21. 12. 2013.

U čast veka ukrštenice

Artur Vin
Prva moderna ukrštenica
Na današnji dan, pre tačno 100 godina, rođena je prva moderna ukrštenica. Njen otac je Englez iz Liverpula Artur Vin (1871 - 1945), koji je kao devetnaestogodišnjak sa roditeljima emigrirao u Ameriku, gde je započeo karijeru novinara. U listu "New York World", u zabavnom prilogu "Fun", 21. XII 1913. godine, objavio je prvi obrojčani lik sa praznim poljima, i sa tri već upisana slova: fun, što znači zabava. Iako su u evropskim novinama i ranije mogle da se vide slične zagonetke, ova ukrštenica se zahvaljujući načinu opisivanja smatra pionirskom, a sa njom je lansirana i ideja masovne zabave, koja je tokom narednih godina inficirala čitav svet. 

Povodom jubileja i u čast Artura Vina, danas predstavljam specijalnu kolekciju odabranih radova Rešada Besničanina, autora koji je u našim geografskim okvirima podigao veštinu sastavljanja ukrštenih reči na nivo umetnosti. U ovom elektronskom časopisu se nalaze neki od njegovih najmagičnijih radova, na koje je ponosan i za koje je sentimentalno vezan. Izdvojiću nekoliko ukrštenica, a ukoliko želite da vidite sve što je Rešad pripremio, možete preuzeti pdf dokument. 

_______________________________________________________________

Ovo je skandinavka koja je u trenutku objavljivanja (05. II 2008.) bila dvostruko rekorderska: pored molerske beline 15 x 5, neobičnom je čini i rekordno mali broj crnih polja: svega 24. Štampana je u "Enigmatici" br. 233.


Još jedan sastav sa minimalnim brojem crnih polja (11), specifičan po vanrednoj prohodnosti i sjajnoj strukturi. Objavljen je u "Enigmi" br. 2178 (26. IX 2003.).


Ova klasična ukrštenica je izuzetna po kombinaciji od 5 dvanaestoslovnih pojmova, koji su poređani jedan ispod drugog, ali i po proširenjima u gornjem desnom i donjem levom delu. Vizuelno lep sastav, sa nedostacima u vidu neprekinutog lanca od 10 crnih polja i "tufnom" u donjem desnom uglu. Objavljena je u "Enigmi" br. 2149 (16. VIII 2002.).


Pdf REBES ENIGMAGIKA OVDE.

18. 12. 2013.

IZ ILIJINE FIOKE (3): "Cio Krsmanović" i "Krajnović s vinom"

Simon Racković (1921 - 1972)

Kao prvi moderni jugoslovenski enigmata, Racković još uvek nije zaboravljen, mada je prošlo više od 40 godina od njegove smrti.  Ako je verovati Vukoviću i Lazareviću, on je glavni "krivac" za popularnost beline 6 x 6, pošto je u "Leksikonu srpskih enigmata" predstavljen kao autor koji je uveo taj kvadrat u ukršteničku praksu. Navodi se i da je izmislio enigmatsku reportažu, pamti se i kao autor magičnih kvadrata 8 x 8 i 9 x 9, a pošto je svoj prvi rad objavio 1935. godine, kada enigmatski standardi i šabloni još uvek nisu bili formirani, hteo ili ne - morao je biti pionir u mnogo čemu. Na sreću, naša enigmatika je zablistala sa jednim takvim entuzijastom i kreativcem, pa su plodovi njegovog rada vremenom prihvaćeni kao etaloni i neka vrsta enigmatske baštine. Budući da je Simon (Minos, Carminos, Edip)  bio prvi čovek "Enigme" od njenog osnivanja, taj časopis je u njegovu čast godinama raspisivao konkurs "Minos - borba za kvalitet", o kome je bilo reči na blogu.

Imao sam priliku da prelistam na desetine brojeva "Enigme" iz ranih šezdesetih, pa sam izbliza video Rackovićeve ukrštenice, koje su u dugom periodu krasile naslovnu i poslednju stranu. To su kombinacije nepravilnog oblika, pravljene prema slikama aktuelnih ličnosti (npr. na naslovnici jednog broja je bila danas malo kome poznata austrijska glumica Ana Smolik, koja je, eto, imala čast da jedan veliki enigmata prema konturama njenog tela napravi ukrštenicu), a specifične po već pomenutoj belini 6 x 6, koja je u većini slučajeva bila na vrhu, kao glava kreacije. Uopšte, ti njegovi "pazarni", udarni, takoreći reklamni radovi su bili izvanredno profesionalni, katkad možda i vrhunski, pre svega zbog sjajnog vizuelnog utiska, a onda i zbog laganog, zabavnog, popularnog, ali ne i otrcanog sadržaja.

