5. 2. 2019.

Za buduće enigmate: Kako sastaviti ukrštene reči (1)

Piše: Dinko Knežević
Eureka br. 516
2. jul 1983. godine

Svakodnevno smo svedoci ogromne popularnosti ukrštenih reči i njihovog prisustva u gotovo svim listovima i glasilima, ma kako ozbiljnom problematikom s oni bavili. Uporedo sa rastom broja rešavača, povećava se i broj onih koji sami žele da se okušaju u sastavljanju, bilo samo za svoju dušu, bilo sa ciljem javnog publikovanja. Pri tome, neretko se dešava da potencijalni sastavljači prave i redakcijama šalju hrpe neispravnih radova. U nedostatku podobnije stručne literature, a u želji da onima koji tek ulaze u "čarobni svet enigmatike" pomognemo da lakše prevladaju greške, i da u isto vreme osvežimo sećanje iskusnih sastavljača, Eureka vam donosi pregled osnovnih pravila sastavljanja. Nadamo se da će preglednost i jasnoća pomoći mnogima da postanu pravi sastavljači ukrštenih reči. 


OSNOVNA PRAVILA ZA SASTAVLJANJE UKRŠTENIH REČI

IZBOR I FORMIRANJE LIKA

Ukrštene reči ne smeju biti izdeljene crnim poljima na dva ili više delova. Svi delovi jedne ukrštenice moraju biti međusobno povezani , makar samo preko jedne jedine reči.

Broj crnih polja treba da je što manji. Prosečan sadržaj crnih polja u ukrštenicama koje donose enigmatski listovi na srpskohrvatskom jeziku iznosi 12,3 %. Odnosno, učešće crnih polja kod velikih ukrštenica  (300 i više polja) ne bi trebalo da bude veće od 15 do 16 %, a kod manjih od 13 do 14 %.

Prosečna dužina reči treba da je što veća. Prosečna dužina reči računa se po obrascu: PDR =  dvostruki broj belih polja / broj reči u oba smera. Na osnovu prosečne dužine reči, likovi se po težini dele na: veoma teške (iznad 5, 3 slova), teške (5 – 5, 3 slova), srednje teške (4, 7 – 5 slova), umereno teške ( 4, 4 – 4, 7 slova), lake (4, 1 – 4, 4 slova) i veoma lake (ispod 4, 1 slova). Prosek u našim ukrštenim rečima iznosi 4, 7 slova, a rekord je 8.

Izolovana polja treba potpuno izbaciti ili ih svesti na minimum.

SASTAVLJANJE TEKSTA

Sve ukrštene reči moraju biti pravopisno, jezički i gramatički potpuno ispravne.

Sve reči u jednoj ukrštenici moraju biti različite. Izuzetno se može dozvoliti ponavljanje pojmova od dva slova, mada i tada opis mora biti različit.

Ukrštene reči moraju biti rešive. Mada je teško egzatno odrediti  koja je ukrštenica rešiva, a koja ne, ipak se uzima da je rešiva ona koju čovek sa prosečnim obrazovanjem, eventualno uz pomoć nekog opšteg leksikona, može da reši. Pri tome, ne zaboravite da ukrštenica u kojoj se ukrštaju selo u Gani sa rekom na Grenlandu ne može biti rešiva, i kao takva je i formalno neispravna.

Pri uvrštavanju, apsolutnu prednost imaju domaće reči. Ako se, pak, koriste strane reči, treba težiti da one budu aktuelne, a među njima prednost treba dati onim rečima koje nemaju odgovarajući izraz u našem jeziku (npr. kontejner, astronaut i sl.)

Od svih vrsta reći najpoželjnije su imenice. Imenice se koriste samo u nominativu i po mogućstvu u jednini. Množina se može koristiti, ako postoj, i u razumnoj meri. Dozvoljena je i upotreba kraće množine ako postoji  (brci pored brkovi). Prve, odnosno najduže reči u ukrštenici trebalo bi da budu imenice u jednini.

Cenjene reči su i glagolske imenice. Ovim rečima određeni kvalitet daje slovo NJ koje se, inače, dosta retko susreće. Poželjno je glagole, gde god je to moguće, prevesti u glagolske imenice.

