4. 5. 2024.

Ringe, ringe, raja


Enigmati su mnogo osetljivi ljudi. Među njima (tj. među nama) ima mnogo paperjastih dušica, pesničkih senzibiliteta, infantilnih karaktera i svakojakih romantičara koji u stvaralačkom smislu nemaju bogzna šta da ponude esnafu osim svoje sujete i naivnog izraza. Naravno, među enigmatama ima i odraslih, osamostaljenih pojedinaca, a stogodišnja istorija kaže da su našoj, rekli bismo: regionalnoj enigmatici najveći doprinos dali oni koji su više radili i trudili se da napreduju kao stvaraoci, nego što su fantazirali i pisali ekstatične eseje o enigmatskim druženjima. Uostalom, infantilci, čime god da se bave, najradije igraju "Ringe, ringe, raja".

Kao što među strastvenim ljubiteljima književnosti ima onih koji ne umeju da napišu pristojan sastav na nivou talentovanog deteta od 7 godina, tako i među nama ima mnogo autora kojima višedecenijski staž nije pomogao da postanu enigmate. Ovde moram da uključim prvo lice: zaista ne mogu da procenim koliko među enigmatama koji su tokom prethodnih 100 godina delovali na našim prostorima ima pravih talenata, ali sam gotovo siguran da je netalentovanih bilo u velikoj većini. Takođe, činjenica je da su neki radom uspevali da nadoknade nedostatak prirodnog dara i da ih danas pamtimo ili znamo po dobru. 

No, ako ipak ostavimo talenat po strani, kao adut kojim neko raspolaže, a ničim ga nije zaslužio, o enigmatama se mora govoriti kao o ljudima koji mnogo rade i ulažu abnormalne napore u svoje stvaralaštvo, bez obzira što znaju da verovatno, gotovo sigurno nikada neće biti adekvatno nagrađeni tj. da im se taj golemi trud neće isplatiti. To je samo po sebi paradoksalno, čak apsurdno. Sve je postalo još besmislenije poslednjih godina i decenija, ali to ovde nije tema; poenta je da je enigmata čak i u godinama kada je enigmatika bila zabava miliona bio potcenjen u javnom životu kao mečka kojoj će neko baciti sitniš i ona će igrati kako joj se svira. 

Kao enigmata koji ne voli da pripada nijednom krugu i koji prosto ne želi da se bilo kome dodvorava, ja zapažam i ono što članovi enigmatskih bratija možda  ne bi voleli da neko primeti. Na primer, vrlo sam rano kod starijih enigmata zapazio trajne devijacije u pogledu integriteta, individualnosti i samopoštovanja. Mislim da je to posledica odrastanja i formiranja u jednopartijskom sistemu gde je, navodno, postojala hijerarhija i pozitivna selekcija... A sve je bilo kobajagi. I tako su mladi i ne naročito bistri entuzijasti, koji su trošili dane i nedelje da bi udesili svoje pošiljke prema zahtevima nekakvih urednika (za koje se praktično niko nije ni pitao kako su i zašto postavljeni na ta mesta... jer to se u totalitarizmu ne pita), od početka pristajali da ih uprežu u jaram neki tipovi sa crvenim knjižicama i bili spremni da vuku ralo koliko god treba, ne žaleći krv i znoj, samo da bi im se ime pojavilo u novinama i da bi eventualno dobili honorar za koji su mogli da kupe tuce šibica. 

Hoću da kažem da je sudbina (merena tržišnom vrednošću) jednog prosečnog enigmate na našim prostorima i u najboljim vremenima bila tragična. Tu tragičnost ti nesrećni ljudi nose sa sobom do groba, jer među živima iz tog doba (a hvala bogu, ima ih na desetine, tj. sada čine gro našeg enigmatskog društva) srećemo slučajeve koji ne razumeju... skoro ništa. Oni su, jadni, tokom života na enigmatiku potrošili sve svoje slobodno vreme i misle da je to što su za nekoga nešto radili zapravo bio uspeh i prilika da se izraze kao autori i ličnosti, tj. da njihov sat, znanje i zanat ništa ne vrede, niti su ikad vredeli. I moguće je, da ne kažem: sasvim je izvesno da među nama ima onih koji kao proizvođači enigmatike ne nude nikakav kvalitet, ali je svakako nehumano zloupotrebljavati ih, kao što se to decenijama činilo. 

