16. 9. 2021.

Enigmatika za decu: Mali i veliki Neven

Mali Neven 364, Neven 920, naslovne strane

Mali Neven br. 364, avgust 2021, Mladen Marković

Mali Neven br. 364, avgust 2021, Mladen Marković

Neven br. 920, avgust 2021, Mladen Marković

Neven br. 920, avgust 2021, Mladen Marković

15. 9. 2021.

Kuriozum

 Branka Veselinović sutra proslavlja 103. rođendan.

Pre tri godine, na ovom blogu je - kao svojevrstan kuriozum - obeležen 100. rođendan dugovečne glumice (OVDE). Nismo znali koliko će još terati, a ona je, eto, nadživela sve tada spomenute kolege iz Holivuda: Kirka Daglasa, Oliviju de Hevilend i Doris Dej. I tera dalje (Maja Volk  veruje da će se Branka upisati na listu superstogodišnjaka, tj. da će dočekati i 110. rođendan!)

Od velikih svetskih zvezda, na listi živih glumaca rođenih u drugoj deceniji 20. veka, nema više nijedne! Istina, postoje holivudski metuzalemi stariji od Branke, ali oni nikada nisu bili u prvoj ligi: kada je u maju preminuo stošestogodišnji Norman Lojd (eng. Norman Lloyd), na vrh liste je izbila Marša Hant (eng. Marsha Hunt, rođ. 17.oktobra 1917), a slede je izvesna Elizabet Valdo (eng. Elisabeth Waldo, rođ. 18. juna 1918), polupoznata Karen Marš Dol (eng. Caren Marsh Doll, rođ. 6. aprila 1919) i zaboravljeni Nehemija Persof (eng. Nehemiah Persoff, rođ. 2. avgusta 1919). 

Teško je utvrditi da li u Evropi (i na drugim kontinentima) ima neuništivih dramskih umetnika sličnih našoj Branki, jer glumci koji nisu ostvarili internacionalne karijere i nisu stigli do Holivuda retko ulaze u globalnu statistiku (čak ni ImDb ne registruje takve slučajeve). Zato je sigurno samo jedno (a to su tri stvari :D): Branka Veselinović je najstarija živa glumica u Srbiji, naša najdugovečnija javna ličnost svih vremena i jedna od najstarijih živih osoba u ovom delu Evrope.

Za ovu nesvakidašnju priliku, iskopao sam jednu svoju vrlo staru ukrštenicu i malo je osvežio, pa ko želi, neka rešava Branki u čast. Srećan joj rođendan!


13. 9. 2021.

Naša baba Rada

Uskoro se navršava 20 godina od smrti jedne od najvoljenijih srpskih glumica, Radmile Savićević (1926 - 2001). Nju je teško zaboraviti jer je čitavih 30 godina, bez pauze, zabavljala sve generacije televizijskih gledalaca i tako uverljivo tumačila brojne živopisne karaktere na malom ekranu - da je publika uvek imala utisak da je lično poznaje. Između Rade i gledalaca nije bilo distance: ona im se svakom svojom ulogom obraćala kao stvarna ličnost i svako je u njoj mogao da prepozna svoju sestru, majku, tetku, babu ili bar komšinicu. Ona je, takoreći, svima bila rod, pa je praktično jedina srpska glumica koja je stekla renome narodne TV heroine i koja je pojavom brisala razlike između provincije i prestonice, ruralnog i urbanog, modernog i starinskog, akademskog i naivnog. 

Imala je više od 40 godina kada je postala omiljeno TV lice i ostvarila san svih umetnika iz provincijskih pozorišta: pokorila je Beograd i zasenila na stotine školovanih glumaca. Tako nešto ni pre, ni posle nije pošlo za rukom nijednoj njenoj koleginici (samo je Živka Matić bila na tom putu, ali se njena zvezda brzo ugasila) jer je Rada, pored kolosalnog talenta i zanata koji je decenijama pekla u kruševačkom i niškom pozorištu, imala i nešto što je vrlo retko kod glumaca: moć da nikada ne dosadi. 

Karikatura, autor: Ranko Guzina (1973)

Njena velika popularnost potkrepljivana je ulogama koje su najčešće pisane specijalno za nju. Kao što je Aga napravio legendu od Žanke Stokić (koju je Rada tumačila u TV filmu "Neozbiljni Branislav Nušić"), tako je Siniša Pavić pomogao Radmili Savićević da zablista u punom sjaju. Bila je njegova omiljena glumica, i najveći broj televizijskih uloga po kojima je pamte milioni, počev od džandrljive gazdarice u "Diplomcima" (1971) do Dostane u "Porodičnom blagu" (2001), Pavić je stvorio pod sugestijom njenog lika. A u stvari, Radin pigmalion je bio Gordan Mihić: prvi joj je poverio veliku TV ulogu po meri ("Samci", 1969), a kasnije je za nju iskreirao nezaboravnu Violetu, tragikomičnu udavaču zaljubljenu u Paju Čuturu ("Kamiondžije", 1973), ulogu koja je Radi donela prve naslovne strane. 

Čim su "Kamiondžije" završene, Novak Novak je odlučio da je uključi u megapopularni projekat "Pozorište u kući", i tako je u drugoj sezoni rođena draga majka Vuka. Čudnim se čini podatak da se pojavila u samo 15 epizoda, jer je ta uloga obeležila njenu televizijsku karijeru, dala joj nadimak, profilisala je i ikonizovala. Iako je za najbrojniju televizijsku publiku toga doba zauvek ostala Vuka,  još mnoge televizijske (ređe filmske) uloge bile su bezmalo obožavane: počev od Jocine babe Tomanije u "Babinom unučetu" (1976), preko Šurdine babe Savke u "Vrućem vetru" (1980), Gigine  sekretarice Žarke u "Boljem životu" (1988), do Ristane Riske Golubović u "Srećnim ljudima" (1993), za koju Siniša Pavić smatra da je vrhunac njene glumačke karijere ("...bila je najbolja od svih u toj seriji!"). 

TV novosti, 1973. autor: Ilija Stančul

Rada je katkad igrala i pripadnice građanskog sloja, ali ni u jednoj od tih uloga nije bila tako upečatljiva kao Vuka ili Riska. Publika je od nje očekivala, gotovo tražila, da igra prostodušne žene iz naroda, te je vremenom i sama pristala na to, zadržavajući provincijsku dikciju i kada tumači gospođe (u nekim TV filmovima je koristila književnu akcentuaciju i to je zvučalo pomalo neprirodno). Njen fatum su bile, kako je sama govorila, tetke, strinebabe, i to od detinjstva, kada je na školskoj priredbi igrala neku baba-Saru. I kao sasvim mlada glumica, na pozorišnoj sceni je oživljavala žene dvostruko starije od sebe (Doku u "Zoni Zamfirovoj" ili Živku u "Gospođi ministarki"), pa joj kasnije nije bilo teško da se na televiziji transformiše u majke svojih vršnjaka: bila je samo 3 godine starija od Đuze Stojiljkovića ("Pozorište u kući"), a od Čkalje 2 godine mlađa ("Vruć vetar"). 

Uzgred, možda niste znali da je Radmila Savićević volela da rešava ukrštene reči! U maju 1986. godine, dok se pripremala za odlazak u penziju, novinarki Nadi Mihajlović otkrila je da redovno kupuje enigmatske časopise, ali da ne uspeva da ih sasvim izrešava ("...pa virim na poslednju stranu!"). Čitajući taj intervju, shvatio sam da nikada nisam napravio nijednu ukrštenicu sa njom (iako sam u par navrata koristio pojmove Riska i Dostana, a i Savku sam opisivao kao "Šurdina baba"). I onda sam rešio da u čast i pomen Radi napravim jednu specijalnu skandinavku.

