26. 12. 2021.

Žrtvovani dijalekt

Poslednjih meseci se češće nego ikada govori, razglaba i debatuje o vranjanskom ogranku prizrensko-timočkog dijalekta, zahvaljujući pažnji koju je privukao film "Nečista krv: greh predaka" Milutina Petrovića, odnosno aktuelna TV serija u čijoj je realizaciji učestvovao i režiser Goran Stanković. Nova "Nečista krv" snimljena je po starom scenariju davno upokojenog Vojislava Nanovića, režisera koji je prvi ekranizovao "Koštanu" pod naslovom "Ciganka" (1954) i u visine vinuo Selmu Karlovac.

Nanovićeva "Nečista krv" je sinteza književnih dela Bore Stankovića, pri čemu su junaci njegovih pripovedaka, drama i romana nasilno umreženi i krvno povezani zajedničkim precima. U fenomenološkom smislu, rezultat je prilično efektan, mada je opravdanost prepravljanja piščevih zamisli nesumnjivo diskutabilna. Diskutabilan je i prikaz starog Vranja koje u filmu i TV seriji više liči na vrletni zapećak Sasanidskog carstva nego na grad koji datira iz XI veka, a naročito je kontroverzan do ekstrema naglašen mučenički položaj žene u orijentalnoj kasabi. Uz to, nema glumice mlađe od 30 godina čija se gola guzica i razdrljene mlečne žlezde bar jednom nisu našle u gro-planu, a razume se, svaka bludna antijunakinja je za telesnu strast surovo kažnjena. No, to ovde nije tema. 

Borisav Bora Stanković

Reditelj tj. reditelji su, prosto, tako videli Vranje iz druge polovine XIX veka. Bora Stanković je još jednom, po ko zna koji put, protumačen - moglo bi se reći i oskrnavljen - u skladu sa komercijalnim interesima producenata. Po svoj prilici, ambicije nove "Nečiste krvi" nadilazile su ekranizaciju Borinog književnog sveta, te su priče iz starog Vranja dobile opštiji karakter i postale pristupačnije onima koji nemaju smisla za regionalizam. U te svrhe je valjda vranjanski govor, tako bitan za oživljavanje Borinih melanholičnih slika, do te mere ispeglan i uštirkan da se na momente kida veza sa istorijom, geografijom i zdravim razumom. 

Reditelj Stanković je, naravno, imao objašnjenje: dao je prednost duhu Borinog pisma, a  Milutin Petrović je bio gotovo začuđen saznavši da neko tamo ima zamerke na govor glumaca u njegovoj "Nečistoj krvi". Zato je u maniru profesionalnog Beograđanina sa otmeno suženim vidikom, podsetio neuki i slabije obrazovani svet da je Bora Stanković pisao na književnom jeziku, te da su njegovi junaci gospoda i aristokratija, ljudi koji govore po nekoliko jezika i "nose odela od 10 000 evra u današnjoj vrednosti". Mi priprosti nebeograđani smo to ovako razumeli: vranjanski dijalekt je pripadao tj. pripada samo sirotinji i nepismenoj raji, dok oni koji su raspolagali tj. raspolažu izvesnim materijalnim bogatstvom automatski prelaze na književni jezik sa akcentima iz ulice Kralja Petra, pa makar bili Vranjanci.

No, stvari nisu tako jednostavne: Bori Stankoviću je na samom početku književne karijere praktično onemogućeno da svoje likove gradi bez dijalekatske adaptacije. Prva "Koštana" je dočekana na jatagan, a piscu je nalepljena etiketa "nepismen", te je posle svih izmena u konačnoj verziji drame jedino Mitka, za divno čudo, sačuvao svoj vernakular (nekom zgodom sam već pisao o tome, ali nije zgoreg ponoviti: Mitka nije Mitke, kako ga već decenijama zovu oni koji ne razumeju vranjanski vokativ! Zajedničke imenice poput: majka, tetka, snajka, a onda i vlastite poput:Vaska, Sofka, Stojanka, Mitka, u vokativu glase: majke, tetke, snajke, Vaske, Sofke, Stojanke, Mitke!)

U neskladu sa tezom reditelja Petrovića, Mitka je iz bogate, čorbadžijske familije, obrazovan je, govori turski, prošao je svet - ali frazira kao pravi, pravcati Vranjanac: "...Grkljan, Koštan kude je? Vikaj gu, bre, i sviri vu da dođe i da mi poje, zašto ako njuma nema, sve će da ve potepam!" Doduše, povremeno prelazi na književni jezik, pa koristi književni futur ("daću", "bolovaću") i H gde mu mesto nije ("Eh, Dorčo! Hoćeš šićerč'k?"), ali su Mitkini monolozi, u principu, najbliži izvornom vranjanskom dijalektu i takoreći predstavljaju kalup iz koga se mogu odlivati tekstovi za ekranizovanje Borinih dela. 

Malika Jeminović "Koštana"
Paradoksalno, svi ostali likovi iz "Koštane" su iznad ili barem izvan sopstvenog dijalekatskog okvira, uključujući samu Koštanu. Ona u poslednjoj, zvaničnoj verziji drame govori malo, ali neprirodno učeno, kao god da je diplomirala na Filološkom fakultetu. To je, avaj, bio prvi kompromis koji je Bora Stanković napravio pokušavajući da se dopadne beogradskoj publici. Na drugoj strani, stvarna Koštana Malika Jeminović (o kojoj je ranije bilo reči na blogu), izražavala se otprilike kao Mitka, možda malo iskvareno, ali isključivo na vranjanskom dijalektu. Tako je novinar "Politike" 6. aprila 1941. godine doslovno preneo njenu izjavu: "Bila sam mlada, lepa, kapka. Toj neje ni Bora pogrešija kad je pisuvaja..."

U Borinim delima koja su kasnije nastala, dijalekt se pojavljivao tek sporadično: inhibirano, bojažljivo i osakaćeno. Poređenja radi, Stevan Sremac iz Sente je sa daleko većom slobodom eksploatisao govor Nišlija u "Ivkovoj slavi" i "Zoni Zamfirovoj", dok je Vranjanac Bora Stanković neprekidno pazio da ne pretera u realizmu. Po legendi, nimalo ga nije zanimalo šta o njegovim delima kažu književni kritičari, ali sama činjenica da je upravni govor svojih likova do kraja života prilagođavao očekivanjima beogradske čaršije upućuje na zaključak da je de fakto žrtvovao dijalekt iz straha da ga opet ne proglase nepismenim (čitaj: isključe iz repertoara). 

Treba znati da je "Koštana" zrelog Boru Stankovića zanimala samo onoliko koliko mu je donosila prihode, a valja podsetiti i da se skućio zahvaljujući tom komadu. No, prva inscenacija (1900) bila je potpuni fijasko i činilo se da "srpsku Karmen" što pre treba zaboraviti; reditelj Čiča Ilija Stanojević je komad shvatio kao lakrdiju, glumci su oblikovali likove kao južnosrbijanske karikature, publika je bila zbunjena, a kritičari zgroženi. Do Borinih tantijema od 500 000 nečega, drama je pretrpela brojne modifikacije i tek u posleratnoj verziji zapalila gledalište i dobila nedvosmisleno dobre kritike.  Na originalnom rukopisu su se dotle izređali silni dramaturzi, reditelji, glumci i lektori, i svako od njih je imao nešto da prepravi, dopiše ili obriše, a Bora je vremenom postajao sve tolerantniji na intervencije (ili je, jednostavno, otupeo), tim pre što je svaka naredna verzija bila uspešnija u komercijalnom smislu. "Mucavom geniju" i vlasniku jedinstvenog lirskog talenta se neprekidno spočitavalo loše vladanje sintaksom, pa i opšta nedoučenost, i s obzirom na to da su ga tzv. veliki književni umovi često korili zbog nepoznavanja književnog jezika, može se naslutiti da je taj aspekt svog dramskog pisma prepuštao pismenijima od sebe. 

Kao neko ko je po rođenju i poreklu govornik tog dijalekta tj. interdijalekta koji se od vranjanskog razlikuje 2-3 %, čekajući novu epizodu serije "Nečista krv" (koja mi je, inače, vrlo zanimljiva) osećao sam potrebu da ukažem na jezičku neadekvatnost, ali i da raščivijam Borine motive da svojim književnim Vranjancima oduzme autentičan govor. Čini se da je on glavni krivac za sve irealistične ekranizacije, no uz razumevanje konteksta u kome je delovao i temeljnije sagledavanje njegovih književnih slika, svaki reditelj ima odrešene ruke da Hadži-Trifunu, Tašani, Sofki, Jovči, Vaski (...) vrati ono što im je Bora uskratio. Stojan Stojčić je, tako, u svojoj zamalo pornografskoj verziji filma "Nečista krv" (zapamćenog po povlačenju Svetlane Ražnatović iz projekta) insistirao na dijalektu, pa je npr. Rade Šerbedžija iz Bunića u ulozi gazda Marka zvučao kao rođeni Vranjanac. A eto, u verziji Petrovića i Stankovića, Ljubomir Bandović koji je odrastao u Vranju zvuči kao gazda Marko iz Bunića. 

