Ukrštenica kojom ilustrujem današnju temu ni po čemu nije izuzetna, osim što je nastala davne 2000. godine, što nigde nije objavljena i što sadrži jedan interesantan pojam. Dakle, ne radi se ni o kakvom ekskluzivnom radu, već o jednom maloletničkom sastavu sa nesvakidašnjom glavnom kombinacijom. Iako u arhivi imam više sličnih pokušaja, ovaj ocenjujem kao najuspešniji, s obzirom na to da je tematski pojam monoton, a da u strukturi ima pregršt neočekivanih momenata.
Reč koja mi je zapala za oko je OŠTROKONDŽA. Iz prakse mi je poznata, te mi oduvek prirodnije zvuči varijanta sa Đ, što će reći: oštrokonđa, no verovatno sam imao nekakav izvor. Po osećaju ili uz pomoć ćitapa, pojam sam opisao kao "zla žena, rospija", što je u skladu sa opštepoznatom konotacijom.
Kod Vuka nema ove reči, a u Rečniku Matice srpske se navodi samo oštrokonđa, sa opisom: ljuta, zla, svadljiva žena, i dve reference: prvu potpisuje Radoje Domanović (i verovatno potiče iz poslednje decenije 19. veka), a drugu zagrebački pisac Ivan Dončević (iz tridesetih godina prošlog veka). Uvršćena je i u Sistematski rečnik srpskohrvatskog jezika iz 1936.
Sudeći po literaturi, ova reč jednako pripada srpskom i hrvatskom jeziku - ali sa Đ! Međutim, svedoci smo da se u živom govoru koristi i druga inačica - koja je na HJP - u navedena kao jedina.
Zašto i kako je meko Đ zamenjeno tvrdim?
Na to pitanje je teško dati konačan odgovor, ali se mogu izneti neke razumne pretpostavke. Očigledno se radi o kompozitu od poznatog prideva oštro i manje poznate imenice konđa. Konđa je mađarizam kojim se označavaju različite vrste ženskih rajfova i povezača, kao i pletenica uvijena u krug (SANU). Moglo je doći do spontanog pretapanja neobične reči u oblik koji se približava karakondži (karakondžuli), tj. oblik koji se po neopravdanoj analogiji dovodi u vezu sa poznatim pojmom. Ali... bez obzira na to što i izvitopereni oblik savršeno prati prvobitno značenje i racionalizuje etimologiju kroz univerzalnu mentalnu predstavu - izgleda da oštrokonđa uopšte nije nastala na bazi jezgrovitog opisa nakostrešene veštice.
Uz to, u nekim krajevima postoji otpor prema slovu DŽ. Možda ste čuli da bosanski muslimani neslovenskog tj. turskog porekla vrlo teško ili nikako ne mogu da distingviraju Đ i DŽ, te Ć i Č, valjda zato što nemaju ta slova u genetskom programu, a u Hrvatskoj se preveliko govorno razlikovanje ovih glasova doživljava kao istočnjački manir (zato u hrvatskom ć i č međusobno zvuče mnogo sličnije nego u srpskom, kao i đ i dž). Uz to, na zapadu je godinama postojao čudan uzus "pišem Đ, mislim DŽ". Već sam nekom prilikom govorio o hrvatskom pevaču Stjepanu Staniću, čiji je nadimak Jimmy, što će reći: Džimi - ali je na Jugotonovim izdanjima godinama dosledno potpisivan kao Đimi.
Ukratko, zahvaljujući svemu navedenom, danas su i oštrokonđa, i oštrokondža dozvoljeni oblici u srpskom jeziku (Klajn ističe da je prvi običniji), dok po Aniću hrvatskom leksičkom fondu pripada samo dublet sa DŽ.
9 коментара:
OŠTROKONDžA je jedna od prvih riječi koja mi ja nazadavala jada. Svojevremeno sam je upotrijebio u bjelini s kojom sam bio vrlo zadovoljan, a urednik i moj dobar prijatelj me je nazvao i rekao da je vrlo ljut na mene jer sam upotrijebio "nepostojeću" riječ i uputio me na Matičin riječnik. Tada sam prvi put čuo za varijantu OŠTROKONĐA, a i vidio u nekom riječniku. Bio sam i iznenađen i ljut što ne mogu dokumentovati nešto što je sasvim ispravno. Nisam mogao dokazati da je riječ "valjana", a da čovjek ne povjeruje, knjiga koja mi je bila na dohvat ruke je bio Bensonov riječnik u kome je obitavala i OŠTROKONDžA. Prilično sam siguran da je OŠTROKONĐA štamparska greška,što ne bi bila ni prva ni posljednja, jer pojam naprosto nema smisla. Konđa, koja u mađarskom jeziku označava vrstu ženskog ručnog rada, koja bi teško imala šta oštro na sebi da bi se mogla stvoriti smislena složenica.
