25. 1. 2020.

Huper, tragično nastradali tridesetogodišnjak


Nedavno sam otkrio da na internetu postoje budžaci gde se mogu pronaći skenirani domaći časopisi, i to baš iz onog perioda koji je meni najinspirativniji: iz druge polovine devedesetih. Više puta sam isticao da je tih godina moj omiljeni časopis bio Huper, i da sam na neki način formirao enigmatski ukus kao čitalac i rešavač tog lista, pa me je veoma obradovalo kada sam utvrdio da postoje još neki ljudi koji se sa nostalgijom sećaju tog vremena. Štaviše, izgleda da ih ima poprilično i udruženim snagama su skenirali na desetine brojeva kako bi digitalizovali i od zaborava sačuvali jednu lepu priču koja je počela pre ravno 3 decenije.

Da podsetim, pre par godina sam od Miroslava Živkovića na poklon dobio pregršt brojeva iz perioda 1990 - 96. Smatram ih vrlo vrednim delom svoje enigmatske biblioteke (i čuvam kao oči u glavi), a poseban značaj za mene ima činjenica da sam se zahvaljujući Živkovićevom gestu retroaktivno sprijateljio sa prvom fazom lista. Naime, bio sam veoma mali kada se  Huper pojavio i postao brend, i mada sam ga i tada čitao (i pokušavao da rešavam), mislim da sam za konzumaciju kompletnog sadržaja sazreo tek kao dvanaestogodišnjak, neke 1996. godine, i bio vrlo veran i redovan konzument do 1999. Zato pod Huperom podrazumevam samo prvih 226 brojeva tj. integralni časopis sa originalnim konceptom, koji je postojao do smrti urednika Milana Jelenkovića. O svemu tome je već bilo reči na blogu. 

Huper 127, 7. 2. 1995.
Ovog lista se svi enigmatski saradnici veoma rado sećaju, to sam ustanovio tokom prethodnih godina. Čini se da je to bio poslednji srpski (u to vreme se govorilo: jugoslovenski) enigmatski (tj. poluenigmatski) časopis u kojem je bila čast, možda i privilegija objavljivati radove. Akcenat je, naravno, bio na funkcionalnoj upotrebljivosti iliti na komercijalnosti, te je osnovni enigmatski imperativ bio: jednostavna enigmatika za decu, odrasle i stare (plastično: za svih 100 i kusur hiljada čitalaca, koliki je bio prosečan tiraž). To znači da se od saradnika nije tražilo ništa drugo osim stopostotne rešivosti, pa je zato broj sastava koji prevazilaze nivo "za jednokratnu upotrebu" objektivno veoma mali. U tih 226 brojeva se zaista teško može pronaći neki antologijski rad, ali se zato u svakom broju vrlo jasno vidi izvanredna profesionalnost. Profesionalnost enigmatskih saradnika, urednika i svih ostalih sudeonika.

Krug saradnika se povremeno širio (nažalost, uglavnom nauštrb kvaliteta), ali se i sužavao, pa je tako Stanislav Železnik preminuo 1990, Pavle Bogdanović tri godine kasnije, a nesrećni Fehim Kujundžić je nastradao u međuvremenu. Rešad Besničanin je 1992. zbog privatnih obaveza morao da napusti društvo, a kasnije su pojavljivanje proredili ili sasvim utihnuli: Ivica Mlađenović, Ljubiša Jakšić, Miodrag Tošić, Milan Šaban, Branko Polić, Jadran Goloigra... A tim su, uz urednika Jelenkovića, sve vreme činili sada već legendarni autori iz Politikinog Mozaika (koji je u izvesnom smislu preteča Hupera): Veljko Dopuđa, Toma Vukadinović i Zoran Zeljković. Moja statistika kaže da su najzastupljeniji saradnici sve vreme bili Mihailo ReljićŽarko Đokić (čak i prvih godina, iako Rešad veruje da je to bio on). Sarađivali su i: Mladen Đurđević, Jan Bažik, Dinko Knežević, Milorad Živanić, Vladimir KrajnovićDušan Nikić, Žarko Pešić, Saša Čolaković, Slavko Bovan, Krsta Ivanov, Jelenkovićev naslednik Veselin Patrnogić itd. Zapravo, ne postoji iole kvalitetan srpski enigmatski autor koji je tih godina bio aktivan, a nije se bar nekoliko puta oglasio u Huperu