12. 10. 2021.

Toma: malo fakata i mnogo fikcije

Mesecima nas bez predaha zapljuskuju talasi EPP-a za film "Toma". Iz svih medijskih topova gruvaju producenti, glumci, pevači, članovi porodice Zdravković, preživele kolege, rođaci, prijatelji itd. Ne sećam se da je ikada neko domaće ostvarenje sedme umetnosti podiglo takvu i toliku prašinu u javnosti, a ne sećam se ni da je u nas snimljeno nešto toliko genijalno da bi tako brzo zaslužilo jednoglasnu apoteozu nacije i svakodnevno veličanje na svim mogućim televizijskim kanalima, u svim novinama i na svim internet portalima. 

Naravno, uz sve to je reanimirano i sećanje na ravno trideset godina počivšeg Tomu Zdravkovića, pa su mediji prepuni idealizovanih podataka o njegovom stvarnom životu, liku i delu. Oni koji ništa nisu znali ni o njemu, ni o vremenu u kome je delovao, na osnovu filma i propratne medijske halabuke lako mogu poverovati da je on za života bio estradna veličina kalibra Marvina Geja, a da se domaća estrada gotovo ni po čemu nije razlikovala od američke. U filmu je tako. 

Skandinavka, Enigma, Mladen Marović

Kada sam pre 7-8 godina za Enigmu radio seriju ukrštenica sa telegrafskim biografijama autentičnih ličnosti, mali enigmatski spomenik dobio je i Toma Zdravković. Pokušao sam da ga ukratko predstavnim na jedan realan način, jezgrovitim pregledom najznačajnijih momenata iz života i naslovima pesama po kojima ga pamte milioni. Evo teksta: Pevač sa slike (A) odrastao je u siromaštvu, pa je trbuhom za kruhom rano otišao iz rodnog Pečenjevca. U Leskovcu je, radeći fizičke poslove,  sreo Silvanu Barjaktarević (kasnije Armenulić), koja mu je obezbedila prvi kafanski angažman. Kasnije joj se kao kompozitor odužio legendarnom pesmom (B), koju je i sam otpevao na jednoj ploči. Njegovi hitovi (C, D) danas imaju status folk evergrina, a često se spominje i da je jednu pesmu (E) posvetio spikerki Novović. Snimio je singl ploču sa glumicom Kiti Svon, koja je u Jugoslaviju došla na lečenje od opekotina. Voleo je žene, boemštinu, kocku i alkohol, te je za života stekao samo jedan jednosoban stan. U legendu je otišao 1991. godine, a posthumno mu je dodeljena Oktobarska nagrada grada Beograda.  

S obzirom na to da se celog života iz hobija bavim jugoslovenskom popularnom kulturom, o Zdravkoviću znam malo više od većine konzumenata njegove muzike (uzgred, poštujem, ali sebe ne bih mogao da svrstam u ljubitelje Tominog folk-soul izraza). Ni o Tomi, ni o bilo kojoj drugoj istaknutoj javnoj ličnosti koja je tih godina gradila karijeru ne može se govoriti van konteksta, pa budući da su šezdesete i sedamdesete vrlo jasno definisane i imaju poprilično krut okvir, odgledavši film "Toma" Dragana Bjelogrlića i Dragana Lisinca, shvatio sam da to uopšte nije film o pravom Tomi Zdravkoviću.

"Toma" je jedna površna i melodramatična, moglo bi se reći i patetična, bajka nastala po motivima Tominog životopisa i sračunata na masovnost tj. na publiku najjeftinijeg ukusa. Tomino ime i sva ostala zvučna imena koja se pojavljuju u scenariju (Silvana, Lepa, Tozovac, Cune, Mika Antić, Zoran Radmilović) očito su samo teme za slobodno fantaziranje (i, naravno, mamci), a teško je prokljuviti šta je grupa scenarista tačno želela da nam kaže svojim sočinjenijem, osim da je Toma bio nepopravljivi sentimentalac sklon porocima. Izgleda da su sve ostale ključne tačke scenarija izmišljene, počev od odnosa sa Silvanom do neizlečive Ljiljane (koja je filmu dala melodramatični vrhunac). Ako je jedini cilj bio rasplakati gledaoce po svaku cenu, nema greške, uspeli su.

Lepa Lukić i Silvana Armenulić, 
karikatura: Ranko Guzina, 1971.
Ne razumem film. Ne razumem to haotično preplitanje fakata i fikcije, a naročito mi nije jasno očigledno krivotvorenje bliske istorije i popularne kulture. To se čak ne može podvesti ni pod umetničku slobodu, jer ako se nešto dešava 1960. godine, treba da se zna da Silvana tada nije mogla ni da uđe u tek formirani PGP, a kamoli da snimi ploču (to nije bilo vreme narodnjaka, oni su procvat doživeli tek krajem šezdesetih sa televizijskom reklamom i vinilnom hiperprodukcijom). No, u filmu, Silvana je 1960. ultimativna zvezda koja već snima u Beogradu i izgleda kao Rita Hejvort (inače, prvu singlicu je snimila sredinom te decenije, a do slave je putovala još nekoliko godina; kao početnica, izgledala je vrlo skromno, moglo bi se reći i neugledno). Kao takva, ona izvlači Tomu iz tuzlanske kafane i odvodi ga u Beograd, a tamo ga dočekuju "velike zvezde" koje su se u realnosti proslavile tek 10 godina kasnije. Na primer, Tozovac tu izvodi svoju "Vlajnu", iako je u to doba još uvek bio student ekonomije kome nije padalo na pamet da se lati mikrofona (prve estradne uspehe zabeležio je kasnih šezdesetih), a tu je i Lepa Lukić, koja je tada još uvek okopavala kukuruz sa majkom Milosijom i još uvek se zvala Lepava Mušović (jer da bi postala Lukić, morala je prvo da se uda, a to se desilo sredinom šezdesetih). 

I nema smisla nabrajati sve nelogičnosti i anahronizme u filmu (ali moram da istaknem jedan fušeraj: Silvana otkriva Tomi da je uzela umetničko ime po italijanskoj glumici Silvani Manjani! Tako sam bar ja razumeo Tamaru Dragičević, a načuljio sam uši i kad je po drugi put umesto Mangano rekla Manjani... ili Manjano, svejedno). Zanimljivo je da se scenaristi u nekim momentima drže činjenica kao pijan plota, a onda naglo prelaze u fikciju, pa se isto tako naglo vraćaju na fakte. Nikad nisam gledao sličnu papazjaniju, časna reč (a odgledao sam filmova barem koliko i Tito). 

karikatura: P. Pismestrović

Nemam nameru da govorim o režiji, niti o glumačkoj podeli, ali moram javno da se zgrozim nad amaterizmom maskera (onako nešto nije viđeno ni u bugarskoj verziji šoua "Tvoje lice zvuči poznato"). Ono što me ipak najviše iritira jeste svesno i ničim opravdano ignorisanje identiteta sedamdesetih, čak i tamo gde se to bez po muke moglo izbeći. Recimo, Lepa Lukić 1974. peva "Srce je moje violina", premda je ta pesma nastala 1989! To je naizgled nebitno, ali je ipak teško objašnjivo zašto glumici koja tumači Lepu nije puštena neka numera iz tog vremena, čisto da se dočara atmosfera i duh te decenije (Olivera Bacić ionako ne peva, već samo otvara usta, i mogla je da "izvede" bilo šta;  eto, da su mene pitali, glasao bih za "Ne pitaj me", Lepinu pesmu koju je voleo Ivo Andrić). Dalje, Zdravko Čolić na nekakvom izboru za mis 1974. u primorskom restoranu peva "Sinoć nisi bila tu", uz obilje karikaturalnih afektacija. Teško da je iko u tom izdanju mogao da vidi jugoslovenskog predstavnika na Pesmi Evrovizije '73 i jednu od najvećih jugoslovenskih muzičkih zvezda 1974. I, povrh svega, iako je glumica Ljiljana Blagojević već sto puta potvrdila da joj je Toma posvetio pesmu "Za Ljiljanu" tokom snimanja serije "Doktorka na selu", scenario je iziskivao jednu tragičnu figuru za katarzu i njoj je, ah, nadenuto ime Ljiljana, pa je filmski Toma Koraćevu pesmu iz 1984. za fiktivnu doktorovu ženu "napisao" 1991. 

I za kraj, moram da se osvrnem na ulogu koja je pripisana Silvani u Tominom životu. U korist senzacionalizma, ta priča je većim delom izmaštana, a fakti su, gle čuda, izostavljeni: Silvana je Tomu zvala "Dado", pesma "Šta će mi život" nije napisana za nju (već ga je, po njenim rečima, molila da joj je ustupi), i osim što ga je u vreme kada su oboje bili anonimni pozvala da peva s njom u kafani "Dubočica", nema osnova za tezu da mu je kasnije pomagala u karijeri. Nema osnova, zato što je Toma Zdravković pre nje snimio hit-ploču i napravio nekakvo ime. Recimo, u vreme kada je davao intervjue za popularne časopise poput "Plavog vjesnika" i nastupao pred Džimijem Stanićem i Nadom Knežević (koja je htela da snimi njegovu "Ciganku"), Silvana je još bila pevačica u trećem planu koju nisu intervjuisali ni za dobojski radio. 

