28. 9. 2017.

Molerska parada

S obzirom na to da nijedan moj standardni rad nije bio dovoljno super za prošli broj Super Feniksa, pokušao sam da napravim nešto čime bih zaslužio bar jednu od 116 strana u jesenskom broju... i izgleda da sam uspeo. :)

Ne... zapravo, nije bilo tako. Križaljka iz novog Super Feniksa (89), koja je juče citirana na blogu DUE, inspirisana je Memorijalom Mladena Đurđevića, ali sam u hodu odlučio da je ne šaljem na konkurs, već da je poklonim Feniksu. Previše je raritetna, a kako je u njoj sve podređeno ogromnoj belini, smatrao sam da nije fer da senzacionalizmom kupujem pobedu.

To je treća križaljka sa molerajem 6 x 13 u hrvatskoj enigmatici, a originalnom je čini proširenje 7 x 7 (prvu je sklopio Nedjeljko Nedić - Feniks br. 384, 27. VIII 2009, a drugu Boris Babić - Kvizorama br. 1318, 8. VII 2017). 

Struktura je, naravno, krajnje uprošćena. Praktično je nemoguće postići cilj na neki drugi način, i zato su (po iksti put) moji čarobni pojmovi bili Miloska Venera i manastir (u prvoj verziji Beli Manastir). Međutim, zgodni i otrcani pojmovi su bili samo putokaz ka nevidljivoj tvrđavi, i trebalo je dosta dugo bauljati po mraku da bi se nazreli njeni bedemi. Kao spasitelj se niotkuda pojavio alkar Tino Radanović, prošlogodišnji slavodobitnik. 

Moleraj sam mogao da dovršim i bez dodatne beline, jasna stvar. No, ja - stari parader - htedoh totalnu ekskluzivu, i budući da od svih živih i neživih enigmata jedino potpisnik ovih redova kombinuje moleraj(e) sa belinom 7 x 7, naumio sam da se još malo samozlostavljam ne bih li lupio svoj pečat na sastav (u protivnom, sav trud bi se sveo na repliku iliti reprizu već viđenog). 

Ni to nije bilo baš lagodno, tim pre što sam zapeo da sve bude cakum-pakum. To "sve" znači: i sadržaj, i raspored crnih polja, i povezanost sa levim i desnim krilom. Pojam koji me je ovde spasio je Stratilida, i da ga nekom zgodom nisam zapamtio, verovatno ne bih imao nikakve šanse da pronađem pristojno rešenje za niz atilid. Petoslov AMIVA me je stavio na ozbiljne muke, pa iako sam priložio interesantan opis sa ozbiljnim izvorom, opisivač se iz samo njemu znanih razloga opredelio za opskurnu deskripciju: "trgovačko ime indijskog leka za liječenje antibakterijskih infekcija". Nije mnogo bitno, no rekao bih da je taj koautorski detalj spustio građevinu na nivo amaterizma. Naime, amiva je načelo bola u Vedama. I to: glavno načelo.

Konačno, moram da kažem da me je bog savršenstva i ovoga puta izdao, jer je bez milosti dozvolio da mi čistotu kombinacije pokvari sintagma ponosni roditelji. Nadao sam se da postoji neki iole poznat film sa tim naslovom, no na kraju sam se predao i sročio slobodan opis, oslanjajući se na publicizam. Uz to, ko je sklon sitničarenju, može mu zasmetati i redundansa nosna - ponosni. Svi ostali mogu da se raduju i slave sa mnom. :)

18. 9. 2017.

Gospodža oštrokonđa

Ukrštenica kojom ilustrujem današnju temu ni po čemu nije izuzetna, osim što je nastala davne 2000. godine, što nigde nije objavljena i što sadrži jedan interesantan pojam. Dakle, ne radi se ni o kakvom ekskluzivnom radu, već o jednom maloletničkom sastavu sa nesvakidašnjom glavnom kombinacijom. Iako u arhivi imam više sličnih pokušaja, ovaj ocenjujem kao najuspešniji, s obzirom na to da je tematski pojam monoton, a da u strukturi ima pregršt neočekivanih momenata.


Reč koja mi je zapala za oko je OŠTROKONDŽA. Iz prakse mi je poznata, te mi oduvek prirodnije zvuči varijanta sa Đ, što će reći: oštrokonđa, no verovatno sam imao nekakav izvor. Po osećaju ili uz pomoć ćitapa, pojam sam opisao kao "zla žena, rospija", što je u skladu sa opštepoznatom konotacijom.  