Nažalost, bilo je i enigmata koje je teško dovesti u vezu sa ikakvim kvalitetom, a koji su se u Huper ufuljali zloupotrebljavajući Jelenkovićevu bolećivost i dobrodušnost. Najistaknutiji među njima je Dragan Nikolić, apsolutni šampion u kategoriji "Huperov šundać" (čoveku je čak neprijatno dok gleda i analizira te njegove neuke i nervozne diletantske skalamerije; mene, recimo, obuzima nešto između sažaljenja i gađenja kad naletim na takvo štivo), i prvi izuzetak koji je, opet nažalost, otvorio koridor tevabiji sličnih majstora. Saradnici Hupera su - do njegovog pojavljivanja - imali biografije; svi su oni nekada i negde atestirani, stariji i autoritativni ljudi su u njihovom radu prepoznali enigmatsku vrednost, a ukoliko nisu pobeđivali na konkursima, barem su bili zapaženi. To je jedini logičan put, a klošare i sitne kriminalce koji su dolazili s ulice i cvileli: "hoću da budem enigmata, jedem samo postan pasulj", trebalo je ipak poslati u narodnu kuhinju. Takva dobročinstva su postepeno pomerala crtu pozitivne selekcije naniže, te su posle samo nekoliko godina najgori postali najbitniji, najvidljiviji, najuticajniji. U stvari, izgleda da je smak srpske enigmatike počeo već u Huperu.

Huper 204, 21. 4. 1998, autor: Nebojša Dragomirović
Ako je i postojala potreba da se u takvim novinama promoviše neki nedovoljno afirmisan autor, onda je najdeblje opravdanje imao Nebojša Dragomirović. On je pokazivao redak talenat za ukrštanje, i u Huper je stigao kao gost iz inostranstva koji kao od šale pravi ugaone beline 7 x 7, ponekad i veće. Malo koji saradnik je za sve te godine objavio makar jednu takvu ukrštenicu (čudnovat je slučaj Branislava Ristića, koji se bukvalno pred smrt zainteresovao za taj vid enigmatskog izražavanja, pa je u broju 175 od 4. marta 1997. iznenada plasirao naivnu belinu 7 x 7 usred skandinavke), i Dragomirović je, popunjavajući to prazno mesto, napravio svoj stil. Od 1996. nadalje, objavio je na desetine skandinavki sa prepoznatljivim belinama, i mada su uglavnom bile dozlaboga dosadne i otrcane, odgovarale su imperativu lista i istovremeno isticale autora. Međutim, postojao je problem u vidu brkanja narečja, tipičan i za iskusnije ijekavce, kao posledica nedovoljnog poznavanja standardnog srpskog jezika (recimo, našao sam u broju 206 zacrnjeni nogostup, dok mu se u slučajevima poput izolirati očito gledalo kroz prste... kao uostalom i Dopuđi, na čiji se galimatijas mahom žmurilo, a mi sa druge strane smo mahom mislili da tako treba). 

Na kraju bih dodao da su meni svakako bile najinteresantnije Dopuđine stepenaste beline (vizuelno su najdopadljivije, a kako sam ih rešavao kao dečak... više se i ne sećam). Kasnije je moj favorit postao Patrnogić, a u međuvremenu sam bio najuspešniji u rešavanju tzv. sindynavke, koja je povremeno objavljivana kao b strana rubrike "U fazonu jedne tinejdžerke". Naime, Pataković je tu vrlo popularnu rubriku (maznutu iz Ježevog humora) pisao uz pomoć svoje ćerke Ivane (ukratko: ismevali su narodnjake i druge javne nakaradne pojave), a skandinavka je manje-više pratila tekst i sadržala nekoliko iščašenih opisa. Ne znam ko je sastavljao, ali je uvek bila naivna i lagana, prilagođena tinejdžerima. 

Huper 170, 24.12. 1996, Sindy/sindynavka

5 коментара:

Живадин ЈОВАНОВИЋ је рекао...

Младене, морам признати да си, као и много пута пре тога, одлично "скенирао" "Хупер".За мене пун погодак, или што би се оно казало- чиста 10.
А сада нешто друго. Написа да си пронашао место где се могу видети скенирани часописи.То би ми можда много помогло око комплетирања "Енигме" и њених издања.
Навешћу, ако није проблем (заузимам место), да ми од "Енигме" недостаје око 150 бројева и можда још 100-нак (које поседујем!) по једна, две три ... стране из којих су исечени ликови, ребуси, купони...
"Разоноду милиона" имам такође скоро комплетну. Бар по ономе што сам на Цобису нашао имам комплетно. Међутим, према наводима Мирослава Цветковића (који објављује своје објављене радове) недостаје ми 1 или 2 броја..
"Малу укрштеницу имам такође скоро комплетну. Недостају ми следећи бројеви: 380, 381, 385, 388, 389, 391/392 .
Обзиром да ми "врши посао" и скенирано, то молим колеге ако имају неке од наведених бројева да скенирају (можда и фотокопирају- платио бих трошкове) да ми то пошаљу.
Имам и хрпу енигматских часописа као што су Квиз (згб), Сфинга, много чворових издања, Џепна крижаљка, Еурека.... Све бих то на неки начин "отуђио". Ствар је договора...