Evo šta je Toma 1970. rekao o počecima svoje karijere za "TV novosti": "U Leskovac je navratio neki Hazim, harmonikaš. Pevao sam u restoranu "Dubočica". Dopalo mu se moje pojanje i predložio mi da pođem s njim u Tuzlu, da pevam u restoranu u kome je svirao... U Tuzli sam pevao u kafani i snimao za lokalnu radio-stanicu. Zabavna muzika je u to vreme bila na ceni, pa sam pokušao i nju da pevušim, uz svesrdnu pomoć jednog drugog Hazima - Hanušića... Kasnije, dok sam pevao u beogradskim restoranima, pesma "Ciganka" je postala veoma popularna iako još nije bila snimljena, dopala se Obradu Jovoviću, predstavniku "Jugotona", i predložio mi je da snimim ploču..." Silvanu ni usput nije spomenuo. 

7. 10. 2021.

Sa 10 prstiju, za 10 godina (4)

2014. godine sam radio bolje nego ikada. Ne znam baš tačno zbog čega sam tada bio na vrhuncu stvaralačke moći, ali znam da sam sa neopisivom lakoćom sastavljao vrlo komplikovane stvari i nalazio neprocenjivo zadovoljstvo u otkrivanju novih predela kombinatorike. Nažalost, bio sam mnogo aktivniji na blogovima nego u drugim medijima, pa sam te godine u štampi objavio vrlo mali broj radova. Na još veću žalost, naredne 2015. moja produkcija za široku rešavačku publiku je sasvim zamrla, premda sam još uvek bio neobično produktivan.

Slučaj "Alo razbibriga" je detaljno, feljtonizirano obrađen na ovom blogu i poznato je da sam u jednom dugom periodu, kada nisam sarađivao ni sa jednim ozbiljnim enigmatskim novinama (Enigmu ne računam u ozbiljne), tamo ostavljao najbolji enigmatski deo sebe.  Zapravo, verujem da su duplerice koje sam pravio za jeftini podlistak tabloida najskuplji radovi koje sam u životu proizveo za novine, iako se to najčešće nije videlo golim okom. Zadaci koje sam dobijao od urednika mogli su da se izvrše na hiljadu načina, a bar 998 kolega bi biralo najlakši i najkraći put: tja, pa to je bila samo tezga, bilo je važno da sastavi budu korektni i da ih isporučimo u predviđenom roku. 

Ali... za mene to nije bila tezga. Honorar je bio prilično destimulativan, gotovo smešan, i s obzirom na to da je podlistak sadržao svega desetak enigmatskih strana, svi iz ekipe smo imali po 4 porudžbine mesečno, što će reći: u najboljem slučaju sam radio po 2 duplerice i pazario... ne znam, 40 evra. Ni pijačni prodavci tikvica ne bi radili po 4 dana za tu mizernu sumu, a to može značiti samo jedno: da sam ono što smatram najboljim u svom opusu napravio iz čistog ludačkog entuzijazma. Vidite ovako: dobijem 5 tematskih pojmova, vrlo dugih i džombastih, i umesto da ih izanaliziram i poslažem tako da sebi uštedim vreme i trud - ja ih poređam najnelogičnije moguće, rukovodeći se nekakvom vizuelnom estetikom. Npr. poređam vodoravno 3 pojma sa razmakom od 2 polja, i na početku izgleda kao da se uspravno ne može izvući ni jedna jedina pristojna reč... a ipak, nekako iz toga porodim četvrtastu belinu i sve uspravne reči budu jednostavne i poznate. Kako su to uvek bili dugački pojmovi (imena i prezimena, naslovi filmova, serija itd.), satima se mučim da sve krake van centralne kombinacije ispreplićem i povežem tako da nigde nema arhipelaga crnih polja, nema zatvorenih pasaža, suvišnih dvoslova i sl. (a uz sve to, imam još 2 dugačka tematska pojma koje moram da uglavim u mrežu sa fiksnim izrezima za fotografije). Takođe, često sam glavni tematski pojam pozicionirao ukoso, pa kroz celu mrežu po dijagonali ide npr. odbojkašice Srbije, u sredini je belina 6 x 6 ili 6 x 7, ređe veća, a njih 4 su smeštene u mrežu tako da se čini da je svaka legla na svoje mesto. I još treba reći da su tematski pojmovi bili nepromenljivi, radiš sa onim što dobiješ, čak i kad je na ivici verovatnog da sve to može da stane u jednu mrežu. 

Svih 90 i kusur ukrštenica koje sam po porudžbini napravio za malu "Alo razbibrigu" odradio sam kao da ću dobiti 100, a ne 10 evra po radu (ili manje, za sitnije zagonetke). Prosto, to je bilo jedino mesto gde sam mogao kontinuirano i neometano da se izražavam kao enigmata, a da se ne osećam ugroženo ili degradirano od matoidnog ili neuračunljivog urednika. Ali... to ne znači da sam bio spreman da po svaku cenu učestvujem u produkciji: kada su posao preuzeli udruženi hohštapleri (na više nego skandalozan način, valjda se svi toga sećaju), ja sam bez ikakvog razmišljanja odbio da "nasledim" Živanića, iako su me odmah nakon puča pitali da li hoću da uređujem novu "Alo razbibrigu". To je valjda značilo da treba da se priključim bagri i da se ponašam kao da me boli uvo za otimačine, nepravde i ljage  koje se nanose ne samo Živaniću nego i celom enigmatskom društvu. Bilo je takvih... u stvari, većina je takva: neki su izigravali neobaveštenost, neki su se krili iza tvrde sive kore, neki su za 300 dinara u slast lizali guzicu vepru... a jedan mali postotak je zaista (bio) mentalno defektan i jedino su ti dementni primerci ljudskog roda među enigmatama imali opravdanje za ignorisanje javnog masakriranja nedužnog čoveka. Naravno, bilo je i onih koji su se borili protiv nečuvenog čina šačice najgorih među nama, ali hrabrih je vazdan, pa i tada, bilo tek za pomen.

Elem, sredinom 2015. više ništa (ili skoro ništa) nisam radio. Sa "Alo razbibrigom" smo izgubili i dnevnu skandinavku, i još uvek mi je žao što cirka 50 poručenih komada koje sam unapred poslao nije otišlo u štampu (određeni broj je prikazan na blogu pod naslovom "PreostALO", ovde, ovde i ovde). Mnogi od tih radova su bukvalno bili kao za izložbu, da baš ne kažem: za antologiju, i bez obzira na to što su kvalitetom nadilazili nivo petparačkih, žutih novina, nije mi bilo pravo što se nisu našli na planiranim stranama (uostalom, ne bi ih ni bilo da nisu poručeni). No, budući da je jedan mentalno oboleli i ekstremno povodljivi delegat  okupacione ESS klike uspeo trostruko da obori cenu, bilo je najlogičnije (i najdostojanstvenije) da se povučemo. Ja nikada nisam prodavao svoje radove budzašto i đuture, naročito ne radove ovog formata i kvaliteta.

Nisam prodavao enigmatiku budzašto, ali sam te godine pokušao da pomognem sirotom Periću da zaradi za... ne znam... krevet. No, ubrzo se ispostavilo da siroti Perić nije baš u vinklu i da nije  slučajno propao, premda je bez sumnje jedan od boljih enigmata. To mi se, moram reći, gotovo nikada nije dešavalo: neko prvo traži pomoć, pa je dobije (a ja kad poklanjam ne škrtarim), pa počne da vas maltretira zato što ste mu pomogli. Ne znam kako bih drugačije opisao faze kroz koje smo prošli, ali ne bih se tu mnogo zadržavao jer se, na sreću, sve brzo završilo. Stvar je okončana tako što sam mu zabranio da dalje objavljuje ono što je dobio na poklon (i to je kuriozitet: ne pamtim da sam u životu još neki put tražio da mi se poklonjeno vrati nazad). 

Uzgred, ako neko ima utisak da svih ovih godina bez pauze pišem o honorarima i njihovom odsustvu, u pravu je. Šta ću, kamo sreće da ne moram stalno da se vraćam na tu temu. No, treba znati da sam uvek bio gotov da pomognem onome kome stvarno treba pomoći. To što je naše enigmatsko društvo duboko poremećeno i bezmalo dehumanizovano, to nije problem koji ja mogu da rešim. Ja samo mogu da garantujem da bih bio prvi kad bi neko pokrenuo akciju "radimo besplatno u korist kolege siromaha, pogorelca ili teškog bolesnika" (zašto se niko nikad nije setio da kaže: hajde da se svi odreknemo honorara ili dela honorara iz tih i tih novina da bismo pomogli npr. Rakoviću?) A na drugoj strani, zaista je sumanuto raditi besplatno za kompanije i redakcije; recimo, uopšte ne razumem zašto ljudi besplatno šalju svoje radove "Kvizorami"?! Tamo ima enigmata koji su plaćeni za taj posao, a niti su invalidi, niti su beskućnici da bi neko, odmenivši ih, učinio dobro delo. 

