26. 9. 2020.

Frekventnost slova u 4 brzine

    Rezultati analize frekventnosti slova impliciraju da prosečnu ukrštenicu (i križaljku) u procentu većem od 40 čine samoglasnici, pri čemu je A za 70 – 90 % zastupljenije od drugoplasiranog I, dok je U najmanje zastupljeno (1.5 – 2.5 %, i uopšte uzev, u rangu je sa D). Trijadu najfrekventnijih suglasnika čine R, T i N. Slede ih S, K, V, L, P, što uz M, U i D čini polovinu azbuke/abecede sa frekvencijom većom od 2 %. U rasponu 1 – 2 % su B, J, C, a slede ih Z, G, Č, Ć, Š i NJ. Najmanje frekventna slova, sa stabilnim procentom ispod nule su: LJ, Ž, F, H, Đ i DŽ.

    Zanimalo me je koliko i kako sastavljačka direkcija utiče na slaganje sa statistikom i šta se može zaključiti o ukrštenici na osnovu proste analize frekventnosti slova. Izabrao sam jedan zgodan format sa 104 polja i napravio 4 ukrštenice, u 4 brzine. Prva brzina je običan zanatski nivo, tj. jedini cilj ukrštenice je da bude funkcionalna. Sastavlja se bez ikakve brige o slovnom sadržaju (slikovito: N i Ž u tom procesu imaju potpuno istu vrednost).  U drugoj brzini, pažnja je veća i postoji namera da se sadržaj tu i tamo osveži kojim nefrekventnim slovom (te ceo proces traje duže), ali bez usiljenosti, što će reći: tokom sastavljanja se ne režiraju već samo iskorišćavaju šanse da se negde uglavi F, LJ ili Ć. Režiranje šansi je treća brzina: tu postoji čvrsta namera da se pobegne od stereotipnog sadržaja i da se u što većem procentu koriste manje frekventna slova. U četvrtoj brzini, insistiranje na nefrekventnim slovima je još veće, pri čemu se izbegavaju najfrekventnija slova.

     Kao tematske pojmove sam izabrao imena Nindža kornjača tj. renesansnih slikara, pošto mi je sinula ideja da se mogu poređati u skladu sa mojim brzinama.  Ako u cilju eksperimenta zaboravim da sam ja sastavio ukrštenice,  na osnovu poretka frekventnosti o svakoj od njih mogu da izvedem manje ili više pouzdane zaključke.

     O prvoj sa velikom verovatnoćom možemo pretpostaviti da je sadržinski banalna. 6 najređih slova uopšte nema, NJ i Č se verovatno pojavljuju slučajno, na samoglasnike otpada oko 45 %, a najfrekventniji suglasnici su N, S i T. Ono što je specifično i iz čega izvire tračak nade da ipak nije reč o sasvim otrcanom sastavu je frekventnost slova A, koje je manje zastupljeno od najfrekventnijeg I za preko 4 % (u sirovim brojkama: 11 : 15), kao i relativno mala frekventnost slova R (4). Međutim, kada u obzir uzmemo činjenicu da je mreža vrlo sitna (svega 96 iskorišćenih polja), ne ostaje mnogo nade, jer je takvo odstupanje verovatno posledica slučajnog sastavljačkog izbora ili misaonog toka.

     O drugoj se može pretpostaviti da je sastavljena sa izvesnim ambicijama (posmatrano kroz brzine: ako je prva nastala za 10 minuta, na ovu je verovatno potrošeno 15-20). Upotrebljena su 22 slova, 3 od 6 najnefrekventnijih (F, LJ, Ž), pri čemu se F javlja 2 puta. Međutim, samoglasnika i ovde ima oko 45 %, pride sa vrlo stereotipnom zastupljenošću, a to se može reći i o najfrekventnijim suglasnicima. Slovo R se, kao i u prvoj ukrštenici, pojavljuje relativno retko (4 puta), a kao iznenađenje, tu je relativno frekventno D (takođe 4 puta). Nedostaju neka obična slova poput U, P i Z, ali su tu Š, Č i Ć, što skupa ide u prilog pretpostavci da verovatno nije reč o sadržinski banalnoj ukrštenici, tj. ovakav poredak frekventnih slova budi više nade nego poredak prve ukrštenice.    

     O trećoj se sa sigurnošću može naslutiti da je sklopljena sa nemalim ambicijama. Nedostaju joj samo 2 slova azbuke, ali ne najređa, već J i C. Zastupljenost samoglasnika je tek za nijansu manja nego u slučajevima 1. i 2., no može se primetiti da je U frekventnije nego ranije, dok je O osetno redukovano (javlja se 5 puta, u prvoj 9, u drugoj 11). U poretku suglasnika se kao momenat iznenađenja nameće prvoplasirano K (6 puta), ali i relativna frekventnost slova B, J i M (po 3 puta). Generalno nefrekventna slova Đ, DŽ, H i Ć sreću se po 2 puta, što nedvosmisleno ukazuje na nameru da se sadržaj ukrštenice učini što manje banalnim.

     Na osnovu frekventnosti slova, o četvrtoj se može zaključiti da takve ukrštenice viđamo vrlo retko.  Samoglasnici učestvuju sa manje od 40 %, pri čemu je poredak osetno izmenjen u odnosu na očekivani: najzastupljeniji je E sa 11.83 %, slede ga A i I sa 10.75 %, U sa 4.3 % i O sa svega 1.08 % (pojavljuje se samo jednom). Najfrekventniji suglasnik je R (8 puta, prema 4 u prvoj, 4 u drugoj i 5 u trećoj; to ukazuje na supstiticiju samoglasnika ovim slovom), a kao kuriozitet, trostruko F izbija na 10./12. mesto (uz P i K). Po dva puta se pojavljuju LJ, Ž, Č i Ć, uz M i Z (uzgred, Z je slovo koje ja iz nepoznatog razloga koristim izuzetno retko, u ovoj seriji je u rangu sa Đ, DŽ, NJ i H!).

     Ukratko, sa predviđanjem sadržaja na osnovu poretka frekventnosti slova stvari stoje ovako: sa velikom verovatnoćom možemo da zaključimo da li je i koliko taj sadržaj udaljen od trivijalnog, kakve su i kolike bile ambicije autora i u kojoj je brzini ukrštenica sklopljena (pod uslovom da autor nije početnik, naravno). Što se, pak, opšteg kvaliteta tiče, praktično ništa ne možemo sa sigurnošću da predvidimo na osnovu ovih podataka. Kvalitet ukrštenice je pre i posle svega u milosti autorovog umeća, i to što je neko ambiciozno prkosio statistici samo po sebi ne garantuje uspeh: takva ukrštenica može biti puna bezvrednih dugih i kratkih reči, skraćenica, dvoslova i jednoslova, može biti slabo prožeta, strukturalno  smešna i kojekakva... a uz sve to, može biti i nerešiva. Ni o jednom parametru kvaliteta se, dakle, ništa ne može zaključiti na osnovu slovnog sadržaja (dok bi uz potpis afirmisanog autora već mogli da formiramo ispravna očekivanja). Zato se može reći da je što šareniji slovni sadržaj ukrštenice poželjan, ali ni u kom slučaju dovoljan uslov kvaliteta.

(Premijerno objavljeno na blogu TIO)

25. 9. 2020.