Mandrak је рекао...

Živadine, na tom mestu gde sam pronašao skenirane primerke nema enigmatike. Tačnije: ni Huper se tamo ne tretira kao enigmatski časopis.

Enigmatika ne zanima nikoga osim nas, jelte, enigmata. Među nama tj. među vama ima i nekoliko kolekcionara, ali vi se uglavnom poznajete.
Ono što vam nedostaje sigurno nećete naći na internetu, ali zato širom zemlje postoje biblioteke u čijim podrumima beznadežno leže svakojake ukoričene novine iz prošlog veka, pa ako je nekome stalo do kompletiranja, morao bi i fizički da se potrudi. Teorijski, kad pronađeš biblioteku koja još nije bacila te tomove, potreban ti je samo portabl skener (oko 60 evra).

Bilo bi lepo imati digitalnu enigmatsku biblioteku, za početak bilo kakvu, ali... malo je verovatno da ćemo je ikad napraviti. Oni koji su nagomilali na hiljade enigmatskih časopisa su većinski u trećem dobu i kad ih više ne bude, to će propasti. Niti naslednici imaju kome to da prodaju, niti će se neka biblioteka radovati što joj je neko zaveštao nepotreban materijal.

Живадин ЈОВАНОВИЋ је рекао...

Е мој Младене. Ама потревио си све у ценатр. Да кренем редом. Нисам ни очекивао да ћеш ми дати линк (или место) ГДЕ СЕ МОГУ НАЋИ ЕЛЕКТРОНСКИ ЕНИГМАТСКИ ЧАСОПИСИ.
Тачно је да постоје библиотеке, много их је али осим оних у великим градовима
мале сигурно немају то. Апсурд је то да тражим по овим малим у провинцији. Из више разлога.
1) Не верујем да имају ишта од тога.
2) Стар сам (73 г.) а и тешко покретан (ноге ме издају) па не могу да јурим
3) Библиотеци у Великом Градишту сам, пре 5-6 година /размишљајући шта ће бити са мојом колекцијом/ понудио да завештам (поклоним) Енигму и њена издања као и многа издања (углавном хрватска). И знаш шта су ми рекли: Лепо је то од Вас, али ми немамо простора довољно ни за ове књиге које поседујемо. Понудите другоме...
4. Тачно је да смо многи у годинама, и да сва трагедија буде већа, иако имамо потомке њих баш и не интересује енигматика.
Зато је много комплета завршило у шпоретима, контејнерима...
Што се тиче дигитализације, ни то није неки велики проблем. Добар скенер и мало више воље и ето. Но да кажем да ја имам неких 300 првих бројева Енигме скенирано. Но, на жалост, комплете ми је посуђивао Радојица Јовичић (овим путем му се неизмерно захваљујем) из којих је исецао купоне, ребусе, ликове, карикатуре. Да се захвалим и Јовану Вуковићу, Марјану Радаковићу, М. Живковићу, Ратку Стојковићу, Крсти из Бора, и Жељку Димовићу, који су ми на овај или онај начин (посуђивали комплете које сам после скенирања вратио, продали, поклонили) и тако помогли да имам, без хваљења, надам се најкомплетнију Енигму и њена издања.
Младене, очекујем овакву или онакву сарадњу.
Желим ти свако добро и поздрављам.
То што имам скенирано сам претворио у ПДФ, а остатак је у штампаном издању.
Младене, хајде ако нешто имадеш што мени треба, скенирај, копирај и пошаљи ми. Плаћам све трошкове. И наравно, све што би ти затребало, а имам радо ћу ти посудити.

Анониман је рекао...

Kao filmofilu nije mi promaklo da na zadnjoj slici Pise Metju Mekkonahi(Matthew McConaughey) pored slike glumačke legende Pola Njumena(Paul Newman) najvjerojatnije zbog poprilične sličnosti Metjua sa starim asom.RankoN

Mandrak је рекао...

Zanimljivo zapažanje, Ranko. :)
Tačno, to je Newman u filmu WUSA (1970). https://www.picclickimg.com/d/l400/pict/282852401717_/WUSA-Original-Color-Movie-Still-8x10-Paul-Newman.jpg