Feniks 529 (april 2015)/Kvizorama 1206 (sep 2015); Mladen Marković

Bilans: 2015. sam povremeno pravio enigmatiku za neki prekookeanski list, za jedne lokalne i jedne đačke novine, a eksperimentalno sam objavio i nekoliko radova u "Feniksu" (tek smo krajem te godine uspostavili pravu saradnju). Poslednji broj naše "Alo razbibrige" (92) objavljen je u oktobru, a u dnevnom izdanju je dotle izašlo svega 10 mojih skandinavki. Pravio sam nešto i za "Pobjedu". U "Enigmi" je objavljeno dvadesetak mojih ukrštenica, pre nego što smo se razišli. Ono što je Perić publikovao u "Marbu" ne bih brojao. Prvi put sam imao pobedničku ukrštenicu na "Danima ludaje"(godinu dana ranije, pobedio sam na "Memorijalu Vojislava Gložanskog", ranije i na konkursu povodom veka ukrštenice), i kao trofejni enigmata - bio sam na korak od napuštanja enigmatike. Ali... uradio sam i jednu pametnu stvar: te godine sam ozbiljnije počeo da se bavim enigmatikom za decu, ne sluteći da ću svoje najveće enigmatske uspehe kasnije zabeležiti kao dečji enigmata. 

P.S. Kada budem u prilici, skeniraću nekoliko svojih radova iz "Alo razbibrige" i objaviti ih u zasebnom postu. 

Nastaviće se...

16. 9. 2021.

Enigmatika za decu: Mali i veliki Neven

Mali Neven 364, Neven 920, naslovne strane

Mali Neven br. 364, avgust 2021, Mladen Marković

Mali Neven br. 364, avgust 2021, Mladen Marković

Neven br. 920, avgust 2021, Mladen Marković

Neven br. 920, avgust 2021, Mladen Marković

15. 9. 2021.

Kuriozum

 Branka Veselinović sutra proslavlja 103. rođendan.

Pre tri godine, na ovom blogu je - kao svojevrstan kuriozum - obeležen 100. rođendan dugovečne glumice (OVDE). Nismo znali koliko će još terati, a ona je, eto, nadživela sve tada spomenute kolege iz Holivuda: Kirka Daglasa, Oliviju de Hevilend i Doris Dej. I tera dalje (Maja Volk  veruje da će se Branka upisati na listu superstogodišnjaka, tj. da će dočekati i 110. rođendan!)

Od velikih svetskih zvezda, na listi živih glumaca rođenih u drugoj deceniji 20. veka, nema više nijedne! Istina, postoje holivudski metuzalemi stariji od Branke, ali oni nikada nisu bili u prvoj ligi: kada je u maju preminuo stošestogodišnji Norman Lojd (eng. Norman Lloyd), na vrh liste je izbila Marša Hant (eng. Marsha Hunt, rođ. 17.oktobra 1917), a slede je izvesna Elizabet Valdo (eng. Elisabeth Waldo, rođ. 18. juna 1918), polupoznata Karen Marš Dol (eng. Caren Marsh Doll, rođ. 6. aprila 1919) i zaboravljeni Nehemija Persof (eng. Nehemiah Persoff, rođ. 2. avgusta 1919). 

Teško je utvrditi da li u Evropi (i na drugim kontinentima) ima neuništivih dramskih umetnika sličnih našoj Branki, jer glumci koji nisu ostvarili internacionalne karijere i nisu stigli do Holivuda retko ulaze u globalnu statistiku (čak ni ImDb ne registruje takve slučajeve). Zato je sigurno samo jedno (a to su tri stvari :D): Branka Veselinović je najstarija živa glumica u Srbiji, naša najdugovečnija javna ličnost svih vremena i jedna od najstarijih živih osoba u ovom delu Evrope.

Za ovu nesvakidašnju priliku, iskopao sam jednu svoju vrlo staru ukrštenicu i malo je osvežio, pa ko želi, neka rešava Branki u čast. Srećan joj rođendan!


13. 9. 2021.

Naša baba Rada

Uskoro se navršava 20 godina od smrti jedne od najvoljenijih srpskih glumica, Radmile Savićević (1926 - 2001). Nju je teško zaboraviti jer je čitavih 30 godina, bez pauze, zabavljala sve generacije televizijskih gledalaca i tako uverljivo tumačila brojne živopisne karaktere na malom ekranu - da je publika uvek imala utisak da je lično poznaje. Između Rade i gledalaca nije bilo distance: ona im se svakom svojom ulogom obraćala kao stvarna ličnost i svako je u njoj mogao da prepozna svoju sestru, majku, tetku, babu ili bar komšinicu. Ona je, takoreći, svima bila rod, pa je praktično jedina srpska glumica koja je stekla renome narodne TV heroine i koja je pojavom brisala razlike između provincije i prestonice, ruralnog i urbanog, modernog i starinskog, akademskog i naivnog. 

Imala je više od 40 godina kada je postala omiljeno TV lice i ostvarila san svih umetnika iz provincijskih pozorišta: pokorila je Beograd i zasenila na stotine školovanih glumaca. Tako nešto ni pre, ni posle nije pošlo za rukom nijednoj njenoj koleginici (samo je Živka Matić bila na tom putu, ali se njena zvezda brzo ugasila) jer je Rada, pored kolosalnog talenta i zanata koji je decenijama pekla u kruševačkom i niškom pozorištu, imala i nešto što je vrlo retko kod glumaca: moć da nikada ne dosadi. 

Karikatura, autor: Ranko Guzina (1973)

Njena velika popularnost potkrepljivana je ulogama koje su najčešće pisane specijalno za nju. Kao što je Aga napravio legendu od Žanke Stokić (koju je Rada tumačila u TV filmu "Neozbiljni Branislav Nušić"), tako je Siniša Pavić pomogao Radmili Savićević da zablista u punom sjaju. Bila je njegova omiljena glumica, i najveći broj televizijskih uloga po kojima je pamte milioni, počev od džandrljive gazdarice u "Diplomcima" (1971) do Dostane u "Porodičnom blagu" (2001), Pavić je stvorio pod sugestijom njenog lika. A u stvari, Radin pigmalion je bio Gordan Mihić: prvi joj je poverio veliku TV ulogu po meri ("Samci", 1969), a kasnije je za nju iskreirao nezaboravnu Violetu, tragikomičnu udavaču zaljubljenu u Paju Čuturu ("Kamiondžije", 1973), ulogu koja je Radi donela prve naslovne strane. 

Čim su "Kamiondžije" završene, Novak Novak je odlučio da je uključi u megapopularni projekat "Pozorište u kući", i tako je u drugoj sezoni rođena draga majka Vuka. Čudnim se čini podatak da se pojavila u samo 15 epizoda, jer je ta uloga obeležila njenu televizijsku karijeru, dala joj nadimak, profilisala je i ikonizovala. Iako je za najbrojniju televizijsku publiku toga doba zauvek ostala Vuka,  još mnoge televizijske (ređe filmske) uloge bile su bezmalo obožavane: počev od Jocine babe Tomanije u "Babinom unučetu" (1976), preko Šurdine babe Savke u "Vrućem vetru" (1980), Gigine  sekretarice Žarke u "Boljem životu" (1988), do Ristane Riske Golubović u "Srećnim ljudima" (1993), za koju Siniša Pavić smatra da je vrhunac njene glumačke karijere ("...bila je najbolja od svih u toj seriji!"). 

TV novosti, 1973. autor: Ilija Stančul

Rada je katkad igrala i pripadnice građanskog sloja, ali ni u jednoj od tih uloga nije bila tako upečatljiva kao Vuka ili Riska. Publika je od nje očekivala, gotovo tražila, da igra prostodušne žene iz naroda, te je vremenom i sama pristala na to, zadržavajući provincijsku dikciju i kada tumači gospođe (u nekim TV filmovima je koristila književnu akcentuaciju i to je zvučalo pomalo neprirodno). Njen fatum su bile, kako je sama govorila, tetke, strinebabe, i to od detinjstva, kada je na školskoj priredbi igrala neku baba-Saru. I kao sasvim mlada glumica, na pozorišnoj sceni je oživljavala žene dvostruko starije od sebe (Doku u "Zoni Zamfirovoj" ili Živku u "Gospođi ministarki"), pa joj kasnije nije bilo teško da se na televiziji transformiše u majke svojih vršnjaka: bila je samo 3 godine starija od Đuze Stojiljkovića ("Pozorište u kući"), a od Čkalje 2 godine mlađa ("Vruć vetar"). 