Dok sam sastavljao, desilo se nešto zanimljivo: nametnula mi se Olga Ivanović, Vukina prija Snežana Nikolajević iz "Pozorišta u kući"! Prosto se pojavila kao pojam u centralnoj kombinaciji i tako sam se setio priče više puta pominjanog Siniše Pavića iz Radine monografije "Prva i poslednja", autora Dejana Ćirića. Naime, Pavić je ležao u bolnici, a Rada ga je posetila i prenela mu vest o smrti Olge Ivanović. Kazala mu je da je izbrojala 15 duša na sahrani,  i čudila se što su svi zaboravili nekada najpopularniju glumicu u Jugoslaviji. Dve nedelje kasnije, umrla je i Rada. I njena sahrana je bila slična. 

20 godina od smrti Olge Ivanović (o kojoj ću govoriti neki drugi put) navršava se sutra, 14. 09. Taj podatak bi mi promakao da se, eto, sama nije ubaštrala u sastav posvećen Radi. Zato sam nekako pronašao fotografiju na kojoj su obe glumice i odlučio da ukrštenicu posvetim obema. 

Skandinavka, autor: Mladen Marković

12. 9. 2021.

Tarikamen

Franc Miklošič
U "Uporednoj gramatici slovenskih jezika" Franca Miklošiča ("Vergleichende Grammatik der Slavischen Sprachen", 1872-75), u poglavlju o složenicama navedene su brojne reči s oznakom serb. (većinski preuzete iz Vukovog rječnika). Opisi su dati na latinskom i nemačkom, ali ima i pojmova koji su protumačeni našim rečima.

Na listi su pridevi: bućoglav, buljiok/buljook, gverook, kesizub/kestozub, kočoperan, ljuborodan, prćeusnast, vijoglav, vrtoglav, i imenice: bogomoljac, čistikuća, čuvakuča, čuvarkuća, deriguša, draživaška, gamzigrad, gaziblato, gladibrk, grabikapa, gubodušnica/guboduša, hlapimuha, izderilijeska, izjedipogača, ispičutura, jadiklanac, jebikobila, kažiput, kljujdrvo, koljikonjević/koljikonj, kopajkošara, kradikoza, krpiguz,  kupikrastavčić/kupikrastavac, kupivojska, letipas, lomigora, metopir (ne netopir!), mlatišuma, mrsipetka, mučibaba, muzikrava, nabiguzica, nadriguz, nadriknjiga, nadrivlah, napniguša, nazovibrat, nazovisestra, nazovirod, nečujglas, paligorka, palikuća, palipuška, palipan, pamtivijek, paticvrk, pecikozić/pecikoza, pirivatra, pjevidrug, plačidrug, plašipile, plamtivuk, pletikosa, pretikotarica, pletikrošnja, požrikobila, prdizvek/prdozvek, prišipetlja, pržibaba, prodribaba, punišake, pušibrk, raspikuća, razbiguz, razvrzigra, skočidjevojka, skočivuk, smičiklas, smrdibaba, smrdibuba, smrdipotok, smrdivrana, sočibabić, svrbiguz/svrboguz, svrzibrada, svrzimantija, svrzislovo, šišobrk, tarigora, tarikamen, tecikuća, tocokljun, trčilaža, tresigaća, tukoluk, tuciluk, vadivek, varimeso, visibaba, vrtiguz, vucibatina, zavrćkola, žderimrcina.

Tek poneka od ovih reči je opstala u književnom jeziku, neke su se zadržale samo u pojedinim krajevima, a ima i onih koje su suptituisane prostijim kompozitima (tako se umesto vulgarizma prodribaba danas koristi babojebac). U ukrštenicama se, naravno, mogu sresti i sasvim zaboravljene reči sa liste, pogotovo ako su autori Goloigra, Zekić ili Krsmanović, a ima i iz savremenog jezika istisnutih reči koje su gotovo svi autori bar jednom upotrebili. 

Mala digresija: bio sam u prilici da upoznam ljude iz svog kraja koji su ceo život proveli u svojim selima i koji su u 21. vek ušli s kulturom 19. veka. Verovao sam da su mnoge reči koje sam od njih čuo samo provincijalizmi, no kasnije se ispostavilo da je bukvalno svaki od tih izraza uredno zapisan i objašnjen u starim rečnicima. Na primer, mislio sam da je trčilaža neka lokalna kovanica kojom su meštani ad hoc etiketirali lažova iz svog sela, kao što sam bio ubeđen da vijoglave mačke postoje samo tamo gde sam na njih naleteo. A da ne govorim o svojoj babi koja je bila živi rečnik narodnih izraza i imala precizan narodni naziv za sve što postoji. Danas mi je žao što nisam beležio reči koje sam od nje (i samo od nje!) mogao da čujem. Mnoge sam zapamtio, ali mi je znanje mahom pasivno, što će reći: lako prepoznajem, ali teško reprodukujem. Tako sam nedavno u nekoj knjizi naišao na pojam lemeznica - i iskrsla mi je čitava fraza koju je baba koristila.

Elem, ovaj tekst je inspirisan pojmom koji se relativno često pojavljivao u belinama Veljka Dopuđe i drugih autora (uključujići mene): TARIKAMEN. Osim Vukovog opisa "onaj koji tare kamen" u opticaju je i slobodna varijanta "glačalo za kamen".

"Orbis" br. 79 (18.05. 1984.), autor: Veljko Dopuđa

11. 9. 2021.

Zamalo zvezde

Na ovom blogu je u više navrata bilo reči o glumicama sa enigmatičnim imenima, velikim i malim zvezdama jugoslovenske kinematografije, počev od Ite Rine, preko Eve Ras, do Olivere Katarine (jamačno znate onaj sjajan anagram Stojimira Talijana iz "Orbisa": VRELA KAO ITA RINA). Dakako, govorio sam i o hrvatskim enigmatskim divama, kao što su: Ana Karić, Irena Kolesar i Ivka Dabetić, a spomenute su i filmske prolaznice neprolaznog enigmatskog renomea.

Pojedine enigmatske gošće sa velikog platna su uzgred spomenute (npr. Evka Mikulić), a ima i naših glumica sa unikatnim imenima, nadimcima, pseudonimima ili prezimenima (Carka Jovanović, Coka Perić Nešić, Danica Aćimac, Deniza Mokranjac, Rahela Ferari, Tomanija Đuričko) koje su nehotično izostavljene iz ranijih nabrajanja. No, u ovom tekstu nemam nameru da kompletiram taj spisak, već da ukažem na neke zapostavljene dame, vlasnice imena i/ili prezimena sa izvanrednom upotrebnom vrednošću u enigmatici. Nijedna od njih nije postala velika enigmatska zvezda, premda je svaka u svoje vreme imala bar jednu šansu: sve su igrale na filmu i televiziji, tj. imale mogućnost da steknu masovnu popularnost i da uskoče u ukrštene reči kao zvezde velikog ekrana. No, takvu sreću je, izgleda, imala samo Inge Ilin

1. ANITA MIR

Davne 1929. godine, u režiji Josipa Novaka, snimljen je igrani film "Rudareva sreća", 13. ostvarenje sedme umetnosti u Kraljevini. Zapravo, to je bio propagandni film rudarskog društva "Jerma", osmišljen s namerom da se u jugoistočnoj Srbiji pokrene rudarska industrija. Dosadan scenario o nastanku rudnika u selu Rakita začinjen je jednom srcedrapajućom romansom i tako je Ljubica Veljković, udata Jovanović, dobila priliku da odigra glavnu žensku ulogu u potencijalnom kino-spektaklu. Očigledno je pucala na internacionalnu karijeru, te je odabrala zgodan belosvetski pseudonim... ali, sve se završilo neslavno: tokom snimanja se zaljubila u svog partnera, naturščika Čedomira Penčića (inače, pirotskog geometra kojeg je reditelj našao na ulici) i pobegla s njim u nepoznatom pravcu. Film je ipak nekako završen, a zapamćen je po sablažnjavanju čaršije ljubavnim scenama (koje su, treba li to naglasiti, bile više nego naivne). Zapravo, čaršija je Anitu Mir dočekala na nož zbog afere, a ne zbog ljubakanja na velikom platnu, i više se nije pojavljivala na filmu.  