Glagoli, pridevi, zamenice, brojevi, prilozi i predlozi se mogu koristiti u razumnoj meri, ali ih u principu treba izbegavati. Glagoli se koriste samo u infinitivu. Nesamostalni povratni glagoli se koriste sa zamenicom se. Pridevi se koriste samo u pozitivu, i po mogućstvu u srednjem rodu. Dopuštena je upotreba kako glavnih, tako i rednih brojeva. Rednji brojevi se uglavnom koriste u srednjem rodu. Treba izbegavati korišćenje brojeva sa više od 5 – 6 slova.

Treba koristiti reči u kojima se javljaju grupe suglasnika ili samoglasnika. Korišćenjem reči sa grupama suglasnika ili samoglasnika (svrdlo, vrtlog, svetionik i sl.), izbegava se upotreba monotonih, enigmatski slabih i nepopularnih reči u kojima se pravilno izmenjuju suglasnici i samoglasnici (ananas, banana, marama, karavan i sl). Dobro je koristiti reči u kojima se istovremeno nalaze obe vrste grupa. Prednost treba dati grupama od 3, 4 i više slova.

Treba koristiti reči koje sadrže manje frekventne grupe. Najfrekventnije dvoslovne grupe su: ST, NT, PR, TR, KR, SK, IO, EA i AO, troslovne: STR, KRV, NDR, SPL, KRT, NGR, NTR, NST, TRK, TRN, SKR i STV, a četvoroslovne: DSTV, KRST, PRST, RSTV, SKRC i STRV. Najmanje polovina reči u dobroj ukrštenici treba da ima jednu ili više grupa suglasnika ili samoglasnika.

Treba koristiti reči koje sadrže manje frekventna slova. Po frekventnosti pojavljivanja u ukrštenim rečima na srpskohrvatskom jeziku, slova se dele u 6 skupina: 1. vrlo često – A, 2. česta – I, R, O, T, E, N, K, S, 3. relativno česta – L, V, D, M, P, 4. relativno retka – J, U, B, C, G, Č, Z, 5. retka – Š, NJ, LJ, H, Ć, Ž i vrlo retka – F, Đ, DŽ.

(Nastaviće se)

2 коментара:

Dragan Dragoljević је рекао...

Sve OK, ali nikad neću prihvatiti da je bolje za ukrštenicu da ima imenicu ATAMAN umesto npr. prideva BLJEŠTAVO ili glagola RASPROSTRTI ��

Mandrak је рекао...

Drag, to je samo spisak sugestija, nekakav ideal kojem treba težiti, ne dogma, niti sveto pismo. Eto... u toj nesrećnoj Eureci, bez obzira na to što su verovatno svi saradnici bili upoznati sa uputstvom, za sve vreme izlaženja nije objavljeno ni 10 ukrštenica po PS - u. Ali je zato izašlo milijardu sastava ispod svakog kriterijuma. I bilo je vrlo zastupljenih autora koji su 40 godina potpisivali potpuno iste, kretenske radove, i ne pokušavajući da se bar po nekom parametru približe idealu.
Autorska ukrštenica je pre svega i posle svega funkcija ličnosti, to sam 100 puta objašnjavao. Saveti ovog tipa mogu biti korisni za manju ili veću nadogradnju, ali ne mogu od bazično lošeg napraviti dobrog sastavljača.

I uz to, ni iz čega ne prozilazi da je bilo koja imenica bolja od bilo kog glagola (Dinko je to prilično fleksibilno izložio). Međutim, ako je ukrštenica na ekavici, nije baš uputno upotrebiti taj pridev koji si naveo jer je to jekavizam (ijekavski: bliještav, ekavski: bleštav). Istina, koristi se, ali to ga ne čini regularnim. Kako god, jasno je šta si hteo da kažeš. Priču bolje ilustruje svima znani pridev ŠLJAŠTEĆE, od koga se ne može napraviti imenica, niti je je zabeležen u rečnicima. Moglo bi se reći da prema uputstvu npr. "kruška" ili "mušmula" imaju veliku prednost u odnosu na "šljašteće". Ali ja se ne bih složio.