Ukrštenicu koju je Ilija poslao je, zapravo, izabrao Boško Petrović povodom 25 godina od Rackovićeve smrti. Nastala je pre 55 godina, objavljena u "Enigmi" br. 218 (20. X 1958.), a reprizirana u "Beokvizu", uz propratni, prigodni Petrovićev tekst. Reč je o jednoj teškoj kombinaciji, koja je bez sumnje bila atipična za vreme u kome je nastala, ali je čak i danas spektakularna i teško dotižna. U stvari, ona je po formi preteča više puta pominjane rekorderske ukrštenice koju je potpisao čuveni trio, s tim što je nešto manjih dimenzija. Sadržinski, ni jedna, ni druga nisu baš sjajne, ali po mom mišljenju, Racković ipak zaslužuje frenetičniji aplauz, s obzirom na istorijski trenutak u kome je stvorena kula od karata, kao i na činjenicu da je on bio jedini graditelj. Ne znam kakve su bile jezičke norme pre pola veka, ali mogu da primetim da je pokazao priličnu slobodu u korišćenju reči. Malo je verovatno da su tada pojmovi poput krustarij, prikladiti, plošnatica ili pristarija bili legitimni, ali se kod takvih konstrukcija, u principu, može tolerisati izvestan broj sumnjivih rešenja. Većim nedostatkom smatram to što je sastav mestimično teško rešiv, skoro nerešiv, pa se može steći utisak da je forma progutala sadržinu. Međutim, ako stvari posmatramo fenomenološki, uz svest o okolnostima i ambiciji autora, ova ukrštenica ima i te kakvu vrednost, pre svega jer povećava uvid u podvige iz naše slavne enigmatske prošlosti, a onda i zato što ilustruje stvaralački zanos jednog enigmo-umetnika.


Simon Racković, Enigma 218

Vojin Krsmanović

Ne bih mogao da kažem da sam veliki ljubitelj Krsmanovićevog rada, ali ne bih mogao ni da ga svrstam u grupu enigmata koji me nikada nisu oduševili, i na koje sam vremenom habituirao. Baš naprotiv: on je definitivno jedan od najoriginalnijih autora, neko ko je izabrao neobičan pristup kombinovanju, i čije kombinacije gotovo uvek nose prepoznatljivu etiketu. Ima nečeg starinskog, folklornog, rustičnog u njegovim kreacijama, a to generalno može ostaviti dvojak utisak: oni koji su poštovaoci pitke, standardne, jednostavne  i tzv. moderne enigmatike, verovatno nemaju nerava za raspetljavanje njegovih čvorova, dok se oni koji su prezasićeni jednoličnim, komercijalnim sastavima zasigurno raduju svakom novom radu koji potpisuje Cvi Jetin, Cvejo Belša, Jovo Rosić, Mile Naćić, Veka ili V. Sember

Krsmanović, naravno, ume i drugačije, ali poput Goloigre ili Zekića, voli da se pridržava nekih svojih enigmatskih principa. To naročito dolazi do izražaja u onim brojevima "Zagonetke" koje je sam samcit pripremio: on kao od šale na 50 strana demonstrira svoj kompletan raspon, svoju razigranost i sposobnost da uvek uspešno izbegne suvoparnost, te da rešavačkoj publici ponudi paletu bezmalo jednako kvalitetnih radova, bez obzira na to što su neki nastali za 5 minuta, a drugima su posvećeni sati i dani... Tu i tamo se pojavljuju napete kombinacije, ponekad mučne, vrlo teško rešive, ali mislim da rešavač, kada jednom prihvati njegov stil i shvati šta je pesnik želi da kaže, više nikada ne može izgubiti interesovanje za Vojinovo stvaralaštvo. Njegova veličina je baš u tom "izmotavanju": on, kao i svi dobri ukršteničari, može da napravi sve što poželi, a uglavnom želi da ostane izvan stereotipa i pukog zanata. 

Ilija je poslao jednu ne baš sasvim običnu simetričnu ukrštenicu, koja lepo dopunjuje tvrdnju da Krsmanović može sve što mu padne na pamet, i živopisno predočava pravila njegove igre. Očigledno je sebi dao zadatak da postigne simetriju sa 4 četvrtaste beline u uglovima, a onda je svesno otežao posao insistiranjem na što većem sadržinskom varijabilitetu. Najimpresivniji je gornji levi ćošak, gde se sreću "čvornovate" reči, poput: strpljivo, aršlama, strška, ivljaci, a potreba za bekstvom od monotonije je vidljiva i u središnjem, formalno jednostavnom delu. Ukratko, rad je tek ponegde iskonstruisan, ali generalno vrlo vredan i interesantan. Teoretski, može i bolje, ali praktično: to je Krsmanović na delu.

Vojin Krsmanović, Zagonetka 57

16. 12. 2013.

