12. 10. 2021.

Toma: malo fakata i mnogo fikcije

Mesecima nas bez predaha zapljuskuju talasi EPP-a za film "Toma". Iz svih medijskih topova gruvaju producenti, glumci, pevači, članovi porodice Zdravković, preživele kolege, rođaci, prijatelji itd. Ne sećam se da je ikada neko domaće ostvarenje sedme umetnosti podiglo takvu i toliku prašinu u javnosti, a ne sećam se ni da je u nas snimljeno nešto toliko genijalno da bi tako brzo zaslužilo jednoglasnu apoteozu nacije i svakodnevno veličanje na svim mogućim televizijskim kanalima, u svim novinama i na svim internet portalima. 

Naravno, uz sve to je reanimirano i sećanje na ravno trideset godina počivšeg Tomu Zdravkovića, pa su mediji prepuni idealizovanih podataka o njegovom stvarnom životu, liku i delu. Oni koji ništa nisu znali ni o njemu, ni o vremenu u kome je delovao, na osnovu filma i propratne medijske halabuke lako mogu poverovati da je on za života bio estradna veličina kalibra Marvina Geja, a da se domaća estrada gotovo ni po čemu nije razlikovala od američke. U filmu je tako. 

Skandinavka, Enigma, Mladen Marović

Kada sam pre 7-8 godina za Enigmu radio seriju ukrštenica sa telegrafskim biografijama autentičnih ličnosti, mali enigmatski spomenik dobio je i Toma Zdravković. Pokušao sam da ga ukratko predstavnim na jedan realan način, jezgrovitim pregledom najznačajnijih momenata iz života i naslovima pesama po kojima ga pamte milioni. Evo teksta: Pevač sa slike (A) odrastao je u siromaštvu, pa je trbuhom za kruhom rano otišao iz rodnog Pečenjevca. U Leskovcu je, radeći fizičke poslove,  sreo Silvanu Barjaktarević (kasnije Armenulić), koja mu je obezbedila prvi kafanski angažman. Kasnije joj se kao kompozitor odužio legendarnom pesmom (B), koju je i sam otpevao na jednoj ploči. Njegovi hitovi (C, D) danas imaju status folk evergrina, a često se spominje i da je jednu pesmu (E) posvetio spikerki Novović. Snimio je singl ploču sa glumicom Kiti Svon, koja je u Jugoslaviju došla na lečenje od opekotina. Voleo je žene, boemštinu, kocku i alkohol, te je za života stekao samo jedan jednosoban stan. U legendu je otišao 1991. godine, a posthumno mu je dodeljena Oktobarska nagrada grada Beograda.  

S obzirom na to da se celog života iz hobija bavim jugoslovenskom popularnom kulturom, o Zdravkoviću znam malo više od većine konzumenata njegove muzike (uzgred, poštujem, ali sebe ne bih mogao da svrstam u ljubitelje Tominog folk-soul izraza). Ni o Tomi, ni o bilo kojoj drugoj istaknutoj javnoj ličnosti koja je tih godina gradila karijeru ne može se govoriti van konteksta, pa budući da su šezdesete i sedamdesete vrlo jasno definisane i imaju poprilično krut okvir, odgledavši film "Toma" Dragana Bjelogrlića i Dragana Lisinca, shvatio sam da to uopšte nije film o pravom Tomi Zdravkoviću.

"Toma" je jedna površna i melodramatična, moglo bi se reći i patetična, bajka nastala po motivima Tominog životopisa i sračunata na masovnost tj. na publiku najjeftinijeg ukusa. Tomino ime i sva ostala zvučna imena koja se pojavljuju u scenariju (Silvana, Lepa, Tozovac, Cune, Mika Antić, Zoran Radmilović) očito su samo teme za slobodno fantaziranje (i, naravno, mamci), a teško je prokljuviti šta je grupa scenarista tačno želela da nam kaže svojim sočinjenijem, osim da je Toma bio nepopravljivi sentimentalac sklon porocima. Izgleda da su sve ostale ključne tačke scenarija izmišljene, počev od odnosa sa Silvanom do neizlečive Ljiljane (koja je filmu dala melodramatični vrhunac). Ako je jedini cilj bio rasplakati gledaoce po svaku cenu, nema greške, uspeli su.