(Ne)frekventna slova

    Inspirisan nedavno otvorenim sporom (ne)frekventna slova, napravio sam neku vrstu mini-reprize analize učestalosti iz 1980. godine, autora Dinka Kneževića. Koristio sam sličnu metodologiju, s tim što je moj uzorak znatno manji (zapravo, toliko mali da su rezultati samo ilustrativni), ali je zato potpuno slučajan: iz jedne velike kutije pune svakojakih enigmatskih časopisa starih do 40 godina (iz Srbije), izvukao sam 10 različitih izdanja i birao ukrštenice otvaranjem naslepo. U nekoliko navrata sam morao da promenim slučajni izbor jer se radilo o sastavima sa prevelikim brojem tematskih pojmova, a dva puta sam ponavljao otvaranje jer su mi se nudili nedovoljno afirmisani autori (tako sam, umesto izvesnog Radeta Ravića izabrao Reljića, a umesto Dragana Zlatkovića Tošića). Dakle, uslov je bio da ukrštenice imaju maksimalno po 2 tematska pojma (a slučaj je hteo da većinski ne budu tematske), da imaju iole poznati potpis, da datiraju iz različitih perioda i da su objavljene u različitim listovima (ipak, koristio sam 2 broja Enigme, jedan iz 1990. – na velikom formatu, i jedan iz 2005. – na malom). Dimenzije svih analiziranih ukrštenica su različite i nije bilo bitno da li su priređene kao skandinavke, klasične, bele, kombinovane ili mozaičke. 

    Pešački sam brojao zastupljenost svakog slova u svakoj pojedinačnoj ukrštenici, a onda pešački sabirao i računao postotke. Na kraju sam našao prosečnu frekventnost svih slova u uzorku. Ako je u tom procesu i došlo do nekog previda (moram da naglasim da sam sve radio u cugu i brzinski), to očigledno nije mnogo ugrozilo analizu – jer se ispostavilo da nema velikih odstupanja od Kneževićevih rezulatata.

    Dakle, ono što je Dinko pre 40 godina utvrdio na prigodnom uzorku od 100 križaljki (iz 7 sukcesivnih brojeva „Čvor razbibrige“), ja sam uglavnom potvrdio na desetostruko manjem slučajnom uzorku ukrštenica. Kod njega je redosled 10 najfrekventnijih slova: A I R O T E N K S L, a kod mene: A I T R O E K N S V (podvučena su slova čiji se plasman sasvim poklapa, a ostala su permutovana, izuzev para L – V; ali, gle čuda: kod Dinka je na 11. mestu V, a kod mene L). Što se tiče slova iz raspona srednje frekvencije (plasman: 11 – 20), ni tu nema većeg otklona, osim što je Z u mom uzorku bilo nešto frekventnije, pa je Č završilo na 21. mestu, dok je Dinkovo na 20 (takođe, njegovo Č premašuje 1 % za razliku od mog). Konačno, i naše grupe najmanje frekventnih slova (21- 30) poklapaju se u 9/10, s tim što su plasmani različiti (naravno, sve su to slova sa zastupljenošću manjom od 1 %, pa bi, s obzirom na mali uzorak,  bilo nerealno očekivati da se decimale poslažu na isti način). Procenti se takođe u sve tri grupe lepo podudaraju (odstupanje samo u nekoliko slučajeva prelazi 1 %).

    Evo i nekih zapažanja: kod mene je DŽ nešto zastupljenije nego Đ – samo zato što sam naleteo na Bovanovu skandinavku u Huperu sa Džonijem Vajsmilerom i džuboksom. Može se primetiti da je i F manje zastupljeno od DŽ u tih 10 ukrštenica, a zapravo, i Dž i F se sreću (samo) po 2 puta, ali DŽ u istom sastavu - što mu je povećalo postotak, a F u različitim (razlike u procentima su infinitezimalne, a prouzrokuje ih format; plastično, jedno F u velikoj mreži je manje retko od jednog DŽ u maloj mreži, i obrnuto). Uzgred, primetio sam da neki renomirani autori iz mog uzorka nisu imali običaj da uglavljuju retka slova čak ni kada se to nametalo; tako je Reljić imao varijabilno prvo slovo u nizu  _ I L, ali nije se opredelio za fil, Hil, Žil, Džil već je tu stavio T.

Reagovanje Dinka Kneževića

        Mladenov prilog me podsetio na neka moja davna istraživanja, pa bih malo da dopunim rezultate navedenih istraživanja.

    Moja prijateljica, profesorka matematike, bavi se računskom lingvistikom i korišćenjem matematičkih i informatičkih tehnika i veština obrađuje i leme u srpskom jeziku. U lingvistici reči se nazivaju leksemama (lovac i lovci su ista reč – leksema), a oblik reči koji se u zavisnosti od situacije bira zove se lema. Obrada podrazumeva učestalost pojavljivanja pojedinih lema. Pored kanonskih oblika obrađuje i složene reči, stručne termine, sve izvedene oblike itd. U različitim oblicima rezultati rada njenog tima objavljuju se u stručnoj literaturi.

    Mnogi od tih radova su interesantni za enigmate. No, mene je interesovala frekvencija pojavljivanja slova u rečima (lemama) kanonskog oblika, pa sam je zamolio da mi pripremi tu raspodelu. Kanonski oblik se koristi kod enciklopedijskih odrednica. U srpskom jeziku ima oko 135.000 kanonskih oblika reči, lema. Rezultati statističke obrade frekventnosti pojavljivanja slova u srpskom jeziku dati su u kolonama 2 i 3, u narednoj tabeli. U naredne 4 kolone dati su rezultati moga istraživanja na ukrštenim rečima, 1980. na ukrštenicama iz Čvor Razbibrige, a 2005. iz Politikine Enigmatike. U poslednje dve kolone su rezultati Mladenovog istraživanja.

    Lako se uočava da se ni u jednom ispitivanju redosled slova ne poklapa. Ako se slova podele u grupe, 7 najfrekventnijih, 8 slova koja se pojavljuju posle njih, 9 iza njih i 6 najređih dolazi se do veoma sličnih rezultata. Čak se po grupama uzorak iz Politikine Enigmatike u potpunosti poklapa sa grupama u srpskom jeziku.

    U svim ispitivanjima najfrekventnija su slova A i I. Dok se ukrštenično I pojavljuje približno jednako kao u srpskom jeziku, dotle se A koristi mnogo više (gotovo za 50%). Pet samoglasnika u srpskom čini 41,34% slova, sa slovom R gotovo 48%. U ukrštenicama samoglasnici čine Dinko 1: 42,34 (sa R:50,69), Dinko 2: 44,2 (52,92), Mladen: 45,68 (53,34).

    Šest najnefrekventnijih slova u srpskom jeziku učestvuju sa 2,88%, a u ukrštenicama Dinko 1: 1,6, Dinko 2: 0,906, Mladen: 1,435. dakle, srpski jezik ima 2-3 puta više reči u kojima se pojavljuju najnefrekventnija slova nego što se to sreće u ukrštenicama.

(Premijerno objavljeno na blogu TIO)

7. 2. 2020.