Vanredni post: mali jubilej


IZ ILIJINE FIOKE (2): Enigmo-inženjeri

Postoje enigmatski autori od kojih apsolutno ništa nisam naučio, iako sam skoro 20 godina redovno sretao njihove sastave u svim mogućim novinama. Neka imena sam odavno prestao da registrujem, a postoje i oni koji su takoreći istaknuti enigmati, ali ih ja uopšte ne doživljavam kao kolege, i vođen parolom: neka cveta svaki cvet, ignorišem njihovo postojanje, ostavljajući mogućnost da oni ipak bivstvuju na enigmatskoj sceni iz nekog višeg, meni neshvatljivog, možda čak kosmičkog razloga. Svi mi u početku baratamo Tatarima, Avarima i atamanima, pa se mučimo sa karavanima, paravanima, tarapanama i ararinama, nitimo i kitimo, ali je pravo čudo što nekima ni decenije nisu dovoljne da to prevaziđu. Još je čudnije što takvih ima podosta, i što su mnogi od njih već jednom nogom u grobu, a još se i ne nazire bilo kakav pomak.

Ima i autora koji su večno "u sredini": oni u principu rade solidno, tzv. zanatski korektno, ali gotovo nikada ne odstupaju od svog standarda. Nisu bez imena, znam i njihova prezimena, a ako bi to neko od mene tražio, mogao bih da navedem njihove stilske karakteristike, čak i da ih pohvalim - ali sam, u suštini, indiferentan prema njima i njihovom radu. Možda sam nekada od njih pokupio neku zgodnu reč ili opis, ali generalno nisu dali nikakav doprinos mom napretku, nikada me nisu izazvali, podstakli, naterali da nešto pokušam, pa da sve to zapamtim kao težak ili izuzetan poduhvat, a da onda i njima i sebi upišem specijalne poene... Dakle, ja najviše volim one koji su mi svojim sastavima pomagali u otkrivanju novih zahteva, načina, pristupa... Čak i ako se to desilo samo jednom, a dalo je nekakve rezultate (ako ništa drugo, lepo sam se zabavljao),  ti autori su zaslužili moje poštovanje. Drago mi je što ću, zahvaljujući Iliji, danas predstaviti stvaraoce od kojih se ima šta naučiti.

Žarko Đokić

Moj stav prema Đokiću je uglavnom formiran u drugoj polovini devedesetih, kada je, kao saradnik "Hupera", objavljivao prilično efektne radove. Zapravo, ja u to vreme ni o čemu ništa nisam znao, a na enigmatske radove sam reagovao kao laik koji nije zadovoljan onim što je svakidašnje, pa se raduje svemu što doživi kao izuzetno. Najizuzetnijima sam smatrao Dopuđu i Patrnogića, a onda su, sa jačanjem i širenjem mojih interesovanja, počeli da se izdvajaju još neki autori. Jedan od njih je bio Đokić, i još uvek dobro pamtim neku njegovu nagradnu skandinavku, sa retko rabljenim pojmom visokopreosveštenstvo. Međutim, ono po čemu je on značajan za mene jeste jedna pomalo neobična bela ukrštenica, u kojoj je ime pevačice sa slike (Bjork) bilo učaureno dijagonalno. Moguće je da sam slične radove viđao i ranije, ali sam tada prvi put pokušao da napravim takvu kombinaciju. Pošto sam ukapirao da je najbolje uzeti neko ime sa što dužom suglasničkom grupom, nije bilo potrebe da lutam: Ekstra Nena se sama prijavila, i posle nekoliko sati sam imao prvu belinu 6 x 6 u kojoj je sleva nadesno, odozgo naniže, pisalo EKSTRA. I ja sam bio ekstra ponosan, a taj mali uspeh je u mom sećanju zauvek povezan sa Žarkom (danas bez po muke mogu da učaurim bilo koji pojam - videti novogodišnju ukrštenicu u zaglavlju - ali više nema onakve radosti). 

Simetrična skandinavka koju je Ilija odabrao je dobro isplanirana, još bolje realizovana, na momente vanredno interesantna. Raspored crnih polja je takav da omogućava sastavljaču da u prvi plan stavi svoju visprenost i kreativnost, a ne suvu kombinatoriku, i Đokić je to sjajno iskoristio: neka rešenja su zadivljujuće sveža (npr. Tvrtko prvi), a neki pojmovi su tako upečatljivi da vas bukvalno teraju da zapamtite kombinaciju: podruštvljavanje, obračunski ček, pečalba...

Uzgred, primećujem da je pojam DIRA opisan kao "francuska spisateljica, Margaret", što nije ispravno. I ja sam se jednom, kao neko ko je godinama učio francuski, napravio pametan i upotrebio taj oblik, naivno verujući da je reč o transliteraciji... No, gle čuda: prezime slavne Margerit (ne Margaret) se zaista čita sa tim S na kraju (dakle, DIRAS)! Naravno, to ne umanjuje vrednost ovog rada, ali moja primedba može da bude od koristi onima koji eventualno imaju dilemu. 