2. ZINETA MUSIĆ

Nedavno upokojena klasična balerina Zineta Musić, udata Atanacković, oprobala se na velikom platnu kao devetnestogodišnjakinja, 1966. godine. Bilo je to u omnibusu "Vreme ljubavi", u segmentu "Kavez" koji je režirao Vlada Petrić. Poverena joj je glavna uloga, ali nije zablistala: film je bio odskočna daska samo za njenog partnera Slobodana Đurića (svima znanog po ulozi Milića Barjaktarevića u TV komediji "Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo"), dok je drugi segment "Put" (u režiji Nikole Rajića) bio taličan Nedi Spasojević. Zineta se kasnije udala za kompozitora Slobodana Atanackovića, posvetila se karijeri baletskog pedagoga i zauvek se rastala sa filmom. 

3. ALJA TKAČEV

Slovenačka glumica Alja Tkačev (takođe: Tkačeva) nikad nije odigrala glavnu ulogu na filmu, ali se tokom sedamdesetih i osamdesetih pojavljivala u popularnim naslovima: debitovala je u crnotalasnom filmu Živojina Pavlovića "Crveno klasje" (koji je izbacio Radeta Šerbedžiju u prvi plan), učestvovala u komediji Jožeta Bevca "To so gadi" i, između ostalog, odigrala nemalu ulogu u TV seriji Stipeta Delića "Marija". Ipak, trag koji je ostavila bio je odveć bled da bi iz ukrštenica i križaljki potisnula bezlični opis "rusko žensko ime". Za razliku od koleginica sa zgodnim imenima (poput Špele Rozin i Mance Košir) koje su se trajno nastanile u enigmatici, Alja je danas gotovo sasvim zaboravljena. 

4. IREN BADA

Vojvođanska glumica mađarskog porekla Iren Bada prvi put se pojavila na filmu 1970. godine, u komediji Branka Miloševića "Lepa parada", a dve godine kasnije, dobila je još jednu priliku u drami Vuka Babića "Breme". Međutim, do te mere je nezapažena da su enigmati za nasrtljiv četvoroslov IREN nastavili da koriste gotovo opskuran opis "reka u Sibiru", ili da se pozivaju na neke druge javne ličnosti sa tim imenom, našoj publici poznate koliko i sibirska reka. Tako su se ukorenile mađarska glumica iz paleolita Iren Agai (mađ. Irén Ágay) i,  kasnije, Francuskinja Iren Žakob (fr. Irène  Jacob), a gospođa Bada je postala samo provincijska pozorišna glumica koju naša šira javnost ne poznaje ni po liku, ni po delu.

5. TANA MASKARELI (Tana Mascarelli)

Splitska glumica Antoaneta Tana Maskareli (udata Ostojić), tumačila je na desetine filmskih i televizijskih uloga: blesnula je u Afrićevoj "Slavici" (na špici je greškom potpisana kao Tina, dok je u Gluščevićevom "Litu vilovitom" označena kao Tanja), a bogatu karijeru je završila kao 81-godišnja starica u Paskaljevićevom "Vremenu čuda". U međuvremenu je igrala u rado gledanim televizijskim serijama "Naše malo misto", "Prosjaci i sinovi", "Kapelski kresovi" i "Velo misto", te je njen lik bio vrlo poznat širokoj jugoslovenskoj publici. Ali... u ukrštenim rečima nikada nije nadjačala najveće jezero u Etiopiji

6. RADICA MARINKOVIĆ

Radoslava Radica Marinković u 40 godina dugoj karijeri nije odigrala mnogo filmskih i televizijskih uloga, niti su uloge koje je dobijala bile velike, ali je sudelovala u ekstremno popularnim filmskim komedijama, koje je publika toliko puta gledala da je morala da je zapazi i zapamti! Bila je Brankova verenica u "Tesnoj koži", hotelska službenica koja vija Baleta u promotivnoj kino-kretenijadi Lepe Brene "Hajde da se volimo", a u "Žikinoj dinastiji" se pojavila kao pacijentkinja doktora Nedeljkovića koja traži publiku za svoju egzibicionističku tačku. 


7. STELA  ĆETKOVIĆ (Stella Ćetković)

Ni Stela Ćetković, glumica koja je rođena u Banjaluci, odrasla u Podgorici, a  karijeru izgradila u Beogradu, nije uspela da pusti korenje u ukrštenicama, iako je već 40 godina prisutna na malim i velikim ekranima. Njena specifična fizionomija sama po sebi nagoni gledaoca da je zapamti, bilo da je video u nekom filmu ("Put na jug", "Jagoda u supermarketu", "Falsifikator") ili u TV seriji ("I ja volim neranče, no trpim", "Dug moru"). Ali... ona je jedna od onih glumica koje većina poznaje po liku, a malo ko zna kako se zove, izuzev pozorišne publike. Tako i enigmati pri opisivanju  petoslova STELA najčešće imaju u vidu neke druge poznate imenjakinje ili opštu imenicu sa značenjem: monolitni nadgrobni spomenik.

8. EMICA DAČIĆ

Emica Dačić (udata Braunović) skrenula je izvesnu pažnju na sebe malom, ali efektnom ulogom u Pavićevoj TV seriji "Porodično blago". Tumačila je Zoricu, sekretaricu sudije Risa, i pokazala nesvakidašnji komičarski potencijal. No, u narednoj TV seriji Siniše Pavića "Stižu dolari" imala je još manje prostora za dokazivanje, a kasnije se još samo dva puta pojavila na malim ekranima, u jednako beznačajnim ulogama. Rođena je sestra Ivice Dačića, no to joj očigledno nije mnogo pomoglo u karijeri (na javnoj sceni ionako ima previše talenata i antitalenata iz malene Žitorađe). 


9. LEANA VUČKOVIĆ

Leana Vučković, glumica interesantnog imena, pride sa pedigreom (otac joj je Aljoša Vučković), jedina je iz svoje klase koja se nije proslavila, mada je bilo osnova za pretpostavku da će bolje proći od Katarine Radivojević, Slobode Mićalović, Marije Vicković i Ane Franić. Nažalost, Leana je otišla stranputicom, i dok su njene manje darovite koleginice pravile imena, borila se sa narkomanijom. Iako je danas oporavljena i aktivna u svom poslu, širokom auditorijumu je gotovo nepoznata: poslednji put se na velikom platnu pojavila pre 15 godina u filmu "Aporija", a televizijska publika je imala priliku da je gleda samo u prvoj srpskoj telenoveli "Jelena" (tačnije: u smejuriji od TV serije).