Pobednica u ratu za Skarlet

Vivijen Li kao Skarlet O'Hara
Možebiti da kultni film Prohujalo s vihorom (1939) ne bi postigao ni približan uspeh da je uloga temperamentne i otresite Skarlet O'Hare poverena nekoj drugoj zvezdi tridesetih, poput Polet Godard, Kerol Kombard, Talule Bankhed, Džin Artur ili Mirijam Hopkins. A sve su bile u igri. Zapravo, možda niste znali da je uloga Skarlet statistički najpoželjnija uloga u istoriji Holivuda: nijedna glumica kojoj je geografija to dozvoljavala nije propustila kandidaturu tokom 1938. godine. Producent Viktor Selznik je sa saradnicima obavio oko 1400 intervjua, a čak 400 glumica je čitalo tekst pred komisijom; na probno snimanje je pozvano njih 19, među njima i najveće dive toga vremena (Beti Dejvis, Džoan Kraford, Ketrin HepbernNorma Širer, Lana Tarner, Loreta Jang). Krafordova je, kaže legenda, bila spremna da ubije za tu rolu, Hepbernova je digla na noge sve svoje prijatelje i poznanike, ali... prava Skarlet nije pronađena do samog početka snimanja filma. Na kasting je bačeno oko 1 600 000 dolara (u današnjoj vrednosti), a onda se besplatno pojavila ona: Vivijen Li (eng. Vivien Leigh), jedva poznata engleska glumica kojoj su čitaoci filmskih časopisa, pozvani da glasanjem za svoju favoritkinju pomognu producentu, dali samo jedan glas!

Klerk Gebl & Vivijen Li
Selznik je, dakle, do umora tražio Skarlet iz svojih snova, a ona je - sudbonosnom igrom slučaja -  doputovala u Holivud kao metresa slavnog Lorensa Olivijea koji je snimao Orkanske visove. I premda je Margaret Mičel u prvom pasusu svog bestselera naglasila da Skarlet O'Hara nije bila lepa, za ekranizaciju je odabrana najlepša. Uz to, nikome nije smetalo što Vivijen ima plave, a ne zelene oči kao literarna heroina, pa je odlučeno da se taj detalj ispravi u post-produkciji mukrotrpnim i skupim retuširanjem filmske trake! Ukratko, Vivijen Li je toliko odgovarala viziji producenta da ga ništa nije moglo pokolebati, niti je njoj bilo koja slavnija i uglednija koleginica mogla stati na put. 

Morgan Britani kao Vivijen
Vivijen Li (1913 - 1967), zvezda koja još nije potamnela ni u kinematografiji, ni u enigmatici, bila je toliko naočita i fotogenična da ni 1980. godine, kada je Džon Erman snimao dramu o istorijskom kastingu Rat za Skarlet O'Haru sa Tonijem Kertisom, nije bilo lako naći nijednu njoj sličnu! Trebalo je da se pobednica samo pojavi u poslednjoj sceni i svojom lepotom nemo zaustavi jagmu i ludilo, šaljući poruku gledaocima da je očito bez konkurencije, no taj težak zadatak je na kraju  kompromisno poveren atraktivnoj i nakratko popularnoj Morgan Britani (eng. Morgan Brittany), koja je i ranije u nekim TV filmovima oživljavala lepu glumicu. U stvari, Vivijen je vizuelno (bila) neponovljiva

A neponovljiva je i njena životna priča. Rođena je kao Vivijan Meri Hertli (eng. Vivian Mary Hartley) u Britanskoj Indiji, od detinjstva se interesovala za glumu, i mada je u ranoj mladosti pokušala da se pronađe u ulozi smerne domaćice, napustila je supruga i četvorogodišnju ćerku da bi stvorila filmsku legendu. Ime je blago modifikovala, zadržala muževljevo prezime, i otisnula se u svet kao Olivijeova pratilja, ne mareći za osude. I Olivije je napustio porodicu zbog nje, te je njihova strastvena ljubavna afera krunisana uzbudljivim dvadesetogodišnjim brakom koji joj je između ostalog doneo i titulu Lejdi

Lorens Olivije & Vivijen Li
Međutim, ako ostavimo po strani njeno otmeno držanje i imidž sofisticirane dame, Vivijen je bila daleko od lejdi. Tačnije, ne samo da je više puta pristajala na životnu ulogu kurve, već je i svojim slobodnim ponašanjem direktno uticala na učvršćivanje stereotipa o lepim glumicama koje su niskomoralne, promiskuitetne i mentalno nestabilne. Istina, talenat joj je retko osporavan, valjda zato što je Akademija čak dva puta potvrdila njen kvalitet (posle Beti Dejvis i Olivije de Hevilend, ona je treća dvostruka oskarovka), ali ponekad ni sama nije bila baš sasvim sigurna da li je nagrađuju zbog vrhunskih izvedbi ili zbog lepote. 

Uz sve to, imala je vrlo nezgodnu narav i nizak prag tolerancije, pa nije bila omiljena među filmadžijama. Uloge koje je želela nije dobijala, one koje je igrala po tuđoj želji nisu najbolje prolazile kod publike, a neke je i gubila zbog nervih slomova koji su joj sa godinama sve više ometali karijeru. Tako je 1953. godine morala da se povuče iz započetog projekta Vilijama Diterlea Staza slonova, a njenu ulogu je prihvatila ultimativna zvezda pedesetih Elizabet Tejlor. Tejlorova je u izvesnom smislu i naslednica Vivijen Li, ali inteligentnija, plemenitija i zdravija verzija neobuzdane i darovite filmske dive čarobnih očiju. Čak je u filmu Entonija Eksvita The V.I.P.s tumačila lik stvoren po uzoru na Vivijen, tj. preljubnicu koja namerava da napusti supruga, ali u poslednjem trenutku odustaje suočivši se sa maglom na aerodromu. Prevarenog muža je igrao Ričard Barton, a ljubavnika Luj Žurden (dok je u realnosti to bio Piter Finč, sa kojim se Vivijen zbližila tokom snimanja spomenutog filma Staza slonova). 

Vivijen u filmu Brod ludaka (1965)
Kao i Klara Bou, Veronika Lejk, Džudi Garland i još neke vedete čiji su padovi bili veći od svih uspona, i Vivijen Li je zrelo doba provodila pogođena ozbiljnom duševnom bolešću, maničnom depresijom. U depresivnim fazama je bila nesposobna za rad, često i agresivna, opsednuta veličinom svojih ruku. Lečili su je elektrošokovima. U fazama manije je bila seksualno nezajažljiva, a ponekad je u pokušajima da zadovolji svoje patološke potrebe gubila sve obzire i orijentire, te je lako izašla na loš glas kao nimfomanka i ljubiteljka redaljki

Umrla je u 54. godini od tuberkuloze. Njen opus čini 19 filmskih i na desetine pozorišnih uloga, najveći glumački domet je postigla kao Blanš u predstavi i filmu Tramvaj zvani želja, a Američki Filmski Institut joj je namenio 16. mesto na listi najboljih glumica XX veka. Nije umela da odigra nijednu životnu ulogu kako dolikuje: nije bila ni brižna majka, ni dobra supruga, ni odana ljubavnica; štaviše, ni u glumi nije uvek bila besprekorna: njena Ana Karenjina je primljena mlako i bez uzbuđenja, njena Kleopatra je ostala u senci drugih kleopatri, ismevali su njenu Laviniju u Titu Androniku... Ali, čak i da se njena karijera završila sa Vihorom, Vivijen Li bi bez sumnje postala i ostala ikona sedme umetnosti, jer... ona je Skarlet O'Hara. 

