije se mogu koristiti. Ovo područje se verovatno najčešće zloupotrebljava od strane sastavljača, i kao rezultat toga, postalo je najomraženija tema kod rešavača. Uprkos ovome, ako realno sagledamo naše ukrštenice, jasno je da su pojmovi iz mitologije izborili i pronašli svoje mesto, i sigurno je da ćemo ih i dalje susretati. Neki od njih su u potpunosti stekli "enigmatsko pravo građanstva", i sada su postali "normalni" pojmovi". To su: Ra, Pan, Ira, Pta, Amor, Eros, Zevs, Amon, Dijana, Aurora i sl. Bilo bi dobro ne širiti ovaj spisak. 

NEDOPUŠTENO

U ukrštenim rečima treba izbegavati upotrebu raznih onomatopeja. Onomatopeje nisu samostalne reči, te im zato nije mesto u dobrim ukrštenicama. Izuzetno se može dozvoliti korišćenje onomatopeja od 2 slova (av, iš i sl).

Nije dopuštena upotreba pogrdnih i kompromitujućih reči. Naročito treba paziti pri sastavljanju tematskih ukrštenica da poneka reč ne kompromituje njenu tematiku. Tako, na primer, ako je tema štednja, u toj ukrštenici ne treba upotrebiti izraze rasipnik, švercer i sl.

Nije dopušteno uvrštavati imena fabrika i njihovih proizvoda. Upotreba nije dozvoljena zbog toga što se ti nazivi često menjaju, a u isto vreme njihovo poznavanje ne spada u domen opšte kulture ili znanja. U tematskim ukrštenim rečima mogu se koristiti nazivi fabrika i njihovih proizvoda ukoliko je to tema ukrštenice.

Nije dozvoljeno korišćenje naziva sportskih klubova ili društava. Upotreba nije dozvoljena zbog toga što se ti nazivi često menjaju. U sportskim tematskim ukrštenicama njihova upotreba je dozvoljena.

Nije dopušteno korišćenje naziva ulica ili delova nekog grada. Izuzetno je dopuštena upotreba nekih opštepoznatih naziva, kao što su: Terazije, Stradun, Kantrida, Maksimir i sl.

Nije dozvoljena upotreba imena vozova, brodova, aviona i sl. Izuzetno je dopušteno njihovo korišćenje ako su ta imena deo istorije ("Aurora", "Titanik"), i njihovo poznavanje predstavlja deo opšteg obrazovanja.

Nije dozvoljena upotreba provincijalizama, arhaizama i kovanica.

Nije dozvoljena upotreba imena ratnih zločinaca, ubica i sl. Smatra se da uvrštavanje imena nekih ličnosti ima krajnje afirmativni efekat, te bi uvrštavanje imena zlikovaca bilo u potpunoj suprotnosti sa ovim načelom. Pored toga, ukrštene reči imaju zadatak da ukažu, podrže i propagiraju pozitivne tekovine ljudske istorije i našeg društva, pa je jasno da u njima nema mesta za kriminalce.

Nije dozvoljena upotreba religioznih pojmova.

Reči istog korena se ne mogu pojaviti u istoj ukrštenici. Takve su, na primer, reči: stan, stanarina, podstanar, stanodavac i sl. 

U jednoj ukrštenici, reč se ne sme jedanput pojaviti u pozitivnom, a drugi put u negativnom obliku.

OPIS TEKSTA

Opisuju se svi uvršteni pojmovi koji imaju dva ili više slova. Kod skandinavskih i italijanskih ukrštenica opisuju se i pojmovi od samo 1 slova.

Opisivanje uvrštenih pojmova je moguće na sledeći način:
1. pomoću sinonima (sat = ura)
2. kao deo neke celine (Knin - grad u Dalmaciji)
3. protivrečnošću (ružno = nije lepo)
4. opisno (iskrojiti = izrezati platno za šivenje)
5. kombinovano (sat = jedinica za vreme, čas).

Ne zaboravite da su osnovne odlike dobrog opisa: određenost, jasnoća i kratkoća.

Pri opisivanju istog pojma sa više samostalnih opisa, treba koristiti gradaciju tako da poslednji opis bude najprecizniji.

7. 2. 2019.

Nesam školuvala (6): Dve Anite Mezetove

Nedavno sam dobio petnaestak brojeva Eureke iz 1983. godine, i mada odranije znam da to an ženeral nije enigmatsko štivo vredno podsećanja ili citiranja, listajući požutele i već natrule stranice, nekoliko puta sam se stresao od retroaktivnog transfera blama. I tako sam odlučio da u narednom periodu prezentujem najpotresnija iskustva, tek da se i vi malo čudite i uživate. Naravno, svi ti postovi će imati oznaku Šampioni

Pa, da počnemo sa jednom od najužasnijih skandinavki koje sam u životu video. Konkurencija, to se mora reći, nije naivna, no ovo je ipak pravi, pravcati raritet u kategoriji enigmatski šund, i malo je verovatno da ste - ma koliko iskustva imali - ikad videli sličnu pojavu u bilo kojim novinama, uključujući i najogavnije Budićevo smeće.

Anita Mezetova
Naime, operska pevačica, sopran ANITA MEZETOVA (1913 - 1980), jedna je od najpopularnijih ličnosti u našim ukrštenicama otkad one postoje. Za to je, razume se, kriva struktura samog imena, te su loši sastavljači decenijama koristili istog džokera kako bi za tili čas sklepali kakve-takve ukrštene reči: sedne čovek, naniže materijalizam, Mezetovu i palalelopiped, zakrpi krake i udari paraf. Milina božja. 

No... g. Veljko Vujčić je 5. februara 1983. godine otišao i korak dalje: u vrlo sitnu mrežu (7 x 16) je čak 2 puta uspeo da ugura tada već pokojnu gospođu, što će reći: dok je levo slagao izanđale pojmove verovatno nije ni razmišljao o njima, i prosto mu je desno opet izašla slavna primadona - jer se ona i inače nameće tamo gde je sve monotono (molim vas da obratite pažnju na čudnovatu činjenicu da je autor izarčio celih 118 polja ne upotrebivši nijednu suglasničku, niti samoglasničku grupu). 

Bilo bi suvišno vršiti autopsiju sadržaja, sve je odveć očigledno, ali ostaje da visi u vazduhu pitanje: kako je autor uopšte uspeo da ne vidi kakvu je rugobu sklepao (dok bi pitanje tipa: kako su urednik ili opisivač to dozvolili bilo besmisleno, jer su te novine uređivali i pripremali ljudi trajno posvađani s enigmatikom, a bogme i sa pismenošću)?! Na neki način, to je za respekt, budući da se nekada, kao i danas, tj. oduvek i zauvek podrazumevalo da tvorac bilo kog i bilo kakvog pismenog sastava, makar bio enigmatski, kad završi posao - bar jednim pogledom pređe svoje čedo (da ne govorimo o slepom Dušanu Bjelanu koji je morao da se dovija). Novinar, makar bio lokalni i makar pisao o kuglanju u poslednjem opštinskom zaseoku, poslovično evaluira i brusi svoj članak pre slanja,  kuvar kontroliše recept, pesnik pročita svoju pesmu kad sroči poslednji stih (pa doda neki zarez, pretumba neke reči, nešto izmeni itd.), a tada 51 - ogodišnji g. Vujčić nije stigao ni da se osvrne na svoju kreaciju. Bilo, ne ponovilo se.