S druge strane KONDžA je turcizam koji označava gornji dio čizme, saru. Ali, KONDžA je i pojam koji se koristio između ostalog u izrazima: "PO KONDžI ili U KONDžI", što je značilo "Po volji, po želji" i sl. U primjerima sa ovim izrazima je vrlo jasno da KONDžA, znači i volja i raspoloženje i slično, što se i te kako može upariti sa našom OŠTRO, i u krajnjem označavati ženu loše volje, ili vjerovatnije ženu teške naravi.
Novo Zekić
Tačna etimologija nikome nije poznata, ali nijedan lingvista ne misli da je u pitanju štamparska greška. Dakle, nema govora o tome, a o poreklu se samo može nagađati. Ne bih rekao da mađarsko značenje treba isključiti kao besmisleno, jer ako je npr. reč nastala u kraju gde je konđa (kao ukras za kosu ili oblik frizure) bila popularna, ne znam zašto bi predstava žene sa bodljama na glavi bila nemoguća ili pogrešna.
Takođe, malo je verovatno da Domanović i Dončević nisu bili sposobni da pretpostave to o čemu Novo piše, pa da ipak na svoju ruku koriguju spornu reč. A ako je narod rekao "oštrokonđa", to je tako trebalo i koristiti u literaturi.
Pride, iako ne postoji čovek sa naših prostora koji ne zna šta je karakondžula, i premda sama reč nagoni čoveka da asocira kandžu, oblik oštrokonđa je opstao više od 100 godina! Korišćen je u filmovima, TV serijama, novijoj književnosti itd
Slažem se da "možda" nije greška, možda je "samo" namjera. Ti misliš da jedino enigmati imaju svoje koautore; kod pisaca je to mnogo gori i "bolniji" slučaj. Do duše njihovi koautori se ne zovu urednici nego lektori. Navešću primjer i slučaj Ive Andrića:
"Ali iskreno ću vam priznati: ne bojim se ja kritičara koliko lektora. Jednom mi se dogodilo da sam u svom tekstu napisao reč "pokučiti" - majka ispraća sina i dok on odlazi, ona pristaje za njim sa željom da mu "pokuči komad pite". Međutim, neka drugarica, lektor, ispravila je tu reč, rekavši da sam ja pogrešio i da se više tako ne govori. Moj tekst nije dovoljno dobar da bi još mogao podneti i vašu saradnju, rekao sam joj."
Ja ne kažem da OŠTROKONĐA kao neki lokalizam ne postoji, ali sam siguran da je OŠTROKONDžA, pravilno. Jer, uvijek je bilo sijaset "pametnih" drugova i drugarica lektora. Tvoj pristup spada u one koje ja nazivam SVETI ENIGMATSKI IZVORI, gdje enigmati nije dozvoljeno čak ni da posumnja na moguću grešku, nego je dužan da je prenosi "s koljena na koljeno". Slučaj Andrićevog glagola me podsjetio na moj nedavno nepriznatog glagola PESKARITI, jer je tamo nekad neko zapisao kao: PESKIRATI, što je na žalost enigmatski opšteprihvaćeno, iako na svim zanatskim radnjama te vrste, dakle u praksi, koja je nekada bila "odlučujući faktor", stoji PESKARENjE, itd. Spremam se da nešto i napišem na ovu temu; zato bi bilo bolje kod kuće mirno LEŠKIRATI nego...
Novo
Zbunjuje me ovakav rezon.
Ne branim ja nikome da sumnja u ispravnost zabeležnih reči, ali isto tako, ne mislim da prihvaćene oblike treba ispravljati da bismo ih uskladili sa pretpostavljenom (ili poznatom, svejedno) etimologijom.
Nešto je ovde pogrešno protumačeno ili shvaćeno: niti se pozivam na "svete izvore", niti tvrdim da su bezgrešni. Ali ne znam kako drugačije može da se ispita istorija jedne reči, ako ne pregledom referenci.