4. 2. 2020.

Nepoznati Mandrak (2014)

Pre šest godina sam želeo da predstavim neke viđenije, žive i zdrave enigmate na malo drugačiji način od uobičajenog. Jedni druge poznajemo po zagonetkama, po tome nas zna i enigmatska publika, ali verovao sam, i još uvek pomalo verujem, da svaki pravi enigmata ima i sasvim autentičnu ličnost. 

Upitnik (Ne)poznate enigmate koji sam tada pripremio, oslanja se na nekada popularne novinske rubrike (u TV novostima se to zvalo U gro planu, u nekim drugim novinama Lična karta, a interesantno je da su na takva pitanja odgovarale i ličnosti sa naslovnice Politikinog Mozaika).  Međutim, odziv je bio veoma slab, da li zato što sam loše odabrao uzorak ili što je pozvanim kolegama stvar delovala neozbiljno, pa smo tada upoznali samo Miroslava Živkovića i Slavka Bovana. Neki su obećali da će popuniti blanketu, pa se više nisu javljali, a neki uopšte nisu odgovorili, valjda zato što su svesni da su nedovoljno originalni, nedovoljno obrazovani, a i nedovoljno bitni da bi na taj način ikome bili predstavljeni. Naravno, moja namera nije ni bila da zumiram one koji to ne žele ili se ne osećaju prijatno u ulozi zvezde, pa zato nikoga nisam dva puta molio za intervju.

Danas bih napravio malo drugačiju selekciju. U međuvremenu sam utvrdio da solidan i vrlo istaknut enigmata može biti npr. glup po definiciji, kao što može biti i polupismen, nerazvijen, površan, infantilan, mali itd. Takve više ne bih terao da prave autoportrete, jer širina nije stvar izbora, niti funkcija slike o sebi. Širinu čovek ili ima, ili nema, pa bi zaista bilo nehumano i besmisleno tražiti od bilo kog čoveka uskog formata i malog dometa da podeli sa nama ono što ne poseduje. Zato hoću da istaknem da su se Živković i Bovan, kao karakterni i široki zagonetači, odlično snašli u ulozi ispitanika.

Elem, tada sam - u okviru prve serije - želeo da predstavim devet kolega, i da ja popunim upitnik kao deseti. Taj deseti post je, naravno, pripremljen još na početku, ali nikada nije publikovan jer sam u hodu odustao od zamisli. Evo prilike da i to objavim, s napomenom da se za šest godina nisam bogza koliko promenio, barem u pogledu stavova, interesovanja i ukusa.

I još nešto: iako nisam planirao da se ikada vraćam na to, ukoliko neko sada želi da se predstavi u punoj širini (isključujući one koji su tada pozvani), može da se javi i zatraži upitnik. 

(NE)POZNATE ENIGMATE
LIČNA KARTA

Ime i prezime: Mladen Marković
Datum rođenja: 17. 02. 1984.
Bračno stanje: nepromenljivo
Obrazovanje: nefunkcionalno
Zanimanje: alternativac
Prebivalište: provincija

OSOBINE

Talenti: za nauku i umetnost
Karakter:  težak (ako je za utehu: ko god ima karakter, ima i epitet težak)
Kvaliteti:  hrabar, dosledan, nepotkupljiv
Mane:  sujetan, nepopustljiv, pravdoljubiv
Srećnim me čini: igra
Nervira me: glupost, podlost, nepoštenje itd.
Plaši me:  samo bolest (nema većeg poniženja i opasnijeg neprijatelja)
Stidim se: obično u tuđe ime
Nadam se: samo onome što sam zaslužio
Životna želja: lični šofer  i  luksuzna kamp-prikolica

UKUS

Književno delo: „Rakova obratnica“, „Gavran“
Književnik: Nabokov, Miler, Crnjanski
Slika: „Halucinogeni toreador“
Slikar: Salvador Dali, Mario Maskareli
Film: „Marvinova soba“
Režiser: Luis Bunjuel
Glumac: Marlon Brando, Rade Marković
Glumica: Elizabet Tejlor, Meril Strip
Muzičko delo: „4 godišnja doba“, „Mesečeva sonata“
Kompozitor: Vivaldi, Mocart; Kornelije Kovač
Instrument: gitara, klavir, vokal
Pesma moje mladosti: „Free“
Pevač: Stivi Vonder, Dušan Prelević
Pevačica: Vitni Hjuston, Nada Knežević
Nauka: logika
Sport: boks
Sportista: Muhamed Ali
TV emisija: Kulturni nokaut
Ličnost van kategorije: Jovan Skerlić

INTIMA

Ljubav na prvi pogled...  je kao knjiga na prvoj strani.
Najbolje godine su... neke druge, ove sigurno nisu.
Lepota je... preko potrebna.
Ljudi najčešće precenjuju... svoje sposobnosti. I svoju decu.
Da mi je da sam malo... uticajniji.
Sebi  zameram... autodestrukciju.
Drugi kod mene ne podnose...  vidi: mane.
Uspeh je... vrlo blizak pojmu lutrija. I direktno je povezan sa roditeljima.
Uspeo sam u... nameri da budem samo svoj.
Najdraža nagrada mi je... ona za koju znam da je samo ja mogu dobiti.

NAVIKE

Slobodno vreme: najvredniji deo mog dana.
Godišnji odmor... bih rado proveo na Mediteranu.
Ustajem rano: ne funkcionišem od 7 do 12.
Ležem kasno: ili rano ujutro.
Previše... razmišljam.
Premalo... putujem.

ENIGMATIKA:

Enigmatika je za mene... vid stvaranja.
Dobre strane enigmatike:  oštrenje vijuga.
Loše strane enigmatike: gubljenje vremena.
Ljudi misle da su enigmate... budale.
Zapravo, enigmate su... ima svakakvih.
Omiljena enigmatska vrsta: ukrštene reči.
Omiljeni enigmata: nekoliko njih.
Za 10 godina... ću imati pametnija posla od enigmatike.

1. 2. 2020.

Simetrija za ljubiće

Nekada davno, kada su se ukrštenice sastavljale isključivo manuelno, početnicima se savetovalo da uče zanat uz pomoć simetričnih i ne previše zahtevnih likova. Tako su, recimo, veći deo sadržaja Enigme i Razonode miliona sve do druge polovine sedamdesetih činili nemaštoviti i stereotipni simetrični likovi sa dijagonalnim lancima crnih polja, a zanimljivo je da su na isti način korišćeni i malobrojni asimetrični likovi (jednom sam već pisao o svom otkriću da su saradnici Enigme mogli da šalju samo popunjene isečke iz starih brojeva, tj. ako je neko želeo da sastavi asimetričnu ukrštenicu, morao je da je sklapa po šabonu, kao simetričnu; a to se, naravno, činilo da bi se redakcija osigurala od dodatnog mukotrpnog posla koji se svodi na ucrtavanje novih crnih polja i novo obrojčavanje). 