Kod Vuka nema ove reči, a u Rečniku Matice srpske se navodi samo oštrokonđa, sa opisom: ljuta, zla, svadljiva žena, i dve reference: prvu potpisuje Radoje Domanović (i verovatno potiče iz poslednje decenije 19. veka), a drugu zagrebački pisac Ivan Dončević (iz tridesetih godina prošlog veka). Uvršćena je i u Sistematski rečnik srpskohrvatskog jezika iz 1936.

Sudeći po literaturi, ova reč jednako pripada srpskom i hrvatskom jeziku - ali sa Đ! Međutim, svedoci smo da se u živom govoru koristi i druga inačica - koja je na HJP - u navedena kao jedina. 

Zašto i kako je meko Đ zamenjeno tvrdim?

Na to pitanje je teško dati konačan odgovor, ali se mogu izneti neke razumne pretpostavke. Očigledno se radi o kompozitu od poznatog prideva oštro i manje poznate imenice konđa. Konđa je mađarizam kojim se označavaju različite vrste ženskih rajfova i povezača, kao i pletenica uvijena u krug (SANU). Moglo je doći do spontanog pretapanja neobične reči u oblik koji se približava karakondži (karakondžuli), tj. oblik koji se po neopravdanoj analogiji dovodi u vezu sa poznatim pojmom. Ali... bez obzira na to što i izvitopereni oblik savršeno prati prvobitno značenje i racionalizuje etimologiju kroz univerzalnu mentalnu predstavu - izgleda da oštrokonđa uopšte nije nastala na bazi jezgrovitog opisa nakostrešene veštice.

Uz to, u nekim krajevima postoji otpor prema slovu DŽ. Možda ste čuli da bosanski muslimani neslovenskog tj. turskog porekla vrlo teško ili nikako ne mogu da distingviraju Đ i DŽ, te Ć i Č, valjda zato što nemaju ta slova u genetskom programu, a u Hrvatskoj se preveliko govorno razlikovanje ovih glasova doživljava kao istočnjački manir (zato u hrvatskom ć i č međusobno zvuče mnogo sličnije nego u srpskom, kao i đ i dž). Uz to, na zapadu je godinama postojao čudan uzus "pišem Đ, mislim DŽ". Već sam nekom prilikom govorio o hrvatskom pevaču Stjepanu Staniću, čiji je nadimak Jimmy, što će reći: Džimi - ali je na Jugotonovim izdanjima godinama dosledno potpisivan kao Đimi

Ukratko, zahvaljujući svemu navedenom, danas su i oštrokonđa, i oštrokondža dozvoljeni oblici u srpskom jeziku (Klajn ističe da je prvi običniji), dok po Aniću hrvatskom leksičkom fondu pripada samo dublet sa DŽ.

17. 9. 2017.

Da se ne baci: Mala EKK ukrštenica

Pre dve godine, nekoliko kolega je učestvovalo u mom dvokrakom utopijskom projektu "Mala EKK ukrštenica" i "Mini EKK skandi". Prijavljeni volonteri su dobili radne zadatke, Slavko Bovan je preuzeo polovinu organizacionog i još pola tehničkog balasta, ali sve se zavšilo na razradi koncepta i pismenim pokušajima da se uspostavi saradnja sa novinama. 

Izradio sam reklamni primerak koji smo slali redakcijama (čitaoci bloga su svojevremeno mogli da ga preuzmu), a on je sadržao samo moje sastave jer sam smatrao da ostale autore treba uključiti u priču tek kada se i ukoliko se steknu uslovi za saradnju, čisto da se neko ne bi osetio prevarenim (na primer, moglo se desiti da materijal negde bude objavljen na kvarno, i došao bih u situaciju da objašnjavam zbog čega nema honorara; uostalom, nisam ja Perić da iskorišćavam kolege za realizaciju svojih privatnih fiks-ideja). 

Zato radovi koje su mi poslali Rešad Besničanin, Dragan Dragoljević i Dejan Minić nikad nisu ugledali svetlost dana, mada su uredno pripremljeni za štampu (ostali dobrovoljci su bili u Bovanovoj grupi). Budući da su teme manje ili više zastarele, te da je odavno sasvim izvesno da je projekat propao, danas premijerno prezentujem neviđene stranice, pod parolom "da se ne baci".