Politika Mozaik br. 89


Tomislav Vukadinović

Nemam neku konkretnu priču u vezi sa Tomom i njegovim radom, ali imam iskristalisane utiske: on fino kombinuje, nije perfekcionista, ne paradira i nikad ne ide ispod crte. Ubeđen sam da je jedan od 10 najboljih živih sastavljača (s tim u vezi, treba spomenuti čuvenu "Huperovu" ukrštenicu 23 x 14 sa rekordno malim brojem crnih polja, koju je kao koautor potpisao  sa Dopuđom i Zeljkovićem), mada retko imam priliku da to vidim crno na belo. U stvari, uvek mi se činilo da je on autor koji nekud žuri, koji se ne zadržava satima na istoj kombinaciji, i kome skoro uvek fali 10 ili 15 minuta da od svog sastava napravi senzaciju. Rekao bih da njegov standardni učinak najčešće ostaje na nivou visokog proseka, bilo da je reč o tematskim ukrštenicama (u kojima posebno vodi računa o umreženosti) ili nekim drugim radovima, a svi koji su upoznati sa njegovim minulim radom verovatno znaju da je to daleko ispod njegovih mogućnosti.

Tematska skandinavka koju je Ilija priložio, o Vukadinoviću govori više i bolje od mene: to je zasigurno rad kome je on pristupio bez velikih ambicija i bez želje da impresionira, a na par mesta je, uprkos tome, sama od sebe izronila njegova zavidna veština: belina sa dva tematska pojma, u principu, nema tešku strukturu, ali je lepo proširena, "ukrašena" šmirglom, a povratni glagol se tu tako lepo "smestio", da bi i oni koji progone tu vrstu reči morali da se slože u proceni da je to bilo najbolje rešenje, naročito ako se uzme u obzir i reeksport. No... nije baš sve tako sjajno: slavna ljubavnica Anrija II, vojvotkinja Dijana, čije prezime u transkripciji glasi De Poatje ili samo Poatje, ovde nije potvrdila svoj identitet: postala je POTIJE. 

Sad se verovatno pitate zašto uopšte postavljam rad sa tako krupnom greškom? Pa, moguće da je autor naleteo na loš izvor (da nije tako, verujem da bi pozicija pojma bila drugačija), a možebiti da je i urednik koristio istu knjigu (pouzdano znam da ima mnogo popularnih enciklopedija sa ovakvim i još gorim tipfelerima). 

Uz to, gornji deo je dosta trapavo i, rekao bih, brzopleto sklepan: ako niste čuli za dvorac ŠENANSO - nemate nikakve šanse da to saznate rešavajući ukrštenicu, jer je pojam ŠER opisan kao "reka u Francuskoj", NIK kao "muško ime", a od vas se traži da poznajete i istoriju algebre, te da se iz cuga setite gospođe Emi NETER... No, bez obzira na sve nedostatke, ovaj sastav nije za odbacivanje, jer dosta verno prikazuje Tomin stil i odnos prema sastavljanju. Ponoviću: on bez sumnje može 3 puta bolje, ali samo kad je posebno inspirisan.

Politika Mozaik br. 118


Dragoslav Rosić

Odlučio sam da uz Đokića i Vukadinovića predstavim i Rosića, njihovog kolegu po obrazovanju, iako nikada nisam pratio njegov rad. Skandinavka koju je Ilija izabrao je dobra, logična, pažljivo sastavljena, rešiva. Belina je specifična po dvostrukom Đ, najimpresivniji pojmovi su Karađorđevićinakinđuriti, meni se dopada i Roman o Londonu, a naročito bih pohvalio prisustvo parne mašine, koja je dobro povezala roman sa  šarplanincem. Sve u svemu: skladan, lagan i kompaktan sastav, možda malo školski tj. šablonski  napravljen, ali svakako vredan komentara, pogotovo ako primetimo da ni po stilu, ni po sadržaju nije zastareo, iako je prošlo više od 30 godina.

Politika Mozaik br. 92


12. 12. 2013.

Hajro ponovo u sedlu

Hajrudin Hodžić, živa legenda jugoslovenske enigmatike, najbolji učenik starih majstora koji su u prethodnim postovima spominjani kao zvezde "Vjesnikovog kviza", najveći ljubitelj naših mrežastih (i drugih) zagonetaka od svih američkih državljana, verni čitalac enigmatskih blogova, rečit, nesebičan i dobronameran komentator, šalje jednu od svojih poslednjih objavljenih ukrštenica, kojom potvrđuje da njega i njemu slične autore nije pregazilo vreme, i da u enigmatskoj štampi koja drži do nivoa i kvaliteta još uvek ima mesta za vrhunske stvaraoce, kojima je kreativnost dominantna osobina ličnosti. 

Hajrina ljubav prema enigmatici je, reklo bi se, nemerljiva i neuništiva, i čak i kada ostavimo po strani sentimentalnost koja obično ide u paru sa nostalgijom, a koja u njegovom slučaju štiti sećanja na lepu enigmatsku prošlost od saznanja o ne tako divnoj enigmatskoj sadašnjosti, ostaje toliko entuzijazma i strasti, da je to dostojno iskrenog poštovanja. Naravno, uz entuzijazam i strast, Hajro nije izgubio ni filigransku veštinu, a nije napustio ni svoj dobro poznati stil, te se ovaj njegov sastav najkraće može opisati rečima: čisto zlato nikada ne rđa.