Iako ja ne pripadam generaciji tj. generacijama enigmata koji su bili primorani da popunjavaju postojeće simetrične mreže, niti je iko ikada od mene tražio simetriju, oduvek sam voleo da osmišljavam takve likove. Mislim da je mazohističko iskustvo koje donosi borba sa zahtevnijim simetričnim likovima potrebno svakom iole ozbiljnom autoru, ako ne zbog nečega drugog - barem da bi umeo da proceni vrednost takvih uradaka. Lako je iskritikovati, ocrniti ili odbaciti neki ambiciozan rad ukoliko procenjivač nema pojma koliko je teško to proizvesti. Među enigmatama postoje vrlo ograničeni ljudi, rigidni, tvrdi, ako hoćete preciznije: tupi, glupi i nerazvijeni, a što je najgore, ima ih i među urednicima. Nekoliko puta sam bio u situaciji da sarađujem sa tom felom, i čak i onda kada u računicu uključimo strogo komercijalne interese (koji su, jašta, svim novinama na prvom mestu), redovno se pojavljuje jedan potpuno nelogičan ostatak, kao posledica razlike između onoga što urednik-kreten ne zna i ne razume, i onoga što autor želi da kaže ili pokaže. Ukratko, bez obzira na to koliko volim simetrične likove, vrlo sam ih retko pravio za novine, i to iz straha da nešto neće biti po meri urednika i da će mi sav trud biti uzaludan. To se, naravno, prevashodno odnosi na teške likove.

Na drugoj strani, jednostavne simetrične ukrštene reči nisam često sastavljao jer sam rano prerastao taj vid enigmatskog izražavanja. Uvek mi je bilo dosadno da ređam kratke reči, a nije me posebno inspirisala ni činjenica da takvi likovi ostavljaju mnogo mogućnosti za poigravanje džombastim skupinama i retkim slovima. Ipak, povremeno se oglašavam nekim srednje teškim i sasvim originalnim simetričnim ukrštenicama, pa i poslednjih godina za Feniks s vremena na vreme pravim takve križaljke, mada ih tamo uopšte nema na redovnom repertoaru (eto, u proslednjem broju je objavljena jedna, i to bez ivičnih i drugih jednoslova i dvoslova, no jedan duhoviti kolega bi rekao: "što će ti to, nisi ti dvoslov, ti si bjelina").

Osvrt koji ovde želim da napravim tiče se kontingenta simetričnih ukrštenica koje sam 2011. pravio za ljubavne romane u izdanju Marketprinta. To nije bio baš klasičan angažman, već izraz moje dobre volje i podrška jednom enigmatskom klubu, no najinteresantniji momenat u priči je da sam ih sastavljao podražavajući Ivicu Mlađenovića! Naime, nisam imao jasnu predstavu o ukrštenim rečima koje se objavljuju u takvoj literaturi, i kada mi je rečeno šta treba da radim - iznenada sam se setio nekadašnjeg časopisa Nada (koji je čitala moja mama) i ljubavnog romana u nastavcima, na čijoj je poslednjoj strani izlazila Arhimova skandinavka. Tu je bilo i slobodnih radova, ali igrom slučaja sam nekada i negde video i zapamtio nekoliko simetričnih, pa mi je taj model delovao najprikladnije. 

Tako su čitateljke ljubića bile u prilici da rešavaju (i) moje sasvim izuzetne skandinavke, možda ne po dometu, ali po stilu svakako: osim za njih, nikada nisam pravio jednostavne i lagane ukrštenice tog tipa. Uz sve navedeno, trudio sam se da i tematski ispratim afinitete i interesovanja uske ciljne grupe (te sam često koristio naslove slavnih ljubića Mir-Jam, Emili Bronte, Danijele Stil... i slične pojmove), a sasvim retko mi je bilo bitno da izvedem kakvu strukturalnu bravuru ili da minimiziram broj crnih polja. Objavljeno je na desetine mojih sastava (simetričnih i asimetričnih), no u arhivi imam samo jedan ljubavni roman, i to sa asimetričnom skandinavkom (nikad nisam preuzeo paket sa primercima koji su bili spremljeni za mene... zapravo, taj za koga sam zagonetao je bio toliko zahvalan da nije mogao ni da mi ih pošalje na kućnu adresu, nego je prosto rekao: dođi i uzmi ako hoćeš). Od zaborava spasavam 8 komada (doduše, u elektronskom rukopisu).






28. 1. 2020.

Padanje u pravi oblik

Iako možda zvuči francuski, padež je sasvim domaća reč sa značanjem: padanje (kalk od lat. casus), i predstavlja oblik u koji pada jedna promenljiva reč da bi se uspostavio smislen odnos sa drugim rečima u rečenici. U starogrčkom jeziku ih je bilo 5 (nominativ, genitiv, dativ, akuzativ i vokativ), u latinskom se kao šesti pojavljuje ablativ, a u srpskom i hrvatskom, kao i u većini slovenskih jezika, ima ih 7 (umesto ablativa imamo instrumental i lokativ). Prosečan govornik naših jezika padeže upotrebljava po osećaju, i eventualno ume da ih nabroji.  Za prepoznavanje i puko imenovanje je otprilike potrebna kvalitetno izučena osmoletka, a znanje se na tom nivou po pravilu svodi na jezgrovita pitanja čiji su odgovori padežni oblici. Dublje poznavanje deklinacije maternjeg jezika je isključivo funkcija višeg obrazovanja, i u školskim uslovima čini osnovu za strane jezike. 

Zanimljivo je da slovenački/slovenski jezik nema vokativ, a makedonski se od drugih ex yu jezika razlikuje po simplificiranoj deklinaciji tj. po nedostatku padeža (zapravo, makedonski i bugarski su jedini slovenski jezici bez padeža). U srpskim dijalektima iz staroštokavske grupe, padežni sistem je redukovan i poslovično sadrži samo: nominativ, vokativ i akuzativ, pri čemu akuzativ preuzima funkciju nedostajućih padeža (tako, na primer, i danas možemo da sretnemo nekoga ko je iz Vranje, ali živi u Leskovac i druži se s Nišlije). Neukim žiteljima ovog područja standardni srpski jezik je stran koliko i, recimo, slovenački, dok nedovoljno obrazovani često upotrebljavaju lokativ umesto akuzativa, zbog zajedničkih predloga u i na. 

Ovde bih želeo da skrenem pažnju na one padeže koji ne postoje u našim jezicima, ali se neizostavno sreću u našim ukrštenim rečima i križaljkama. To su, pre svih, ugro-finski padeži bez kojih je već decenijama teško zamisliti ukrštanje. U estonskom jeziku ih ima 14, u finskom 15, a u mađarskom čak 18 (mada je neizvesno da li se tu može govoriti o padežima po opštoj definiciji, jer se padežni oblici u mađarskom jeziku grade prostim dodavanjem sufiksa; u svakom slučaju, vrlo je čudno što postoji jezik sa tolikim padežima, a bez instrumenata za razlikovanje rodova).

Bez zalaženja u funkcije, samo ću nabrojati najfrekventije nizove slova iz ugro-finskih jezika:  ADESIV, ALATIV, EKVATIV, ELATIV, ESIV, ILATIV i INESIV. To svi znamo, a hajde da vidimo čega još ima u finskom jeziku: ABESIV, EKSESIV, DELATIV, DISTRIBUTIV, INSTRUKTIVLATIV, PARTITIV, PROLATIV, SUPERESIV, SUBLATIV, TRANSLATIV. KARITIV i PRIVATIV su inostrane varijante abesiva, u estonskom postoje (i) TERMINATIV i KOMITATIV, a u mađarskom nalazimo (još) ORNATIV i SOCIJATIV.