Uzgred, možda niste znali da je Radmila Savićević volela da rešava ukrštene reči! U maju 1986. godine, dok se pripremala za odlazak u penziju, novinarki Nadi Mihajlović otkrila je da redovno kupuje enigmatske časopise, ali da ne uspeva da ih sasvim izrešava ("...pa virim na poslednju stranu!"). Čitajući taj intervju, shvatio sam da nikada nisam napravio nijednu ukrštenicu sa njom (iako sam u par navrata koristio pojmove Riska i Dostana, a i Savku sam opisivao kao "Šurdina baba"). I onda sam rešio da u čast i pomen Radi napravim jednu specijalnu skandinavku.

Dok sam sastavljao, desilo se nešto zanimljivo: nametnula mi se Olga Ivanović, Vukina prija Snežana Nikolajević iz "Pozorišta u kući"! Prosto se pojavila kao pojam u centralnoj kombinaciji i tako sam se setio priče više puta pominjanog Siniše Pavića iz Radine monografije "Prva i poslednja", autora Dejana Ćirića. Naime, Pavić je ležao u bolnici, a Rada ga je posetila i prenela mu vest o smrti Olge Ivanović. Kazala mu je da je izbrojala 15 duša na sahrani,  i čudila se što su svi zaboravili nekada najpopularniju glumicu u Jugoslaviji. Dve nedelje kasnije, umrla je i Rada. I njena sahrana je bila slična. 

20 godina od smrti Olge Ivanović (o kojoj ću govoriti neki drugi put) navršava se sutra, 14. 09. Taj podatak bi mi promakao da se, eto, sama nije ubaštrala u sastav posvećen Radi. Zato sam nekako pronašao fotografiju na kojoj su obe glumice i odlučio da ukrštenicu posvetim obema. 

Skandinavka, autor: Mladen Marković

12. 9. 2021.

Tarikamen

Franc Miklošič
U "Uporednoj gramatici slovenskih jezika" Franca Miklošiča ("Vergleichende Grammatik der Slavischen Sprachen", 1872-75), u poglavlju o složenicama navedene su brojne reči s oznakom serb. (većinski preuzete iz Vukovog rječnika). Opisi su dati na latinskom i nemačkom, ali ima i pojmova koji su protumačeni našim rečima.

Na listi su pridevi: bućoglav, buljiok/buljook, gverook, kesizub/kestozub, kočoperan, ljuborodan, prćeusnast, vijoglav, vrtoglav, i imenice: bogomoljac, čistikuća, čuvakuča, čuvarkuća, deriguša, draživaška, gamzigrad, gaziblato, gladibrk, grabikapa, gubodušnica/guboduša, hlapimuha, izderilijeska, izjedipogača, ispičutura, jadiklanac, jebikobila, kažiput, kljujdrvo, koljikonjević/koljikonj, kopajkošara, kradikoza, krpiguz,  kupikrastavčić/kupikrastavac, kupivojska, letipas, lomigora, metopir (ne netopir!), mlatišuma, mrsipetka, mučibaba, muzikrava, nabiguzica, nadriguz, nadriknjiga, nadrivlah, napniguša, nazovibrat, nazovisestra, nazovirod, nečujglas, paligorka, palikuća, palipuška, palipan, pamtivijek, paticvrk, pecikozić/pecikoza, pirivatra, pjevidrug, plačidrug, plašipile, plamtivuk, pletikosa, pretikotarica, pletikrošnja, požrikobila, prdizvek/prdozvek, prišipetlja, pržibaba, prodribaba, punišake, pušibrk, raspikuća, razbiguz, razvrzigra, skočidjevojka, skočivuk, smičiklas, smrdibaba, smrdibuba, smrdipotok, smrdivrana, sočibabić, svrbiguz/svrboguz, svrzibrada, svrzimantija, svrzislovo, šišobrk, tarigora, tarikamen, tecikuća, tocokljun, trčilaža, tresigaća, tukoluk, tuciluk, vadivek, varimeso, visibaba, vrtiguz, vucibatina, zavrćkola, žderimrcina.

Tek poneka od ovih reči je opstala u književnom jeziku, neke su se zadržale samo u pojedinim krajevima, a ima i onih koje su suptituisane prostijim kompozitima (tako se umesto vulgarizma prodribaba danas koristi babojebac). U ukrštenicama se, naravno, mogu sresti i sasvim zaboravljene reči sa liste, pogotovo ako su autori Goloigra, Zekić ili Krsmanović, a ima i iz savremenog jezika istisnutih reči koje su gotovo svi autori bar jednom upotrebili. 

Mala digresija: bio sam u prilici da upoznam ljude iz svog kraja koji su ceo život proveli u svojim selima i koji su u 21. vek ušli s kulturom 19. veka. Verovao sam da su mnoge reči koje sam od njih čuo samo provincijalizmi, no kasnije se ispostavilo da je bukvalno svaki od tih izraza uredno zapisan i objašnjen u starim rečnicima. Na primer, mislio sam da je trčilaža neka lokalna kovanica kojom su meštani ad hoc etiketirali lažova iz svog sela, kao što sam bio ubeđen da vijoglave mačke postoje samo tamo gde sam na njih naleteo. A da ne govorim o svojoj babi koja je bila živi rečnik narodnih izraza i imala precizan narodni naziv za sve što postoji. Danas mi je žao što nisam beležio reči koje sam od nje (i samo od nje!) mogao da čujem. Mnoge sam zapamtio, ali mi je znanje mahom pasivno, što će reći: lako prepoznajem, ali teško reprodukujem. Tako sam nedavno u nekoj knjizi naišao na pojam lemeznica - i iskrsla mi je čitava fraza koju je baba koristila.

Elem, ovaj tekst je inspirisan pojmom koji se relativno često pojavljivao u belinama Veljka Dopuđe i drugih autora (uključujići mene): TARIKAMEN. Osim Vukovog opisa "onaj koji tare kamen" u opticaju je i slobodna varijanta "glačalo za kamen".

"Orbis" br. 79 (18.05. 1984.), autor: Veljko Dopuđa

11. 9. 2021.

Zamalo zvezde

Na ovom blogu je u više navrata bilo reči o glumicama sa enigmatičnim imenima, velikim i malim zvezdama jugoslovenske kinematografije, počev od Ite Rine, preko Eve Ras, do Olivere Katarine (jamačno znate onaj sjajan anagram Stojimira Talijana iz "Orbisa": VRELA KAO ITA RINA). Dakako, govorio sam i o hrvatskim enigmatskim divama, kao što su: Ana Karić, Irena Kolesar i Ivka Dabetić, a spomenute su i filmske prolaznice neprolaznog enigmatskog renomea.

Pojedine enigmatske gošće sa velikog platna su uzgred spomenute (npr. Evka Mikulić), a ima i naših glumica sa unikatnim imenima, nadimcima, pseudonimima ili prezimenima (Carka Jovanović, Coka Perić Nešić, Danica Aćimac, Deniza Mokranjac, Rahela Ferari, Tomanija Đuričko) koje su nehotično izostavljene iz ranijih nabrajanja. No, u ovom tekstu nemam nameru da kompletiram taj spisak, već da ukažem na neke zapostavljene dame, vlasnice imena i/ili prezimena sa izvanrednom upotrebnom vrednošću u enigmatici. Nijedna od njih nije postala velika enigmatska zvezda, premda je svaka u svoje vreme imala bar jednu šansu: sve su igrale na filmu i televiziji, tj. imale mogućnost da steknu masovnu popularnost i da uskoče u ukrštene reči kao zvezde velikog ekrana. No, takvu sreću je, izgleda, imala samo Inge Ilin

1. ANITA MIR

Davne 1929. godine, u režiji Josipa Novaka, snimljen je igrani film "Rudareva sreća", 13. ostvarenje sedme umetnosti u Kraljevini. Zapravo, to je bio propagandni film rudarskog društva "Jerma", osmišljen s namerom da se u jugoistočnoj Srbiji pokrene rudarska industrija. Dosadan scenario o nastanku rudnika u selu Rakita začinjen je jednom srcedrapajućom romansom i tako je Ljubica Veljković, udata Jovanović, dobila priliku da odigra glavnu žensku ulogu u potencijalnom kino-spektaklu. Očigledno je pucala na internacionalnu karijeru, te je odabrala zgodan belosvetski pseudonim... ali, sve se završilo neslavno: tokom snimanja se zaljubila u svog partnera, naturščika Čedomira Penčića (inače, pirotskog geometra kojeg je reditelj našao na ulici) i pobegla s njim u nepoznatom pravcu. Film je ipak nekako završen, a zapamćen je po sablažnjavanju čaršije ljubavnim scenama (koje su, treba li to naglasiti, bile više nego naivne). Zapravo, čaršija je Anitu Mir dočekala na nož zbog afere, a ne zbog ljubakanja na velikom platnu, i više se nije pojavljivala na filmu.  