10. LJUMA PENOV

Crnohumorna komedija "Crna Zorica", u kojoj je Ljuma Penov (udata Vasić) tumačila glavnu ulogu, nije najbolje primljena, pa se ni protagonistkinja nije etablirala kao nova zvezda srpskog glumišta. I nekoliko godina kasnije, kada je u omažno-eksperimentalnom rimejku Makavejevog "Ljubavnog slučaja službenice PTT" odigrala Belu sa mačkom na dupetu, medijska pažnja je izostala. Ni ostale uloge je nisu učinile prepoznatljivom i popularnom, te njeno jedinstveno ime nije pridodato siromašnom enigmatskom fondu  učestalih četvoroslova na LJ.

10. 9. 2021.

Femina kćerka i Mionin sin

U ukrštenicama i križaljkama se neretko pojavljuje neprecizan opis "muško/žensko ime", obično konkretizovan pridevima "naše", "narodno/pučko", "strano", "starinsko" itd. Ta pojava je, razume se, nekada bila mnogo češća jer je broj poznatih domaćih ličnosti po glavi stanovnika bio mnogo manji nego danas, a i belosvetske muzičke, filmske, sportske i slične zvezde nisu tako lako i brzo postajale slavne na našem tlu. Pa ipak, još uvek postoje enigmatski neodoljiva imena kojima je teško naći poznate nosioce.

Sasvim konkretni opisi za pojedine frekventne nizove slova kriju se u delima slavnih književnika, kao i u poznatim filmovima i televizijskim serijama, ali se nažalost nije ustalila navika da se koriste kao opisne reference. Istina, neki Nušićevi junaci se relativno često pojavljuju u ukrštenim rečima (Agaton, Sarka, Vića), Andrićevi takođe (Ćorkan, Anika, Latas), ima i junaka iz svetske literature (poput Gogoljevog Akakija, Dodeovog Tartarena, Beketovog Estragona itd.), ali postoji na stotine opisa tog tipa koji se gotovo nikad ne upotrebljavaju.

U svojim ukrštenicama takve opise koristim kad god je moguće i kad god ima smisla, s obzirom na ciljnu grupu. Recimo, ne mogu da trpam u križaljke opis "Koštanin mladoženja" jer Hrvati imaju adekvatniji opis za četvoroslov ASAN (nadimak Aljoše Asanovića), ali kad se obraćam onima koji su sa ekavskog govornog područja, verujem da je za pojam ALIL mnogo interesantniji opis "Koštanin svekar" nego "organski radikal, sastojak belog luka". U mojim ukrštenicama su se, tako, pojavljivale i Koštanina majka (Salče), i romski pandur iz "Koštane" (Kurta), pa i pravo Koštanino ime (Malika), ali i mnogi drugi junaci Bore Stankovića (Koca, Menko, Nuška, Naza). 

Uvek sam se čudio kad neko petoslov EVICA opiše kao "Eva od milja" ili tome slično (dok je Krsmanović, koji gotovo za svako ime nađe kakvu-takvu ličnost, promovisao izvesnu dizajnerku rukavica Evicu Milovanov-Penezić). No, trebalo bi da svi oni koji su završili osnovnu školu znaju da je Evica Sterijina junakinja, Femina kći u komediji "Pokondirena tikva", i s obzirom na to da se ne radi o nekom levom komadu, niti o levom piscu, ispunjeni su svi uslovi za enigmatsku eksploataciju pojma. Sterija, inače, ima vrlo lepu galeriju likova sa arhaičnim imenima za koje je praktično nemoguće pronaći alternativne opise: glavna junakinja "Simpatije i antipatije" je AGNICA, "Zla žena" je SULTANA, a njena dublerka i žrtva u tom delu je PELA; junak "Sudbine jednog razuma" je ISAJLO, NANČIKA je Žutilova supruga u "Rodoljupcima", NESTORICA i ZARICA su vojvode iz drame "Vladislav", VOJISAVA (bez L; inače, u istorijskim izvorima: Vojislava) je Skenderbegova mati u "Skenderbegu" itd. (Uzgred, Sterija je enigmatama poklonio i jedan ekstremno upotrebljiv petoslov, ali izgleda da nismo umeli da primimo dar: Muratova kći, junakinja drame "Skenderbeg", zove se ATIMA).

I likovi Stevana Sremca su se više puta pojavljivali u mojim ukrštenicama. Pored Ćire i Spire, najčešće sam rabio četvoroslov ŠACA (zet popa Spire), petoslov PERSA najradije opisujem kao Ćirina popadija (ili ĆIRINICA) iz romana "Pop Ćira i pop Spira", Spirinica SIDA je nezamenljiva kada želimo da izbegnemo neprijatno značenje tog četvoroslova, a da upotrebimo informativno vredan opis. Naravno, i u drugim Sremčevim delima postoje likovi kršteni baš po našoj meri: MANULAĆ, DOKA, TASKA, JEVDA, POTE, GMITRAĆ ("Zona Zamfirova"), IVKO, MIKAL (Kalča), SIKA, MARIOLA ("Ivkova slava"), NACKO (pripovetka "Nackova ženidba") itd. 

Ovde bih spomenuo i Milovana Glišića, koji nam je dao jednu veliku enigmatsku zvezdu: to je MIONA iz pripovetke "Prva brazda" (u novije vreme, povampirila su se pojedina imena iz davne prošlosti, pa smo dobili i alternaciju za ovaj petoslov; jedna mlada i vrlo angažovana beogradska glumica zove se Miona Marković). Glišićeva dela su, inače, prava riznica zaboravljenih imena (većinski muških), pa tako i u "Prvoj brazdi" imamo još nekoliko zgodnih nizova slova: SIBIN (pokojni Mionin muž), JELENKO (Mionin dever) i SENADIN (najmlađi Mionin sin). TRPKO, starinsko ime koje se u ukrštenicama gotovo uvek opisuje bezlično jeste pohlepni trgovac - ćir -  iz humoreske "Šilo za ognjilo", a drugi lik iz tog dela, seljak koji nadmudruje ćir-Trpka, zove se TIOSAV. I u pripoveci "Posle devedeset godina", po kojoj je Đorđe Kadijević snimio čuvenu "Leptiricu", sreće se grupa živopisnih likova iz Zarožja: SREDOJE, PURKO, RAŠKO (zvani ĆEBO) i ĐILAS

Ovako bismo mogli unedogled: nema značajnog književnika u čijem opusu ne postoji bar nekoliko likova čija se imena nude, tačnije: nameću, enigmatama. Razume se, trebalo ih je otkriti i pustiti u promet, a to se, kao što rekoh, nije činilo srazmerno raspoloživim resursima. Enigmati su odvajkada više bili skloni prepisivanju nego samostalnom pronalaženju, te tako npr. svi znamo za romsko ime AŽA (jer se, prosto, taj bezlični opis odavno zapatio u enigmatici), ali malo ko zna da je Ažu izmislio Vidoe Podgorec. Aža je, dakle, ciganka iz trilogije "Belo ciganče" (u makedonskoj televizijskoj seriji iz 1984. ona je glavni ženski lik, i tumači je Snežana Stameska). Takođe, malo ko zna da je ORE jedan od glavnih ženskih likova u "Sutonu" Ive Vojnovića tj. u "Dubrovačkoj trilogiji" (kći glavne junakinje Mare Nikšine Beneše). 