U nekim drugim jezicima postoje i: ANTESIV, APUDESIV, ERGATIV, EGRESIV, FAKTITIV, INELATIVINICIJATIV, INSTRATIV, LIMITATIV, PERLATIV itd. I konačno, iako vlada uverenje da engleski, kao vrlo praktičan jezik uopšte nema padeže, to nije sasvim tačno. U engleskom, osim saksonskog genitiva, nema tzv. flektivnih padežnih oblika, ali defakto postoje tri padeža, baš kao i u prizrensko-timočkom dijalektu :D: SUBJEKTIV odgovara nominativu, POSESIV genitivu, a OBJEKTIV akuzativu. 

27. 1. 2020.

Permutacija

U Alo razbibrizi br. 83 (11. dec. 2011), objavljene su dve mini skandinavke potpisane mojim imenom. Jedna nije bila moja. 

Alo razbibriga 83, dec 2011, autor: Duško Lazić
Autor je Duško Lazić, no omaškom je u gornjem levom uglu istipkano drugo ime. Da budem iskren, skandinavka mi se nimalo nije dopala, tim pre što sam se cele godine trudio da na kreativniji način iskoristim taj minijaturni format, onoliko koliko su okolnosti dozvoljavale (izrez za sliku je bio fiksni, dakle uvek 4 x 3 gore desno na toj stranici, a tematske pojmove je birao urednik). Nisam imao u paleti proizvoda ovakve cap-carap uratke koji nastaju tako što autor sedne i popuni mrežu iz cuga, bez ikakve brige o formalnim karakteristikama. Tako je vazda radio samo Lazić, inače jedan vrlo fin gospodin koji je išao u školu sa Metuzalemom, i čije sam naivne ukrštenice godinama unazad viđao u Enigmi, pa ga nije bilo teško prepoznati. Jedino mi je bilo teško da odlučim kojim radom da mu se revanširam, jer je urednik tražio da izaberem jednu svoju skandinavčicu koju će potpisati njegovim imenom, da bi pravda bila namirena. 

U broju 85 (25. dec. 2011) objavljena je skandinavka koju sam izabrao. U tom trenutku je na lageru bilo možda desetak mojih skandinavki, a pored toga što mi se učinilo da je ta dovoljno neambiciozna da bi joj Duškov potpis lepo stajao, glavni kriterijum je bio tematski pojam: igrom slučaja, imao sam jednog Lazića čije se ime ne podudara sa Duškovim u samo dva slova. :)

Alo razbibriga 85, dec 2011, autor: Mladen Marković

26. 1. 2020.

Uskoro: Progovori da vidim ko si

Poštovani publikume, imam čast da najavim izlazak jedne knjige. Ne radi se o nekom enigmatskom štivu, jer se iz principa držim postrance od takvih poduhvata (zaista smatram da je pisanje enigmatskih knjiga uzaludan posao koji niti čemu služi, niti kome koristi), već je reč o jednom nastavnom sredstvu akreditovanom od strane Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja,  u izdanju Udruženja za razvoj izlagačke pismenosti "Izražajnost" iz Novog Sada. 

Širom sveta, pogotovo na engleskom govornom području, enigmatski zadaci se smatraju vrlo efikasnim pomoćnim alatom za evaluaciju gradiva, te su nezaobilazni u osnovnoškolskim udžbenicima. Kod nas je to, naravno, svedeno na puku formu jer se naš obrazovni sistem još uvek oslanja na srednjovekovne modele, pa ukoliko je u neki udžbenik i zalutao kakav enigmatski prilog, daleko je od klasične enigmatike. Ukratko, kod nas je svest o upotrebljivosti enigmatskih zadataka u obrazovne svrhe izuzetno niska, i utoliko sam ponosniji na učešće u ovom pionirskom projektu

Slobodan Roksandić
Knjiga glumca i komunikologa Slobodana Roksandića "Progovori da vidim ko si" svojevrsni je vademekum za usmeno izražavanje dece i mladih. S obzirom na prirodu materije, kao i na osobenosti ciljne grupe, autor je smatrao da bi svaku lekciju trebalo začiniti prikladnom enigmatikom. Zadatak je najpre poveren jednom kolegi koji nije zadovoljio očekivanja idejnog tvorca, i mada sam predlagao da zadržimo (i) ono što je već urađeno, na kraju je odlučeno da se u knjizi nađu samo moji prilozi. Uz to, u hodu je odlučeno da ih bude više nego što je planirano na početku. Mnogo više. 

Verujem da je poznato koliko volim da stvaram enigmatiku za decu (štaviše, ako još uvek uživam u nečemu što ima veze sa enigmatikom, to je nesumnjivo ta oblast; sve ostalo odavno radim po navici ili iz praktičnih razloga). U ovom slučaju sam imao vrlo konkretne, razumne, i pride inspirativne smernice, te sam rado pristao da proučim nastavne jedinice u rukopisu, i da za svaku od njih osmislim i kreiram enigmatske zadatke sa jasnom didaktičkom funkcijom. I šta da vam kažem: bilo mi je zadovoljstvo da u skladu sa svojim mogućnostima nekoliko dana radim na povezivanju lepog sa korisnim. 

Rekao bih još samo da je ovaj projekat jednako značajan za našu enigmatiku kao sasvim marginalizovanu i potcenjenu sferu stvaralaštva, i za mene - takođe marginalizovanog i potcenjenog enigmatskog autora iz Srbije, preciznije: iz Južne Srbije. Bez zalaženja u detalje, na ovom mestu moram da spomenem i činjenicu da godinama gotovo ništa ne radim za srpsko tržište, prosto zato što u ovim pasjim vremenima, u sumanutoj zemlji bez sistema vrednosti ne postoji ni minimum optimuma primeren mom shvatanju enigmatskog dostojanstva, ali eto... jedno mesto je bilo slobodno u malo drugačijoj štampi. I zato, ako neko vodi evidenciju, neka pribeleži da sam ja prvi (i jedini) - uslovno rečeno: srpski - enigmata koji je imenom i prezimenom, sa autorskim radom na sedam strana ušao u jedan udžbenik (i neka doda da me tamo nisu pozvali zato što sam član neke enigmatske sekte, nečiji kum, pobratim, potrčko, član komisije za odobravanje projekata i sl). 


25. 1. 2020.

Huper, tragično nastradali tridesetogodišnjak


Nedavno sam otkrio da na internetu postoje budžaci gde se mogu pronaći skenirani domaći časopisi, i to baš iz onog perioda koji je meni najinspirativniji: iz druge polovine devedesetih. Više puta sam isticao da je tih godina moj omiljeni časopis bio Huper, i da sam na neki način formirao enigmatski ukus kao čitalac i rešavač tog lista, pa me je veoma obradovalo kada sam utvrdio da postoje još neki ljudi koji se sa nostalgijom sećaju tog vremena. Štaviše, izgleda da ih ima poprilično i udruženim snagama su skenirali na desetine brojeva kako bi digitalizovali i od zaborava sačuvali jednu lepu priču koja je počela pre ravno 3 decenije.

