Često imamo priliku čuti stvaraoce iz raznih oblasti da
kažu kako ima trenutaka kad nešto od
svog djela posvećuju isključivo sebi i rade za svoju dušu. Da li i enigmate,
ponekad, naprave nešto za svoju dušu bez obzira hoće li ili neće nekada i negdje
to biti objavljeno? Mene što se tiče, ja sam i najčešće, i mogao da radim za svoju dušu, jer mi "tuđe" i nisu, nerijetko, bile
dostupne.
Ima li razlike u pristupu stvaranja za svoju i tuđu
dušu? Razlike ne bi trebalo biti, teoretski, praktično, i tekako. Baš zato što
enigmatske radove za svoju dušu, kad
budu i objavljeni, nije teško prepoznati; stiče se utisak da ima autora toliko
tuđe-dušebrižnih da im za "svoju dušu" i nije ostajalo vremena. O tome, šta je blisko "svojoj duši",
besmisleno je komentarisati jer spada u domen ukusa, a još manje o onome što je
namijenjeno "tuđoj duši" jer je sa obje noge ušlo u teritoriju
neukusa.
A razlike, iako rekoh da ih ne bi trebalo biti, ipak.
Za svoju dušu mogu staviti i sintagmu "TAJ VASKOLIKI SVET", (pandan "Tom ludom svetu"? kao što
je to u ovom "svojeduševnom" primjeru, i to samo zato da ne bih,
povezujući dvije bjeline, stavio još jedno crno polje. Mogao sam sebi dati popusta
pa da stavim i sintagmu "POTAMANITI REDOM" koja i nije baš nešto
pristala, ali "sve za dušu".
Gornja bjelina je, istini za volju, objavljena kod
gospodina Jankovića, ali donja ne, a pogotovo ne zajedno, iako čine jednu, za
mene, divnu tematsku celinu, koja je, opet za svoju dušu, nadograđena sa joše četiri
pojma na istu temu, raspoređenih po ćoškovima. Ima još i
velikoduševnijih ostvarenja, što ću pokušati da bar na ovaj način objelodanim.
Novo
Нема коментара:
Постави коментар