2. ZINETA MUSIĆ

Nedavno upokojena klasična balerina Zineta Musić, udata Atanacković, oprobala se na velikom platnu kao devetnestogodišnjakinja, 1966. godine. Bilo je to u omnibusu "Vreme ljubavi", u segmentu "Kavez" koji je režirao Vlada Petrić. Poverena joj je glavna uloga, ali nije zablistala: film je bio odskočna daska samo za njenog partnera Slobodana Đurića (svima znanog po ulozi Milića Barjaktarevića u TV komediji "Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo"), dok je drugi segment "Put" (u režiji Nikole Rajića) bio taličan Nedi Spasojević. Zineta se kasnije udala za kompozitora Slobodana Atanackovića, posvetila se karijeri baletskog pedagoga i zauvek se rastala sa filmom. 

3. ALJA TKAČEV

Slovenačka glumica Alja Tkačev (takođe: Tkačeva) nikad nije odigrala glavnu ulogu na filmu, ali se tokom sedamdesetih i osamdesetih pojavljivala u popularnim naslovima: debitovala je u crnotalasnom filmu Živojina Pavlovića "Crveno klasje" (koji je izbacio Radeta Šerbedžiju u prvi plan), učestvovala u komediji Jožeta Bevca "To so gadi" i, između ostalog, odigrala nemalu ulogu u TV seriji Stipeta Delića "Marija". Ipak, trag koji je ostavila bio je odveć bled da bi iz ukrštenica i križaljki potisnula bezlični opis "rusko žensko ime". Za razliku od koleginica sa zgodnim imenima (poput Špele Rozin i Mance Košir) koje su se trajno nastanile u enigmatici, Alja je danas gotovo sasvim zaboravljena. 

4. IREN BADA

Vojvođanska glumica mađarskog porekla Iren Bada prvi put se pojavila na filmu 1970. godine, u komediji Branka Miloševića "Lepa parada", a dve godine kasnije, dobila je još jednu priliku u drami Vuka Babića "Breme". Međutim, do te mere je nezapažena da su enigmati za nasrtljiv četvoroslov IREN nastavili da koriste gotovo opskuran opis "reka u Sibiru", ili da se pozivaju na neke druge javne ličnosti sa tim imenom, našoj publici poznate koliko i sibirska reka. Tako su se ukorenile mađarska glumica iz paleolita Iren Agai (mađ. Irén Ágay) i,  kasnije, Francuskinja Iren Žakob (fr. Irène  Jacob), a gospođa Bada je postala samo provincijska pozorišna glumica koju naša šira javnost ne poznaje ni po liku, ni po delu.

5. TANA MASKARELI (Tana Mascarelli)

Splitska glumica Antoaneta Tana Maskareli (udata Ostojić), tumačila je na desetine filmskih i televizijskih uloga: blesnula je u Afrićevoj "Slavici" (na špici je greškom potpisana kao Tina, dok je u Gluščevićevom "Litu vilovitom" označena kao Tanja), a bogatu karijeru je završila kao 81-godišnja starica u Paskaljevićevom "Vremenu čuda". U međuvremenu je igrala u rado gledanim televizijskim serijama "Naše malo misto", "Prosjaci i sinovi", "Kapelski kresovi" i "Velo misto", te je njen lik bio vrlo poznat širokoj jugoslovenskoj publici. Ali... u ukrštenim rečima nikada nije nadjačala najveće jezero u Etiopiji

6. RADICA MARINKOVIĆ

Radoslava Radica Marinković u 40 godina dugoj karijeri nije odigrala mnogo filmskih i televizijskih uloga, niti su uloge koje je dobijala bile velike, ali je sudelovala u ekstremno popularnim filmskim komedijama, koje je publika toliko puta gledala da je morala da je zapazi i zapamti! Bila je Brankova verenica u "Tesnoj koži", hotelska službenica koja vija Baleta u promotivnoj kino-kretenijadi Lepe Brene "Hajde da se volimo", a u "Žikinoj dinastiji" se pojavila kao pacijentkinja doktora Nedeljkovića koja traži publiku za svoju egzibicionističku tačku. 


7. STELA  ĆETKOVIĆ (Stella Ćetković)

Ni Stela Ćetković, glumica koja je rođena u Banjaluci, odrasla u Podgorici, a  karijeru izgradila u Beogradu, nije uspela da pusti korenje u ukrštenicama, iako je već 40 godina prisutna na malim i velikim ekranima. Njena specifična fizionomija sama po sebi nagoni gledaoca da je zapamti, bilo da je video u nekom filmu ("Put na jug", "Jagoda u supermarketu", "Falsifikator") ili u TV seriji ("I ja volim neranče, no trpim", "Dug moru"). Ali... ona je jedna od onih glumica koje većina poznaje po liku, a malo ko zna kako se zove, izuzev pozorišne publike. Tako i enigmati pri opisivanju  petoslova STELA najčešće imaju u vidu neke druge poznate imenjakinje ili opštu imenicu sa značenjem: monolitni nadgrobni spomenik.

8. EMICA DAČIĆ

Emica Dačić (udata Braunović) skrenula je izvesnu pažnju na sebe malom, ali efektnom ulogom u Pavićevoj TV seriji "Porodično blago". Tumačila je Zoricu, sekretaricu sudije Risa, i pokazala nesvakidašnji komičarski potencijal. No, u narednoj TV seriji Siniše Pavića "Stižu dolari" imala je još manje prostora za dokazivanje, a kasnije se još samo dva puta pojavila na malim ekranima, u jednako beznačajnim ulogama. Rođena je sestra Ivice Dačića, no to joj očigledno nije mnogo pomoglo u karijeri (na javnoj sceni ionako ima previše talenata i antitalenata iz malene Žitorađe). 


9. LEANA VUČKOVIĆ

Leana Vučković, glumica interesantnog imena, pride sa pedigreom (otac joj je Aljoša Vučković), jedina je iz svoje klase koja se nije proslavila, mada je bilo osnova za pretpostavku da će bolje proći od Katarine Radivojević, Slobode Mićalović, Marije Vicković i Ane Franić. Nažalost, Leana je otišla stranputicom, i dok su njene manje darovite koleginice pravile imena, borila se sa narkomanijom. Iako je danas oporavljena i aktivna u svom poslu, širokom auditorijumu je gotovo nepoznata: poslednji put se na velikom platnu pojavila pre 15 godina u filmu "Aporija", a televizijska publika je imala priliku da je gleda samo u prvoj srpskoj telenoveli "Jelena" (tačnije: u smejuriji od TV serije).

10. LJUMA PENOV

Crnohumorna komedija "Crna Zorica", u kojoj je Ljuma Penov (udata Vasić) tumačila glavnu ulogu, nije najbolje primljena, pa se ni protagonistkinja nije etablirala kao nova zvezda srpskog glumišta. I nekoliko godina kasnije, kada je u omažno-eksperimentalnom rimejku Makavejevog "Ljubavnog slučaja službenice PTT" odigrala Belu sa mačkom na dupetu, medijska pažnja je izostala. Ni ostale uloge je nisu učinile prepoznatljivom i popularnom, te njeno jedinstveno ime nije pridodato siromašnom enigmatskom fondu  učestalih četvoroslova na LJ.

10. 9. 2021.

Femina kćerka i Mionin sin

U ukrštenicama i križaljkama se neretko pojavljuje neprecizan opis "muško/žensko ime", obično konkretizovan pridevima "naše", "narodno/pučko", "strano", "starinsko" itd. Ta pojava je, razume se, nekada bila mnogo češća jer je broj poznatih domaćih ličnosti po glavi stanovnika bio mnogo manji nego danas, a i belosvetske muzičke, filmske, sportske i slične zvezde nisu tako lako i brzo postajale slavne na našem tlu. Pa ipak, još uvek postoje enigmatski neodoljiva imena kojima je teško naći poznate nosioce.

Sasvim konkretni opisi za pojedine frekventne nizove slova kriju se u delima slavnih književnika, kao i u poznatim filmovima i televizijskim serijama, ali se nažalost nije ustalila navika da se koriste kao opisne reference. Istina, neki Nušićevi junaci se relativno često pojavljuju u ukrštenim rečima (Agaton, Sarka, Vića), Andrićevi takođe (Ćorkan, Anika, Latas), ima i junaka iz svetske literature (poput Gogoljevog Akakija, Dodeovog Tartarena, Beketovog Estragona itd.), ali postoji na stotine opisa tog tipa koji se gotovo nikad ne upotrebljavaju.

U svojim ukrštenicama takve opise koristim kad god je moguće i kad god ima smisla, s obzirom na ciljnu grupu. Recimo, ne mogu da trpam u križaljke opis "Koštanin mladoženja" jer Hrvati imaju adekvatniji opis za četvoroslov ASAN (nadimak Aljoše Asanovića), ali kad se obraćam onima koji su sa ekavskog govornog područja, verujem da je za pojam ALIL mnogo interesantniji opis "Koštanin svekar" nego "organski radikal, sastojak belog luka". U mojim ukrštenicama su se, tako, pojavljivale i Koštanina majka (Salče), i romski pandur iz "Koštane" (Kurta), pa i pravo Koštanino ime (Malika), ali i mnogi drugi junaci Bore Stankovića (Koca, Menko, Nuška, Naza). 