Da podsetim, pre par godina sam od Miroslava Živkovića na poklon dobio pregršt brojeva iz perioda 1990 - 96. Smatram ih vrlo vrednim delom svoje enigmatske biblioteke (i čuvam kao oči u glavi), a poseban značaj za mene ima činjenica da sam se zahvaljujući Živkovićevom gestu retroaktivno sprijateljio sa prvom fazom lista. Naime, bio sam veoma mali kada se  Huper pojavio i postao brend, i mada sam ga i tada čitao (i pokušavao da rešavam), mislim da sam za konzumaciju kompletnog sadržaja sazreo tek kao dvanaestogodišnjak, neke 1996. godine, i bio vrlo veran i redovan konzument do 1999. Zato pod Huperom podrazumevam samo prvih 226 brojeva tj. integralni časopis sa originalnim konceptom, koji je postojao do smrti urednika Milana Jelenkovića. O svemu tome je već bilo reči na blogu. 

Huper 127, 7. 2. 1995.
Ovog lista se svi enigmatski saradnici veoma rado sećaju, to sam ustanovio tokom prethodnih godina. Čini se da je to bio poslednji srpski (u to vreme se govorilo: jugoslovenski) enigmatski (tj. poluenigmatski) časopis u kojem je bila čast, možda i privilegija objavljivati radove. Akcenat je, naravno, bio na funkcionalnoj upotrebljivosti iliti na komercijalnosti, te je osnovni enigmatski imperativ bio: jednostavna enigmatika za decu, odrasle i stare (plastično: za svih 100 i kusur hiljada čitalaca, koliki je bio prosečan tiraž). To znači da se od saradnika nije tražilo ništa drugo osim stopostotne rešivosti, pa je zato broj sastava koji prevazilaze nivo "za jednokratnu upotrebu" objektivno veoma mali. U tih 226 brojeva se zaista teško može pronaći neki antologijski rad, ali se zato u svakom broju vrlo jasno vidi izvanredna profesionalnost. Profesionalnost enigmatskih saradnika, urednika i svih ostalih sudeonika.

Krug saradnika se povremeno širio (nažalost, uglavnom nauštrb kvaliteta), ali se i sužavao, pa je tako Stanislav Železnik preminuo 1990, Pavle Bogdanović tri godine kasnije, a nesrećni Fehim Kujundžić je nastradao u međuvremenu. Rešad Besničanin je 1992. zbog privatnih obaveza morao da napusti društvo, a kasnije su pojavljivanje proredili ili sasvim utihnuli: Ivica Mlađenović, Ljubiša Jakšić, Miodrag Tošić, Milan Šaban, Branko Polić, Jadran Goloigra... A tim su, uz urednika Jelenkovića, sve vreme činili sada već legendarni autori iz Politikinog Mozaika (koji je u izvesnom smislu preteča Hupera): Veljko Dopuđa, Toma Vukadinović i Zoran Zeljković. Moja statistika kaže da su najzastupljeniji saradnici sve vreme bili Mihailo ReljićŽarko Đokić (čak i prvih godina, iako Rešad veruje da je to bio on). Sarađivali su i: Mladen Đurđević, Jan Bažik, Dinko Knežević, Milorad Živanić, Vladimir KrajnovićDušan Nikić, Žarko Pešić, Saša Čolaković, Slavko Bovan, Krsta Ivanov, Jelenkovićev naslednik Veselin Patrnogić itd. Zapravo, ne postoji iole kvalitetan srpski enigmatski autor koji je tih godina bio aktivan, a nije se bar nekoliko puta oglasio u Huperu

Nažalost, bilo je i enigmata koje je teško dovesti u vezu sa ikakvim kvalitetom, a koji su se u Huper ufuljali zloupotrebljavajući Jelenkovićevu bolećivost i dobrodušnost. Najistaknutiji među njima je Dragan Nikolić, apsolutni šampion u kategoriji "Huperov šundać" (čoveku je čak neprijatno dok gleda i analizira te njegove neuke i nervozne diletantske skalamerije; mene, recimo, obuzima nešto između sažaljenja i gađenja kad naletim na takvo štivo), i prvi izuzetak koji je, opet nažalost, otvorio koridor tevabiji sličnih majstora. Saradnici Hupera su - do njegovog pojavljivanja - imali biografije; svi su oni nekada i negde atestirani, stariji i autoritativni ljudi su u njihovom radu prepoznali enigmatsku vrednost, a ukoliko nisu pobeđivali na konkursima, barem su bili zapaženi. To je jedini logičan put, a klošare i sitne kriminalce koji su dolazili s ulice i cvileli: "hoću da budem enigmata, jedem samo postan pasulj", trebalo je ipak poslati u narodnu kuhinju. Takva dobročinstva su postepeno pomerala crtu pozitivne selekcije naniže, te su posle samo nekoliko godina najgori postali najbitniji, najvidljiviji, najuticajniji. U stvari, izgleda da je smak srpske enigmatike počeo već u Huperu.

Huper 204, 21. 4. 1998, autor: Nebojša Dragomirović
Ako je i postojala potreba da se u takvim novinama promoviše neki nedovoljno afirmisan autor, onda je najdeblje opravdanje imao Nebojša Dragomirović. On je pokazivao redak talenat za ukrštanje, i u Huper je stigao kao gost iz inostranstva koji kao od šale pravi ugaone beline 7 x 7, ponekad i veće. Malo koji saradnik je za sve te godine objavio makar jednu takvu ukrštenicu (čudnovat je slučaj Branislava Ristića, koji se bukvalno pred smrt zainteresovao za taj vid enigmatskog izražavanja, pa je u broju 175 od 4. marta 1997. iznenada plasirao naivnu belinu 7 x 7 usred skandinavke), i Dragomirović je, popunjavajući to prazno mesto, napravio svoj stil. Od 1996. nadalje, objavio je na desetine skandinavki sa prepoznatljivim belinama, i mada su uglavnom bile dozlaboga dosadne i otrcane, odgovarale su imperativu lista i istovremeno isticale autora. Međutim, postojao je problem u vidu brkanja narečja, tipičan i za iskusnije ijekavce, kao posledica nedovoljnog poznavanja standardnog srpskog jezika (recimo, našao sam u broju 206 zacrnjeni nogostup, dok mu se u slučajevima poput izolirati očito gledalo kroz prste... kao uostalom i Dopuđi, na čiji se galimatijas mahom žmurilo, a mi sa druge strane smo mahom mislili da tako treba). 

Na kraju bih dodao da su meni svakako bile najinteresantnije Dopuđine stepenaste beline (vizuelno su najdopadljivije, a kako sam ih rešavao kao dečak... više se i ne sećam). Kasnije je moj favorit postao Patrnogić, a u međuvremenu sam bio najuspešniji u rešavanju tzv. sindynavke, koja je povremeno objavljivana kao b strana rubrike "U fazonu jedne tinejdžerke". Naime, Pataković je tu vrlo popularnu rubriku (maznutu iz Ježevog humora) pisao uz pomoć svoje ćerke Ivane (ukratko: ismevali su narodnjake i druge javne nakaradne pojave), a skandinavka je manje-više pratila tekst i sadržala nekoliko iščašenih opisa. Ne znam ko je sastavljao, ali je uvek bila naivna i lagana, prilagođena tinejdžerima. 

Huper 170, 24.12. 1996, Sindy/sindynavka

22. 1. 2020.

Starcu za poslednje dane

Sudbina mojih ukrštenica iz 2009 je dugo bila vrlo neizvesna. To su bili potpuno gotovi, nacrtani i opisani radovi kojima sam tokom 2010. pridodao fotografije -  samo nisam imao kome da ih pokažem. Prošlo je mnogo vremena dok se za mene nije saznalo, ali o tome sam već pisao, i to više puta. 

