Neke skandinavke koje sam za različite namene pravio tokom 2010. i početkom 2011. godine, najzad su objavljene u lozničkom časopisu "Marbo" 2014. Dok je ta stvar bila aktuelna, mislio sam "bolje da nisu", a danas gotovo sa simpatijama gledam na tu čarlamu.
To baš i nije bila prava saradnja, kao što ni časopis nije bio baš pravi. Pre bi se moglo govoriti o učešću u humanitarnoj akciji, ali sve o tome je odavno ispripovedano na ovom blogu. Zanimljivo je da u samo 2 broja/120 i 121 (i još 2 broja "Marbo plusa") ima više mojih radova nego što sam u nekim drugim novinama mogao da objavim za godinu dana. Tako to biva kad se udruženo radi iz entuzijazma, dok je tamo gde se kako-tako plaćalo vazda bilo mnogo manje mesta za svakog entuzijastu. Uzgred, da podsetim, nisam zabranio dalje objavljivanje zato što nije bilo honorara, već zbog toga što sam utvrdio da tehničko lice koje je dirigovalo ansamblom dobrovoljaca ne zadovoljava ni osnovne uslove da uopšte komuniciram s njim, a kamoli išta drugo.
Moje ukrštenice su u tim nesrećnim izdanjima potpisane pseudonimima: Mel Mandraković, Mandrak, Remorker Mali, Denmark, Maksimilijan Bor i Markiz de Nekad. To poslednje je glupo da gluplje ne može biti, a eto, tako sam označio nekoliko starih radova koje nije bilo potrebno prilagođavati (ili su iziskivali minimalne intervencije). Prve dve (Zoran Ćirić i Suzan Bojl) sam još krajem 2010. slao Politikinoj "Enigmatici" i tada odande ne čuh ni "mu" ni "be". Tek sam nekoliko meseci kasnije preporučen i sagledan, ali kako ni vuk ne davi ovce po (pre)poruci, ne pamtim baš po dobru nastavak priče.
Treća skandi koju citiram (Novak Đoković) nije nikakva senzacija, samo je zanimljivo da sam je napravio za Politikin enigmatski podlistak u martu 2011. Branislav Nikić je, valjda ispred "Nove zagonetke", trebalo da se prihvati uređivanja i zvao je da naruči dve ukrštenice. No, na kraju je saradnju preuzeo neko drugi, preciznije: jeftiniji ponuđač.