Kako sastavlja Hajro? Zaneseno, razigrano, na momente opsesivno... Preispituje svoje "čvorove", procenjuje, meri, kroji, broji, neumorno traga za sintagmama koje će oplemeniti njegove kreacije, despotski progoni suvišne dvoslove i jednoslove... i nikada ne odstupa od svojih davno postavljenih kriterijuma, koji nalažu da rad sa njegovim potpisom mora biti i vizuelno i sadržinski skladan, dopadljiv i dovršen. Dakle, Hodžić je jedan od retkih živih enigmata koji neguju umetničko-matematički pristup, koji slobodno protumačen glasi: "treba sastavljati lepo i pametno, jer je to najbolji način da kreativan autor ostvari svoj lični, privatni cilj, a da konzumenti jednako uživaju u plodovima njegovog rada".

Ukrštenica tj. križaljka, koju naročito zanimljivom čine do vrhunskog sjaja izglačana centralna kombinacija i nekoliko svežih sintagmi, objavljena je u "Feniksu" br. 492, 14. XI 2013. godine.


11. 12. 2013.

IZ ILIJINE FIOKE (1): Hartman, Ahil & Orfej

Naš drug, veliki ljubitelj enigmatike, izvanredan rešavač i nabolji crnogorski enigmata, Ilija Đurković, šalje ukrštenice istaknutih jugoslovenskih autora koji dosad nisu predstavljeni na blogu, a neosporno zaslužuju da ih se setimo kada govorimo o stvaraocima koji su obeležili prvi vek ukrštenice. Sada, u drugoj fazi rada bloga, nije najvažnije da radovi koje predstavljam imaju prefiks "naj", niti je neophodno da budu senzacionalni u bilo kom smislu; bitno je da zadovoljavaju neke elementarne kriterijume: da su pristojno osmišljeni i solidno realizovani tj. da adekvatno govore o vremenu u kome su nastali i o renomiranim listovima u kojima su objavljeni, a naročito je važno da njihovi autori budu oni ljudi, koji su svojim životnim delima dali značajan doprinos našoj enigmatici. Vrlo je verovatno da su mnogi od njih, ako ne i svi, tokom života objavili pregršt sastava dostojnih gromoglasnih aplauza, ali pošto nije lako pronaći te posebne kreacije, moraćemo da pristanemo i na standardne, obične, svakodnevne radove, koji su ipak dovoljno kvalitetni da mogu poslužiti kao ilustracija mogućnosti, ambicija i majstorstva svojih tvoraca.


Milan Jelenković (1952 - 1999)

U "Huperu" br. 225 (09. II 1999.), umesto Sekerezovićeve skrivalice, Pataković  objavljuje In memoriam:

"Tiho, iznenada, otišao je iz svog Hupera mirni, dobri čovek Milan Jelenković... Bio je veliki profesionalac, zaljubljenik u fudbal, i naravno enigmatiku. Nikada nije imao slobodan dan, nije išao na godišnji odmor, uvek okružen svojim skandinavkama, osmosmerkama, anagramima, rebusima... I ovaj broj koji je pred vama, kompletno je završio svog poslednjeg radnog i životnog dana. Ogromno znanje Milana Jelenkovića, njegov trud, energija, volja, emocije utkani su u sve brojeve Hupera... Naš zadatak je da njegove ideje i dalje poštujemo i sledimo, i da se potrudimo da enigmatika u Huperu i dalje bude na visokom nivou."

Tematska skandinavka koju je Ilija poslao, objavljena je u "Politici Mozaik" br. 92 ('81). Po strukturi je veoma slična ostalim Jelenkovićevim tematskim radovima koje sam video, što znači da su moja očekivanja uglavnom ispunjena: čini mi se da je imao veoma praktičan pristup ukrštenim rečima, bez sklonosti ka vratolomijama; 12 tematskih pojmova (12 šahovskih šampiona) je rasporedio najjednostavnije moguće: u gornjem levom uglu je napravio kvadrat, iskoristivši dva najpodudarnija prezimena (Spaski i Smislov), a preostalih 10 je prilično uspešno razbacao, ako izuzmemo donji desni deo lika. Nema tu nikakve virtuoznosti, ali ima zanatstva, što sastav čini univerzalno prihvatljivim, a što je savršeno u skladu sa njegovom parolom, koju su Vuković i Lazarević citirali u "Leksikonu srpskih enigmata": "Sastavljajte tako da enigmatika bude sredstvo kulture, a ne torture. Zagonetka ako nije rešiva, nije zagonetka. Rešavač treba da uživa u rešavanju, a da istovremeno stiče i nova znanja".