Otežavajućih okolnosti je bilo napretek. Zapravo, sve su okolnosti bile protiv mene, i danas mislim da je ta činjenica i bila ključna za donošenje odluke da kako znam i umem negde nešto objavim. U nekom trenutku je zaista počelo da me zabavlja ignorisanje pojedinaca kojima sam se obraćao mejlovima, a u Nišu praktično ništa nisam mogao da uradim jer je enigmatika usko povezana sa novinsko-izdavačkom delatnošću, tj. sa nečim što tamo ne postoji. Niš je, inače, jedna beznadežna kasaba, malo bolje osvetljena od prosečnog sela i malo gušće naseljena od prosečne ciganske mahale, ali ustrojena kao albanska komuna, sa strukturalnim devijacijama koje joj  onemogućavaju bilo kakvu vezu sa urbanizmom, i gradom se može smatrati samo administrativno; to je jedna od najdepresivnijih selendri koje sam u životu upoznao, na kazahstanskom kulturnom nivou i sa površnim, gotovo komično iskopiranim velegradskim klišeima i šnitovima iza kojih ključaju samo najsiroviji prostakluk i mentalitet šaržiran podozrenjem i brdsko-planinskom agresijom. Tamo čovek svuda naleće na degenerike sa kretenskim govornim manama, na egzistencijalno zastrašene paranoike i dizel-kriminalce, ali ako mu zatreba bilo kakva šalterska usluga... e, to teško ide (mala digresija: baš tih meseci, dok sam tragao za nekim živim predstavnikom enigmatskog zanata, radio sam istraživanje sa profesionalnim glumcima; u uzorku sam imao Nišlije, Kruševljane, Šapčane, Novosađane i Beograđane, i sa gađenjem konstatovao da ni u Holivudu, a kamoli u Srbiji, nema većih zvezda od lokalnih šmiranata i trok-recitatora iz Narodnog pozorišta u Nišu; kakav grad, takvo pozorište, takvi glumci, takvo sve). 

U svakom slučaju, bilo je teško pronaći nekoga ko će, makar po službenoj dužnosti, baciti pogled na moje enigmatske sastave. U tzv. gradu sa 260 000 stalnih stanovnika (i još 100 000 privremenih) nije postojao (niti danas postoji) nijedan enigmatski klub. Tačnije: postojao je jedan kobajagi klub, sa kobajagi članstvom i sa kobajagi adresom, kao istureno odeljenje beogradskog kluba Nova zagonetka. I naravno, povezao sam se sa Radakovićem i pok. Pešićem (ta priča je, verujem, poznata svim čitaocima), ali... ta ekipa mi nije mnogo obećavala. Doduše, ovaj prvi me je preporučio svom guruu Lazareviću, i cirkus je zvanično počeo u februaru 2011. Iako sam sve to mnogo drugačije zamišljao, izbora nije bilo.

Pre toga, iz Beograda se za moj slučaj koliko-toliko zainteresovao stari Lojanica, no toliko je bio uticajan da mu je trebalo negde oko 6 meseci da prosledi 4 (četiri) skandinavke pok. Marekoviću i da ih ovaj otpremi u štampu. Sa pok. Šabanom nije bio u dobrim odnosima (sve sami pokojnici u priči, kao da je bilo pre 50 godina), tako da sam u Enigmu ušao na sporedan ulaz (u maju 2011), i to kao persona non grata. Šaban me uopšte nije zvao te godine, niti ga je zanimalo ko je autor sastava (možebiti zato što ih je Lojanica poslao). Samo ih je tiho pustio.

Enigmi nisam ništa slao do 2012, kada se Šaban iznenada javio i ponudio saradnju (tome je prethodio moj razgovor sa pok. Tošićem). Da budem sasvim iskren, ja uopšte više nisam želeo da sastavljam za Enigmu, i to iz više razloga: prvo, godinu dana ranije sam video kako stvari kod njih funkcionišu i uopšte mi se nije dopalo; recimo, saradnici su još uvek pripremali i slali radove kao 100 godina ranije jer je urednik bio elektronski nepismen; drugo, list kao list je do mere bio opustošen da nisam imao ni najmanji praktični interes da se priključim društvu; treće, smatrao sam da Enigma nema ništa osim imena, pa budući da sam je pre toga već upisao u svoj enigmatski CV, nisam video razlog za dalje učešće; i četvrto, najvažnije: Šaban me je ignorisao dva puta (2002 i 2011), i bilo je glupo da se naturam nekome ko me očigledno neće, makar bacio to što sam ranije spremio za njega. 

To je ključni momenat ove govorancije: Šaban se početkom 2012. javio telefonom i medenim glasom me pozvao međ' Enigmine sastavljače. Za tih godinu dana, od februara 2011, objavljivao sam sve i svašta u svim mogućim novinama u kojima se moglo objavljivati, pa mislim da je taj poziv bio  samo posledica fame, i nije u direktnoj vezi sa onim što sam ranije slao Enigmi (pretpostavljam da me je Tošić preporučio). Pristao sam da potpišem ugovor, a ako niste znali, Šaban me je do kraja života svakog meseca zvao i naručivao radove, i bez obzira na to što sam za tih par godina dobio svega tri ponižavajuća honorara, svakog prvog sam štampao svoje ukrštenice, pakovao ih u velike koverte i otpremao brzom poštom na Senjak. Imao sam utisak da ga čine srećnim te moje pošiljke, i mada sam nekad smandrljavao i otaljavao, nisam se povlačio. 

Elem, neki sastavi iz 2009. su poslati Šabanu tj. Enigmi tek 2012. Među njima je i skandinavka koju danas citiram, sa belinom sličnom onoj iz prethodnog posta. Međutim, Šaban je želeo da sklonim jedan ulaz, pa sam latiničare pretvorio u atoničare. To je dovelo do vodoravnog problema, jer je rovina (ili rivina) morala da postane rovona, revona ili rivona, i tako je u štampi završila verzija sa nekakvim gradom u Indiji. Kao protivnik opskurnih pojmova, pogotovo toponima, uz sastav sam poslao i pismeni predlog da se ipak objavi original sa ulaznim L, no to nije uvaženo (kasnije sam se postepeno navikao na kompromise tog tipa, a danas mi je potpuno svejedno; znate, ja mogu i umem da radim po PS - u, ali samo kad mi se plaća po PS - u; budući da sam uglavnom radio, a  i dalje radim besplatno ili tome slično, vremenom sam izgubio potrebu da mi radovi budu cakum-pakum i boli me uvo da li ću imati grad u Keniji ili kakvo mesto na Madagaskaru; pa i to moje đubre koje je Šaban objavljivao - a nije da ga nije bilo - jeste pošteno odrađeno, samo bez velikih ambicija;  meni ukrštenice nikada nisu rasle u žardinjeri, svaku sam morao da sastavim, opišem, odštampam, popunim i pošaljem, a razlike ne bi bilo ni da sam zapinjao kao sivonja da napravim nešto za antologiju; moje pare bi svakako dobilo neko govedo bliže kasi, kao i mnogo puta pre i posle toga, pa posle svega ostaje nada da sam bar ulepšao poslednje dane bolesnom starcu).  

Enigma br. 2357, jun 2012, M. Marković