9. 9. 2021.

Svi, svi, svi u cirkus "Kolorado"

Iako sam se odavno distancirao od cirkusa u tzv. ESS - u, bio bi greh da se ne osvrnem na novu cirkusku tačku, s obzirom na to da se program godinama nije menjao. I samim majmunima je već dosadilo da žongliraju i ukrug voze bicikle na 3 točka, a kamoli onima koji su ih gledali. Bilo je krajnje vreme da nasmeju malobrojnu i apatičnu publiku nekim novim urnebesnim igrokazom.

Naravno, ne mislim da imenovanje Vladimira Šarića za predsednika saveza. To niti je smešno, niti je novo. G. Šarić je jedan fin, pošten i mek čovek, a to znači da se naša enigmatska istorija ponavlja ubrzanim tempom. ESS je ne tako davno imao finog i mekanog Acu Jankovića u toj ulozi, znamo šta je bilo, pa znamo i šta sledi: predsednik će defakto i dalje biti stari Miroslav Lazarević, te kako je malo verovatno da se u međuvremenu promenio (ah, stari se vo u jaram ne preže), sa sigurnošću se može očekivati samo deža vi. Dakle: bezočno  kršenje statuta, ručavanje i jalovo češanje jezika na kojekakvim besmislenim skupovima i, naravno, nastavak rata sa stvarnim i izmišljenim neprijateljima.

E, to je nova cirkuska tačka: članovi nastupne grupe (koje je Lazarević lično doveo iz šume i dresirao) međusobno su zaratili - i to na pozornici, usred dosadnog programa.

Sad ozbiljno: nisam verovao da ću ovo ikada napisati, ali meni je žao Mileta Jankovića. Stvarno. Ovog poluanonimnog čovek ne može ni da žali, on je samo smešan, onaj drugi u ulozi visoko podignute budale koja nosi transparente i uzvikuje parole je i dalje samo budala, ali Mile je... kako bih rekao... jedna tragična ličnost. I ne čini ga tragičnim to što je takav kakav jeste, jer kad bi sedeo u svom ćošku, ćutao i radio svoj posao, sve bi bilo u redu. Ali on hoće nemoguće: hoće javno da kupi ono što se ne može kupiti, da dobije ono što mu ne pripada, da bude ono što nije. I što je najgore: očajnički traži poštovanje. 

Poštovanje, nažalost, u bandama i razbojničkim družinama ne postoji. Generalno, tu nema emocija koje su svojstvene civilizovanim ljudima, što će reći: nema ni prijatelja. Postoje samo prljavi lični interesi svakog pojedinačnog pripadnika bande i nekakav kodeks, kao zamena za moral,  koji čuva kriminalnu ekipu od osipanja. Ali, svaka banda ima svoj rok trajanja.

Zato kad bandit puca u svog dojučerašnjeg kolegu iz bande, dakle, u drugog bandita, zdrav i pristojan čovek to prima kao logičan sled događaja. Niko ne žali ubijenog ubicu ili silovatelja, a malo ko ima suza i za osvedočene huligane, zlostavljače, lopove i slične devijantne ličnosti. Ko mačem seče, od mača i strada, vazda je tako bilo. 

8. 9. 2021.

Poezija za decu: Zbrka


Košuta je vrlo ljuta, 

Pred očima sve joj crno: 

Žalila se bezbroj puta, 

Tužila je veverice, 

Vuka, ježa, mnoge ptice... 

Ali joj se pravda ne dâ: 

I dalje je zovu „srno“ 

Svi odreda. 

 

Jelen joj se samo smeška, 

Iako ga srce žiga: 

„Nije to baš sitna greška, 

Ali nek' ih nosi đavo!“ 

Tako kaže, a zapravo 

Morao bi da se žali 

Sa srndaćem kada bi ga 

Pomešali. 

 

A njihovo čedo ćuti, 

I razmišlja u tišini: 

„O meni se može čuti 

Da sam malo, ljupko lane; 

Neka tako i ostane; 

No, ne greše ni kad vele 

Pojedini znalci fini 

Da sam tele!“ 

7. 9. 2021.

Sa 10 prstiju, za 10 godina (3)

S obzirom na to da u ovoj seriji tekstova pravim retrospektivu svoje desetogodišnje enigmatske epopeje, izvesno je da ću pisati o stvarima koje su čitaocima bloga već poznate. Možda je vizura iz koje govorim o istim događajima malo promenjena, možda ću se u hodu setiti nekog novog detalja, ali svakako nemam nameru da od sitnih, prolaznih i krajnje nebitnih enigmatskih epizoda pravim priče iz Nepričave. Dakle, želim da se povodom jubileja osvrnem samo na značajnije saradnje (i značajnije ličnosti, bilo da je reč o pozitivcima ili antagonistima), tj. na enigmatske angažmane koji su za mene kao enigmatu bili neobično važni. Ne bih se zadržavao na saradnjama koje su bile kratke, izrazito neprijatne, promašene i sl, niti bih raspredao o sastavljanju ukrštenica za raznorazne dnevne, lokalne, seoske i kojekakve beznačajne novine. 

To bi značilo da ću opet govoriti o Enigmi, premda sam napisao mnogo više teksta nego što taj enigmatski brend objektivno zaslužuje. Da se razumemo: Enigma niti jeste, niti je ikada bila kvalitetan enigmatski časopis. Njene vrednosti su tradicija i kontinuitet, a bezmalo sve ostalo je vazda bilo na vrlo niskom nivou, pa i enigmatika. O onome malom što je kroz istoriju u njoj bilo dobro i o onima koji su joj u pojedinim periodima osvetlavali obraz, pisao sam mnogo puta i nema razloga da to prežvakavam na ovom mestu. 

Da li je četvorogodišnja saradnja sa ovim listom bila značajna za mene? Jeste, ali ne zato što mi je donela afirmaciju ili napredak, već zato što sam sebi odužio jedan stari dug. Naime, redakciji sam se prvi put javio kada sam imao 16 godina i pošto mi niko nije odgovorio, odustao sam (inače, ja nikoga ne vučem za rukav, to je stvar dostojanstva; jednom pitam, pa ako ne može - ćao, idem dalje). Onda sam im se javio 10 godina kasnije, kad sam bio na novom enigmatskom početku, pustili su 3-4 skandinavke i opet mi se niko nije javio. Ako sam sa 16 i otpremio radove koji nisu bili dovoljno kvalitetni (a jamčim da su bili kvalitetniji od 80 % njihove tadašnje produkcije), potpuno je nemoguće da sam sa 26 imao toliko loše rezultate da nisam zaslužio ni odgovor. Tako se moje interesovanje za Enigmu opet ugasilo početkom 2011. A onda me posle x meseci stari Milan Šaban iznenada pozvao, tobož oduševljen mojim enigmatskim izrazom. 

Gornji pasus je bitan zato što daje vrlo precizan odgovor na pitanje: zašto u srpskoj enigmatici nema mlađih od 35-40 godina? Nema ih zato što su godinama rasterivani staračkim štapovima. Ti mladi ljudi (kojih je bilo!) nisu imali gde da se pokažu i dokažu jer su oni koji su mogli (čak bih rekao: koji su bili dužni) da im požele dobrodošlicu bili potpuno nezaintersovani za njih. U stvari, "nezainteresovani" je preblaga reč: bili su neprijateljski nastrojeni prema svakom novom licu (jer bedni i beznadežno sitni, a samoživi i smešno alavi ljudi, kakvi su srpski enigmati u većini slučajeva, u svakom vide pretnju, konkurenciju i gladna usta više). Takav je bio i Milan Šaban, dok ga Miodrag Tošić nije ubedio da ću im ja podići nivo i osvežiti sadržaj (inače, Enigma je u tom trenutku bio na najnižim granama jer niko živ nije hteo da sarađuje sa bankrot preduzećem). 