Mihailo Reljić (1938 - 2006)

Reljić je jedan od najproduktivnijih autora ukrštenica, sa aktivnim stažem od pola veka i preko 40 000 objavljenih radova. Iako ja nikada nisam bio veliki ljubitelj njegovog rada, i iako su me ponekad zbunjivale proizvoljnosti koje su se mogle sresti u njegovim strukturalno težim sastavima, moram da kažem da poštujem njegovu vernost enigmatici, kao i specifičnu tehniku, uz pomoć koje je verovatno i uspevao da kvantitetom ne ugrozi kvalitet, tj. neki minimum kvaliteta, koji je dovoljan (ili čak poželjan) za svrstavanje u prve enigmatske redove. Reljićeve ukrštenice su obično sadržale beli kvadrat 6 x 6, koji je veoma često imao ono što šestice drugih autora nemaju: zrnca invencije, i to u strukturalnom, kao i u sadržinskom smislu. Prelome ste mogli da vidite tamo gde se oni obično ne viđaju, pogotovo ako je reč o sasvim uobičajenim radovima, a osećala se i potreba za bekstvom od banalnosti, što je ukazivalo na još jednu vrlo važnu karakteristiku ovog autora: bez obzira na zanat, čini se da do kraja svog veka nije zaboravio da se igra. 

Skandinavka koju je Ilija odabrao ima malo slobodniju formu od Reljićevih standardnih radova, i premda je mestimično nespretno realizovana, predstavljam je kao raritet i ilustraciju jednog popularnog pristupa iz slavne enigmatske prošlosti, s obzirom na to da je objavljena u "Politici Mozaik" br. 52 ('80). 



Branko Polić (1942 - 2010)

Moja sećanja na Polićevo enigmatsko stvaralaštvo su oskudna i nedovršena, budući da on, kao i Reljić, nikada nije bio moj favorit, ali je neosporno da se radi o jednom od naših najznačajnijih autora. Pamtim ga po velikim skandinavkama, koje je pre desetak godina kao Legenda objavljivao u nedeljnom "Blicu", jer su to ponekad bili zaista sjajni sastavi, a i mala dnevna ukrštenica je tokom njegovog "mandata" bila prilično kvalitetna. Od ostalih radova koje sam imao priliku da vidim, ništa nije bilo dovoljno upečatljivo da bih zapamtio, ponešto je bilo i prilično mlako, ali u principu imam lepe utiske o Poliću kao sastavljaču i zato rado predstavljam klasičnu ukrštenicu iz "Politike Mozaik " br. 109 ('81), koju posebno vrednom čine "Izdanci iz opaljenog grma", ali i veština sa kojom je autor spasio i proširio osnovnu kombinaciju.


8. 12. 2013.

Prvi Mladen naše enigmatike

Jedan od najistaknutijih jugoslovenskih autora ukrštenih reči, čiji je enigmatski rad predmet ovog posta, pored svih uslova koje kao enigmata ispunjava za citiranje na blogu, ima i specijalne bonus poene - zato što je nosio najlepše ime na svetu. Naravno, reč je o Mladenu Đurđeviću (1944 - 2004). 

Đurđević je, prema biografiji iz Lesikona srpskih enigmata, bio ukršteničar, koji je tek povremeno sastavljao i druge zagonetke. U principu, od profilisanih i usko specijalizovanih enigmata se mogu očekivati vrhunska dostignuća u onim oblastima koje su odabrali, pa nije čudo što je on bio u rangu sa najboljim kombinatorima svoga vremena, poput Železnika i Kurpesa. Članovi ekipe "Vjesnikovog kviza" su, čini se, vremenom toliko počeli da liče jedni na druge kao autori, da sa ove distance uopšte nije lako utvrditi njihove stilske razlike. 

Postojao je jedan dominantan model (može se označiti kao freestyle), koji je enigmatskim majstorima (i ostalima) dozvoljavao da istovremeno koriste svu svoju umeštnost i maksimalno štede svoje vreme. Naime, ti sastavi su uglavnom nesavršeni, ali ne i otaljani, navrat-nanos sklepani, budalasti; prosto, kao da su se autori utrkivali ko će za što kraće vreme, sa što manje truda i na što ekonomičniji način sastaviti što bolju ukrštenicu, napraviti neočekivani preokret ili efektnim detaljima učiniti svoju kombinaciju vrednom pažnje. Bilo je tu suvišnih crnih polja, mnogo "pantljičara" i "potopljenih podmornica", dosta jednoslova (koji u to vreme nisu bili opisivani) i pregršt loše opisanih dvoslova, ali ono što čovek mora primetiti pri susretu sa svim tim sastavima jeste da su skoro svi nastali udruženim dejstvom kreativnosti i zanatstva. Ne znam da li neko od ukrštenih reči očekuje da budu perfektne (šta god to značilo), ali meni su i sitnice sastvim dovoljne za zadovoljstvo. Dakle, smatram da je namera autora da u svoj rad utka deo sebe i makar pokuša da unese neku novinu, važnija od realizacije, a Đurđević je jedan od onih koji su skoro uvek, pored lepih namera, imali i lepe rezultate.