Ja sam imao 26 godina kada sam odlučio da se aktivno bavim enigmatikom (ono što sam radio kao klinac je nešto drugo). Objašnjavao sam više puta  kako je do toga došlo, a zapravo i nemam razloga da bilo kome dajem objašnjenja jer enigmatski prostor ne pripada nikome i niko tu nikoga ne treba da uvodi. Istina, za mene nigde nije bilo mesta (kao što nije bilo ni za koga ko se pojavio posle mene), no bez obzira što je vreme u kom sam ja stupio na scenu obeleženo rapidnim gašenjem časopisa, hteo sam to da radim. Da radim, ne da se igram.

Da se vratim na početak tj. temi: ja se ne bavim enigmatikom da bih igrao "Ringe, ringe, raja" sa ljubiteljima enigmatike. Ne, ja sam autor koji naplaćuje svoj rad. Takođe, ja sam autor koji je sam stvorio svoje ime i sa tim imenom stigao tamo gde niko od ovih što igraju "Ringe, ringe, raja" nije ni privirio za 100 godina. Mene niko nije postavio za urednika po preporuci, niti po babu i stričevima, već sam sve morao da zaslužim svojim radom. Taj moj rad je, naravno, podložan kritici i mogu ga argumentovano kritikovati i oni koji nisu naročito uspešni u ovom poslu (takoreći: volim da i trećeligaši kažu šta misle o tome), samo ne dozvoljavam da me neko paušalno i pride podmuklo omalovažava kao delatnika. Ne kao enigmatu, ne kao autora, nego baš kao delatnika, kao radnika. Jer ja sam mnogo radio, običan čovek bi teško mogao da zamisli koliko sam ergova uložio da bih dostigao određeni nivo kvaliteta u proizvodnji enigmatike. I zato niko neće besposledično unižavati moj rad. 

Još nešto: svih prethodnih godina, paralelno sam se bavio i drugim stvarima, svakako nisam živeo od enigmatike (i ne dao bog nikome da živi od honorara). Želim da kažem da ni u jednoj sferi, ni u jednom poslu nisam video takvu koncentraciju nelogičnih ljudi. Ne znam da li je do inteligencije, bojim se da su u enigmatskom društvu nadvladali mediokriteti, ali u životu nikad nisam imao nesporazume sa inteligentnim i logičnim ljudima.... valjda zato što mogu brzo da eliminišem one koji to nisu. Da sam mogao, enigmate koji u kolu pevaju "Doš'o čika Paja" ne bih uzimao za ozbiljno, prošao bih pored njih, zaboravio da sam uopšte video tu tužnu socijalnu pojavu. A ovako... izbegavanje nije baš uvek bilo uspešno. 

2 коментара:

Анониман је рекао...

Sve to manje više tako kako kažeš, a većina enigmata su uglavnom mazohisti,sastavljaju i šalju radove iako znaju da će biti mizerno honorirani,pa čak niti to,mazohistička strast pa to ti je.Uskoro kad AI počne sastavljati mi enigmati više nećemo biti potrebni,ostaje samo da se sretnemo na nekim takmičenjima,ako ih bude.

Mandrak је рекао...

Komentar je korektan, ali da znaš za naredni put: briše se sve bez potpisa.

Ne treba baš toliko precenjivati AI. Na neki način, enigmate su odavno žrtve veštačke inteligencije jer se softveri koriste već 20-30 godina.

Autorski rad je nešto drugo, to ne može biti prevaziđeno.

E, sad, ko će plaćati autore u budućnosti, to je diskutabilno. Ima (i uvek će biti) onih koji jedu hranu u prahu, ne mare ni za kakvo stvaralaštvo, slušaju jeftinu AI muziku (...), a ima i onih koji vole prave stvari. AI teorijski čini mnoge stvaraoce suvišnima (književnike, slikare, kompozitore, instrumentaliste, pevače, filmske glumce, umetničke fotografe), a u praksi AI tvorevine samo liče na autorska dela, imitiraju ih formom i sadržinom, ali im nedostaje ljudska dimenzija, ljudska inteligencija i EMOCIJA. Mora se imati u vidu da je veštačka inteligencija samo imitacija ljudskog intelekta i sve što ona donosi je nužno lišeno originalnosti, svrhovitosti i prefinjenosti koju jednom delu može dati samo živ čovek ili grupa ljudi.

Takođe, znam da AI ponajmanje može da utiče na dečju enigmatiku jer je učešće ljudskog faktora tu neophodno. Autor je tu bukvalno nezamenljiv (naravno, ako govorimo o svrhovitoj enigmatici).