Jednog leta, pre ravno 6 godina, otkrio sam da mi sastavljanje ukrštenih reči veoma prija, da me zabavlja i opušta, iako više od pola decenije nisam imao nikakvo interesovanje za enigmatiku. Zapravo, od 2003. do 2009. godine ništa nisam sastavljao, niti sam pomišljao da će se moja mladalačka pasija ikad povampiriti. U tom periodu sam, mislim, bio sklon psihologizaciji nekih uobičajenih životnih pojava, i često sam sebi zabranjivao kretanje po davno napuštenim terenima smatrajući svako vraćanje na staro i prastaro nedopustivim. Pošto sam imao dosta vremena i bio prilično dezorganizovan, mogao sam da naučim španski jezik ili da izvajam velikog labuda od gline ili da se se posvetim bilo čemu što sam ranije ostavljao za kasnije, a ja sam ipak sebi dopustio da regrediram na jedan davno prevaziđeni nivo. Nisam mislio da će to bogzna koliko trajati i verovao sam da će mi stara igra brzo dosaditi.... I verovatno bi bilo tako da me sticaj okolnosti nije mesecima zadržao u dokolici, pa budući da se vrlo lako navikavam na sve i svašta, tačnije: lako razvijam zavisnost, kombinovanje je uskoro postalo moja uobičajena dnevna aktivnost.
Sastavljao sam bolje nego ranije, bar mi se tako činilo, ali sam se oslanjao na stare stastavljačke navike, koristio rukom pisani podsetnik iz srednjoškolskih dana, držao se naizgled podrazumevajućih kriterijuma itd. Do narednog leta sam sastavio i opisao preko 150 skandinavki 11 x 17, i uredno ih skladištio nameravajući da ih kasnije pošaljem "Enigmi". Međutim, zapatio sam jednu čudnu boljku koju bih mogao da nazovem retro-škartiranje, a i dan-danas me spopada na mahove: sve što sastavim, koliko god mi u tom trenutku izgledalo dobro, posle nekoliko dana procenjujem kao vrlo slabo, a kad prođe nekoliko meseci ili godina - sastav mi obično izgleda kao običan škart. To znači da mi posle godinu dana od onih 150 ukrštenica skoro nijedna nije valjala.
Ipak, nešto od toga je naredne godine objavljeno u "Enigmi", uz posredovanje Dragana Lojanice. Zapravo, odabrani radovi su krajem 2010. otišli na mnoge adrese, ali mi niko sem njega nije odgovorio. Pošto sam tada živeo u Nišu, jednog dana sam odlučio da pronađem niški EK, ali ni to nije išlo lako. Kad sam shvatio da taj klub nema sedište i da je samo njegovo postojanje pod znakom pitanja, potraga me je odvela do kapije Marjana Radakovića. Dao sam mu dvadesetak odštampanih skandinavki na procenu, a u međuvremenu sam valjda nešto poslao i Miroslavu Lazareviću, pa kako su njih dvojica u kontaktu, uskoro sam dobio povratne informacije. Malo su me hvalili, a malo su bili i sumnjičavi (valjda nije uobičajeno da se pečeni sastavljač pojavi niotkuda i preko noći), i mada sam pokušavao da objasnim kako u stvari nisam početnik, svima sam bio nepoznat, a pride i čudan iliti neobično nekonvencionalan, pa sam, bogme, morao da položim neku vrstu prijemnog ispita za ulazak u enigmatsku bratiju - jer je to bio jedini način da stignem do novina. Zadatke je smišljao Nikola Pešić, ali nismo mnogo odmakli od samog testiranja, te nigde nismo stigli zajedno (možda ću u nekom narednom postu predstaviti plodove te - uslovno rečeno - saradnje).
Ni u jednim novinama nije bilo mesta za moje radove, ali sam predstavljen u februarskom Glasniku 2011, i to namenskim sastavom sa temom "Dan enigmata Srbije". Radaković mi je izdiktirao pojmove preko telefona, ali je jedan greškom "preveo", pa sam u neznanju upotrebio neadekvatnu varijantu "Dan zagonetača". Ukrštenica je, inače, bila skromna i naivna, daleko ispod mog nivoa, no ja generalno imam loš učinak pod pritiskom, i samim tim što mi je rečeno da će to biti objavljeno u glasilu ESS - a i služiti mojoj promociji, šanse da sastavim nešto izuzetno su bile svedene na minimum. Bilo kako bilo, tekst o meni (sa prigodnom, feleričnom ukrštenicom) objavljen je pod laskavim, ali i pretencioznim naslovom Veliki enigmatski talenat, a istog meseca je izašla i moja prva ukrštenica u "Alo razbibrizi".
Saradnju sa "Enigmom" sam obnovio naredne godine (iliti započeo od nule, s obzirom na to da su mi tada prvi put tražili broj žiro-računa), kada me je Miodrag Tošić preporučio Šabanu, i od svih onih ukrštenica iz 2009. i 2010. godine, poslao sam još samo jednu (Severina, sa ugaonom belinom 6 x 9)! To znači da je u mom folderu "Kralj Malden" ostalo tek nešto manje od 150 neobjavljenih skandinavki 11 x 17, a budući da i dalje bolujem od retro-škartiranja, malo je verovatno da će još neka biti objavljena. Međutim, kad sasvim objektivno pristupim starim uracima, bez ego-manijakalne i tragično iracionalne potrebe da sve što potpišem bude više nego dobro, priznajem da tu ima dosta dobrih, vrlo dobrih, pa i odličnih sastava. Sastavljao sam takoreći bez pomagala, koristeći samo svoj stari podsetnik i sporadično neke knjižurine, a opisivao sam uz pomoć štapa i kanapa, odnosno po osećaju i sećanju na tuđe opise, i iz ove perspektive najveću vrednost vidim upravo u tom dovijanju i nekakvoj poluamaterskoj spontanosti.
Bez nekog naročitog razloga, odabrao sam 20 radova iz tog skladišta, i odlučio da od njih napravim specijalno enigmatsko web izdanje. Dragan Dragoljević je imao priliku da pretpremijerno rešava neke od tih ukrštenica, i pošto ih nije mnogo kudio, poverovao sam da bi možda još neko mogao da se zabavi mojim neviđenim, bezmalo privatnim sastavima. Dakle, pred vama je treći almanah Enigmagika (bez strana sa rešenjima, jer verujem da je reč o vrlo laganim kombinacijama), ekskluzivni poklon svim vernim čitaocima bloga i prilika da lakše pregurate letnju pauzu.
Pdf OVDE.
Pdf OVDE.