22. 6. 2015.

Retro-škart almanah

Jednog leta, pre ravno 6 godina, otkrio sam da mi sastavljanje ukrštenih reči veoma prija, da me zabavlja i opušta, iako više od pola decenije nisam imao nikakvo interesovanje za enigmatiku. Zapravo, od 2003. do 2009. godine ništa nisam sastavljao, niti sam pomišljao da će se moja mladalačka pasija ikad povampiriti. U tom periodu sam, mislim, bio sklon psihologizaciji nekih uobičajenih životnih pojava, i često sam sebi zabranjivao kretanje po davno napuštenim terenima smatrajući svako vraćanje na staro i prastaro nedopustivim. Pošto sam imao dosta vremena i bio prilično dezorganizovan, mogao sam da naučim španski jezik ili da izvajam velikog labuda od gline ili da se se posvetim bilo čemu što sam ranije ostavljao za kasnije, a ja sam ipak sebi dopustio da regrediram na jedan davno prevaziđeni nivo. Nisam mislio da će to bogzna koliko trajati i verovao sam da će mi stara igra brzo dosaditi.... I verovatno bi bilo tako da me sticaj okolnosti nije mesecima zadržao u dokolici, pa budući da se vrlo lako navikavam na sve i svašta, tačnije: lako razvijam zavisnost, kombinovanje je uskoro postalo moja uobičajena dnevna aktivnost.

Sastavljao sam bolje nego ranije, bar mi se tako činilo, ali sam se oslanjao na stare stastavljačke navike, koristio rukom pisani podsetnik iz srednjoškolskih dana, držao se naizgled podrazumevajućih kriterijuma itd. Do narednog leta sam sastavio i opisao preko 150 skandinavki 11 x 17, i uredno ih skladištio nameravajući da ih kasnije pošaljem "Enigmi". Međutim, zapatio sam jednu čudnu boljku koju bih mogao da nazovem retro-škartiranje, a i dan-danas me spopada na mahove: sve što sastavim, koliko god mi u tom trenutku izgledalo dobro, posle nekoliko dana procenjujem kao vrlo slabo, a kad prođe nekoliko meseci ili godina - sastav mi obično izgleda kao običan škart. To znači da mi posle godinu dana od onih 150 ukrštenica skoro nijedna nije valjala.

Ipak, nešto od toga je naredne godine objavljeno u "Enigmi", uz posredovanje Dragana Lojanice. Zapravo, odabrani radovi su krajem 2010. otišli na mnoge adrese, ali mi niko sem njega nije odgovorio. Pošto sam tada živeo u Nišu, jednog dana sam odlučio da pronađem niški EK, ali ni to nije išlo lako. Kad sam shvatio da taj klub nema sedište i da je samo njegovo postojanje pod znakom pitanja, potraga me je odvela do kapije Marjana Radakovića. Dao sam mu dvadesetak odštampanih skandinavki na procenu, a u međuvremenu sam valjda nešto poslao i Miroslavu Lazareviću, pa kako su njih dvojica u kontaktu, uskoro sam dobio povratne informacije. Malo su me hvalili, a malo su bili i sumnjičavi (valjda nije uobičajeno da se pečeni sastavljač pojavi niotkuda i preko noći), i mada sam pokušavao da objasnim kako u stvari nisam početnik, svima sam bio nepoznat, a pride i čudan iliti neobično nekonvencionalan, pa sam, bogme, morao da položim neku vrstu prijemnog ispita za ulazak u enigmatsku bratiju - jer je to bio jedini način da stignem do novina. Zadatke je smišljao Nikola Pešić, ali nismo mnogo odmakli od samog testiranja, te nigde nismo stigli zajedno (možda ću u nekom narednom postu predstaviti plodove te - uslovno rečeno - saradnje).