Uvek sam se čudio kad neko petoslov EVICA opiše kao "Eva od milja" ili tome slično (dok je Krsmanović, koji gotovo za svako ime nađe kakvu-takvu ličnost, promovisao izvesnu dizajnerku rukavica Evicu Milovanov-Penezić). No, trebalo bi da svi oni koji su završili osnovnu školu znaju da je Evica Sterijina junakinja, Femina kći u komediji "Pokondirena tikva", i s obzirom na to da se ne radi o nekom levom komadu, niti o levom piscu, ispunjeni su svi uslovi za enigmatsku eksploataciju pojma. Sterija, inače, ima vrlo lepu galeriju likova sa arhaičnim imenima za koje je praktično nemoguće pronaći alternativne opise: glavna junakinja "Simpatije i antipatije" je AGNICA, "Zla žena" je SULTANA, a njena dublerka i žrtva u tom delu je PELA; junak "Sudbine jednog razuma" je ISAJLO, NANČIKA je Žutilova supruga u "Rodoljupcima", NESTORICA i ZARICA su vojvode iz drame "Vladislav", VOJISAVA (bez L; inače, u istorijskim izvorima: Vojislava) je Skenderbegova mati u "Skenderbegu" itd. (Uzgred, Sterija je enigmatama poklonio i jedan ekstremno upotrebljiv petoslov, ali izgleda da nismo umeli da primimo dar: Muratova kći, junakinja drame "Skenderbeg", zove se ATIMA).

I likovi Stevana Sremca su se više puta pojavljivali u mojim ukrštenicama. Pored Ćire i Spire, najčešće sam rabio četvoroslov ŠACA (zet popa Spire), petoslov PERSA najradije opisujem kao Ćirina popadija (ili ĆIRINICA) iz romana "Pop Ćira i pop Spira", Spirinica SIDA je nezamenljiva kada želimo da izbegnemo neprijatno značenje tog četvoroslova, a da upotrebimo informativno vredan opis. Naravno, i u drugim Sremčevim delima postoje likovi kršteni baš po našoj meri: MANULAĆ, DOKA, TASKA, JEVDA, POTE, GMITRAĆ ("Zona Zamfirova"), IVKO, MIKAL (Kalča), SIKA, MARIOLA ("Ivkova slava"), NACKO (pripovetka "Nackova ženidba") itd. 

Ovde bih spomenuo i Milovana Glišića, koji nam je dao jednu veliku enigmatsku zvezdu: to je MIONA iz pripovetke "Prva brazda" (u novije vreme, povampirila su se pojedina imena iz davne prošlosti, pa smo dobili i alternaciju za ovaj petoslov; jedna mlada i vrlo angažovana beogradska glumica zove se Miona Marković). Glišićeva dela su, inače, prava riznica zaboravljenih imena (većinski muških), pa tako i u "Prvoj brazdi" imamo još nekoliko zgodnih nizova slova: SIBIN (pokojni Mionin muž), JELENKO (Mionin dever) i SENADIN (najmlađi Mionin sin). TRPKO, starinsko ime koje se u ukrštenicama gotovo uvek opisuje bezlično jeste pohlepni trgovac - ćir -  iz humoreske "Šilo za ognjilo", a drugi lik iz tog dela, seljak koji nadmudruje ćir-Trpka, zove se TIOSAV. I u pripoveci "Posle devedeset godina", po kojoj je Đorđe Kadijević snimio čuvenu "Leptiricu", sreće se grupa živopisnih likova iz Zarožja: SREDOJE, PURKO, RAŠKO (zvani ĆEBO) i ĐILAS

Ovako bismo mogli unedogled: nema značajnog književnika u čijem opusu ne postoji bar nekoliko likova čija se imena nude, tačnije: nameću, enigmatama. Razume se, trebalo ih je otkriti i pustiti u promet, a to se, kao što rekoh, nije činilo srazmerno raspoloživim resursima. Enigmati su odvajkada više bili skloni prepisivanju nego samostalnom pronalaženju, te tako npr. svi znamo za romsko ime AŽA (jer se, prosto, taj bezlični opis odavno zapatio u enigmatici), ali malo ko zna da je Ažu izmislio Vidoe Podgorec. Aža je, dakle, ciganka iz trilogije "Belo ciganče" (u makedonskoj televizijskoj seriji iz 1984. ona je glavni ženski lik, i tumači je Snežana Stameska). Takođe, malo ko zna da je ORE jedan od glavnih ženskih likova u "Sutonu" Ive Vojnovića tj. u "Dubrovačkoj trilogiji" (kći glavne junakinje Mare Nikšine Beneše). 

9. 9. 2021.

Svi, svi, svi u cirkus "Kolorado"

Iako sam se odavno distancirao od cirkusa u tzv. ESS - u, bio bi greh da se ne osvrnem na novu cirkusku tačku, s obzirom na to da se program godinama nije menjao. I samim majmunima je već dosadilo da žongliraju i ukrug voze bicikle na 3 točka, a kamoli onima koji su ih gledali. Bilo je krajnje vreme da nasmeju malobrojnu i apatičnu publiku nekim novim urnebesnim igrokazom.

Naravno, ne mislim da imenovanje Vladimira Šarića za predsednika saveza. To niti je smešno, niti je novo. G. Šarić je jedan fin, pošten i mek čovek, a to znači da se naša enigmatska istorija ponavlja ubrzanim tempom. ESS je ne tako davno imao finog i mekanog Acu Jankovića u toj ulozi, znamo šta je bilo, pa znamo i šta sledi: predsednik će defakto i dalje biti stari Miroslav Lazarević, te kako je malo verovatno da se u međuvremenu promenio (ah, stari se vo u jaram ne preže), sa sigurnošću se može očekivati samo deža vi. Dakle: bezočno  kršenje statuta, ručavanje i jalovo češanje jezika na kojekakvim besmislenim skupovima i, naravno, nastavak rata sa stvarnim i izmišljenim neprijateljima.

E, to je nova cirkuska tačka: članovi nastupne grupe (koje je Lazarević lično doveo iz šume i dresirao) međusobno su zaratili - i to na pozornici, usred dosadnog programa.

Sad ozbiljno: nisam verovao da ću ovo ikada napisati, ali meni je žao Mileta Jankovića. Stvarno. Ovog poluanonimnog čovek ne može ni da žali, on je samo smešan, onaj drugi u ulozi visoko podignute budale koja nosi transparente i uzvikuje parole je i dalje samo budala, ali Mile je... kako bih rekao... jedna tragična ličnost. I ne čini ga tragičnim to što je takav kakav jeste, jer kad bi sedeo u svom ćošku, ćutao i radio svoj posao, sve bi bilo u redu. Ali on hoće nemoguće: hoće javno da kupi ono što se ne može kupiti, da dobije ono što mu ne pripada, da bude ono što nije. I što je najgore: očajnički traži poštovanje. 

Poštovanje, nažalost, u bandama i razbojničkim družinama ne postoji. Generalno, tu nema emocija koje su svojstvene civilizovanim ljudima, što će reći: nema ni prijatelja. Postoje samo prljavi lični interesi svakog pojedinačnog pripadnika bande i nekakav kodeks, kao zamena za moral,  koji čuva kriminalnu ekipu od osipanja. Ali, svaka banda ima svoj rok trajanja.

Zato kad bandit puca u svog dojučerašnjeg kolegu iz bande, dakle, u drugog bandita, zdrav i pristojan čovek to prima kao logičan sled događaja. Niko ne žali ubijenog ubicu ili silovatelja, a malo ko ima suza i za osvedočene huligane, zlostavljače, lopove i slične devijantne ličnosti. Ko mačem seče, od mača i strada, vazda je tako bilo. 

8. 9. 2021.

Poezija za decu: Zbrka


Košuta je vrlo ljuta, 

Pred očima sve joj crno: 

Žalila se bezbroj puta, 

Tužila je veverice, 

Vuka, ježa, mnoge ptice... 

Ali joj se pravda ne dâ: 

I dalje je zovu „srno“ 

Svi odreda. 

 

Jelen joj se samo smeška, 

Iako ga srce žiga: 

„Nije to baš sitna greška, 

Ali nek' ih nosi đavo!“ 

Tako kaže, a zapravo 

Morao bi da se žali 

Sa srndaćem kada bi ga 

Pomešali. 

 

A njihovo čedo ćuti, 

I razmišlja u tišini: 

„O meni se može čuti 

Da sam malo, ljupko lane; 

Neka tako i ostane; 

No, ne greše ni kad vele 

Pojedini znalci fini 

Da sam tele!“ 

7. 9. 2021.