Oštrokonđa nije lokalizam, već književna varijanta. Tako je već više od 100 godina, a lektorskim intervencijama se mogu objasniti samo pisani tragovi. Kako onda objasniti da se varijanta sa Đ koristi u govoru - uslovno rečeno - nepismenog naroda? Ti ljudi niti su čitali Domanovića, niti lektori imaju uticaja na njih. Iz toga proizilazi da je oštrokondža lokalizam, i mada je Anić racionalizovao etimologiju na vrlo infantilan način (oštar + kandža), time se ne ukida postojanje ukorenjenog oblika.
Da ne idemo daleko: ti, Novo, očigledno razmišljaš etimološki, pa npr. umesto "doduše", uporno pišeš "do duše". Možda je po tvom mišljenju neopravdano spojiti te dve reči u jednu, i možda bi se naljutio na lektora koji bi to uradio... ali pravopis i služi za unifikaciju ličnih stavova u korist opšteg modela. T<ko nastaje jezički standard. I u tom jezičkom standardu, oštrokondđa je ok, ma koliko tebi zvučala pogrešno.
O peskarenju ne znam šta da kažem, osim da ne razumem paralelu sa glagolom leškariti, koji je po zvučnosti sličan, ali po smislu i poreklu potpuno različit. Meni peskiranje zvuči sasvim ispravno (po analogiji sa gipsiranje, poliranje, graviranje... tim pre što je osnova "pesak", a ne "peskar"), mada nemam ništa protiv peskarenja.
Glagol PESKARENJE je sasvim ispravan, Naime, svaki proizvođač farmerki iliti farmerica u Novom Pazaru (a i drugde) zna šta znači postupak peskarenja. To je tzv. "izbeljivanje" obično prednjeg dela farmerki kako bi bile u trendu.
Vaistinu se izvinjavam za ovo "do duše", jer to spada u osnove pismenosti. Vjerovatno je to posljedica smanjene koncentracije, ili možda neke vrste audioautomatizma. Učiniću svaki napor da se to više ne dešava.
Novo
Na Vikipediji (ako joj se može verovati) pod naslovom "Oštrokonđa ili oštokondža - osnovno obrazovanje", piše: Pravilno je i jedno i drugo, ali običniji je izraz oštrokonđa. I ja sam je znao samo kao OŠTROKONDŽA.
A što se tiče PESKARENJA ili PESKIRANJA, opet na Vikipediji piše: "Peskiranje ili peskarenje je tehnološki postupak pri kojem, pomoću mašine za peskiranje, abraziv pod pritiskom vazduha dobija veliku kinetičku energiju (ubrzanje) i udara o površinu koja se tretira. Abraziv tako podiže boju, nečistoće i druge supstance, pripremajući podlogu za sledeće aplikacije.
Peskiranje je najbolji način za pripremu površina pre nanošenja zaštitnih premaza, boje, za odstranjivanje korozije, čisćenje i pripremu površina za termičku obradu delova, uklanjanje grafita i boje sa građevinskih objekata, za postizanje različitih strukturnih i dekorativnih efekata (graviranje, peskarenje stakla i drveta).
Peskiranje se primenjuje u skoro svim industrijskim granama za različite namene. U brodogradilištima, automobilskoj industriji, građevinarstvu i industriji stakla i nezaobilazno je pri održavanju raznih tehnoloških procesa u svim granama proizvodnje (prehrambena, rudarska, hemijska.....)
Vrste peskiranja
Generalno, postoje dve vrste peskiranja:
komercijalno peskiranje
tehničko peskiranje".
Moram priznati da sam znao samo za PESKARENJE, sa PESKIRANJEM se prvi put srećem.
Kratko pitanje za uvaženog Novu Zekića:
Hoćeš li se ti, Novo, srditi ili ne daj, Bože što gore, ako tvoju sliku upotrijebim za jednu zagonetku ( u pozitivnom kontekstu), koja će zasigurno biti viđena na TiO?
Unaprijed zahvalan na odgovoru: NE!
Poštovani kolega; naravno da se neću ljutiti, da je i u onom drugom kontekstu. Imamo pravo da se igramo, a ko hoće da se igra, nema pravo da se ljuti. Pozdrav i hvala za "promociju".
Novo
Постави коментар