Elem, pristao sam na saradnju ne znajući u šta se upuštam, a moj glavni motiv je bio da u tim nemogućim uslovima uđem u sve novine u koje se može ući. Ne bih sad o honorarima koji su bili više nego uvredljivi (a najčešće su izostajali), ali moram da kažem da je Šaban moje prihvatanje obaveze shvatio vrlo bukvalno: iako nisam obećao da ću radove slati redovno, niti da ću otpremati veće količine, uskoro je počeo da naručuje i da me požuruje ukoliko mu pošiljka ne stigne u očekivanom roku. Pošiljke sam, naravno, ekspedovao brzom poštom (treba li da podsetim da sam sve štampao u 2 primerka i popunjavao rukom?!), a sve to ne bi bilo tako  stresno da u to vreme nisam imao mnogo važnija posla: morao sam da zaradim za hleb tj. mnogo mi je bilo bitnije da radim nešto za šta ću dobiti lovu, nego da po 7-8 dana sastavljam, opisujem, štampam, popunjavam i pakujem koverte za Enigmu, uz potpunu svest o tome da će mi honorar jedva premašiti troškove slanja. 

To je trajalo sve do Šabanove smrti. U međuvremenu smo se sprijateljili jer smo se vrlo često čuli, pa iako sam priželjkivao da se ta saradnja okonča, bilo mi je neprijatno da ga odbijem kad se javi. Možda sam poslednjih meseci slao ređe nego pre, ali kad god me je podsetio tj. kad god je tražio, dobio je novi kontingent. Poslednji paket nisam stigao da mu pošaljem jer je preminuo dok sam opisivanje privodio kraju, i budući da je za novog urednika imenovan Tošić, smatrao sam da su se stekli uslovi za konačni prelazak na elektronsku saradnju. 

No, ne lezi vraže: ne samo da je Tošić bio jednako elektronski nepismen, nego mu nije odgovaralo ni da pripremljene radove pošaljem redakciji, te da mu ih odštampaju i predaju. Nikad neću zaboraviti urnebesno-apsurdnu izjavu: "Nemoj njima, nemaju papir!" No, ubrzo smo našli nekakvo rešenje (valjda sam slao njegovom sinu na mejl, skoro da se i ne sećam), ali to nije dugo trajalo jer smo se nekoliko meseci kasnije zavadili. A zavadili smo - za one koji se ne sećaju - zbog Tošićevog nekolegijalnog gesta u jednoj televizijskoj emisiji. Naime, pažnju nekih novinara je privukla skandinavka sa jednom popularnom prostitutkom u dnevnom tabloidu Alo. Napravili su prilog o tome, otišavši kod Tošića da čuju reč stručnjaka, a on se sablažnjavao, krstio i ograđivao od takvih fenomena, implicitno spočitavajući autoru što je ispoštovao zahtev urednika. Autor sam bio ja (priča je, zapravo, mnogo kompleksnija jer je i sam Tošić sarađivao sa tim novinama i radio po narudžbini istog tog urednika, ali sve o tome je već rečeno tada kada je bilo aktuelno). 

Takođe, nije mi se svidelo Tošićevo uređivanje. Iako sam ga na početku podržavao, vreme je brzo pokazalo da je potpuno nesposoban za tu ulogu. Mislim da je bio najgori urednik Enigme u istoriji tog lista. Niti je imao kriterijume, niti je umeo da koncipira broj, niti da odabere radove, niti da ih rediguje... Povrh svega, favorizovao je totalne diletante, poput izvesnog Tanasija Savića (te je taj Savić imao veći broj radova po broju od npr. Besničanina). Enigma je za njegovog kratkog vakta postala zbirka najogavnijeg enigmatskog šunda (u pravom smislu te reči: ne samo da su njegove ukrštenice bile prepune neispravnih, često i izmišljenih pojmova, već je i saradnike vrednovao po sličnosti sa sobom). Jeftini otpad koji je samostalno proizvodio Milan Šaban bio je vrhunska enigmatika u odnosu na Tošićevu manufakturu "buvlja pijaca". Kako god, meni tu više nije bilo mesto (tim pre što urednik nije bio u stanju da uvaži ni jedan jedini dobronameran savet), i s velikim zadovoljstvom sam napustio tu olupinu od novina. Vajdu od njih ionako nikad nisam imao. 

Kada smo prekinuli saradnju, ostalo je na desetine neobjavljenih radova (među njima i serija ukrštenica za decu). Nešto od toga sam kasnije prikazao na blogu, nešto sam preradio i objavio u drugim novinama, nešto sam poklonio kolegama itd. U Enigmi sam, tako, objavio svega 140 ukrštenica (što, realno, nije malo, s obzirom na to da je izlazila samo jednom mesečno, na nevelikom broju strana, a spec. izdanje je odavno ukinuto). Sastavljao sam konceptualno, pa sam tako imao: seriju ukrštenica sa velikim četvrtastim belinama (6 x 9, 6 x 11, 7 x 7, 7 x 8, 7 x 9, 8 x 8), seriju sa molerajima (4 x 17, 4 x 18, 5 x 17, 6 x 12), seriju sa minimalnim brojem crnih polja, seriju sa geometrijski raspoređenim crnim poljima, seriju tematskih ukrštenica, seriju imenarki, seriju ukrštenica sa učaurenim pojmovima i seriju  sa strukturalno komplikovanim belinama. Objavio sam i neke vanserijske radove, poput palindromne ukrštenice, aritmogrifne skandinavke, ukrštenice sa učaurenim Vinovim likom (povodom 100. godišnjice), skandinavke sa 2 povezana bočna moleraja 3 x 17 i skandinavke sa 3 beline 6 x 6 u mreži 11 x 17 (sa sve slikom). 

Prikazujem nekoliko svojih radova iz 2014.





Nastaviće se...

6. 9. 2021.

Sa 10 prstiju, za 10 godina (2)

Kada se moja sastavljačka strast povampirila, negde u aprilu 2009. godine, verovao sam da ću pre ili kasnije stići do Hupera. Dobro sam poznavao standarde tog časopisa i bio pod direktnim uticajem Huperovih enigmatskih autora. Huperova enigmatika je mahom bila čitka, pitka i jednostavna, predvidljiva i nadasve funkcionalna. Nije bilo enigmatskog larpurlartizma, ili ga je bilo vrlo malo, a naši najveći paraderi nisu bili na listi saradnika.

Huper tj. Huper Enigmatiku sam redovno pratio do neke 2002. godine, kasnije samo sporadično. Kao student, uzimao sam Enigmu (isključivo zbog radova Rešada Besničanina, o čemu sam više puta pisao), ponekad Marbo i sasvim retko Krsmanovićevu Zagonetku. 2009. godine sam verovatno sastavljao po uzoru na Rešada, ali sam bazično bio najbliži Huperovim autorima iz druge polovine devedesetih. Naravno, zanatski nisam bio na njihovom nivou, no danas nije teško prepoznati Đurđevića, Dopuđu, Vukadinovića, Krajnovića, Patrnogića (...) u tim mojim sastavima, jer sam najduže i najradije rešavao njihove ukrštenice. I to u doba kada se najbrže i najlakše uči. 