Ni u jednim novinama nije bilo mesta za moje radove, ali sam predstavljen u februarskom Glasniku 2011, i to namenskim sastavom sa temom "Dan enigmata Srbije". Radaković mi je izdiktirao pojmove preko telefona, ali je jedan greškom "preveo", pa sam u neznanju upotrebio neadekvatnu varijantu "Dan zagonetača". Ukrštenica je, inače, bila skromna i naivna, daleko ispod mog nivoa, no ja generalno imam loš učinak pod pritiskom, i samim tim što mi je rečeno da će to biti objavljeno u glasilu ESS - a i služiti mojoj promociji, šanse da sastavim nešto izuzetno su bile svedene na minimum. Bilo kako bilo, tekst o meni (sa prigodnom, feleričnom ukrštenicom) objavljen je pod laskavim, ali i pretencioznim naslovom Veliki enigmatski talenat, a istog meseca je izašla i moja prva ukrštenica u "Alo razbibrizi".

No, da se vratim skandinavkama koje sam više od godinu dana sastavljao za "Enigmu". Ne mogu baš tačno da se setim šta sam sve poslao Lojanici, ali znam da me je na godišnjoj skupštini Nove Zagonetke u Beogradu, u maju 2011. godine, obavestio da su u aktuelnom broju izašla i dva moja rada (adaptirana imenarka sa Ivon Jafali i obična skandinavka sa Majom Marković). To je bila lepa vest, ali pošto je od slanja do objavljivanja prošlo oko 6 meseci, pošto me niko nije zvao da mi (makar iz fazona) uzme podatke, i pošto je Milan Šaban jednom kolegi doslovce rekao: "nije to ništa naročito", ja sam odustao od dalje saradnje (narednih meseci nisam kupovao "Enigmu", tako da i ne znam da li je još nešto odbjavljeno). Bio sam zadovoljan što su mi Lazarević i Milorad Živanić dali malo mesta u "Alo razbibrizi", a nakon intervencije jednog kolege čije sam ime zaboravio, primljen sam i u Politikinu bandu, ne znajući da je reč o kriminalnom udruženju enigmatskog ološa.

Saradnju sa "Enigmom" sam obnovio naredne godine (iliti započeo od nule, s obzirom na to da su mi tada prvi put tražili broj žiro-računa), kada me je Miodrag Tošić preporučio Šabanu, i od svih onih ukrštenica iz 2009. i 2010. godine, poslao sam još samo jednu (Severina, sa ugaonom belinom 6 x 9)! To znači da je u mom folderu "Kralj Malden" ostalo tek nešto manje od 150 neobjavljenih skandinavki 11 x 17, a budući da i dalje bolujem od retro-škartiranja, malo je verovatno da će još neka biti objavljena. Međutim, kad sasvim objektivno pristupim starim uracima, bez ego-manijakalne i tragično iracionalne potrebe da sve što potpišem bude više nego dobro, priznajem da tu ima dosta dobrih, vrlo dobrih, pa i odličnih sastava. Sastavljao sam takoreći bez pomagala, koristeći samo svoj stari podsetnik i sporadično neke knjižurine, a opisivao sam uz pomoć štapa i kanapa, odnosno po osećaju i sećanju na tuđe opise, i iz ove perspektive najveću vrednost vidim upravo u tom dovijanju i nekakvoj poluamaterskoj spontanosti.

Bez nekog naročitog razloga, odabrao sam 20 radova iz tog skladišta, i odlučio da od njih napravim specijalno enigmatsko web izdanje. Dragan Dragoljević je imao priliku da pretpremijerno rešava neke od tih ukrštenica, i pošto ih nije mnogo kudio, poverovao sam da bi možda još neko mogao da se zabavi mojim neviđenim, bezmalo privatnim sastavima.  Dakle, pred vama je treći almanah Enigmagika (bez strana sa rešenjima, jer verujem da je reč o vrlo laganim kombinacijama), ekskluzivni poklon svim vernim čitaocima bloga i prilika da lakše pregurate letnju pauzu.

Pdf OVDE.

4. 6. 2015.