Lepa Lukić i Silvana Armenulić, 
karikatura: Ranko Guzina, 1971.
Ne razumem film. Ne razumem to haotično preplitanje fakata i fikcije, a naročito mi nije jasno očigledno krivotvorenje bliske istorije i popularne kulture. To se čak ne može podvesti ni pod umetničku slobodu, jer ako se nešto dešava 1960. godine, treba da se zna da Silvana tada nije mogla ni da uđe u tek formirani PGP, a kamoli da snimi ploču (to nije bilo vreme narodnjaka, oni su procvat doživeli tek krajem šezdesetih sa televizijskom reklamom i vinilnom hiperprodukcijom). No, u filmu, Silvana je 1960. ultimativna zvezda koja već snima u Beogradu i izgleda kao Rita Hejvort (inače, prvu singlicu je snimila sredinom te decenije, a do slave je putovala još nekoliko godina; kao početnica, izgledala je vrlo skromno, moglo bi se reći i neugledno). Kao takva, ona izvlači Tomu iz tuzlanske kafane i odvodi ga u Beograd, a tamo ga dočekuju "velike zvezde" koje su se u realnosti proslavile tek 10 godina kasnije. Na primer, Tozovac tu izvodi svoju "Vlajnu", iako je u to doba još uvek bio student ekonomije kome nije padalo na pamet da se lati mikrofona (prve estradne uspehe zabeležio je kasnih šezdesetih), a tu je i Lepa Lukić, koja je tada još uvek okopavala kukuruz sa majkom Milosijom i još uvek se zvala Lepava Mušović (jer da bi postala Lukić, morala je prvo da se uda, a to se desilo sredinom šezdesetih). 

I nema smisla nabrajati sve nelogičnosti i anahronizme u filmu (ali moram da istaknem jedan fušeraj: Silvana otkriva Tomi da je uzela umetničko ime po italijanskoj glumici Silvani Manjani! Tako sam bar ja razumeo Tamaru Dragičević, a načuljio sam uši i kad je po drugi put umesto Mangano rekla Manjani... ili Manjano, svejedno). Zanimljivo je da se scenaristi u nekim momentima drže činjenica kao pijan plota, a onda naglo prelaze u fikciju, pa se isto tako naglo vraćaju na fakte. Nikad nisam gledao sličnu papazjaniju, časna reč (a odgledao sam filmova barem koliko i Tito). 

karikatura: P. Pismestrović

Nemam nameru da govorim o režiji, niti o glumačkoj podeli, ali moram javno da se zgrozim nad amaterizmom maskera (onako nešto nije viđeno ni u bugarskoj verziji šoua "Tvoje lice zvuči poznato"). Ono što me ipak najviše iritira jeste svesno i ničim opravdano ignorisanje identiteta sedamdesetih, čak i tamo gde se to bez po muke moglo izbeći. Recimo, Lepa Lukić 1974. peva "Srce je moje violina", premda je ta pesma nastala 1989! To je naizgled nebitno, ali je ipak teško objašnjivo zašto glumici koja tumači Lepu nije puštena neka numera iz tog vremena, čisto da se dočara atmosfera i duh te decenije (Olivera Bacić ionako ne peva, već samo otvara usta, i mogla je da "izvede" bilo šta;  eto, da su mene pitali, glasao bih za "Ne pitaj me", Lepinu pesmu koju je voleo Ivo Andrić). Dalje, Zdravko Čolić na nekakvom izboru za mis 1974. u primorskom restoranu peva "Sinoć nisi bila tu", uz obilje karikaturalnih afektacija. Teško da je iko u tom izdanju mogao da vidi jugoslovenskog predstavnika na Pesmi Evrovizije '73 i jednu od najvećih jugoslovenskih muzičkih zvezda 1974. I, povrh svega, iako je glumica Ljiljana Blagojević već sto puta potvrdila da joj je Toma posvetio pesmu "Za Ljiljanu" tokom snimanja serije "Doktorka na selu", scenario je iziskivao jednu tragičnu figuru za katarzu i njoj je, ah, nadenuto ime Ljiljana, pa je filmski Toma Koraćevu pesmu iz 1984. za fiktivnu doktorovu ženu "napisao" 1991. 