Poznavao sam stilove svih autora čija su se imena nametljivo pojavljivala u enigmatskoj štampi i formirao svoju listu preferencija bez ikakvog stručnog znanja, a sastavljao sam ono što sam voleo da rešavam, podražavajući svoje omiljene autore. Danas mislim da sam imao dosta ukusa tj. da sam dobro odabrao uzore. Da sam išao linijom najmanjeg otpora, ugledao bih se na Dušana Nikića, Žarka Pešića, Zorana Zeljkovića, Vojislava Skoka, Sašu Čolakovića, Milenka Pučijaševića i njima slične, a s takvim uzorima sam mogao da postanem samo jedan od hiljadu. I da brzo nestanem.

Nažalost, dok sam se nakanio da se nekome javim i predstavim,  Huper enigmatika je prestala da postoji. Zapravo, mutirala je u jednu ćiriličnu enigmatsku reviju malog dometa koja se zvala samo Eнигматика (i možda se još uvek tako zove). Bio sam prilično zbunjen kada sam otkrio da su urednici u tom listu Dragan Nikolić i Milenko Mijatović, jer su mi, razume se, odranije bili poznati kao autori. Bio sam zaprepašćen kao da sam u informatoru Muzičke akademije pročitao da solfeđo predaje gluvonem čovek, a asistent mu je osoba oštećenog sluha. 

Pa ipak, godinu dana kasnije, kada se ispostavilo da u Srbiji ne postoji drugi enigmatski časopis u kome mladi autor može da objavi neki svoj rad (izuzev Enigme, koja je imala elektronski potpuno nepismenog urednika), na predlog Nikole Pešića, poslao sam mu nekoliko svojih ukrštenica da ih prosledi Draganu Nikoliću. G. Nikolić, opterećen svojim golemim obavezama, a i odveć veliki i značajan da bi se baktao sa provincijskom boranijom, nije odgovorio. Onda je Pešić predložio da se javim Miroslavu Cvetkoviću. Ne znam tačno šta sam mu napisao, ali sećam se da je do njegovog odgovora prošlo oko 4 meseca. Javio se tek kada su svi već znali za mene (predstavljen sam u Vesniku NZ i Glasniku, a počeo sam i da objavljujem u Alo razbibrizi i Enigmi) i preporučio me gore spomenutim teletabisima iz Енигматике (da se to nije desilo tada, desilo bi se mesec-dva kasnije u "Mažestiku", jer je teletabis broj 2 tamo obletao oko mene, sav srećan što su našli novu budalu). 

Sve ono što su pok. Milan Jelenković i pok. Veselin Patrnogić 20 godina gradili, g. Nikolić je uspeo da razori i obesmisli za samo godinu ili dve. Nemam volje da po stoti put pišem o njegovim uredničkim vizijama, imperativima, metodama i uzusima, ali to je zaista nešto što nikada nije viđeno u našoj 80 godina dugoj enigmatskoj tradiciji. Nije viđeno zato što nikada ranije nijedne značajne enigmatske novine nije uređivao enigmata iz poslednjeg reda i  kompletni autsajder: čovek bez zanimanja i bez formalnog obrazovanja, raskrinkani i raspopljeni falsifikator, tip sumnjivog morala i, sledstveno, osoba kritičnog mentalnog statusa. Mnogi viđeni enigmati su svojevoljno prekinuli saradnju sa Енигматиком kada je on preuzeo vođstvo, a mnoge je i oterao. Енигматика је, u trenutku kada sam im se ja pridružio, ličila na Huper Enigmatiku tačno onoliko koliko jedan improvizovani WC, ofarban u boje srpske zastave i podignut na mestu srušenog solitera, može da liči na taj soliter. 

Sarađivali smo (nemam bolji glagol od "sarađivali", ali to svakako nije bila saradnja po definiciji iz Rečnika Matice srpske) oko 2,5 godine. Dakle, od aprila 2011. do septembra 2013, kada sam zahtevao da se obustavi objavljivanje mojih radova. No, durašni  nazoviurednik je odlučio da iz inata objavi sve što sam dotle poslao, te se moje ime pojavljivalo u tom haosu od novina sve do decembra tj. dok nije istekao ugovor. Ugovor je, eto, njemu poslužio kao alibi za postupanje protiv moje volje, a meni nije služio ničemu: pored toga što sam kao autor i saradnik zlostavljan od prvog do poslednjeg dana, AD Politika mi nikada nije isplatila dug od nekoliko hiljada evra. 

U početku sam se trudio da sastavljam najbolje što umem, tj. da izbegavam sve ono što prezirem u tuđim radovima, da primenjujem ono što sam naučio od Huperovih autora i da u što većoj meri koristim kreaciju i invenciju. Ali, uskoro se ispostavilo da je trud koju ulažem kako mi ukrštenice ne bi ličile na školopocije Milenka Mijatovića ne samo nepotreban - već i štetan po moj integritet. Recimo, namučim se da napravim neku čupavu glavnu kombinaciju, a kad je objave - ne mogu da je prepoznam (oni koji nisu učestvovali u tom hororu, ne mogu ni da pretpostave, a možda ne bi ni poverovali zbog kojih pojmova su uništavane izuzetne kombinacije; ne samo moje, jašta). Eto, sećam se da mi je jedna od prvih belina uništena zbog pojma KARTOMANT, a ubrzo sam shvatio da ubacuju crna polja iz sadizma (ili nekog sličnog razloga), a ne po ključu (dešavalo se da objave isti rad u dve varijante: prvi put izmasakriran, drugi put bez ijedne izmene). 

Raspop je, inače, imao tendenciju da na prosta pitanja daje metafizičke i krajnje nebulozne odgovore, a njegov zamenik se obično sakrivao iza neznanja. Sa njihovim trećim teletabisom, izvesnim Nebojšom Trešićem, tobožnjim enigmatom, nisam komunicirao. I pošto nisam imao od koga da tražim listu zabranjenih pojmova ili bar uputstvo za sastavljanje po njihovoj volji, polako sam odustajao od strukturalno ambicioznih kombinacija i počeo da im šaljem samo dosadne, otrcane sastave. Zaokret sam napravio jednog dana kad sam u svojoj duplerici izbrojao 11 (jedanaest) novih crnih polja, odnosno onog dana kada mi je sastav do te mere unakažen da su od njega ostali samo dronjci. Sa druge strane, kad bih im poslao nešto sa katamaranima, natalitetima i gomilom jednostavnih glagola - šanse da pronađu nešto što im se ne dopada bile su minimalne. 

Za te 2, 5 godine sam, uprkos svemu, uspeo da u Енигматици i mesečnom izdanju pod imenom Разбибрига objavim određeni broj dobrih sastava koje pakleni urednički tandem nije razbucao. Ponekad sam uz kombinacije do kojih mi je naročito stalo prilagao prave, pravcate molbe (iz fazona: molim da rad objavite takav kakav jeste ili da ga uopšte ne objavljujete). Ako treba i nešto lepo da kažem o toj ludoj saradnji, evo: zaista su mi ponekad uvažavali molbe i objavljivali mi ukrštenice ne izmenivši mi nijedan jedini zarez (napomena: ovo "ponekad" doslovno znači: ponekad). 

