30. 4. 2024.

Zlatna križaljka i gavranski hor


Na dopisnom takmičenju u sastavljanju SOZAH 2024, moja križaljka je sakupila najveći broj poena. Zapravo, moje učešće je bilo zamišljeno kao podrška ekipi Rešada Besničanina i sve ono što sam poslao, sastavljeno je na njegovo insistiranje (zato sam mu i poklonio medalju). Da me je bilo ko drugi zamolio, morao bih da odbijem (ili da debelo naplatim), ali Rešadu sam rado izašao u susret, bez obzira na to što me ovakvi konkursi zanimaju kao lanjski sneg. 

Najpre želim da se izvinim svim autorima koji su pogođeni mojom pobedom, naročito onima koji su me kao hor vranih gavranova olajavali u subotu uveče (uši su mi gorele do pola 3, posle sam blaženo zaspao). Šta da vam kažem, najbolji sam, nije ni do mene, ni do vas, to je prosto tako. 

Kad sam napravio prve verzije radova bilo mi je unapred žao što ću verovatno razočarati kapitena. Zato sam se ipak malo više potrudio oko križaljke nego oko drugih zagonetaka, pa sam joj - uz sva naša slova - dodao i nekoliko tuđih. Nažalost, izgleda da sam iz svog asortimana izabrao pogrešnu verziju anagrama, jer sam danas utvrdio da sam imao i jedan vrlo sličan pobedničkom (GLE, TU RABAC: ZNAČAJ, NADA I DIKA ISTRI vs. GLE, RABAC ZNAČAJAN ADUT I DIKA ISTRI). Mislio sam da će od svega najbolje proći stihovna zagonetka (i usput, u dokumentu koji je organizator dao na uvid pučanstvu treći stih mi je okrnjen, te je i metrika upropašćena; dakle, treba: ... Ako K je u sredini / i pada na mjesto treće / ta skupina SLOVA čini / riječ za uvezano cvijeće ...), magični lik sam sklopio kao od bede, a u hodu mi je sinula jedna zanimljiva ideja za rebus. I eto, kad su eminentni članovi žirija sve to ocenili, ni kriv, ni dužan završih na četvrtom mestu u pojedinačnom plasmanu, iza trojice glasovitih hrvatskih enigmata: Barišića, Mihaljevića i Galogaže.

Da li je ovo ikome bilo potrebno? Meni sigurno ne: mnogo puta sam već pobeđivao u istoj ovoj disciplini (nije više ni bitno da li je ukrštenica ili križaljka), istestiran sam, atestiran i ne vidim poentu u ponovnom dokazivanju onoga što je već dokazano i pride očigledno. Hrvatskoj enigmatici takođe ne treba moja pobeda: ja sam u novinama s kojima imam nekakvu saradnju već dugo in margine (pojam iz pobedinčke križaljke, sasvim slučajno upotrebljen), takoreći: levo smetalo i trinaesto prase, a što sam bivao bolji, to sam više marginalizovan. Posle ovoga očekujem da me potpuno eliminišu sa svojih stranica, tim pre što sam primetio da na samom dnu rang-liste ima pojedinaca koji su tamo mnogo veće zvezde od mene (naravno, ovaj poredak je samo arbitrarni presek u datom trenutku i ne znači da oni koji su podbacili generalno nisu 3 ili više puta bolji). 

Prethodni pasus nije nikakva žalba ili kukumavka. Što se mene tiče, uopšte ne moramo da sarađujemo, moj honorar je toliko mizeran da mi ne pokriva ni troškove kurtoazije tj. nisam dovoljno plaćen ni da budem ljubazan. S obzirom na to koliko sam rada uložio tokom prethodnih desetak godina, za mene danas može biti samo uvredljivo da u tim novinama budem zastupljen kao najgori saradnici (mogu da ih navedem i po imenu, ali neki drugi put) i da nekome služim za potkusurivanje. Oni su praktično ugasili ta dva izdanja preko mojih leđa, a to valjda znači da je moj rad tamo najmanje cenjen. Tokom prethodnih 16 meseci zaradio sam jedva polovinu mjesečne plaće jednog prosečnog urednika sa srednjom stručnom spremom. Uz to, nisam  klošar da žickam po 20-30 evra od Željka Jandragića i da pocrvenim kad mi se obrati kao da sam njegov lični nadničar, a jednom stekoh utisak da baš to očekuje... I da ne razmotavam dalje (ni ovo ne bih izneo da g. Jandragić nije na SOZAH - u prepričavao našu prepisku od pre godinu i kusur dana, ali ne onako kako se odigrala nego harmonijski uklopljenu u gavranski hor)... Ukratko, molim urednike sa kojima sam sarađivao ili i dalje po inerciji sarađujem da u narednoj prilici, na nekom narednom skupu, bar sačuvaju dostojanstvo: nije baš sve čemu vas je Pero naučio dobro i nije časno olajavati svoje saradnike tj. one koji više rade za vaše plate nego za svoje honorare... barem dok saradnja traje. Evo, ja nikada nisam ružno pričao ili pisao o vama i ne razumem potrebu da grakćete sa grupom mojih poremećenih fanova...  i da uz to o meni tvrdite ono što nema veze sa istinom. 