Stavi pravu stvar na pravo mesto

Izašao je novi broj "Enigme" (2393). Nameravao sam da kao i prethodnih meseci iznesem svoje utiske, te da bogato nahvalim ono što valja i diskretno ili manje diskretno pokudim ono što se nameće kao nedolično, ali sam se pokolebao kada mi je objašnjeno da moje priče "ljuljaju ugled lista, uznemiravaju pojedince i dezavuišu autoritete". Nažalost ili na sreću, ne umem da govorim ni o mnogo ozbiljnijim stvarima, a kamoli o enigmatici, na način koji podilazi ukusu izrazito ograničenih, kretenski osetljivih i titoistički bukvalnih, te najčešće svesno prelazim granicu sterilno lepog ponašanja, trudeći se da stvari nazovem pravim imenima. Po mom mišljenju (a drugo nemam), to je jedini ispravan bezinteresni pristup svakoj temi, pa ako, na primer, na svom sasvim ličnom blogu po sasvim ličnoj želji dam sasvim ličnu procenu sadržaja jednog enigmatskog časopisa, mene kao blogera, a onda i kao enigmatu - ne znam kako bih ovo drugačije mogao da kažem - boli kurac da li će se neko uvrediti ili će me blagosiljati.

Međutim, prilično mi smetaju rđave interpretacije, naročito ako nemaju veze s mozgom. Dovoljno dugo se bavim enigmatikom i dovoljno dobro poznajem mogućnosti, vrline i mane svih značajnih enigmatskih poslenika da bih mogao da pretpostavim ko će razumeti zašto sam nešto istakao ili prećutao, a ko to neće moći ni uz pomoć šematskog prikaza. Dakle, kad god govorim o nečemu delikatnom, kao što je, recimo, loš enigmatski sastav potpisan punim imenom i prezimenom odraslog čoveka, imam u vidu činjenicu da će 50 % čitalaca u tome videti omalovažavanje. Ali... molim vas, šta se to mene tiče? Ja nisam prosvetitelj, a ovo nije kurs elementarne logike, pa ako neko prosto ne shvata da ja ni kao autor, ni kao čovek objektivno nemam razloga za unižavanje onih koji su objektivno niži od mene - objektivno, ništa ne mogu da preduzmem (osim da preporučim izbegavanje ovog bloga). Uostalom, čak i kada otvoreno bacam drvlje i kamenje na pojedine enigmatske individue, tu se, da ipak nacrtam pomenutoj skupini, ne radi o ponižavanju, već o sprovođenju vaspitno-popravnih mera. Mala digresija: prosečan majmun pokazuje dominaciju tako što se popne na visinu sa koje može odozgo da gleda ostale životinje; pošto je praksa pokazala da u našem enigmatsko-životinjskom carstvu ima mnogo mandrila, iz hobija ih spuštam na zemlju čim uobraze da su viši od žirafe; a to, dakle, nije ponižavanje nego vraćanje u stvarnost, na realan nivo. Ukratko, moj cilj je uvek isti: staviti pravu stvar na pravo mesto, makar u priči.

Da se vratimo temi... Budući da ne smatram da "Enigma" pripada bilo kom pojedincu, uredniku ili grupi ljudi, odnosno verujem da jednako pripada svim srpskim enigmatama i  ljubiteljima enigmatike, slobodan sam da govorim o njoj kao o nečemu što je vredno u enigmatsko-nacionalno-istorijskom smislu. Uz to, ako se neko prethodnih godina trudio da pomogne tom listu iz pozicije običnog, neplaćenog i takoreći nepotrebnog saradnika, onda sam to - oprostite na drskosti - ja. Moj uticaj je, doduše, malo veći ni od kakvog, a malo manji od golim okom vidljivog, ali tvrdim da sam bez ikakvog praktičnog interesa uradio sve što sam mogao da bismo i mi (precizno: srpski enigmati) imali manufakturni časopis na koji bismo mogli da budemo ponosni. I kako ja to, aman, ugrožavam imidž polumrtvog mesečnika koji kaska za savremenim evropskim enigmatskim izdanjima bar 30 godina? Čime? Time što na svom blogu konstatujem da kaska? Pa, kaska, to je fakat, a pošto bih ja voleo da ne kaska, velikodušno skrećem pažnju na sve ono što ga usporava i unazađuje. Ko ima smisla za paradokse, već je shvatio poentu: dajući sve od sebe da ispravim ono što realno narušava ugled "Enigme", dođoh u situaciju da se meni pripisuje narušavanje tog istog ugleda!