I da ne zaboravim: sve što sam sastavljao za njih, besplatno sam im i opisivao, iako je za tu rabotu bio plaćen KV netopir iz Klenja. Zapravo, ja sam i za sastavljanje dobijao samo neke intermitentne honorare, najpre relativno često, onda sve ređe, dok nisu ukinuti (a kako bi drugačije članovi redakcije mogli da dobiju 13. platu?) U trećoj godini naše tzv. saradnje honorara uopšte nije bilo, a Raspop i Netopir su se prema meni (možebiti i prema drugima, to već nije moja stvar) ponašali bezobzirnije nego ikada. Objavljivali su mi potpuno ruinirane ukrštenice, toliko oskrnavljene da me je u više navrata bilo sramota što sam potpisan. Svašta sam pokušavao: molio da ne objavljuju ono što im se ne sviđa, tražio da korigujem ono što zahteva korekciju, predlagao da se oni potpisuju kao autori tih masakriranih radova itd. Ništa nije bilo od pomoći (usput, govorimo o vrlo velikom broju radova, jer sam bio najzastupljeniji saradnik, ne računajući njihovog četvrtog teletabisa, koji je imao poseban ugovor i isporučivao im svoje kompilersko đubre u kontejnerima). 

Bilans tzv. saradnje: objavili su sve do poslednjeg sastava koji sam im poslao (oko 500 strana, bez repriza). Otprilike 30 % je objavljeno bez izmena, 30 % sa sitnim intervencijama. 10 % je bilo na ivici skrnavljenja ili preko te ivice. Preostalih 30 % je potpuno devastirano. Mnoge ukrštenice su objavljivane više puta. Honorare sam dobio otprilike za polovinu objavljenih radova. Naravoučenije: nikad više saradnja sa ludacima, nikad više tolerancija prema džukelama, nikad više rad na "dođem ti".

Još nešto: G. Nikolić se nedavno sreo sa mojim saradnicima iz Društva novinara i pošto su ga pitali za mene, rekao im je da smo prekinuli saradnju zato što nisam bio zadovoljan honorarom. To je isto kao kad bi psihotična baba koja je svaki dan tukla mačku pajserom po glavi kazala da joj je ta mačka pobegla iz dvorišta zato što nije bila zadovoljna hranom.  

Evo nekoliko mojih radova iz Енигматике i Разбибриге:

Nastaviće se...

5. 9. 2021.

Poezija za decu: Ukrštene reči


Rešava papagaj ukrštene reči, 

Proverava znanje i dosadu leči.


Da ponavlja isto, zna se, ima dara -

Pa je već sto puta upisao: ARA.


A kao rešavač visokoga ranga

Bez dugog mozganja piše: ARAKANGA.


Verujte mi da je čak i ovo znao,

I to ko od šale: KEA I MAKAO.


S pojmovima čudnim ponekad se bori,

No, nisu mu strani KAKADU i LORI.


Onomad se krilom lupi posred čela:

„Aha, eureka: EDEL i ROZELA!“


Uspešno otkriva i šta nije lako -

Baš danas rešio: KAKAPO i ŽAKO.


Sad rešava dalje, a sav je u znoju –

Ponosan na celu familiju svoju.


3. 9. 2021.

Poezija za decu: Kusonja

U čoporu nadaleko znanom

Rodio se vuk s velikom manom:

Iako je bio vrlo lep,

Imao je ovolicki rep!


Epiteti suvog zlata vredni:

Bistar pogled, zubi krvožedni –

Ne vrede kad fali glavni plus

I sve džaba onom ko je kus. 


U detinjstvu, kad htede da kaže

Da l’ se s nečim slaže il’ ne slaže,

Repati ga vuci svaki put

Sasekoše: „Ti, Kusonjo, ćut’!“


Isto tako, u osnovnoj školi

Mnogo suza zbog ruganja proli;

Slušao je često: „Šta ti znaš?

Marš u cirkus, ne u čopor naš!“


Kasnije, u tinejdžerskom dobu

Nerado je napuštao sobu,

Pa je umni zauzeo stav

I knjizi se posvetio sav.


Uskoro je postao, dabome,

Prvi doktor u čoporu svome,

I odmah ga prosti vučji puk

Jetko prozva Doktor Kusi Vuk.


Ređao je uspehe u struci,

Al’ mu nisu dali mira vuci –

Premda je odskočio od svih

Ostao je Kusonja za njih. 


I kad najzad završi u grobu

U veoma poznom vučjem dobu –

Za novine kaza vučji kmet:

„Kusonja je napustio svet“.


(iz zbirke dečje poezije "Zoo-andrmolje")


2. 9. 2021.

Letnje Raspustilište

U drugoj polovini avgusta 2021, u prostorijama Novosadskog dečjeg kulturnog centra održano je 38. "Raspustilište", desetodnevna manifestacija koja se tradicionalno održava u Novom Sadu, po originalnoj ideji Slobodana Stanišića. Manifestacija sadrži oko 50 radionica kreativno-edukativnog tipa namenjenih deci predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta. 

Ove godine, program je sadržao i seriju enigmatskih radionica pod zajedničkim nazivom "Letnji enigmatski intermeco". Radionice su osmišljene s idejom da se deci prezentuje i približi enigmatsko stvaralaštvo kao oblast koja objedinjuje zabavu i obrazovanje, ali i kao vanvremensko sredstvo za stimulisanje intelekta. 

Enigmatski program je realizovan u segmentima, te su prisutni mališani najpre bili u prilici da se upoznaju sa osnovnim enigmatskim vrstama, da saznaju kakve su mogućnosti i funkcije enigmatskih zadataka i da uvide na koji način su književnost, nauka i umetnost povezani sa enigmatikom. Nakon grupnog i individualnog rešavanja odabranih zadataka, demonstrirane su im sastavljačke tehnike i ukazano na značaj kreativnosti. U narednom segmentu, grupno su sastavljali ukrštenicu, ispunjaljku i (ilustrovanu) slagaljku, a najhrabriji i najkreativniji su se okušali i u individualnom sastavljanju. Najuspešniji radovi biće objavljeni u oktobarskom broju "Nevena".

U okviru "Raspustilišta" organizovao sam i dva takmičenja "Skockajte slova", kao i književnu radionicu "Poetski poligon" (za decu koja žele da saznaju kako se imaginacija, emocije i ideje stavljaju u službu poezije i kako se kreativnost izražava pomoću stihova).



Foto: Dragan Jablanov

1. 9. 2021.

Koincidencija

Moja bliska prijateljica je početkom ove godine slavila rođendan, pa je izrazila želju da na poklon dobije nešto autentično što bi poklonila svom drugu i poslovnom saradniku sa kojim deli dan i mesec rođenja. Zapravo, tražila je samo njegovu karikaturu, a ja sam odlučio da joj se bogatije zahvalim za pomoć koju mi je pružila kad sam se gotovo neplanirano odselio u Novi Sad: napravio sam specijalni, rođendanski enigmatski časopis na 16 strana, u dve varijante. Na jednoj naslovnoj strani bila je njena karikatura, na drugoj njegova, a dobili su i kalendare sa svojim likovima. 

Iako sam stanovao u zgradi čiji je on vlasnik, dotle nije bilo prilike da se sretnemo, te sam slavljenika crtao samo po slikama. Na sreću, slike nije bilo teško pronaći jer je reč o poznatoj ličnosti. To je Tadija Kačar, naš najuspešniji bokser. 

Usput, Tadija uopšte nije svestan koliko je njegovo ime popularno u ukrštenim rečima.