Sa 10 prstiju, za 10 godina (3)

S obzirom na to da u ovoj seriji tekstova pravim retrospektivu svoje desetogodišnje enigmatske epopeje, izvesno je da ću pisati o stvarima koje su čitaocima bloga već poznate. Možda je vizura iz koje govorim o istim događajima malo promenjena, možda ću se u hodu setiti nekog novog detalja, ali svakako nemam nameru da od sitnih, prolaznih i krajnje nebitnih enigmatskih epizoda pravim priče iz Nepričave. Dakle, želim da se povodom jubileja osvrnem samo na značajnije saradnje (i značajnije ličnosti, bilo da je reč o pozitivcima ili antagonistima), tj. na enigmatske angažmane koji su za mene kao enigmatu bili neobično važni. Ne bih se zadržavao na saradnjama koje su bile kratke, izrazito neprijatne, promašene i sl, niti bih raspredao o sastavljanju ukrštenica za raznorazne dnevne, lokalne, seoske i kojekakve beznačajne novine. 

To bi značilo da ću opet govoriti o Enigmi, premda sam napisao mnogo više teksta nego što taj enigmatski brend objektivno zaslužuje. Da se razumemo: Enigma niti jeste, niti je ikada bila kvalitetan enigmatski časopis. Njene vrednosti su tradicija i kontinuitet, a bezmalo sve ostalo je vazda bilo na vrlo niskom nivou, pa i enigmatika. O onome malom što je kroz istoriju u njoj bilo dobro i o onima koji su joj u pojedinim periodima osvetlavali obraz, pisao sam mnogo puta i nema razloga da to prežvakavam na ovom mestu. 

Da li je četvorogodišnja saradnja sa ovim listom bila značajna za mene? Jeste, ali ne zato što mi je donela afirmaciju ili napredak, već zato što sam sebi odužio jedan stari dug. Naime, redakciji sam se prvi put javio kada sam imao 16 godina i pošto mi niko nije odgovorio, odustao sam (inače, ja nikoga ne vučem za rukav, to je stvar dostojanstva; jednom pitam, pa ako ne može - ćao, idem dalje). Onda sam im se javio 10 godina kasnije, kad sam bio na novom enigmatskom početku, pustili su 3-4 skandinavke i opet mi se niko nije javio. Ako sam sa 16 i otpremio radove koji nisu bili dovoljno kvalitetni (a jamčim da su bili kvalitetniji od 80 % njihove tadašnje produkcije), potpuno je nemoguće da sam sa 26 imao toliko loše rezultate da nisam zaslužio ni odgovor. Tako se moje interesovanje za Enigmu opet ugasilo početkom 2011. A onda me posle x meseci stari Milan Šaban iznenada pozvao, tobož oduševljen mojim enigmatskim izrazom. 

Gornji pasus je bitan zato što daje vrlo precizan odgovor na pitanje: zašto u srpskoj enigmatici nema mlađih od 35-40 godina? Nema ih zato što su godinama rasterivani staračkim štapovima. Ti mladi ljudi (kojih je bilo!) nisu imali gde da se pokažu i dokažu jer su oni koji su mogli (čak bih rekao: koji su bili dužni) da im požele dobrodošlicu bili potpuno nezaintersovani za njih. U stvari, "nezainteresovani" je preblaga reč: bili su neprijateljski nastrojeni prema svakom novom licu (jer bedni i beznadežno sitni, a samoživi i smešno alavi ljudi, kakvi su srpski enigmati u većini slučajeva, u svakom vide pretnju, konkurenciju i gladna usta više). Takav je bio i Milan Šaban, dok ga Miodrag Tošić nije ubedio da ću im ja podići nivo i osvežiti sadržaj (inače, Enigma je u tom trenutku bio na najnižim granama jer niko živ nije hteo da sarađuje sa bankrot preduzećem). 

Elem, pristao sam na saradnju ne znajući u šta se upuštam, a moj glavni motiv je bio da u tim nemogućim uslovima uđem u sve novine u koje se može ući. Ne bih sad o honorarima koji su bili više nego uvredljivi (a najčešće su izostajali), ali moram da kažem da je Šaban moje prihvatanje obaveze shvatio vrlo bukvalno: iako nisam obećao da ću radove slati redovno, niti da ću otpremati veće količine, uskoro je počeo da naručuje i da me požuruje ukoliko mu pošiljka ne stigne u očekivanom roku. Pošiljke sam, naravno, ekspedovao brzom poštom (treba li da podsetim da sam sve štampao u 2 primerka i popunjavao rukom?!), a sve to ne bi bilo tako  stresno da u to vreme nisam imao mnogo važnija posla: morao sam da zaradim za hleb tj. mnogo mi je bilo bitnije da radim nešto za šta ću dobiti lovu, nego da po 7-8 dana sastavljam, opisujem, štampam, popunjavam i pakujem koverte za Enigmu, uz potpunu svest o tome da će mi honorar jedva premašiti troškove slanja. 

To je trajalo sve do Šabanove smrti. U međuvremenu smo se sprijateljili jer smo se vrlo često čuli, pa iako sam priželjkivao da se ta saradnja okonča, bilo mi je neprijatno da ga odbijem kad se javi. Možda sam poslednjih meseci slao ređe nego pre, ali kad god me je podsetio tj. kad god je tražio, dobio je novi kontingent. Poslednji paket nisam stigao da mu pošaljem jer je preminuo dok sam opisivanje privodio kraju, i budući da je za novog urednika imenovan Tošić, smatrao sam da su se stekli uslovi za konačni prelazak na elektronsku saradnju. 

No, ne lezi vraže: ne samo da je Tošić bio jednako elektronski nepismen, nego mu nije odgovaralo ni da pripremljene radove pošaljem redakciji, te da mu ih odštampaju i predaju. Nikad neću zaboraviti urnebesno-apsurdnu izjavu: "Nemoj njima, nemaju papir!" No, ubrzo smo našli nekakvo rešenje (valjda sam slao njegovom sinu na mejl, skoro da se i ne sećam), ali to nije dugo trajalo jer smo se nekoliko meseci kasnije zavadili. A zavadili smo - za one koji se ne sećaju - zbog Tošićevog nekolegijalnog gesta u jednoj televizijskoj emisiji. Naime, pažnju nekih novinara je privukla skandinavka sa jednom popularnom prostitutkom u dnevnom tabloidu Alo. Napravili su prilog o tome, otišavši kod Tošića da čuju reč stručnjaka, a on se sablažnjavao, krstio i ograđivao od takvih fenomena, implicitno spočitavajući autoru što je ispoštovao zahtev urednika. Autor sam bio ja (priča je, zapravo, mnogo kompleksnija jer je i sam Tošić sarađivao sa tim novinama i radio po narudžbini istog tog urednika, ali sve o tome je već rečeno tada kada je bilo aktuelno). 

Takođe, nije mi se svidelo Tošićevo uređivanje. Iako sam ga na početku podržavao, vreme je brzo pokazalo da je potpuno nesposoban za tu ulogu. Mislim da je bio najgori urednik Enigme u istoriji tog lista. Niti je imao kriterijume, niti je umeo da koncipira broj, niti da odabere radove, niti da ih rediguje... Povrh svega, favorizovao je totalne diletante, poput izvesnog Tanasija Savića (te je taj Savić imao veći broj radova po broju od npr. Besničanina). Enigma je za njegovog kratkog vakta postala zbirka najogavnijeg enigmatskog šunda (u pravom smislu te reči: ne samo da su njegove ukrštenice bile prepune neispravnih, često i izmišljenih pojmova, već je i saradnike vrednovao po sličnosti sa sobom). Jeftini otpad koji je samostalno proizvodio Milan Šaban bio je vrhunska enigmatika u odnosu na Tošićevu manufakturu "buvlja pijaca". Kako god, meni tu više nije bilo mesto (tim pre što urednik nije bio u stanju da uvaži ni jedan jedini dobronameran savet), i s velikim zadovoljstvom sam napustio tu olupinu od novina. Vajdu od njih ionako nikad nisam imao. 

Kada smo prekinuli saradnju, ostalo je na desetine neobjavljenih radova (među njima i serija ukrštenica za decu). Nešto od toga sam kasnije prikazao na blogu, nešto sam preradio i objavio u drugim novinama, nešto sam poklonio kolegama itd. U Enigmi sam, tako, objavio svega 140 ukrštenica (što, realno, nije malo, s obzirom na to da je izlazila samo jednom mesečno, na nevelikom broju strana, a spec. izdanje je odavno ukinuto). Sastavljao sam konceptualno, pa sam tako imao: seriju ukrštenica sa velikim četvrtastim belinama (6 x 9, 6 x 11, 7 x 7, 7 x 8, 7 x 9, 8 x 8), seriju sa molerajima (4 x 17, 4 x 18, 5 x 17, 6 x 12), seriju sa minimalnim brojem crnih polja, seriju sa geometrijski raspoređenim crnim poljima, seriju tematskih ukrštenica, seriju imenarki, seriju ukrštenica sa učaurenim pojmovima i seriju  sa strukturalno komplikovanim belinama. Objavio sam i neke vanserijske radove, poput palindromne ukrštenice, aritmogrifne skandinavke, ukrštenice sa učaurenim Vinovim likom (povodom 100. godišnjice), skandinavke sa 2 povezana bočna moleraja 3 x 17 i skandinavke sa 3 beline 6 x 6 u mreži 11 x 17 (sa sve slikom). 

Prikazujem nekoliko svojih radova iz 2014.





Nastaviće se...