Dve klasične ukrštenice koje predstavljam (bez pdf - a za rešavanje, pošto je praksa pokazala da je interesovanje veoma slabo) su zreli radovi autora, budući da je enigmatski aktivan od 1960. godine, i na neki način ilustruju sve ono o čemu sam govorio u prethodnom pasusu. Đurđević je posle 15 - 20 godina pečenja zanata, ovde već bio iskusan majstor, stilski usaglašen sa ostalim saradnicima, nivoom lista i ukusom rešavačke publike. Mogao je i bolje, ali nije bilo neophodno.

Prva ukrštenica je objavljena u "Vjesnikovom kvizu" br. 128 (12. I 1977.), a druga u broju 215 (14. V 1980.).





7. 12. 2013.

Nazansky u filmskoj akciji

Rad koji predstavljam, kako sam autor kaže, pripada seriji tematskih sastava iz "Vjesnikovog kviza", inspirisanih filmskim ikonama, a objavljen je u vreme kada Boris Nazansky nije bio profesionalni enigmata, niti "križaljkaš". Ukazavši na činjenicu da su tematske skandinavke koje su mi se naročito dopale zapravo amaterski radovi, Boris je pojačao moje lepe utiske, te sam odlučio da jednu od njih otrgnem od zaborava, i prikažem je na blogu odmah nakon Jakšićeve - po ideji slične, ali po pristupu sasvim različite - skandinavke, kako bih ilustrovao i drugi način za postizanje uspeha u ovom žanru.

Tematski sastavi su u "Vjesnikovom kvizu" bili česta pojava, a na prvim i poslednjim (kolor) stranicama su po pravilu objavljivani baš takvi radovi. Ne znam kako rešavači reaguju na sastave koji im pružaju priliku da odjednom steknu ili obnove veći broj saznanja iz određene oblasti, ali znam da sam ja oduvek najviše voleo baš takve ukrštenice. Enigmatika je takoreći vrsta medija, pa svoj teorijski cilj postiže ako istovremeno zabavlja, informiše i edukuje svoje korisnike, s tim što, razume se, prva funkcija mora zadržati primat kako sve to ne bi postalo preozbiljno, a onda i uzaludno. Neki smatraju da je najbolje upotrebiti 2, eventualno 3, maksimalno 4 tematska pojma, kako bi se izbegla pretpostavljena nerešivost, ali se redovno previđa mogućnost pronalaženja "formule" pomoću koje bi taj broj mogao postati veći. Suština te formule je u pažljivom i mudrom rasporedu odabranih pojmova i veštini sastavljača da od "skeleta" napravi živ, zdrav i funkcionalan "organizam". 

Nazansky je svojim tematskim skandinavkama pokazao plemenitu želju da rešavaču plasira nešto izuzetno, ali i zavidnu spretnost u realizaciji te namere. Nije pokušavao da stavi svoju kombinatoriku ispred osnovne ideje sastava, već da na što bezbolniji tj. što prijatniji način omogući i sebi, i rešavaču  poseban doživljaj. Video sam mnogo tematskih sastava u životu, mnogo puta sam analizirao radove tog tipa, potpisane raznim imenima (uzgred, i moje prve objavljene skandinavke su bile tematske), ali mislim da nikada nisam primetio entuzijazam nalik onom koji "isijava" iz Borisovih sastava sa Gretom Garbo, Barbrom Strejsend, braćom Limijer, Viskontijem... Čak ni u "Vjesnikovom kvizu" nema drugih autora koji su tako minuciozno pripremali svoje tematske radove, počev od iscrpnog teksta, preko izbora pojmova, pa do odsustva usiljenosti, koja bi mogla izjaloviti trud. 

Skandinavka koju sam izabrao možda nije vrhunska po dometu, nekome će delovati previše nonšalantno, neko neće moći da vidi "magiju" (...), ali je baš u tome poenta: ovo je rad bez vizuelnih senzacija, bez agresivne potrebe za (samo)dokazivanjem, naizgled sasvim običan, umeren, sveden, a zapravo vrlo poseban po elanu, humanosti i, pre svega, svrishodnosti. 

Objavljeno u "Vjesnikovom kvizu" br. 200, 17. X 1979. godine.


Pdf zip OVDE.

5. 12. 2013.

Jakšićeva tematska skandinavka

Poštovani ljubitelji enigmatike, ovog meseca ćemo se uglavnom baviti sastavima onih autora, mađioničara reči, koji još uvek nisu predstavljeni na blogu, a neosporno spadaju u kategoriju vrhunskih enigmatskih stvaralaca. Prema prvobitnoj ideji, ovo je bilo mesto za prezentovanje najeminentnijih srpskih ukršteničara i njihovih tvorevina na čistom srpskom jeziku, ali je u hodu došlo do promene plana, te će ubuduće značajni jugoslovenski enigmatski autori, koji su dosad imali status gostiju, biti ravnopravno tretirani, ukoliko ja, kao neko na čijem se ukusu zasniva koncept bloga, pronađem u njihovim sastavima posebnu vrednost. Enigmatsko stvaralaštvo se uglavnom bazira na jeziku, a pošto se u zemljama nekadašnje SFRJ dominantno koristio jedan jezik (u nekoliko varijanti), čini se da svi mi imamo jednaka prava da jugoslovensku enigmatiku smatramo svojom. Enigmatika, kao i umetnost, ne mora da uvažava teritorijalne granice i političke konstrukcije, te smatram da su i Železnik, i Kušić, i Đurđević, i Jakšić (...) skoro jednako naši tj. njihovi. Govoriti o našim najboljim sastavljačima ukrštenih reči u prethodnih 100 godina, a ne posvetiti barem jedan post na pr. Kurpesu, ravno je izostavljanju Branda sa liste najboljih glumaca XX veka, ili izostavljanju Pikasa iz priče o slikarskim genijima. 
Naravno, neki postovi će biti posvećeni i onima koji su već dobili svoje mesto u Oznakama, a prema mojoj, jamačno subjektivnoj, klasifikaciji pripadaju ultimativnoj prvoj ligi. 
M. M.
________________________________________________________________