I za kraj, moram da se osvrnem na ulogu koja je pripisana Silvani u Tominom životu. U korist senzacionalizma, ta priča je većim delom izmaštana, a fakti su, gle čuda, izostavljeni: Silvana je Tomu zvala "Dado", pesma "Šta će mi život" nije napisana za nju (već ga je, po njenim rečima, molila da joj je ustupi), i osim što ga je u vreme kada su oboje bili anonimni pozvala da peva s njom u kafani "Dubočica", nema osnova za tezu da mu je kasnije pomagala u karijeri. Nema osnova, zato što je Toma Zdravković pre nje snimio hit-ploču i napravio nekakvo ime. Recimo, u vreme kada je davao intervjue za popularne časopise poput "Plavog vjesnika" i nastupao pred Džimijem Stanićem i Nadom Knežević (koja je htela da snimi njegovu "Ciganku"), Silvana je još bila pevačica u trećem planu koju nisu intervjuisali ni za dobojski radio. 

Evo šta je Toma 1970. rekao o počecima svoje karijere za "TV novosti": "U Leskovac je navratio neki Hazim, harmonikaš. Pevao sam u restoranu "Dubočica". Dopalo mu se moje pojanje i predložio mi da pođem s njim u Tuzlu, da pevam u restoranu u kome je svirao... U Tuzli sam pevao u kafani i snimao za lokalnu radio-stanicu. Zabavna muzika je u to vreme bila na ceni, pa sam pokušao i nju da pevušim, uz svesrdnu pomoć jednog drugog Hazima - Hanušića... Kasnije, dok sam pevao u beogradskim restoranima, pesma "Ciganka" je postala veoma popularna iako još nije bila snimljena, dopala se Obradu Jovoviću, predstavniku "Jugotona", i predložio mi je da snimim ploču..." Silvanu ni usput nije spomenuo. 

4 коментара:

Dejan Minić је рекао...

Izvinjavam se, čitam sa zakašnjenjem. Meni se nešto i ne mili da gledam taj film, a mom senzibilitetu ne odgovara tematika.

Ovaj spomenik Tomi Zdravkoviću (koji se nešto i ne vidi) pored koga si se slikao, je premešten 200 metara dalje, jer je na tom mestu planiran trg, a obične betonske ploče se tu postavljaju nepune 2 godine?! Živela Srbija:)

Nego, Mladene, da te pitam - je li to slika iz tvog perioda vojnikovanja?

Mandrak је рекао...

Ne, ne. Slikao sam se valjda 2019. kad sam bio instruktor u probnom popisu stanovništva za Pčinjski i Jablanički okrug.
A slike iz kasarne Sinkovce sam listom obrisao (a i to što sam zapamtio pokušavam da zaboravim). Bilo, ne ponovilo se.

Nikola Kankaraš је рекао...

Poštovanje, Mladene, imate li možda taj Tomin intervju iz "TV Novosti" 1970, da li biste ga mogli skenirati i poslati mi na mejl kankarasnikola95@gmail.com? Da li je to intervju iz ovih "TV Novosti" čiju ste naslovnicu stavili u tekst? Hvala unaprijed.

Mandrak је рекао...

Poslato.