Zamislimo da je sada jun 1915. godine, a da je enigmatika zaživela odmah nakon buma u Americi, uprkos ratnom stanju... E, čak ni tada, pre ravno sto godina, ukršenica na strani 7, rođena 1. juna 2015. godine, ne bi dobila prelaznu ocenu, i ne bi imalo nikakvog smisla objaviti je. Stvarno ne znam da li taj Tanasije Savić uopšte postoji, da li je to čovek, fantom, robot ili vanzemaljac, ali kada bi se onaj ko treba da brine o ugledu našeg najstarijeg enigmatskog časopisa malo više brinuo, skaradni radovi tog produktivnog autora ne bi smeli da se pojavljuju čak ni kada bi gospodin plaćao za objavljivanje, i pride snosio sve troškove štampe (ipak je bolje da novine uopšte ne izlaze i da se pamte po dobrom, nego da u 2015. godini padaju na najniže grane, nudeći ukrštenice ispod svakog kritrijuma). 

Mene, kao saradnika koji je postigao nekakav zanatski nivo i koji arogantno veruje da potpisuje svrsishodne i kvalitetne enigmatske radove, užasno vređa prisustvo takvih fenomena u "Enigmi", a pored toga, siguran sam da nanose i veliku štetu časopisu. Ako se nas desetorica, ili ne znam koliko nas ima, trudimo da se na najadekvatniji način obraćamo rešavačkoj publici, a njih trojica ili četvorica svojom neozbiljnošću ili ležernoću ili neukošću odbijaju rešavače, mi u stvari idemo nazad: 5 enormno loših ukrštenica po broju je sasvim dovoljno da bi generalni utisak konzumenta bio loš, bez obzira na to što u istom broju ima i 10 vrhunskih. Kao tim, mi nerviramo rešavače i šaljemo im difuzne poruke, umesto da ih zabavljamo i zavaravamo, jer ako je neko već pristao da za iste pare kupi "Enigmu" koja izgleda kao da je stigla na kiosk iz 1965. godine, a ne neki drugi časopis čiji je dizajn u duhu ovog vremena, onda naš adut može biti samo sadržaj. Ako rešavač naiđe na makar 1 rad koji je toliko nekvalitetan da čovek mora da se prekrsti, prvi uslov za gubljenje mušterija je ispunjen (a otkad se pojavio Tanasko, i otkad je Jami izgubio kompas, "Enigma" polako prerasta u enigmatsko-religijski list). Istina, nemam nikakvu vajdu od većeg tiraža, ali ne volim da budem u timu koji gubi, i, kao što rekoh, vređaju me okolnosti neuspeha. 

Elem, naivno smatram da se, pišući o negativnim pojavama u "Enigmi", ipak više staram o njenom ugledu nego oni koji niti pišu, niti govore, niti rade kako valja. Možda oni i ne znaju, možda ne znaju da ne znaju, možda su im oni koji takođe ne znaju rekli da znaju, ko to zna... Može o svemu tome i da se ćuti, ali ja iz principa ne ćutim ako to ćutanje podrazumeva trpljenje. U ovom slučaju, kao dobrovoljni saradnik koji svoj posao radi najbolje što ume, bio bih idealan kada bih krotko ćutao i trpeo razne nepodopštine, i bio zadovoljan nagradom u vidu prilike da objavim te svoje radove barabar sa Tanasijem Savićem (da ne spominjem honorare, oni su ionako jedva simbolični, i pre su nagrde nego nagrade). Neće moći tako. Ako ne valjam, prihvatam (štaviše, zahtevam) prekid saradnje, a da mi drugi, treći i oni iza trećih sužavaju misli, ukalupljuju me u socrealističku hijerarhiju po starešinstvu i uređuju mi blog - ne bih mogao da dopustim ni kad bismo se šalili. Pisaću i dalje, to je izvesno, možda čak i onome što sam dosad ostavljao po strani, a da li će to nekog uznemiriti, i da li će se neki tzv. autoritet uskopistiti - moraću još jednom vulgarnošću da dotaknem sofisticiranu istinu - stvarno me boli kurac.