Tematsku ukrštenicu koju danas predstavljam, potpisuje Ljubiša Jakšić, jedan od najboljih autora ukrštenih reči iz zlatnog doba naše enigmatike. Čuven je po koloni istih slova usred beline, a neki ga pamte po neobičnoj enigmatskoj slobodi, koju je pokazao kao urednik "Beokviza". 

"Beokviz", koji je opstajao (možda čak tavorio) 7 - 8 godina, bio je koncipiran kao zbirka radova vatrenih ljubitelja enigmatike, kojima je urednik dao ekskluzivnu priliku da rade onako kako vole i kako misle da treba, što možda i nije bilo u skladu sa zahtevima tržišta. Međutim, čini se da je Jakšić bio i te kako svestan toga, te ako ostavimo po strani tehničke nedostatke (kojih je, doduše, ponekad bilo više nego što i najdobronamerniji čitalac/rešavač može da podnese), mora se priznati da je "Beokviz" bio antologijski list. Iako ne podržavam takav pristup enigmatici, i iako sam prilično ravnodušan prema brojevima koje sam imao priliku da vidim (15-20), imam veoma pozitivan stav prema nameri urednika da enigmatskim sladokuscima priredi spektakl, i to baš negde pri kraju onog zlatnog doba.

Međutim, časopis koji ja smatram istinski vrednim, a u kome je Jakšić bio veoma zastupljen, jeste "Politika Mozaik". Nije mi baš jasno zbog čega se taj list tako brzo ugasio, bez obzira na vrhunski sadržaj (i u konceptualnom, i u komercijalnom smislu), dok su neke druge enigmatske revije, prepune trulih fora, šupljih kombinacija i svakojakog enigmatskog škarta, još dugo "živele". Pre nekoliko godina sam kampanjski pregledao, da ne kažem: proučio,  više od 50 brojeva, i smatram da je, uz "Vjesnikov kviz", "Politika Mozaik" daleko najbolji jugoslovenski enigmatski magazin. Neki brojevi su tako majstorski realizovani, da taj nivo verovatno nikada neće biti nadmašen (recimo, fascinantan je podatak da tu nema slabih autora i radova, a takvu rigoroznost nisam primetio čak ni u "Beokvizu", gde su sporadično mogli da se vide i sastavi beznadežnih antitalenata). 

Elem, u jednom od brojeva koje ja smatram izvanrednim, a koji srećnim sticajem okolnosti imam u svojoj arhivi, objavljena je Jakšićeva tematska skandinavka, posvećena Nadeždi Petrović. Tematski radovi su bili deo standardnog sadržaja "Mozaika", a sastavljali su ih Petrović, Bizumić, Krajnović, Jelenković, Zeljković (...). Tu su neretko mogle da se vide vrsne kreacije, a ova koju sam izabrao (mada, nisam ni imao mnogo izbora, budući da sam kolekciju odavno vratio vlasniku) jeste specifična po odličnom rasporedu tematskih pojmova, ali i po očiglednoj spretnosti autora, koji je uspeo da iz "borbe" sa 3 odabrana pojma izađe kao pobednik, i izvuče lepu kombinaciju. 

Inače, Jakšić drži do belina, i bez obzira na to što u ovakvim radovima nije neophodno koristiti kombinatoriku tog tipa da bi bili uspešni, on je redovno pokušavao da pronađe što belje rešenje za svoju polaznu postavku. Ovu kombinaciju je maestralno spasio pojmovima štrckanja i lineal, a impresivna je i pozicija 4. tematskog pojma. Uz to, ako pažljivo pogledate, primetićete da je kvadrat 6 x 6 okrnjen (čini se da je Ada Kale "iscepkana" na Sead i kola, kako rubno polje u uglu slike ne bi bilo "mrtvo", te je Bakarak postao Karak), što uz dva crna polja viška u gornjem delu, koja su lako mogla biti izbegnuta, nedvosmisleno govori da ovo nije autorov maksimum, već jedan svakidašnji sastav, a to ga, po mom mišljenju, čini još vrednijim.

Objavljeno u "Politici Mozaik" br. 94, 2. IV 1981. godine.

Pdf zip OVDE.