29. 3. 2024.

Kraj fantastičnog putovanja


Odlaskom Aleksandre Slađane Milošević privodi se kraju jedna muzička i umetnička epoha u kojoj su jedinstvene i harizmatične ličnosti donosile svet na naše tlo. U 21. veku ima mnogo pevača, mnogo muzičara, medijskih zvezda, zabavljača i svakojakih komercijalnih nakaza, ali sve je manje ličnosti spremnih da iskreno, hrabro i tvrdoglavo menjaju zatečeno stanje stvari i sopstvenim primerom, kroz demonstraciju slobode i neprekidan lični razvoj, uplivišu kolektivnu svest. 

Slađana je za života profilisana kao ekscentrična estradna pojava, buntovnica nestišljive mašte i nešto nalik filozofu koji o svemu ima vrlo precizno mišljenje. Posle smrti, o njoj će se verovatno češće govoriti kao o multitalentu, izuzetno obrazovanoj osobi, inovatoru, borcu za ljudska prava, možda čak i kao o retkom geniju među javnim ličnostima. I svi će manje ili više biti u pravu: u različitim periodima života bila je pomalo od svega. I još ponešto pride.


Njen put, zapravo, nije počeo bleskom i masovnim pomamom za polugolim telom i dugim nogama, kako varljiva sećanja na kasne sedamdesete govore onima koji ih imaju. Dvadesetdvogodišnja Slađana je tada samo mudro odigrala ulogu seksi dame, kako bi dospela u žižu javnosti i napravila bazu za nove, ozbiljnije uloge koje je imala u planu. Kao violinistkinja i pevačica neupadljivog izgleda godinama nije uspevala da se afirmiše. Tako je, na primer, bila jedan od glavnih vokala na albumu koji je ansambl Saše Subote izdao u Rusiji i prodao ga u preko milion primeraka (1976), ali na ploči nije čak ni potpisana!


Gotovo iz revolta stvorila je atrakciju za kojom svi uzvikuju "au, au", a rokenrol je bio idealni okvir za taj buntovnički poduhvat. I zvezda je zasijala: samo dve pesmice su joj donele 200 naslovnih strana, 2000 medijskih osvrta i bar 2 miliona obožavalaca! Doduše, bar polovina od tog broja je u njoj videla samo dobru ribu, neki su se divili njenoj drskosti, a tek poneko je uživao i u njenoj muzici. Kada je shvatila da je sužena na format seksualnog objekta za široke narodne mase, počela je da se - za sve novine ponaosob -  kaje što je "poslušala neke ljude", mada je u zrelim godinama priznavala da je poigravanje sa seksom u Titovoj Jugoslaviji bio jedini način da skrene pažnju na sebe.

O konceptu zasnovanom na erotici i seksepilu neretko je govorila kao o svom izumu, tvrdeći da se do njenog pojavljivanja u SFRJ za to nije ni znalo. I generalno, bila je sklona interpretacijama prošlosti u stilu "ceo svet se okretao oko mene", pa iako je to činila ubedljivo i s mnogo šarma, istina je bila malo trivijalnija: mnogo ranije, ime je od svog stasa napravila Olivera Katarina, a seksualna tematika se ušunjala u javni prostor bar jednu deceniju pre "Seksi dame". Zato ipak treba reći da Slađana Milošević ne duguje slavu trikou, niti plesnoj grupi sačinjenoj od polugolih momaka: da je golotinja bila jedino što je imala da ponudi, igrala bi samo jedno leto. No, ona se etablirala kao prva žena u domaćoj rok muzici sa smelošću muškarca i kao takva, postala prva estradna feministkinja i borkinja za emancipaciju. 

Kasnije je plasirala tvrđi zvuk,  sasvim drugačiju estetiku ("želela sam da poružnim") i istupila kao promoterka novog talasa. Onda je pauzirala, upisala veterinu (prethodno je napustila psihologiju), otišla u Minhen, odande donela Mikija velikog, pa je opet bila odsutna... onda se preselila u SAD, pa se vratila... Poslednje decenije provela je u rodnom Beogradu baveći se muzikom, društvenim aktivizmom, slikanjem i pisanjem. Nikada nije prestala da uči, da se usavršava i raste. 

Princeza nekog drugog sveta, neka čudna vrsta, kao muza čudesna i kao bajadera zanosna, završila je svoje fantastično putovanje. Slava joj.